Odluke Berlinskog kongresa i ZAVNOS-a (I)

dr. Šefket Krcić
dr. Šefket Krcić

Dame i gospodo, poštovani prisutni, lijep selam i pozdrav za sve vas. Tema mog izlaganja glasi “Povijesna utemeljenost autonomije Sandžaka sa posebnim osvrtom na odluke Berlinskog kongresa i osnivanja ZAVNOS-a”. Bezbeli, riječ je o veoma kompleksnoj i razgranatoj temi kojom sam se bavio više od dvije decenije u okviru projekta “Sandžačko pitanje – etičko-kulturološki aspekt”. Istraživao sam problem u brojnim domaćim i stranim arhivima, dolazio sam do interesantnih dokumenta i publikacija, sve u cilju da bi naš naslov postao logički pokaz znanstvene istine i argumentacije i kao takav da bi bio otvoren za relevantnu multiznanstvenu diskusiju. 

Naprije, želim svima da čestitam od srca Dan Sandžaka, kao i Dan grada Pljevlja – rukovodstvu Grada i svim građanima ovog kraja. Dakle, ovaj naš praznik je zajednički. Grad Pljevlja zaslužuje pohvalu kao prvobitna prijestolnica Sandžaka u kojem su bila brojna konzularna odjeljenja i predstavništva raznih zamalja. Mnogi konzuli, posebno Mađari, ostavili su značajan pisani trag o Pljevljima i Sandžaku. Zatim, čelnici ovog kraja, uprkos višedecenijskoj diktaturi, sačuvali su ovaj veliki historijski dan od zaborava, što je za svaku pohvalu. Te činjenice nas značajno približavaju, sjećajući se velikih datuma. U tom smislu, želim se najljepše zahvaliti gradonačelniku dr Miloju Pupoviću i posebno direktoru Gimnazije prof. Draganu Zukoviću, na uručenim knjigama hedije iz povijesti školstva ovog kraja. U ovoj Gimnaziji, gdje vodimo razgovor o Sandžaku i njegovoj povijesti, radio je jedan istaknuti crnogorski filozof, Lazo Popović (1870-1928), koji je u vremnu 1912-1915. bio i direktor ove ustanove, o kome sam napisao i objavio obimnu studiju prije više od tri decenije.

Meni je ovaj kraj posebno drag jer sam svoju afirmaciju kao pisac započeo ne samo kao student Beogradskog univerziteta, već i kao stvaralac sa prostora Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost, čije je sjedište bilo pune četiri decenije u Pljevljima. U ovom kraju sam 1980. god. objavio jedno od svojih ranih pjesničko-filozofskih djela. Doista sam duhovno vezan za brojne stvaraoce sa ovog prostora – Tromeđe, kako smo ga popularno zvali – Tromeđa bez međa, čiju misiju su posebno širili brojni protagonisti Međurepubličke zajednice kulture (Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, što je simboliziralo na jedan način regiju Sandžak, kako je bila zamišljena i prije i poslije Berlinskog kongresa, kao i za vijeme NOR-a 1941-1945). Kulturnu dimenziju zajedništva pisaca i umjetnika sa ovih prostora dali su rukovodioci: legendarni Kemal Šećerkadić (koji je pod sumnjivim okolnostima početkom ‘80-ih godina prošlog stoljeća završio svoj život u Herceg Novom za vrijeme godišnjeg odmora) te neumorni i agilni kulturolog Huzeir Bećović, a zatim čuveni pisci, pjesnici i kulturni poslenici: Hamdija Šahinpašić, Vuko Bezarević, Isak Kalpačina, Milenko Jović, Drago Bojović, Ismet Šljuka i drugi, koji su dali veliki doprinos razvoju multietičke i multikulturne slike Sandžaka.

