dr. Harun Crnovršanin
dr. Harun Crnovršanin

Bošnjački narod Sandžaka je u svojoj historiji imao veliki broj gazija (junaka) koji su za života postali legende. Jedan od njih je i Jusuf Mehonjić, vođa sandžačkih pobunjenika (komita) u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Kraljevine Jugoslavije. Zahvalan sam Allahu, dž.š., na pomoći koju mi je dao da posljednjih dvadeset godina istrajem u istraživanju lika i djela ovog gazije.

Idući tragom objavljenih radova (počev od 1976) poznatog sandžačkog historičara mr. Avdije Avdića, sve dublje sam ulazio u jedan, za mene do tada nepoznat svijet borbe ljudi protiv neljudi, pravde protiv nepravde. Preda mnom se redala galerija sandžačkih vitezova koji su bili riješeni da opstanu u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.

Nakon završetka balkanskih ratova (1912-1913), savez pravoslavnih balkanskih država (Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska i Rumunija) uspijevaju da protjeraju tursku vojsku sa Balkana. Srpski i crnogorski režim osvajaju i dijele Novopazarski sandžak i odmah primjenjuju princip “čija je vlast toga je i vjera”. Počinju masovna protjerivanja i ubijanja bošnjačkog i albanskog stanovništa iz Sandžaka, Kosova i Makedonije.

Nezadovoljni postojećom vlašću, sandžački Bošnjaci počinju pružati oružani otpor. On je u početku bio sporadičan, da bi kasnije poprimio organizovan oblik. Na čelo ovog pobunjeničkog (komitskog) pokreta nalazio se Jusuf Mehonjić (1883-1926) rodom iz sela Grančareva u Šahovićkoj opštini kod Bijelog Polja (Akovo).

I u novoformiranoj Kraljevini Jugoslaviji stanje nije bilo bolje. Naprotiv, Bošnjacima i Albancima se negira vjerski i nacionalni identitet. Zulum Beograda je postao neizdržljiv, pa se u šumu odmeće veliki broj sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca. Ove druge su predvodili Bajram Curi i Hasan-beg Priština.

Režim kralja Aleksandra i Nikole Pašića zavodi krvavi teror šaljući vojsku, žandarmeriju i tzv. “leteći odred” četničkog vojvode Koste Pećanca. Bošnjačka i albanska sela gore, nedužni narod se ubija bez ikakve presude i dokaza, a sve se to događa u miru, jer je rat bio završen 1918. godine. Nakon što su Crnogorci sa Kolašina i Mojkovca izvršili genocid nad bošnjačkim stanovništvom Šahovića 11. novembra 1924, pokreće se veliki talas iseljavanja u Tursku. Za ovaj genocid nikada niko nije odgovarao, kao ni za onaj počinjen od istih katila u Plavu i Gusinju 1912. i 1913. godine.

Komitske čete su bile najbrojnije u bjelopoljskom, novopazarskom, sjeničkom, tutinskom, rožajskom, beranskom, plavsko-gusinjskom, a žilav otpor su pružale i komite Huseina Boškovića u pljevaljskom srezu, sve do bosanske granice. Komitski pokret na Kosovu i u Sandžaku imao je oslobodilački karakter, prvi je težio ujedinjenju svih Albanaca u jednu državu, a drugi, sandžački, borio se za oslobođenje okupirane teritorije i pripajanje matici Bosni i Hercegovini u čiji je sastav bio sve do Berlinskog kongresa 1878. godine.

Najpoznatije vođe sandžačkih komita bili su glasoviti junaci i vitezovi bošnjačkog otpora:

Jusuf Mehonjić (1883-1926),

Husein Bošković (1890-1968) i

Feriz Salković (1875-1943).

U užoj pratnji Mehonjića nalazio se njegov brat Hakija, zatim braća Mahmut i Arslan Jejna iz sjeničkog sreza, Arslan Buča iz Gubavča, Nuko Hot iz Suhog Dola, Belo i Nuško Ljuca, Husein Karadan iz Boroštice, Azem Međedović, Džemo Kandić i mula Agan Kojić iz Plava, Hajdar Dautović iz Komarana i drugi. U Bihoru su komite predvodili braća Sait i Jusuf Hadrović i Vejsil i Sinan Đukić.

Jusuf Mehonjić je ubrzo postao bošnjački nacionalni junak u Sandžaku, koga su na sve strane krili i pomagali. Vojne i žandarmerijske potjere, pokrenute za njim, uvijek su se završavale s neuspjehom, a četnici Koste Pećanca 23. avgusta 1921, u Bici na Komaranu kod Brodareva, doživljavaju najveći poraz. Njegovi jataci se ni pod koju cijenu nisu htjeli odreći saradnje sa njim. Beogradski režim je otvorio specijalne zatvore za članove porodica odbjeglih kosovskih i sandžačkih komita. Bile su to tzv. IZOLACIJE. O „izolaciji“ se saznavalo potajno, u povjerenju. Na području Srbije postojale su „izolacije“ u Gornjem i Donjem Milanovcu i u Nišu. Tamo su se zatvarali uhvaćeni komitaši iz Sandžaka i sa Kosova i njihovi jataci. Veoma mali broj ljudi je izvukao živu glavu iz ovih kazamata.

