Kome to smeta porijeklo Bošnjaka?

Sulejman Aličković
Sulejman Aličković

Bošnjak koji javno govori o svojim korijenima i bavi se istraživanjem procesa islamizacije na prostorima bivše Jugoslavije, ne može se tvrditi da je većina današnjih  Bošnjaka muslimana ima srpsko porijeklo. Pojedinci to uporno rade zanemarujući sva dokumenta (deftere, tapije i sve ono što su ostavili Osmanilije). Korijene Bošnjaka možemo jasno pratiti u prvim defterima Osmanskog carstva u raznim poveljama bosanskih vladara, od Kulina Bana pa sve do Kotromanića. Nerazumna je izjava Sjeničanina Saliha Selimovića: «Mojim višegodišnjim istraživanjima relevantnih istorijskih izvora, kao i radom na terenu, došao sam do zaključka da je većina naših muslimana, sada Bošnjaka, srpskog porekla i da su pre islamizacije najčešće bili pravoslavci, mada je bilo i katolika. Islam se prihvatao iz raznih uzroka. Pre svega treba znati da je to bila dominirajuća vera osvajača.»

Da bi Bošnjaci živjeli bez kompleksa, bez strahova, bez frustracija, bez trauma u svojoj vjeri na svojoj zemlji, kao što to žive svi ostali narodi svijeta, moramo se osloboditi određenih slabosti neznanka. Moramo na svaki pamflet koji je uperen protiv nas kao narod dati odgovor, bez obzira odakle to dolazilo. Tako i na izjavu dobitnika Vukove nagrade Saliha Selimovića. Očigledno da njega ne zanimaju relevantni izvori kao što su Osmanski defteri. Služeći se samo onim izvorima koji se već decenijama prepisuju, on ostavlja u zabludu mnoge one koji to vole da pročitaju, naročito iz pera jednog čovjeka koji samo nosi ime Salih. Šta to otkrivaju defteri i koji je njihov značaj za nauku.

Značaj deftera (popisa sumarnih) iz 1455, 1468.  god. itd. koji su objavljeni i koji neosporno govore o cjelini Kraljevine Bosne od velike su važnosti za naučnike, naročito Bošnjake. Oni omeđavaju državu Bosnu i u njima možemo vidjeti sistem koji je u njoj vladao. Defteri su potvrda kontinuiteta ove zemlje, koja egsticira u svojim historijskim granicama. Oni su, s druge strane, stvarni početak naučnog razumijevanja jednog sistema i čini međaš od kojeg počinje zaokret u shvatanju historije ovih naših prostora. Moramo se očigledno zapitati da li će historičari prestati proizvoljno prepisivati jedni od drugih, kada će iz nauke izbaciti mitologiju koja je samo mit naroda, ali ne i historijska istina, kada će neoboriva istina, kao sto su defteri, postati za nauku histirije obavezujući dokument!? Bez obzira na to koliko se tome suprotstavljale dosadašnje studije i doktorske titule, Sandžak i Bosna nisu bile kolonizirane zemlje od strane Osmanlija, bez obzira na vrhovnu vlast. Kontinuitet zemlje Bosne i Sandžaka u njoj bio je neprekinut ne samo prostorno nego i u narodnom etničkom smislu. Narod koji je zatečen tu je i ostao po historijskom trajanju, kao što je slučaj sa Vlasima. O popisima se ne može raspravljati ili se sporiti, oni su izvoni i autentični. Nasuprot svim defterima, rijetko koji historičar uzima njih kao međaš da bi razotkrio pravu istinu o državi Bosni, Sandžaku i narodu koji je viševjekovno na toj teritoriji. Pojedinci idu dotle da današnje mjesne zajednice pokušavaju prikazati kao veoma važna mjesta  u Osmanlijskom carstvu. Sve ovo rade radi dodvoravanja postojećim vlastima ne vodeći nimalo računa o narodu iz čijeg su korpusa. Iako jasno mogu vidjeti da je sjedište kajmakana Sandžak-bega uvijek bilo u Sjenici, pa čak se u defteru Sumarni popis Sandžaka i Bosne 1468/69. godine Sjenica pojavljuje kao  dio nahije. U originalu: Seniča, gdje su popisana sljedeca sela: Židnić, Gorna Loznik, Vivac, Gonja, Raždagina, Vrhsenica, Mladenovina, Lopiže, drugo ime Čajkovina, Čideva, Lukavsko, Dolina Bratovičina, Gorna Brlenica, Gorna Vapa, Dolna Loznik, Uzlob, Dolna Stup, Gorna Stup, Sredna Stup, Duga Polana, Štavna, u orginalu Ištavna. Prema tome, može se dešifrovati samo Štavnja ili Štavina kako su to čitali obrađivači deftera iz 1604. godine.