Dok govorim u ovoj prepunoj sali, gdje je prije sedam decenija održan historijski skup ZAVNOS-a (sudjelovalo preko 250 delagata iz svih gradova Sandžaka), utemeljena je vizija i strategija daljeg razvoja Vlade i Skupštine autonomije Sandžaka. Što se desilo kasnije, kao usud i paradoks, neophodno je da se javnosti saopći – tko je izdao i ubijao Sandžak!? To je povijesna istina i niko nema prava da je spori. Kada sam ulazio u ovo historijsko zdanije odmah sam na ulazu s lijeve strane zapazio spomen ploču na kojoj su ispisana imena članova Izvršnog odbora vijeća ZAVNOS-a: 1. akademik dr. Sreten Vukosavljević, predsjednik, 2. Murad-ef. Šećeragić, podpredsjednik, 3. Dušan Ivović, član, 4. Mirko Ćuković, član, 5. Janša Bogdanović, član, 6. prof. Miloje Dobrašinović, član, 7. Mišo Pavićević, član, 8. historičar Edib Hasanagić, član, 9. prota Jevostije Karamatijević, član (ova ploča je postavljena 20.11.1961.).

Sada i ovdje želim reći da sam lično poznavao dvojicu vijećnika ZAVNOS-a: narodnog heroja Miša Pavićevića i historičara Ediba Hasanagića. Ovaj drugi je blisko sarađivao sa sandžačkim institucijama sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, i brojnim svojim istupanjima saopćavao je istinu o ZAVNOS-u, od osnivanja do ukidanja sa svim kontroverzijama i tendecijama, koje su nastale nakon uspostave nove socijalističke vlasti u Jugoslaviji. Posebno se sjećam glasovite diskusije revolucionara Miša Pavićevića na velikom skupu o Rodoljublju u Ivangradu (današnje Berane, u velikoj sportskoj sali ispod Jasikovca), septembra mjeseca 1983. i 1984. god. kada je iznio niz činjenica o velikoj nepravdi revoluciji koja je napravljena prema građanima Sandžaka, kada je politička partija na vlasti zloupotrijebila svoj položaj i “ukinula bez pravih osnova autonomiju Sandžaka”, čiji građani su dali veliki doprinos Narodno-oslobodilačkoj revoluciji i oslobođenju od okupatora i domaćih izdajnika. Njegovu besjedu o Sandžaku niko nije sporio. Međutim, da podsjetim, tada je glasoviti slovenački pisac akademik Matej Bor iznio brojnu argumentaciju da Slovenija, čiji žitelji potiču od Veneta (p.a. misli se na zapadne Slovene), zaslužuje drukčiji tretman i status. Takva asocijacija je nazirala novu platformu orijentacije Republike Slovenije da će uskoro doći i kraj druge Jugoslavije. No, to je druga priča koja iziskuje šire istraživanje kako je došlo do raspada zajednice jugoslovenskih naroda.

Jasno, sam pojam Sandžak nije bio sporan sve do 1989. godine kada je zahuktao diktatorski miloševićevski režim, koji je godinu dana prije toga likvidirao u Bosni vedećeg bošnjačkog prvaka Hamdiju Pozderca povodom afere, kao što znate, “Agro-komerc”. Od tada, pa sve do danas, beogradski i podgorički mediji su vrlo kontroverzno pisali o Sandžaku i Bošnjacima, ugrožavajući njihova prava i slobode.

Drago mi je što je ovu raspravu o Sandžaku i ZAVNOS-u inicirala BKZ u sadašnjoj mirnoj atomsferi, koja će biti podsticaj za vođenje demokratskog dijaloga o riješavanju otvorenih pitanja, koja su nametnuta permanentnom izolacijom ove regije od srpskog i crnogorskog estabilišmenta.

