Autonomija Sandžaka i njen značaj za kraj epohe zločina (I)

dr. Admir Muratović
dr. Admir Muratović

Novopazarski Sandžak ili kako je danas uobičajeno reći samo Sandžak je historijska pokrajina koja obuhvata jugozapadni dio današnje Republike Srbije i sjeverni dio današnje Republike Crne Gore. Ova historijska pokrajina se tokom svog dugog postojanja razvila u posebnu geopolitičku, kulturno-historijsku, etničko-konfesionalnu i administrativno-teritorijalnu cjelinu, sa upravnim i kulturnim središtem u Novom Pazaru.

Da bi bolje shvatili mnoge savremene događaje, neophodno je vratiti se u duboku i daleku prošlost Sandžaka. U Raškoj županiji i u Bosni Kulina bana, od 12. stoljeća egzistirali su bogumili. Takodjer, arheološka istraživanja potvrdjuju da su Iliri na ovim prostorima dominantno bili prisutni približno 4.000 godina. Od poslednjih decenija XII stoljeća do kraja XIII stoljeća ovo područje je bilo centralni dio srednjovjekovne srpske države. Kralj Milutin, koji je stupio na prijestolje na Deževskom saboru 1282. godine, izlazeći u susret željama osnažene srpske vlastele, prenio je prijestolnicu iz ovih krajeva u Paune kod Prištine, a zatim u Skoplje. Od 1373. godine u sastav bosanske države ulazi značajan dio kasnijeg Novopazarskog Sandžaka.

Samo sedam godina nakon bitke na Kosovu, lokalni organi osmanske vlasti uspostavili su odredjene forme dogovaranja i medjusobne korespodencije sa Dubrovačkom Republikom, sa područja koje se kasnije formiralo kao Novopazarski sandžak. Maja 1455. godine izvršen je popis sela i imanja cijele oblasti, koja će biti poznata pod nazivom Krajište Isa-bega Ishakovića, u čiji sastav će ući i novopazarska oblast. U sastavu Bosanskog sandžaka Novi Pazar je dobio poseban status. Elemente te posebnosti nalazimo u Kanun-nami Bosanskog sandžaka, odnosno vilajeta iz 1516. godine. 1865. godine donijeta je uredba o organizaciji vilajeta, koja je 24. juna 1867. godine djelimično izmijenjena, kojom je izmedju ostalog predvidjeno da se Taslidža (Pljevlja), Prijepolje, Priboj i Kolašin izdvoje iz Hercegovačkog i udju u sastav Novopazarskog sandžaka.

Etnogeneza većinskog autohtonog bošnjačkog stanovništva u Sandžaku u vrijeme Osmanlijske vladavine protekla je u znaku masovnog primanja Islama i islamske kulture i daljnjeg etničkog oblikovanja u duhu islamske baštine i tradicije. To etničko formiranje je teklo i prožimalo se uporedo sa etnogenezom bosanskih Bošnjaka, što je bilo olakšano činjenicom da je Sandžak stoljećima bio nerazdvojni dio Bosanskog pašaluka. Kroz vijekove svoga postojanja Bošnjaci su se borili protiv pokušaja osporavanje njihovoga identiteta od strane istočnog i zapadnog susjeda, koji su, u različitim vremenskim periodima, nerijetko koristili surove metode u nastojanju da od Bošnjaka naprave ono što oni tvrde da su, ono što Bošnjaci svakako nisu, „Turci-poturice“, niti ono što pogotovo nisu, Srbi islamske vjeroispovijesti, odnosno „hrvatsko cvijeće“.

Ideološka pozadina zločina i genocida nad Bošnjacima Sandžaka

Postoji nepobitan broj dokumentovanih činjenica koje govore u prilog tezi da su Bošnjaci kroz historiju mnogo puta bili žrtva težnji stvaranja „Velike Srbije“. Naravno da ne treba zanemariti i velikohrvatske aspiracije prema Bošnjacima, ali je ovaj prvi interesantniji za istraživanje jer su njegove posljedice dalekosežno pogubnije po bošnjački narod.

