Autonomija Sandžaka i kraj epohe zločina (III)

Sandžak u Drugom svjetskom ratu

dr. Admir Muratović
dr. Admir Muratović

U vrijeme Drugog svjetskog rata Bošnjaci Sandžaka nisu bili posve jedinstveni u odnosu na situaciju koju je sa sobom donio ratni vihor. Jedni su bili opredijeljeni za Muslimansku miliciju, vođeni brigom za svoj napaćeni i s pravom preplašeni narod, dok su se drugi aktivno uključili u partizanski pokret, vidjevši u tome šansu da dugoročno riješe pitanje svog identiteta i životnog prostora.

Pripadnici bošnjačkog naroda, osvjedočeni aktivisti radničkih i studenskih pokreta, početkom rata sele se na teritoriju Sandžaka i organizuju logistiku komunističkog pokreta. Glavni nosioci ovog pokreta u Sandžaku su Rifat Burdžović Tršo, Hakija Zejnelović, Muhamed Abdagić i dr. Oni još tokom boravka na studijama u Beogradu rade na razvijanju svijesti o posebnosti regije Sandžak. Odbijaju da se udružuju u zavičajna udruženja studenata iz Crne Gore i Srbije i formiraju posebno udruženje studenata Sandžaka, koje je nosilo naziv “Zlatar”.  U proljeće 1939. godine obraćaju se narodima Sandžaka, posebno spominjući Bošnjake u njemu, smatrajući ih posebnim subjektom u Sandžaku, što je osporavano već više od 27 godina, reafirmišući na taj način Sandžak kao posebnu društveno-političku zajednicu. Istupanje Rifata Burdžovića na marksističkim kružocima u Beogradu, na kojima je pokretao pitanje nacionalnog subjektiviteta Bošnjaka, bilo je također prilog reafirmaciji bošnjačko-muslimanskog nacionalnog identiteta i autonomnosti Sandžaka. Jedan od elemenata afirmacije sandžačke autonomije proizilazi i iz organizovanja 15-dnevnog lista pod naslovom «Glas Sandžaka», koje je izlazio i nakon što je zabranjen.

Osnivanje ZAVNOS-a

Na osnovu platforme o posebnosti regije Sandžak i mjesta koje ovaj prostor ima u odnosu svih naroda koji tu žive, u Pljevljima je, 20. novembra 1943. godine, u prisustvu 252 delegata, održano zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća, na kojem je obrazovan ZAVNO Sandžak «kao najviši pokrajinski organ narodne vlasti».  Neposredna inicijativa za sazivanje skupštine i formiranje ZAVNOS-a potekla je od strane Vrhovnog komandanta NOV Jugoslavije Josipa Broza Tita. U obrazloženju Inicijativnog odbora za sazivanje Skupštine ZAVNOS-a, kojeg su predvodili profesor Beogradskog univerziteta i narodni poslanik Sreten Vukosavljević i prijepoljski muftija i sudija Vrhovnog šeriatskog suda u Skoplju Murat-ef. Šećeragić, pored ostalog stoji: da su položaj naroda Sandžaka u bivšoj Jugoslaviji i njegova historijska prošlost u cjelini bili veoma teški; da je Sandžak tokom 1941. i 1942. godine dao značajan doprinos u razvoju NOB-a; da je sazrela svijest i želja naroda Sandžaka u vezi organizovanja i konstituisanja ZAVNOS-a naišla na razumijevanje i odobravanje Predsjedništva AVNOJ-a i  Vrhovnog štaba NOV i POJ.  Na skupštini ZAVNOS-a nisu učestvovali delegati iz Novopazarskog, Sjeničkog i Tutinskog sreza, niti je na tom području vršen izborni postupak za delagate, iako je na području pomenuta tri sreza živjelo preko 54% svih muslimana Sandžaka. Taj nedostatak se nije  bitno odražavao na kvalitet i pravičnost donesenih odluka, sve do posljednje sjednice ZAVNOS-a od 29. marta 1945. godine kada je donijeta odluka o njegovom raspuštanju, što je bilo protivno interesima i željama naroda u Sandžaku u cjelini, posebno željama i interesima Bošnjaka muslimana.

Vukosavljević je slične stavove o posebnosti Sandžaka iznosio i prilikom rasprave o Sandžaku u Predsjedništvu AVNOJ-a februara 1945. godine: „Ja sam mišljenja da Sandžak ne treba cijepati, jer je to ipak cjelina. To je oblast, to je pojam sa svojim specifičnim političkim i privrednim obilježjima. To je historijski tačno.Takvo je i narodno shvatanje. Zato sam ja za rješenje da se cio Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori, vodeći računa o onome šta sam već rekao.“ (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, Podgorica, 1992.)