Autonomija Sandžaka

Čitava povijest Sandžaka, a posebno u posljednja dva stoljeća, protekla je sa otvorenim tragovima genocida nad Bošnjacima. Znanstvena istraživanja sagledavaju i svjedoče da je realna autonomija Sandžaka otvoreni proces koji je prisutan na političkoj sceni od Berlinskog kongresa (1878.), za vrijeme balkanskih ratova, između dva svjetska rata, zatim u toku NOR-a, a posebno u posljednoj deceniji XX stoljeća. Ovaj proces se demonstrira na kulturnoj, ekonomskoj, socijalnoj i vjerskoj osnovi. Problem Sandžaka se manifestuje kao osobena prekogranična regija (između Cnre Gore i Srbije). To bi bio temelj jedne samostalne političke pozicije u cilju razvoja dobrosusjedstva i zajedništva sa drugim narodima u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori, koji su se u povijesti čak više od Bošnjaka zalagali za autonomiju Sandžaka. To se upravo odnosi na srpsku i crnogorsku inteligenciju između dva rata, čiji je glavni protogonist bio akademik prof. Sreten Vukosavljević, koji je ujedno bio i predsjednik ZAVNOS-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka), upravo zbog njegove kulturne i povijesne specifičnosti.

Na temelju inicijativa KPJ i NOR-a, prije svjega Predsjedništva AVNOJ-a, početkom novembra 1943. godine izvršene su pripreme da se za regiju Sandžak formira ZAVNOS (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka), kao najviše političko i predstavničko tijelo NOP-a. Organ ZAVNOS je predstavljao svojevrsnu Narodnu Skupštinu.

Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. novembra 1943. godine u Pljavljima na kojoj je bilo prisutno 252 delgata, tj. predstavnika iz svih krajeva Sandžaka. Među predstavnicima najviše je bilo delegata iz pljevaljskog i bjelopoljskog sreza. Na ovom eminentnom i historijskom skupu za predsjednika Predsjedništva ZAVNOS-a izabran je univerzitetski profesor, akademik Sreten Vukosavljević, sociolog, porijeklom iz Prijepolja. Zatim, za jednog od tri potpredsjednika imenovan je Murad-ef. Šećerkadić, vrhovni šerijatski sudija iz Pljevalja i Prijepolja.

Prema mišljenju poznatog historičara dr. Iva Banca, tada je položaj Sandžaka bio izjednačen sa položajem ostalih zemaljiskih vijeća i pokrajna, odnosno sa članicama buduće federativne zajednice Jugoslavije. Istovremeno, skupština u Pljevljima je održana uz saglasnost sa najvišim političkim rukovodstvom AVNOJ-a.

Hendikep svega toga jeste bilo što je glavni protogonist autonomije Sandžaka, revolucionar, narodni heroj i pjesnik Rifat Burdžović, na mučki način likvidiran u Grujića jami, u Mrkonjić gradu, koncem 1942. godine zajedno sa revolucionarima Volođom Kneževićem, Tomašem Žižićem i drugima.

I ova autonomija je bila svojevrsna prevara za bošnjački narod Sandžaka jer je trajala samo od novembra 1943. do 29. marta 1945. godine, kada je na bezočan način, na prijedlog Moše Pijade, ukinuta. Poznato je da je na zadnjem zasjedanju ZAVNOS-a, 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru, a na konkretan prijedlog Edvarda Kardelja, Moše Pijade, Milana Peruničića, Radeta Pribićevića, donijeta odluka o likvidaciji autonomije Sandžaka. Prema izjavama jednog od potpredsjednika ZAVNOS-a, historičara Ediba Hasanagića, predsjednik ZAVNOS-a Sreten Vukosavljević nikada nije potpisao akt, završni dokument sporazuma o likvidaciji tadašnjeg položaja Sandžaka, jer je bio duboko ubijeđen da je status pokrajine Sandžak, između Crne Gore i Srbije, bio realan za dobro svih građana ove regije, kako Srba, tako i Bošnjaka i Crnogoraca.

