Muhamed Ćeman
Muhamed Ćeman

Zadnjih desetak dana minulog mjeseca decembra proveo sam u glavnom gradu svih Bošnjaka – Sarajevu. Nastojao sam moj boravak u lijepom Šeheru iskoristiti racionalno, pa sam i prije samog puta razmišljao koje ustanove od kulturološko-historijskog značaja bih morao posjetiti u tih nekoliko dana. Konsultirajući mnogobrojne prijatelje u Sarajevu, sačinio sam listu mogućih posjeta koje sam se u velikoj mjeri i držao. Nekoliko obiđenih mjesta i institucija je osobito privuklo moju pažnju, pa mi je namjera da ih ovom prilikom ukratko i predstavim, nadajući se da će uvaženi čitatelji, koji imaju u planu posjetiti Sarajevo, među njima posebno studenti, društveni aktivisti, kulturni i naučni radnici, umjetnici, ali i svi drugi kojima izdvojeno privlači pažnju i interesovanje, odlučiti se posjetiti ih.

Bošnjački institut

Bošnjački institut je vakuf Adila Zulfikarpašića i smješten je u samom srcu Sarajeva, u ulici Mula Mustafe Bašeskije br. 21. Institut je prvobitno utemeljen 1988. godine u Cirihu, da bi kasnije, 2001. godine, po okončanju radova na kompleksu Instituta bio prebačen u Sarajevo. Sačinjavaju ga tri zgrade čija ukupna površina iznosi 4500 m2. To su: glavna zgrada u kojoj se nalazi biblioteka, arhiv pisane građe, video i audio arhiva, zbirka likovnih djela, kabineti za naučno-istraživački rad, čitaonice, sala za konferencije, računarski centar te drugi propratni sadržaji; Gazi Husrev-begov hamam (izgrađen 1535.) i upravna zgrada. U arhitektonskom smislu Institut predstavlja spoj moderne i orijentalne arhitekture. Sadržaj Bošnjačkog instituta nastao je kao rezultat sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja različite građe o Bosni i Hercegovini, tačnije historijskog, književnog, novinsko-publicističkog, rukopisnog, arhivsko-dokumentacijskog i folklornog blaga koje je Adil Zulfikarpašić pripremao u prethodnih 50 godina. Bošnjački institut je otvoren za sve koji se bave naučnim radom na temu kulturne i političke historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, kao i geopolitičkog i kulturnog konteksta ove zemlje i naroda, historičarima, političarima, studentima, žurnalistima, ali i svim drugim znatiželjnim posjetiocima. Najveće blago Bošnjačkog instituta predstavlja biblioteka, koja broji više od 90.000 bibliotečkih jedinica, čije knjiško bogatstvo pruža jedinstvenu mogućnost za dalja istraživanja o Bosni i Hercegovini i njenoj prošlosti. Tu se nalazi i zbirka novina i časopisa te kompletna godišta različite informativne i stručne periodike sa prostora Bosne i Hercegovine. Katalog biblioteke se vodi uporedo na dva sistema: kao klasična kartoteka i kao elektronska baza podataka. Bibliotečka građa razvrstana je u više odjela: Bosnika, Islamika, Kroatika, Serbika, Jugoslavika, Balkanika, Emigrantika, Turkika i Judaika. Institut posjeduje bogatu zbirku orijentalnih rukopisa, koja sadrži 743 kodeksa sa 1.125 djela, među kojima je i svjetski unikat, rukopis An-Nasabu Šarif, koji spada u najljepše arapske rukopise napisane u Bosni i Hercegovini. Rukopis je 1621. godine sastavio (ili prepisao) derviš Mahmud. Tu je i bogata zbirka faksimila rukopisa unikata i rariteta klasičnih orijentalnih djela u izdanju Goethe instituta iz Frankfurta. Bošnjački institut posjeduje i veliku zbirku umjetničkih djela. Ona sadrži zbirku likovnih djela Bošnjaka u kojoj su zastupljena 132 autora sa preko 650 djela. U toj zbirci posebno mjesto zauzima stalna izložbena postavka Mersada Berbera sa preko 70 umjetničkih djela. Tu je još i zbirka djela umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije, kao i zbirka stranih umjetnika sa dvije kolekcije akvarela austrougarskih slikara-oficira Eduarda Loidolta i Edmunda Misere, čiji su radovi inspirisani bosansko-hercegovačkim motivima. Rad i cjelokupna djelatnost Bošnjačkog instituta odvija se po najvišim svjetskim standardima. Tako, između ostalog, u Institutu postoje i multimedijalni prostori koji se koriste za izložbe, promocije, simpozijume, okrugle stolove, predavanja istaknutih profesora, naučnika itd. Tokom moje posjete, u Institutu sam, između ostalog, bio u prilici pogledati značajnu isložbu slika bošnjačkih autora, te sam se lično uvjerio i u ljubaznost nekoliko uposlenika Instituta zaduženih za prijem gostiju.