Opširnije o komitskom pokretu u Sandžaku i na Kosovu pisao sam sa gospodinom Nurom Sadikovićem u našim knjigama: “Sinovi Sandžaka” (1996), “Sandžak – porobljena zemlja” (2001) i “Kako se kalio Sandžak” štampane 2005. godine.

Ono šta me je posljednjih dvadeset godina tjeralo da uradim dokumentarni film o Jusufu Mehonjiću jeste činjenica da niko nije znao način na koji je stradao ovaj  junak i gdje se nalazi njegov mezar (grob). Iako je Mehonjić svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije našeg naroda, njegova smrt je ostala velika enigma za mnoge historičare i poštovaoce.

Nakon Drugog svjetskog rata, a posebno posljednjih 20 godina, srpska tajna policija je lansirala priču da je za smrt Jusufa Mehonjića odgovoran Albanac – pobratim, kako bi se i na taj način pokušala anulirati historijska činjenica da su upravo Albanci više puta spašavali Bošnjake Sandžaka tokom 20. vijeka. Ja sam u ljeto 2013. došao do pouzdanih informacija da je Mehonjić ubijen u okršaju sa albanskom žandarmerijom u selu Arapaj kod mjesta Šijak nedaleko od luke Drač.

Jedini opipljiv dokaz od koga sam pošao bila je činjenica da je Jusuf Mehonjić u braku sa Nazom Kolić imao sina Lutva, koji je živio u selu Hamilj kod grada Fiera u srednjoj Albaniji. Ovaj podatak sam dobio 1994. godine od rahmetli Salka Brahovića iz Brodareva, koji je bio u bliskom srodstvu sa Mehonjićem.

Situaciju je iskomplikovala i informacija da je krajem 2008. u Sandžak stigao unuk Jusufa Mehonjića iz Turske. Bio je to izvjesni Našid Ešlik iz grada Kajserija, koji se predstavljao kao Jusufov unuk, penzionisano vojno lice i hadžija. Meni nije bilo jasno da li je tačna ona informacija koju sam 1994. g. dobio od Salka Brahovića, da je Jusuf imao samo jednog sina – Lutva, i da on živi u Albaniji, ili ova informacija, da njegovi potomci žive u Turskoj, a ne u Albaniji. Navedeni gospodin Ešlik je 2008. g. zaista došao u Sandžak i stupio je u kontakt sa novinarom Almirom Mehonjićem iz Prijepolja. Almir nije ulazio dublje u pojedinosti oko familije dotičnog hadžije Ešlika. Međutim, ja sam bio jako zainteresovan za gospodina, pa sam od Almira dobio njegov br. telefona u Turskoj. Pozvao sam ga i postavio mu par prostih pitanja vezanih za Jusufa Mehonjića. Međutim, njegov navodni unuk nije umeo da odgovori na njih, da bi na kraju priznao da on nije unuk komitskog vođe Jusufa Mehonjića već nekog drugog Jusufa.

Tragom informacije objavljene u mojoj knjizi “Sinovi Sandžaka” (1996), da u selu Hamilj živi Jusufov sin Lutvo, pošao je i istraživač iz Bara gospodin Mirza Kurgaš. Informacija se pokazala tačnom i on je u Albaniji zaista upoznao prave unuke Jusufa Mehonjića, dok je njegov sin Lutvo umro 2010. godine. U međuvremenu sam od gospodina Almira Mehonjića dobio br. telefona najstarijeg Jusufovog unuka koji se također zove Jusuf (1948). Prilika da se konačno sretnem sa pravim potomcima legendarnog Jusufa Mehonjića ukazala se u ljeto 2013. godine.

Tada sam, boraveći u Ulcinju, telefonom stupio u kontakt sa unukom Jusufom i najavio dolazak u grad Fier. Najstariji unuk Jusuf nije krio oduševljenje mojim dolaskom, s obzirom na to da je čuo za mene još davne 1996. godine kada je izašla moja prva knjiga “Sinovi Sandžaka” na čijoj se naslovnoj strani nalazi slika njegovog djeda Jusufa.