Zatim, u skladu sa savješću predsjednika partizanske autonomije Sandžaka, prof. Sretena Vukosavljevića, s pojavom višestranačkog režima (1989.) i sa intencijom novog bošnjačkog pokreta inicijativom Stranke Demokratske Akcije Sandžaka 1990. godine, bošnjački narod je pred licem nove parlamentarne historije postavio pitanje zahtjeva za autonomiju Sandžaka. U tom kontekstu, 29. jula 1990. godine, na prepunom stadionu u Novom Pazaru (pred više 40.000 građana), lansiran je poklič za autonomiju Sandžaka, koji je potvrđen na narodnom referendumu, kojeg je organiziralo BNVS od 25. do 27. septembra 1991. godine, na kojem se preko 95% glasača izjasnilo za teritorijalnu i realnu autonomiju Sandžaka. U tom pravcu nastavilo je da djeluje više stranaka koje okupljaju Bošnjake na teritoriji Sandžaka. Sredinom juna mjeseca 1993. godine BNVS je u Novom Pazaru donijelo platformu – Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka.

Dakle, Sandžak bi bila regija – prekogranična regija, unutar SRJ, odnosno, unutar Srbije i Crne Gore, kao kopča ove najsrodnije dvije republike. Takva autonomija je moguća u cilju demokratizacije i regionalizacije ove dvije republike. Kao takva, ona je strateški interes svih etnosa koje u njoj žive i nije ni na čiju štetu. Sandžački pokret čine političke, kulturne, znanstvene i humanitarne asocijacije koje se zalažu za autonomiju koje protežiraju kulturne, socijalne, ekonomske, nacionalne i političke aspekte. Međutim, famozni referendum 21. maja 2006. godine u Crnoj Gori ponovo je pocijepao Sandžak na dva dijela, pretpostavljam po tajnom sporazumu beogradskog i podgoričkog estabilišmenta, u cilju obespravljivanju Bošnjaka i proganjanja sa ovih prostora.

1) Novopazarski sandžak se kao posebna administrativno-teritorijalna jedinica prvi put spominje 1578. godine kao jedna od sedam oblasti koje su ulazile u sastav Bosanskog elajeta; 2) U posljednjoj deceniji osamnaestog stoljeća Sandžak postaje posebna administrativno-teritorijalna jedinica u okviru tadašnjeg Bosanskog ejaleta; 3) Juna 1876. godine u Veneciji je potpisana konvencija o podjeli Sandžaka na dvije interesne sfere između Kneževine Srbije i Crne Gore; 4) Odlukom Porte 2. februara 1877. godine Novopazarski sandžak se administrativno odvojio od Bosanskog elajeta; 5) tačkom 25 Berlinskog kongresa, donesenom 4. jula 1878. godine, Novopazarski sandžak je ostao u okviru Osmanskog carstva, s tim da u Pljevljima, Prijepolju i Priboju bude stacionirano 4000-5000 austro-ugarskih oficira i vojnika; 6) Novopazarski sandžak kao posebna cjelina u okviru Osmanskog carstva spominje se i u Carigradkoj ili Novopazarskoj konvenciji od 21. aprila 1879. godine; 7) Beogradskim ugovorom iz 1913. godine teritorija Novopazarskog sandžaka je i de iure podijeljena između Kraljevine Srbije i Crne Gore; 8) Dvadesetog novembra 1943. godine u Pljevljima je formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) po kome je ova teritorija predviđena kao posebna administrativna jedinica u okviru buduće jugoslovenske zajednice; 9) U Novom Pazaru je 29. marta 1945. godine donesena odluka o ukidanju ZAVNOS-a kako bi se izbjeglo davanje političke, ekonomske i kutlrune autonomije narodu ovog kraja; 10) Od 1945. godine, pa do sada teritorija Novopazarskog sandžaka je podijeljena između Republike Srbije i Crne Gore; 11) Na osnovu odluke Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka održan je od 25. do 27. oktobra 1991. godine referendum građana Sandžaka. Građani Sandžaka su se na tom referendumu tajnim glasanjem izjašnjavali o političkoj autonomiji Sandžaka. Ukupno glasačko tijelo činilo je 264.156 glasača. Glasanju je pristupilo 185.437 glasača (70,19 odsto od ukupnog biračkog tijela). Utvrđeno je da su 153 glasačka listića nevažeća, 185.284 važećih. Protiv političke autonomije Sandžaka glasilo je 1982. glasača (1,069 odsto od ukupnog broja glasača koji su pristupili glasanju). Za političku autnomiju Sandžaka glasilo je 183.302 glasača (98,929 odsto od ukupnog broja glasača koji su pristupili glasanju).