Gazi Husrev-begova biblioteka

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu prva je biblioteka za koju pouzdano znamo kada je osnovana. Vakufnamom o svojoj medresi Gazi Husrev-beg je predvidio: „Što pretječe od troškova za gradnju medrese, neka se za to kupi dobrih knjiga, koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi, da se njima koriste čitaoci i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom.“ Prema tome, Gazi Husrev-begova biblioteka datira otkad i njegova medresa, tj. od 1537. godine. Sve do 1863. Biblioteka je bila u sklopu Kuršumlije medrese. Te je godine, na poticaj Topal Osman-paše, guvernera Bosne, uprava Gazi Husrev-begovog vakufa, dogradila jednu veću prostoriju uz Begovu džamiju ispod munare za Biblioteku. Tu je bila smještena do 1935. godine kada je, zbog povećanja knjižnog fonda, preseljena u prostorije ispred Careve džamije, gdje je ostala do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. U aprilu 1992., iz sigurnosnih razloga, izmještena je na više mjesta u gradu. Tokom četverogodišnjeg perioda rata, iz istih razloga, više puta je knjižni fond Biblioteke mijenjao lokaciju te je na taj način u potpunosti i sačuvan. Nakon agresije na BiH Biblioteka je smještena u zgradu pored ženskog odjeljenja Gazi Husrev-begove medrese na Drveniji u ulici Hamdije Kreševljakovića 58, gdje je i ostala sve do 2013. godine. Za smještaj Gazi Husrev-begove biblioteke izgrađena je nova reprezentativna zgrada u ulici Gazi Husrev-bega 46, u srcu Starog grada, i trenutno se nalazi na toj lokaciji. U novoj zgradi Biblioteke nalaze se i savremene muzejske prostorije i muzejske vitrine visoke kvalitete koje omogućavaju artefaktima visok stepen zaštite od štetnih utjecaja izvana i zaštitu od eventualnog otuđenja. Muzej je osvijetljen specijalnom rasvjetom što kod posjetilaca upotpunjuje ugođaj posmatranja muzejskih eksponata. U muzeju se čuvaju artefakti koji se odnose na historiju pismenosti u Bosni i Hercegovini i uopće kulturnu prošlost Bosne i Hercegovine. Osim muzeja na isti način je opremljen još jedan izložbeni prostor. Gazi Husrev-begova biblioteka trenutno ima oko stotinu hiljada kodeksa rukopisa, štampanih knjiga, časopisa i dokumenata na arapskom, turskom, perzijskom, bosanskom i još nekim evropskim jezicima. Od toga više od 10.500 bibliotečkih jedinica čine kodeksi rukopisa sa oko 20.000 većih i manjih djela iz islamskih nauka, orijentalnih jezika, lijepe književnosti, filozofije, logike, historije, medicine, veterine, matematike, astronomije i drugih nauka.