Ovakav stav Vukosavljevića podržao je i Oblasni komitet KPJ za Sandžak, koji pri obraćanju Centralnom komitetu KPJ, između ostalog, saopćava: „Prema raspoloženju koje se sada jasno ispoljava kod Muslimana, oni bi bili veoma pogođeni ako bi Sandžak bio pocijepan, a oni odvojeni. O tome se zaista mora voditi računa, pogotovu ako se ima u vidu njihov sadašnji stav i dobro držanje. Čak ni Srbi ne bi rado primili cijepanje Sandžaka.“ (Slobodan Nešović, Stvaranje nove Jugoslavije, Beograd, 1981.)

O autonomiji Sandžaka, u 2-3. broju „Glasa Sandžaka“ pisao je i Mišo Pavićević: „Sandžak je u našoj narodnooslobodilačkoj borbi zauzeo časno mjesto. On je među prvima ispalio pušku na okupatora i u toku ove tri godine dao znatan doprinos stvari narodnog oslobođenja, doprinos u krvi i životima svojih najčestitijih sinova, u stradanju i patnjama svog naroda. Sandžak je u jezgro Narodno-oslobodilačke vojske dao cvijet svoje omladine, ponos našeg kraja – Treću sandžačku brigadu… Zahvaljujući nenarodnim režimima beogradske gospode i špekulantskoj politici sandžačkih šićardžija, Sandžak je ostao ne samo pastorče, već je postao pojam zaostalosti, neznanja i nazadnosti. On je u Jugoslaviji (Kraljevina) dobio samo drugo ime – Jugoslovenski Sibir – koje su mu dali oni isti koji su ga i učinili Sibirom… Narod Sandžaka jasno je pokazao da ne želi i neće da mu slobodu drugi poklanjaju, jer je poslije svog gorkog iskustva svjestan da to ne bi bila ona sloboda koju on želi. Sloboda Sandžaka izrasta iz njegove borbe, iz krvi i života njegove djece. Ona će biti potpuna i niko ga neće moći prekoriti. Još manje će mu je moći iz ruku otrgnuti. O položaju Sandžaka u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji donijet će odluku sam narod Sandžaka preko svojih slobodno izabranih predstavnika, sutra, kada zemlja bude slobodna. (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka)

Likvidacija sandžačke autonomije

Iako se to često predstavlja drugačije, odluka o ukidanju autonomije Sandžaka donijeta je u Beogradu, 24. februara 1945. godine, mjesec dana prije nego će u Novom Pazaru ta odluka, na posljednjoj sjednici ZAVNOS-a, „biti prihvaćena“.  Svoje viđenje odluke Predsjedništva AVNOJ-a o ukidanju autonomije Sandžaka, u „Ilustrovanoj politici“, februara 1992. godine, iznosi Ranko Đukić, koji opisujući tok sjednice ukazuje na brzopletost i neutemeljenost inicijative o ukidanju sandžačke autonomije. Obrazloženje odluke bilo je sljedeće:

– da Sandžak nema nacionalnu podlogu za dobijanje takvog statusa;

– da bi insistiranje i zadržavanje autonomnog Sandžaka, navodno, značilo sada izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline, kao i Jugoslavije uopće;

– da i nakon cijepanja Sandžaka Muslimani, navodno, ne bi bili nacionalno ogroženi, jer kako se ističe „oni bi mogli da uživaju ista prava u Crnoj Gori i Srbiji“, napuštajući na taj način prava koja su stekli u narodnooslobodilačkoj borbi.

Vraćanjem na granice iz 1913. godine sankcionisan je princip da se putem osvajanja i okupacije vrši podjela teritorija na kojima živi više naroda i zanemareni nacionalni i drugi interesi jednog od tri naroda koji na tim teritorijama vjekovima živi. Subjektivno opredjeljenje da, navodno, Sandžak nema statusa te da bi to značilo, navodno, „izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline“, objektivno se svodilo na nepriznavanje Bošnjaka kao naroda. Opravdanja za ovakvu odluku, osim nacionalnog ili nacionalističkog, nikakvog nije bilo. Poznati bošnjačko-muslimanski intelektualac Muhammed Abdagić kaže: „Očigledno je time Srbiji učinjen ustupak, koja je očekivala da će joj se priznati granice Kraljevine Srbije, a zbog rješenja makedonskog nacionalnog pitanja izgubila je Makedoniju, ali je kao kompenzaciju dobila Vojvodinu, za koju je, prema stavu KP na početku rata, bio predviđen federalni status, kao i za sve bivše dijelove Austrougarske (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina).

Autor: dr. Admir Muratović
revija SANDŽAK | 1. februar 2014. | br. 176 | RevijaSANDZAK.com

(Nastavit će se)

Komentariši