Berlinski kongres 1878. i Sandžak

Da podsjetimo, Kongres velikih sila održan je od 13. juna do 13. jula 1878. radi revizije Sanstefanskog mirovnog ugovora. Iako je Rusija pobijedila Tursku i nametnula joj mir u Sanstefanu (v. Sanstefanski mirovni ugovor), morala je, na pritisak Engleske i Austro-Ugarske, da pristane da se mir revidira. Glavne odredbe Berlinskog ugovora su: a) umjesto Velike Bugarske stvorena je Kneževina Bugarska sjeverno od planine Balkan pod vrhovnom sultanovom vlašću; b) južna Bugarska, tzv. istočna Rumelija, dobija status u okviru turske autonomije; c) Makedonija i Trakija ostaju Turskoj, s tim da se izvrše nužne reforme; d) Srbija dobija nezavisnost i gradove Niš, Pirot, Vranje, Leskovac i Prokuplje; e) Crna Gora dobija međunarodno priznanje nezavisnosti i više nego udvostručava teritoriju sa izlazom na more; f) Austro-Ugarska dobija pravo da okupira na neodređeno vreme Bosnu i Hercegovinu, koje formalno ostaju pod sultanovim suvremenitetom.

Konkretna analiza

Plašeći se ruske dominacije na Balkanu, Britanija i Austro-Ugarska su zauzele jedinstven stav o nepriznavanju odluka Sanstefanskog mirovnog ugovora. Već 13. marta 1878. godine britansko Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da Santstefanski mirovni sporazum mora biti revidiran u cjelosti. Ovakav stav, kojem su se kasnije pridružile i ostale evropske sile, bio je jasan znak Rusiji da ona ne može uređivati Balkan po svom nahođenju, niti da to može činiti u nekakvom internom sporazumu s Turskom. Krajem maja 1878. Rusija je pristala, na prijedlog Velike Britanije, da se u Berlinu sazove kongres na kojem će se izvršiti revizija Sanstefanskog mirovnog ugovora. Kongres u Berlinu počeo je 13. juna 1878. godine. Na Kongresu su učestvovali predstavnici Rusije, Turske, Njemačke, Francuske, Austro-Ugarske, Velike Britanije i Italije. Kao predstvnici Crne Gore na Kongres su upućeni vojvoda Božo Petrović i vojvoda Stanko Radonjić, ali oni, kao ni ostali predstavnici balkanskih država, nisu mogli učestvovali u radu Kongresa. Njemački kancelar Bizmark, koji je predsjedavao Kongresom, nije želio s njima ni da razgovara, već ih je obavijestio da je crnogorska sudbina u rukama austrougarskog ministra spoljnih poslova, grofa Đule Andrašija. Prva sjednica Kongresa u Berlinu, na kojoj se raspravljalo o Crnoj Gori, održana je 1. jula. Najprije je pročitan prvi član Santstefanskog mirovnog ugovora koji se odnosi na granice Crne Gore. Predsjedavajući je zatim pitao predstavnike Rusije i Austro-Ugarske kako bi trebalo da izgleda nova crnogorska granica? Predstavnici Austro-Ugarske su odmah izjavili bi da će ovo pitanje riješiti posebna komisija, dok je ruski delegat saopćio da su se o svim stvarima oko razgraničenja oni sporazumjeli s Austro-Ugarskom. Zatim se prešlo na drugi član Sanstefanskog mirovnog ugovora. Visoka porta konačno priznaje nezavisnost Knjaževine Crne Gore. O raspravi povodom ovog pitanja u zapisniku se navodi sljedeće: Lord Solsberi izjavljuje da njegova vlada nikada nije priznala ovu nezavisnost i traži izostavljanje riječi konačno. Iz razmjene mišljenja po ovom pitanju proističe da je Njemačka u principu priznala nezavisnost Knjaževne i da ju je Austro-Ugarska već formalno priznala. Na pitanje koje je predsjednik postavio, predstavnik Francuske implicite priznaje. Opunomoćeni predstavnici Rusije izjavljuju da njihova vlada nije nikada ni prestala da je priznaje, budući da crnogorske knjaževe nije potvrđivao sultan i da nisu plaćali danak. Njihove ekselencije (misli se na predstavnike Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke i Rusije) traže da se zadrži postojeći tekst člana. Tri dana kasnije održana je druga sesija o crnogorskom pitanju na kojoj je austrougarski predstavnik saopćio konkretnije podatke o novoj crnogorskoj granici. Prema