Prema državnom popisu FNR Jugoslavije iz 1960. godine, u okolini Sjenice postoji samo selo Štavalj. Pored ovih sela ukubicirana su i ostala koja su bila u sastavu dijela nahije Sjenica. Veoma važno je istaći činjenicu da je selo Štavalj bilo samo malo naselje u nahiji Sjenica. Zašto pojedinci žele prikazati to u nekakvom drugom svjetlu i bezuspješno zaobići činjenicu, to ostavljamo njima na razmišljanje i na savjest. Historijska činjenica to ne potvrđuje niti ima bilo kakvih dokaza o tome. Ne može se današnja mjesna zajednica stavljati u nekakav kontekst veće važnosti od svih ostalih sela u nahiji Sjenica. Jednostavno se ne može preskočiti 400 godna  i odjedanput nas dovesti u 1912. godinu kada je započela okupacija Sandžaka od strane kraljevine Srbije. Mnogi historičari ne razlikuju ni populaciju Vlašku od Srpske, i tako negirajući Vlahe kao etničku zajednicu, dodajući im epitet stočara, što oni i jesu bili, ali kao socijalna struktura a nikako kao etnička grupa naroda. Poznato je da je izvorno etničko porijeklo Vlaha  romano-vlaško i arbanaško, tu nema diskusije. Kako se mogu negirati dokumenti koji o tome govore: Dušanov zakonik, Osmanlijski defteri (sumarni popisi). Neoborive su činjenice  da su Vlasi čak imali i velike povlastice u samom Osmanlijskom carstvu, njihove vođe starješine, vojvode, knezovi i primićuri uživali su baštine, oslobođeni svih poreza. Samo jedan uslov su morali ispunjavati, a to je da su morali ratovati zajedno sa spahijama. Tako da je njihov udio u osmanlijskoj vojsci bio veoma značajan. Prosto je zapanjujuće za nauku da pojedinci, pišući o Sjenici, dovode je u vezu sa Strmcom, negirajući tako postojanje Sjenice i negirajući sve Osmanlijske deftere, ili možda ti pojedinci nikada nisu pročitali ni jedan defter. Govoreći o vjerskom opredjeljenju, spominju se samo hrišćani, iako u defterima stoje i tada dvije konfesije pored hrišćana i kristjani, sledbenici bosanske crkve, sve se ovo namjerno zaobilazi i prećutkuje ne bi li pobijedila ni na čemu zasnovana teza «kad smo mi došli, nije bilo nikog». Nije tačna tvrdnja da samo onaj koji prihvati islam dobija privilegije, defteri tu tvrdnju pobijaju. Tako da u defteru Sandžak Bosne iz 1465/68. na strani 85, stoji  da se oduzimaju prava timara muslimanu i da su dodijeljena nemuslimanu. Sav ovaj timar i selo Gorna Vratica upisano gore na drugom listu, sa one strane, u ruci su Brajaka Podrpana. Mehmed-beg nije bio dosljedan službe, tako da se carska vlast odlučila da selo Gorna Vratnica i selo Izgošta u nahiji Bobovac, carskom naredbom, vrate Brajaku. Pisano 17. džumada II 881. godine, u Edrini.