Muzej „Alija Izetbegović“

Muzej „Alija izetbegović“ otvoren je tačno četiri godine nakon Predsjednikovog preseljenja na Ahiret, 19. oktobra 2007. godine. U staroj utvrdi grada, tačnije u vratničkim kapi-kulama Ploča i Širokac, zahvaljujući entuzijastima i poštovaocima lika i djela Alije Izetbegovića, rodio se spomenik koji uz Šehidsko mezarje „Kovači“ priča stalnu bosansku priču o životu i smrti i borbi dobra protiv zla. Dvije stare kapi-kule, koje su povezane kamenim bedemom, dio su gradske utvrde sagrađene 1739. godine nakon upada zloglasnog austrijskog feldmaršala Eugena Savojskog koji je Sarajevo pretvorio u prah i pepeo, zapalivši preko 2.000 raznih objekata, uništivši preko 120 džamija, poubijavši većinu njihovih imama i mujezina te iživljavajući se na bespomoćnim ženama i djeci. Te stare kamene kule dobile su novi život, život Alije Izetbegovića. I Alija Izetbegović je imao svoje „Eugene Savojske“ ali, kao i kule, on je odbranio svoj narod i ostao ponosan kao i one. Recepcija Muzeja „Alija Izetbegović“ smještena je u kapi-kuli Ploča. U prizemlju kule Ploča, pored prijemnog dijela, nalazi se biblioteka u kojoj su predstavljena najznačajnija djela Alije Izetbegovića na bosanskom i stranim jezicima, kao i neki njegovi lični predmeti: naočale, sat, tašna i džepni primjerak časnog Kur’ana od kojeg se nikada nije odvajao. Tu se mogu vidjeti njegova najznačajnija djela kao što su „Islam između Istoka i Zapada“, „Islamska deklaracija“, „Moj bijeg u slobodu“ i druga djela. Svi posjetitelji imaju priliku da na LCD ekranu, smještenim iznad recepcije, pogledaju dva filma o životu, liku i djelu Alije Izetbegovića. Filmovi „Odvažnost življenja“ i „U službi Bosne“ prevedena su i na engleski jezik i na način na koji su urađena oduševljavaju i domaće i strane posjetitelje. Prolazeći kroz mala vrata na desnoj strani recepcije Muzeja i penjući se uz drvene stepenice, dolazi se na sprat kule Ploča gdje je, na devet izložbenih panoa, hronološki, kroz tekst i fotografije, prikazan život Alije Izetbegovića, kao običnog čovjeka, političara i državnika.U središnjem dijelu sprata kule Ploča smještena je vitrina u kojoj se nalaze najznačajnije svjetske nagrade i priznanja koje je rahmetli Predsjednik dobio, kao što su: najviše državno odličje Republike Hrvatske „Velered kraljice Jelene“, Godišnja nagrada Američkog centra za demokratiju iz Washingtona, Orden slobode Republike Turske, Orden nezavisnosti države Katar, Nagrada Foruma Crans Montana, Nagrada „Kralj Fejsal“, Nagrada za islamsku ličnost godine, Priznanje Ivana Pape Pavla II itd. U ovom prostoru napravljen je drveni međusprat na kojem se također mogu pogledati filmovi, ali na kojem se nebrojeno puta vode interesantni i konstruktivni razgovori sa posjetiteljima i istraživačima koji pišu o ovom dijelu historije Bosne i Hercegovine, ali i sa ljudima drugačijeg pogleda na ovaj dio istine. Nakon obilaska kule Ploča interesovanje posjetitelja usmjerava se ka kuli Širokac u kojoj je prikazana uloga predsjednika Izetbegovića u odbrani od agresije 1992-1995. Da bi se došlo u tu kulu neophodno je proći kroz bedem koji je djelomično natkriven i liči na tunel. Simbolika bedema kod posjetitelja pobuđuje osjećaje borbe dobra protiv zla, osjećaje kojima je prožeto djelo Izetbegovića. Ova simbolika govori o njegovoj stalnoj opredijeljenosti da spaja ljude, narode i kulture. Muzejska postavka u kuli Širokac posvećena je Aliji Izetbegoviću kao vrhovnom komandantu Armije Bosne i Hercegovine i sistematskom organiziranju odbrane od agresije. Na šest zidnih panoa predstavljeno je formiranje Armije Bosne i Hercegovine i uloga njenog Vrhovnog komandanta. U zidnim vitrinama postavljene su uniforme vojnika s početka rata i vojnika s kraja rata te priznanja koja su borci Armije BiH dali svome komandantu i predsjedniku. U podnoj vitrini, staklenom podu, nalazi se dio improviziranog i ručno pravljenog oružja kojim su se branitelji koristili u prvim i najtežim danima agresije. Iznad staklenog poda u „lebdećoj vitrini“, na centralnom dijelu ovog prostora, nalazi se originalna beretka sa grbom BiH koju je Predsjednik i Komandant nosio kako u zemlji tako i inostranstvu, a koja je postala simbol borbe za Bosnu i Hercegovinu.