njegovim riječima, crnogorska granica prema Hercegovini mora ići šest kilometara istočno od linije Bileća-Korita-Gacko, što znači da Crna Gora ostaje bez Bileća, Trebinja i Gacka, a dobija samo Nikšić. Zatim, Crna Gora dobija Kolašin, Plav i Gusinje, a Turskoj ostaje Berane. Granica dalje ide rijekom Tarom tako da ništa preko Tare ne pripada Crnoj Gori. Podgorica sa Spužom i Žabljakom Crnojevića pripaja se Crnoj Gori, a na primorju samo Bar s okolinom – od rijeke Željeznice do planine Vsute i od vrha planine Možure do zaljeva Kruči. Ulcinj se vraća Turskoj, a Spič posjeda Austro-Ugarska. Na ovoj sjednici donijeto je i rješenje o ograničavanju crnogorkog suvereniteta nad lukom Bar, tako da Austro-Ugarska dobija pravo sanitarne i pomorske kontrole nad dijelom mora koje pripada Crnoj Gori. Rad Kongresa u Berlinu okončan je 13. jula 1878. godine. Od 64 člana Berlinskog ugovora, na Crnu Goru odnosi se osam članova (26-33). Dvadeset šestim članom definiše se međunarodno-pravni položaj Crne Gore: Crnoj Gori priznaju nezavisnost Visoka porta i sve one visoke ugovrene strane koje to dosad nisu učinile. Ovim je članom samo potvrđena već odavno postojeća crnogorska nezavisnost, s napomenom da tu nezavisnost od sada priznaje i Turska i one zemlje koje to ranije nisu učinile. Ovim rješenjem Crnoj Gori nije data državna nezavisnost, već je samo konstatovano da tu nezavisnost priznaju i one zemlje koje je do tada nisu priznavale. Usvajanjem ovog člana ugovora crnogorska nezavisnost prvi put je zvanično priznata. Za razliku od Crne Gore, Srbija i Rumunija su drugačije tretirane. Članom 34 konstatuje da visoke ugovorne strane priznaju nezavisnost Kneževine Srbije, a članom 43 se na isti način priznaje nezavisnost Rumunije. Dakle, Srbiji i Rumuniji je priznata nezavisnost od svih učesnica Kongresa, a Crnoj Gori samo od Turske i Velike Britanije, budući da su njenu nezavisnost sve ostale velike sile ranije neformalno priznale. S teritorijama koje su joj pripale, Crna Gora je dobila desetak hiljada nepravoslavnih podanika (muslimana i katolika), pa joj je 27. članom Berlinskog ugovora nametnuta obaveza da ravnopravno tretira sve svoje nove podanike, bez obzira na vjerske različitosti. Velike sile obavezuju Crnu Goru da svim svojim državljanima obezbijedi jednaka politička, vjerska i građanska prava, kao i ranopravnost i pri prijemu u javnu i državnu službu. Dvadeset osmim članom utvrđuje se nova granica Crne Gore. Odlukom velikih sila Crna Gora je dobila dio primorja od rijeke Željeznice od zaljeva Kruči, tj. grad Bar sa širom okolnom plemenskih oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šaranaca, dio Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, te gradove Podgoricu, Nikšić, Spuž, Žabljak Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje s područjima koja im gravitiraju. Nakon ovih dobitaka, teritorija Crne Gore je iznosila 8.666 km2, što je gotovo dva puta više nego što je prije toga imala (4.400 km2). Dvadeset devetim članom Ugovora konstatovano je da Bar sa okolinom pripada Crnoj Gori, ali pod određenim uslovima, kojima se obezbjeđuje austrougarski nadzor nad njegovima akvatorijem. Zabranjeno je i da u barsku luku pristaju ratni brodovi stranih država. Sljedećim članom Ugovora garantovana su imovinska prava muslimana – kako onih koji ostanu da žive u Crnoj Gori, tako i onih koji odluče da žive izvan granica Knjaževine. Obaveza Crne Gore da se o ovim pitanjima sporazumije s Portom utvrđena je 31. članom Berlinskog ugovora. Trideset drugim članom Ugovora nametnuta je obaveza Crnoj Gori da u roku od dvadeset dana povuče svoje trupe iz oblasti koje nisu ušle u sastav Knjaževine. Sljedećim, 33. članom utvrđuje se da Crna Gora mora prihvatiti isplatu državnog duga Osmanskog carstva za oblasti koje su joj mirovnim ugovorom dodijeljene.