– projekt je genocidnog karaktera, jer, između ostalog, sadrži dva krupna međusobno povezana elementa:

– teritorijalnu ekspanziju – osvajanje tuđih teritorija (lebensraum), i

– istrebljenje narodâ, odnosno genocid, zločin nad zločinima, uključujući i nad Bošnjacima (radi “konačnog rješenja muslimanskog pitanja” );

– osnovi srpske genocidne politike pothranjuju se kroz mit o Kosovu i Njegošev “Gorski vijenac”, gdje je, po srpskoj nacionalnoj kulturi, istrebljenje muslimana sveti i herojski čin, čime je genocid, nažalost, dio porodične tradicije.

Ovdje moramo imati na umu još jedan faktor koji će biti jako prisutan kod planiranja i izvršenja zločina nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom u Sandžaku. Postojanje antimuslimanskog i antibošnjačkog raspoloženja kod hrišćanskih naroda na Balkanu, često je zloupotrebljavano od strane velikih sila, što je za posljedicu imalo veliko stradanje Bošnjaka u posljednjih skoro 3 stoljeća.

Spaljivanje Novog Pazara i zločini nad bošnjačkim stanovništvom 1679. godine

Prve pojave istrjebljivanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva javile su se nakon stvaranja poznate „Svete alijanse“, odnosno „Svete lige“ izmedju Austrije, Poljske i Venecije 5. marta 1684. godine, kojoj se nešto kasnije pridružila i Rusija.

Ta antibošnjačka i antimuslimanska opredjeljenja prihvatila je i na svoj način primjenjivala tada formirana „srpska dobrovoljačka milicija“ i jedan broj plemena u Brdima, pretežno vlaškog porijekla, te u Staroj Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji. U tom pohodu izvršen je težak zločin nad nenaoružanim narodom i civilnim stanovništvom, među kojima nije bilo osmanske vojske jer se ona prije toga povukla. Svo stanovništvo bili su Bošnjaci-muslimani, sem manjeg broja činovnika raznih profila. U svojoj historiji grad sa okolinom nije zapamtio katastrofu kakvu je doživio 1689. godine. O stradanju Novog Pazara pisalo je i nekoliko putopisaca. O tome govore i sačuvana dubrovačka akta iz kojih se vidi stradanje dubrovačkih trgovaca i njihove kolonije u Novom Pazaru, o čemu Lidija Mučio piše: “Ova varoš bila je 1689. godine zauzeta, poharana i razorena od strane Srba, na veliku štetu trgovaca, naročito Dubrovčana“. Nešto slično zapisuje i Dubrovčanin Kaloga.

Stradanje Bošnjaka-muslimana 1737. godine

Svaki novi rat Austrije i Rusije na jednoj, i Osmanske države na drugoj strani, pratili su proklamacije i ruskog i austrijskog cara. One su upućivane hrišćanskom stanovništvu na Balkanu, a prihvatali su ih pripadnici pravoslavne vjere u Crnoj Gori, Brdima i Starom Vlahu, a povremeno i Albanci katolici.

U manastirskim spisima i drugim izvorima ostala su svjedočenja o počinjenim zločinima. „Ustanici udariše sami na Bijelo Polje i porobiše i popališe sve turske kule i predadoše maču Turke od Brodareva do Prijepolja. I ponovo je spaljen Novi Pazar.“ Staniša Marković – Mlatinuša, koji je predvodio jedinice Starog Vlaha, u svom pismu patrijarhu Arseniju Čarnojeviću IV i knezu Atanasiju Raškoviću 10. jula 1737 godine, pisao je: „Dignite vaše ljude te udrite na Sjenicu kada mi udarimo na Novi Pazar.“

Zločini nad Bošnjacima 1787-1791.

Stradanja sandžačkih Bošnjaka će biti i kasnije. U ponovnom austrijsko-ruskom ratu protiv Osmanskog carstva 1787 -1791. napravljen je plan kako da se stanovništvo Crne Gore i Brda ponovo angažira u imperijalne planove Rusije i Austrije. Iz brojnih dokumenata, kao što je pismo igumana manastira Morače Nikodima Dulovića od 15. avgusta 1789. godine, vidljivo je da su ovi pohodi iznova bili jako krvavi.

Sjenica i Novi Pazar 1809.

Jedan od najtežih genocida u svojoj historiji Bošnjaci su doživjeli tokom Prvog srpskog ustanka, pod vođstvom Karađorđa Petrovića. Tom prilikom je u Sjenici ubijeno preko 2.500 Bošnjaka, što je bilo 2/3 ukupnog broja stanovništva Sjenice, a Novi Pazar je iznova spaljen, a tom prilikom je ubijeno na stotine Bošnjaka.