Tunel spasa

Jedini način da se iz opkoljenog Sarajeva izađe do slobodne teritorije bilo je pretrčavanje aerodromske piste. Teška situacija i blokada grada naveli su na razmišljanje o izgradnji podzemnog puta ispod piste. O podzemnom putu razmišljao je i vojni vrh, a prvi pokušaj bio je da se nađe poprečna drenažna cijev koja se nalazila ispod Aerodroma i koja je korištena za prikupljanje podzemnih voda. Zbog nemogućnosti pronalaska plana Aerodroma, ta ideja je propala, te se ponovo nameće ideja izgradnje podzemnog tunela. Krajem 1992. godine general Rašid Zorlak angažuje dva inžinjera, Fadila Šeru i Nedžada Brankovića, da naprave projekt za izgradnju. Određene su polazne tačke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt za izgradnju završen je u januaru 1993. Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović izdao je 12. januara naredbu za organizaciju prvih radova. Radovi su napokon otpočeli 28.01.1993. Prve metre tunela iskopali su 01.03.1993. godine pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH. Za kopanje su korištene krampe i lopate, a jedina rasvjeta bila su kandila (posudice napunjene jestivim uljem sa kratkim fitiljem). Zbog nedostatka opreme i materijala radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima. Krajem aprila počelo je i kopanje iz pravca Butmira. Poseban problem predstavljala je podzemna voda. Zbog prekida u napajanju električnom energijom, voda se iz tunela često iznosila u kantama ili kanisterima. Sa strane Dobrinje za ojačavanje zidova koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama. U Sarajevu je bilo gotovo nemoguće pronaći drvo, dok je u Butmiru bilo obrnuto – korišteno je drvo sa planine Igman. Agresor je u međuvremenu saznao za kopanje tunela, pa su radovi bili otežani stalnim granatiranjem. I pored svih poteškoća na koje je nailazila ideja o tunelu, ali i samo kopanje tunela, 30.07.1993. godine oko 21 sat, dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma. Tog dana Sarajevo je dobilo mali, ali siguran prolaz do Butmira, Igmana i ostale slobodne teritorije RBiH. Na samom početku rada tunela sve se nosilo na leđima i u rukama. Prenošena je hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Naknadno je postavljena pruga, pa je transport olakšan korištenjem malih vagona. Kroz tunel su uspostavljene i telefonske veze Sarajeva i slobodne teritorije. Poslije je kroz tunel proveden i cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prijenos električne energije. Turistima koji danas posjećuju Muzej tunela spasa nezamislivo je da je nekoliko stotina hiljada ljudi zavisilo od malog uskog prolaza ispod Aerodroma. Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstanak. Nema sumnje da je Tunel spasa odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada Sarajeva. Nakon završetka rata tunel je napušten i počelo je njegovo propadanje. Da bi uspomena na tunel živjela, porodica Kolar odlučila je sačuvati predmete koji su korišteni tokom izgradnje, odnosno za korištenje tunela. Tako je zasnovana kolekcija današnjeg muzeja koja sadrži veliki broj vrijednih eksponata i čuva uspomenu na herojski otpor grada Sarajeva. U januaru 2013. godine muzejski prostor je renoviran u povodu dvadesetogodišnjice od otvaranja Tunela spasa te je danas otvoren za znatiželjne posjetioce.

Sjedište Svjetskog bošnjačkog kongresa

Svjetski bošnjački kongres (SBK) je u nedjelju 29. decembra minule 2013. godine obilježio svoju prvu godišnjicu postojanja te je tom prilikom održana i vrlo uspješna sjednica organa i tijela SBK. Nekoliko dana ranije otvoreno je i sjedište SBK, koje se nalazi u elitnom dijelu grada, u Štrosmajerovoj ulici. Na drugom spratu zgrade, koja nosi donekle i simbolični broj 1, nalazi se sjedište ne samo SBK, već i prostrana i otmena sjedišta još dviju veoma važnih bošnjačkih institucija – Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) i Bošnjačke nacionalne fondacije (BNF). Ovom prilikom pozivam sve čitatelje da iskoriste svoju narednu posjetu Sarajevu i posjete sjedište SBK te popunjavanjem pristupnice i uplatom simbolične godišnje članarine u visini od 12 eura postanu članovi ove za sve Bošnjake i Bošnjakinje uveliko značajne institucije. Tokom moje posjete također sam se lično uvjerio u ljubaznost i srdačnost službenika sekretarijata.

Pored ovih navedenih pet preporuka, svakako da postoji još nemali broj drugih ustanova i destinacija zanimljivih za posjetiti, značajnih za kulturu, duhovnost, jezik, nauku ili sport, bilo da se radi o starim bošnjačkim džamijama, muzejima, galerijama, naučnim institutima, modernim trgovačkim centrima, bezistanima, hanovima, hamamima itd. – što sve zajedno Sarajevo čini jedinstvenim gradom kojeg svaki Bošnjak mora posjetiti i osjećati se u njemu kao svoj na svome.

Autor: Muhamed Ćeman
revija SANDŽAK | 10. januar 2014. | br. 175 | RevijaSANDZAK.com

Leave a comment