Da su na Berlinskom kongresu za Crnu Gori donijeta rješenja koja mogu proizvesti konfliktne situacije potvrdilo se i prije nego što su na Cetinju pretpostavljali. Naime, skupina bošnjačkih i albanskih prvaka, koja se bila organizovana u okviru tzv. Albanske lige, protestovala je polovinom 1878. protiv predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori. Njihovo protivljenje ne bi bilo toliko značajno da iza njega, kao i iza same Albanske lige, nije stajala Porta. Podgovoreni od Porte, oni su zahtijevali da se Crnoj Gori ne ustupi ta oblast, jer je, navodno, riječ o njihovoj historijskoj teritoriji. Uz pomoć turskih vlasti dio albanskog stanovništva je vojno organizovan, čime je jasno stavljno do znanja da može doći do oružanog konflikta. Sve je to uzrokovalo da ustupanje teritorija i gradova koji su odlukama Kongresa pripali Crnoj Gori, a koje crnogorska vojska nije bila posjela, potraje duže vrijeme. Tragajući za rješenjem kojim bi se okončali nastali sporovi, predstavnici evropskih sila su odlučili da se izvrši korekcija odluka Kongresa o teritorijalnim dobicima Crne Gore. Iako je bilo nesporno da se radi o teritoriji koja histirijski pripada Crnoj Gori, Evropska komisija je, nakon duže diplomatske akcije, aprila 1880. godine donijela odluku da Plav i Gusinje ostanu u sastavu Turske, a da zauzvrat Ulcinj pripadne Crnoj Gori. Nakon brojnih diplomatskih komplikacija i otpora ovoj odluci od strane Turske, crnogorske trupe ušle su u Ulcinj koncem novembra 1880. godine. Prije toga, Crnoj Gori su nakon izvjesnih odlaganja, predati Kolašin (oktobra 1878.), Spuž, Žabljak Crnojevića i Podgorica (februara 1879.). Proces razgraničenja između Crne Gore i Turske započeo je 1880. godine, a definitivno je okončan 1887. god. Nakon teritorijalnih kompenzacija koje su poslije Berlinskog kongresa izvršene, površina Crne Gore iznosila je 9.475 km2. Crnoj Gori je pripao dio Hercegovine s Nikšićem i okolnim plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, Uskoci, Šaranci, Jezera, Duga i Oputna Rudina, zatim Kolašinski kraj i dio Gornjih Vasojevića, Zeta s Podgoricom, Spuž, Žabljak, priobalje Skadarskog jezera od Godinja do ostrva Topohala, odnosno masiv planine Rumije i primorje od Bojane do rijeke Željeznice.