Baron Božur koji je prošao kroz Sjenicu nekoliko godina prije Karađorđevog pohoda bilježi u svom putopisu da je Sjenica varošica sa 3-4.000 stanovnika, koju je branila četvrtasta tvrđava; kuće su bile prikupljene u više grupa (mahala), razdvojene zelenilom livada i vodama stajaćicama. Anri Pukvilj 1807. navodi da je Sjenica naselje sa 700 kuća i 9 džamija. Drugi francuski putopisac Ami Bue (1836.) naziva Sjenicu selom sa 150 kuća-brvnara, pokrivenih daskama, što očito govori kakav je demografski i urbani pad ovaj sandžački grad doživio poslije pohoda srpskih ustanika.

Opisujući stanje u sjeničkoj tvrđavi u pismu upućenom Antoniju Prokiću, Karađorđe kaže: „I Turci su u velikoj muki, niti imaju kaku kuću u gradiću, niti imaju (h)rane, niti imaju vode, ni išta, i blizu smo i(h) dognali da se predaju, koje nadamo se da će se do dva dana ili predati ili pobeći. Ali ako i pobegnu, neće uteći, za što smo i(h) sa svi(h) strana obgradili i na sve drumove busije prometali da im indat ne može doći”.

Vuk Karadžić o sjeničkoj tragediji, u Historijskim spisima, piše: „Leopold Ranke u svojoj knjizi: Die serbis che Revolution kazao po mojijem riječima da je Kara-Đorđije Sjenicu onda uzeo na juriš, ali ja sad na svoju i sviju nas sramotu moram kazati da to nije istina, nego da je bilo ovako: „Kad Turci u određeno vrijeme otvore šanac i prođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokaka načinila, i dok ih još pola nije bilo izišlo (iz šanca), Srbi prednje stanu ubijati i pljačkati; kad to vide Turci, koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore, I stanu se nanovo braniti i Srbe koriti što tako na vjeri rade. Karađorđije se pravdao da su to učinili ljudi nepokorni, bez njegovog znanja i dopuštenja i tako Turke nagovori „kojekuda” da opet pođu, ali i drugi put bude kako i prvi. Treći put morao je Kara-Đorđije dati Turcima za taoca kneza Đuku iz nahije kragujevačke i još nekoliko od znatnijeh poglavica (kojijeh imena ne mogu sad tražiti), tako ostali Turci izađu i otidu s mirom i Srbi uzmu Sjenicu”. „Ovo su meni tako pripovjedali ljudi koji su ondje bili i očima gledali.” Gaja Pantelić, jedan od Karađorđevih saboraca, prenosi Karadžiću Karađorđeve riječi: „Ne bi propali niti bi tako razdražili Turke da nisu ubili pašu, krstili Turke, izimali im žene i djevojke i išli na Sjenicu”.

U pismu od 27. maja 1809. godine Antoniju Pljakiću Karađorđe sa ironijom javlja: … „koje danas jesmo polak Turaka iz grada sasvim ispratili na ćabu da više ne dođu. A ovo drugo što je ostalo sutra ću poslati kuda bilo…a ja ću s polak vojske pravo tamo doći i s pola topova na Pazar”.

Da se radilo o velikodržavnom projektu, sa jasno izraženim namjerama o uništenju ili u najmanju ruku etničkom čišćenju prostora Sandžaka, svjedoči i sljedeći podatak. Predsjednik vlade Kneževine Srbije, Ilija Garašanin, u svom kontraverznom «Načartaniju», 1844. godine, piše: „Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo“.

U Sjenici su 1809. godine ubijeni Bošnjaci. Stradale su porodice: Šabanović, Ordagić, Ibrović, Vrcić Prašoviš, Ljuca, i mnoge druge, dok je kladnička džamija, najstarija u sjeničkom srezu, potpuno spaljena. Ovu džamiju je sagradio Bošnjak iz Kladnice, Juso Ibrović, 150 godine prije nego što je Karađorđe spalio.

Autor: dr. Admir Muratović
Autor teksta je direktor Instituta za istraživanje zločina i genocida
revija SANDŽAK | 1. decembar 2013. | br. 174 | RevijaSANDZAK.com

(KRAJ PRVOG DIJELA)

Komentariši