Posebno se moramo osvrnuti na pojam MUSELIMI iz prostog razloga što u našoj historiografiji meselime smatraju poluvojničkim redom. Vidjet ćemo da se u defterima jasno vidi da su to radne jedinice ažurirane za tačno određene poslove i za takav posao su oslobođene svih nameta. Tačno je da su u 14. i 15. vijeku to bile i redovne vojne jedinice koje su kasnije uvedene i kao policijske snage i to pretežno na granicama zemlje za poslove odbrane granica ili akcija protiv upada odmjetnika i hajduka. Obično nisu bili muslimani, pa tako ni vojnički sloj nije bio isključivo islamske vjere. Sa ovim pada u vodu teza da su Bošca nemuslimani prihvatali islam zbog nekih privilegija. Na početku vladavine Osmanskog carstva na našim prostorima muselimi su poznati kao regularna vojska i bili su stalno angažirani u ratnim pohodima. Oni su bili autohtono stanovništvo, Bošnjaci, i u ovo vrijeme nemuslimani, što je sasvim prirodno. Bošnjaci u to vrijeme nisu mogli biti pravoslavci, jer u to vrijeme pravoslavlja u Bosni nije bilo. Zna se da su bili ili krstjani ili hrišćani. Očigledno da ono što je najvjerodostojnije i najtačnije u historiji Bošnjaka one koji žele da promovišu sebe kao dobrog Srbina ne zanima, oni gledaju da se uklope u ono što je pisano samo od strane srpskih historičara.

Defteri mogu samo pomoći da dopremo do stvarne historijske istine i o našoj srednjovjekovnoj državi i novoj državi osvajača, za razliku od naših predhodnih historičara, koji su mogli samo nagađati o nekom političkim i društvenim pojavama na našoj teritoriji. Mnogo toga je napisano paušalno, na osnovu svojih ličnih osjećaja i mnogo češće simpatija ili vlastitih kolektivnih fobija u koje se tako uklapa i sve ono što Salih Selimović priča i piše. Ne postoji Bošnjak koji slavi Savin dan i to je čista izmišljotina opet u prilog koncepta koji je odavno zacrtan: «sve su to Srbi». Kao što je uvijek izmišljano, i danas se radi to isto. Izmišlja se neka imaginarna historija njihovih «naroda» pod Turcima. Ako se želi objektivna historija, onda se moraju prihvatiti katasterski ili tapijski popisi svih vrsta, jer oni upravo spadaju u prvu kategoriju izvora. U samim defterima možemo otkriti da za pripadnike bosanske crkve redovno se kaže krstjani, dok za pripadnike druge vjere stoji samo hrišćani, ni katolici ni pravoslavci. Sve ostalo je samo prazna priča i samo mudrovanje u negativnom smislu. Poznato je da je pod uticajem srpskih historičara nametnuto ime «bogomili». Vjerovatno je smetalo historisko ime Dobri Bošnjanin. Pokušavajući da i paganske običaje prisvoji kao srpske, očigledano je da Selim Selimović jasno gazi utabani put svetosavlja. Može on biti šta hoće, kao i svi oni koji su na tom putu, ali ne može širiti lažnu propagandu radi nekih svoj privilegija. Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi Pjesma Bošnjaku, koju je objavio list „Bošnjak“ 02.07.1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:

Znaš Bošnjače, nije davno bilo,

Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,

Kad u našoj Bosni ponositoj,

I junačkoj zemlji Hercegovoj,

Od Trebinja do Brodskijeh vrata,

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire.

Oba su nas gosta saletila,

Da nam otmu najsvetije blago,

Naše ime ponosno i drago.“

Literatura

1. Izvor: Novopazerski Zbornik, 32 broj. str. 39. Štavaljska sela u Turskom popisu 1604 2. Sumarni popis Sandžak-Bosna iz 1468/69 god, str.16, 18, 24, 31. (Ahmed S. Alićic)

3. Dušanov Zakonik 1349-1335 god, član 85, popis stanovnistva.

 

(revija SANDŽAK | 10. april 2014. | br. 178 | RevijaSANDZAK.com)

Komentariši