“Berlin, 13. jula 1878. Andraši, Karolji, Hajmarle”

Konkretno, iz dokumenata Berlinskog kongresa prezentiramo slijedeće: “Za to vrijeme Karolji je bio neutješan misleći na hrđav utisak koji će taj dokumenat proizvesti na javno mnenje u Austiji kada bude objavljen. Da bi se ta nezgoda izbjegla Hajmerle je predložio turskim punomoćnicima da izjava ostane tajna. Ali, kako oni nisu mogli uzeti takvu obavezu u ime svoje vlade, riješeno je da ta izjava neće biti puštena u javnost prije javnog sporazuma.

Na dan 13. jula Ziči je predao velikom veziru prepis telegrama kojim je Andraši javio da je pristao na prethodni sporazum s turskom vladom o mjerama koje treba poduzeti za okupaciju i da je voljan da potpiše jednu konvenciju s njom.

Sutradan je, po želji Andrašija, veliki vezir zamolio je Karateodorija da, po svršetku poslova u Berlinu, ode u Beč i da tamo s austro-ugarskom vladom potpiše potrebni sporazum.

Međutim, istoga dana, 13. jula, kada su austro-ugarski punomoćnici učinili pomenuti ustupak Turskoj, ruski punomoćnici su potpisali jednu važnu izjavu u korist Austro-Ugarske. Oni su njom obavezali Rusiju da neće činiti nikakve primjedbe ako, povodom nezgoda koje se mogu pojaviti radi održanja turske uprave u Novopazarskom sandžaku, Austro-Ugarska bude konačno zauzela tu teritoriju, kao i ostatak Bosne i Hercegovine.”

U isto vrijeme austro-ugarska vlada je izjavila da će ruskoj vladi dati pomoć na diplomatskom polju za uklanjanje teškoća koje mogu izbiti prilikom izvršenja odluke Kongresa.

Berlinski ugovor je, dakle, toliko pitanja tako pravično riješio da je kriza koju je Hercegovački ustanak otvorio tim rješenjima samo privremeno, formalno zatvorena.”[1]

Nakon Berilinskog kongresa došlo je do čuvene plavsko-gusinjske afere i otvoreno izražavanje otpora žitelja plavsko-gusinjskog kraja prema odlukama Berlinskog kongresa, zbog čega je knjaz Nikola, godinu dana kasnije (3. i 4. novembra 1879.), uputio svu svoju vojsku na čelu sa vojvodom Markom Miljanovim da okupiraju Plav i Gusinje. Tada je došlo do oružanog sukoba, Boj na Nokšiću, i zahvaljujući hrabroj odbrani svog vatana Plav i Gusinje su imali 33 godine svoju autonomiju, o čemu smo pisali u posebnom radu „Procesi kroz povijest Sandžaka“. Dalje, Crna Gora je 15. oktobra 1912. god. okupirala Plav i Gusinje i surovim prozetelizmom (p.a. nasilnim pokrštavanjem, preko 25.000 Bošnjaka i Albanaca) i ubijanjem prvaka 5. marta 1913. god. izvršili osvetu na Racini (Plav) za Nokšiće.

Poslije ovog genocida, avgusta mjeseca 1917. god. u Sjenici je održana Sjenička konferencija, koja je donijela Rezoluciju o objedinjavanju južnog i sjevernog Sandžaka, što je bio ponovo povod da se izvrši genocid nad Bošnjacima 1924. godine u Šahovićima. Problemi oko opstanka Bošnjaka u Sandžaku su se odvijali sve do izbijanja ustanka u Sandžaku 13. jula 1941. god. pod rukovodstvom prvaka Rifata Burdžovića.

Autor: dr. Šefket Krcić, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka
revija SANDŽAK | 1. decembar 2013. | br. 174 | RevijaSANDZAK.com

(KRAJ PRVOG DIJELA)



[1]  (Vidi knjigu, Grgur Jakšić: “Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu”, Narodna knjiga, Beograd, 1955.)

 

Komentariši