Iz Ulcinja sam pošao kolima sa svojim sinom Mehmedom u pravcu albanske granice. Bio je to moj prvi susret sa Albanijom. Nekada najzatvorenija i jedina zvanično proglašena ateistička zemlja na svijetu, zemlja sa 700.000 bunkera, nakon smrti diktatora Envera Hodže (1908-1985), danas pokazuje sasvim drugo lice. Albanija danas zaista doživljava ekonomski procvat. Gradi se na sve strane, od auto-puteva, hotela, do privatnih luksuznih kuća. Strani kapital je ovdje ušao na velika vrata. Od Ulcinja do grada Fiera u Albaniji ima tačno 202 kilometra. Iako smo taj put mogli proći mnogo brže, Mehmed i ja nismo žurili, već smo znatiželjno upijali svaki detalj ove, po kulturi, vjeri i tradiciji, tako bliske a tako daleke zemlje. Kažem tako daleke, jer je ova zemlja do 1985. godine bila hermetički zatvorena i njen paranoični predsjednik Enver Hodža ju je 40 godina držao izolovanom od čitavog svijeta. Zahvaljujući mudroj politici premijera Saliha Beriše, Albanija je doživjela veliki ekonomski razvoj i uspješno prolazi kroz period tranzicije. Nažalost, o njenom razvoju srpska i crnogorska televizija danas malo ili nimalo ne izvještavaju. Sve se svodi na otrcanu priču u koju ni oni sami ne vjeruju, kako danas u Albaniji živi veliki broj Crnogoraca i Srba, pokušavajući da tamošnje bošnjačko stanovništvo iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine prikažu kao “svoje”, iako su Bošnjaci u Albaniju pobjegli od njihovog terora zavedenog između dva svjetska rata, u Kraljevini Jugoslaviji.

Put nas je vodio kroz gradove: Skadar (Shkoder), Lješ (Lezhe), Kruju (Kruje), Drač (Durres), Kavaju (Kavaje), Ljušnje (Lushnje) i konačno Fier. Na samom ulazu u grad čekao nas je Jusuf Mehonjić, najstariji unuk junaka Jusufa Mehonjića. Sa njim je bio i gospodin Fehim Salković, sinovac čuvenog komitaša Feriza Salkovića. Nakon što smo se odmorili i upoznali, moja prva želja je bila da obiđem mezar najvećeg sandžačkog gazije Jusufa Mehonjića. Bio je to jedan od mojih najsrećnijih trenutaka u životu, da mogu izučiti Fatihu najvećim sandžačkim sinovima. Pored Jusufa Mehonjića, na groblju Baltez, koje se nalazi pored sela Hamilj, ukopani su i Feriz Salković, Nazif Škrijelj, Sinan Delija Paljevac i mnogi drugi. U susjednom selu Radostin ukopan je Jusufov brat Hakija, koji je umro pred Drugi svjetski rat. Poslije podneva smo obišli grad Fier. To je danas moderan grad sa širokim ulicama i novoizgrađenim stambenim četvrtima. I Fier kao i Novi Pazar ima dva univerziteta. U centru se nalazi velelepna džamija izgrađena 2004. godine. Bio je mjesec ramazan pa su opštinske vlasti istakle veliki transparent sa natpisom: “Ramazan mubarek olsun”.

U razgovoru sa unukom Jusufom i Fehimom Salkovićem saznao sam mnoge nove detalje na osnovu kojih sam lahko rekonstruisao način na koji je ubijen Jusuf Mehonjić, što je za mene i mnoge Bošnjake iz Sandžaka bila velika enigma. Ovo je bio posljednji detalj u mozaiku priče o našem junaku Mehonjiću.

Nakon dvadeset godina bavljenja ovom tematikom uspio sam da, u aprilu 2014. godine, u saradnji sa “Sandžak TV” iz Novog Pazara, realizujem dokumentarni film pod nazivom “Jusuf Mehonjić – heroj Sandžaka”. Pored mnogobrojnih fotografija, film sadrži i četiri intervjua:

Prvi: sa mr. Avdijom Avdićem, najboljim poznavaocem komitskog pokreta u Sandžaku.

Drugi: sa hadži Kambom Hukićem, unukom Smaila Huke, koji je nepravedno osumnjičen za ubistvo Jusufa Mehonjića.

Treći: sa Jusufom (1948), najstarijim unukom junaka Jusufa Mehonjića.

Četvri: sa Fehimom Salkovićem (1946), sinovcem Feriza Salkovića.

Prvi cilj ovog filma je da našoj i široj javnosti ukaže na jedan od najmračnijih perioda u historiji sandžačkih Bošnjaka (period Kraljevine Jugoslavije) i na hrabru borbu njenih zaštitnika (komitaša) koji su živote dali da bi mi danas živjeli. Neka im je rahmet veliki!

Drugi cilj filma je da argumentovano ukaže da ubistvo najvećeg sandžačkog junaka nije izvršio Albanac, pobratim, kako je zvanični Beograd tvrdio, a sve u cilju stvaranja mržnje između Bošnjaka i Albanaca.

Autor: dr. Harun Crnovršanin
revija SANDŽAK | 1. maj  2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com

Leave a comment