179 small-19mnezija je gubitak pamćenja određenog vremenskog razdoblja ili određenih događaja. Najčešće se javlja kao posljedica traume mozga ili patoloških promjena u nekim moždanim područjima, a nekada se može javiti i kao posljedica pretjeranog uzimanja psihoaktivnih supstanci ili zbog intezivnog neugodnog iskustva – stresa.

Inspirisan različitim gnoseološko-perceptivnim teorijama koje govore na temu političkih angažmana i političke elite koja predvodi narod, želio bih da predstavim svoje viđenje u vezi sa tim. Za početak bih kazao da politiku vidim kao opće korisnu društvenu djelatnost koja je primamljivo tržište koje izaziva pažnju širokog kruga različitih profesionalnih orijentacija, te na taj način pruža šansu različitim profilima ličnosti da iznesu svoje stavove i viđenja političke situacije kroz prizmu svog poziva, intelektualnih potencijala, duhovno moralnih kapaciteta i oratorskih umijeća. Pitanje koje se nameće, a koje se u politici veoma često i koristi, jeste „ da cilj opravdava sredstvo“.  Političari koriste ovu metodu uglavnom za unaprjeđenje finansijsko-personalnog statusa. Pokušao bih da razumijem poruku i te metode da njen krajnji bilans vodi u ekonomsko-socijalni progres naroda kojeg oni predstavljaju. Medjutim, svjedoci smo da je naše stanje sve gore i da od tih ciljeva koje nam oni obećavaju imamo samo lažnu nadu zapakovanu u vidu njihovih dobro istreniranih komunikaciskih vještina sa kojima na veoma stručan i efektivan način narodu nude velike riječi i obećanja, ali samo u onolikoj mjeri u kojoj na determinisan način dobijaju zeleno svjetlo od svojih sadašnjih mentora za koje su koliko je do juče mnoge od njih smatrali ih ideološkim stratezima odgovornim za stradanje i ogromne migracije našeg naroda.

Svaki onaj koji i malo poznaje historiju našeg naroda svjestan je koliko je nas narod propatio u ovaj zadnji 20-ti vijek i o tome je uglavnom informisana većina ljudi te ne treba o tome posebno govorit. Medjutim ono što mene zabrinjava i što mi djeluje itekako simptomatično je stanje nekih Bošnjačkih političara koji se na lukav i perfidan način odnose prema narodnoj masi iz koje su potekli, koja ih je izabrala i odvela u te političke pozicije. Postavlja se jedno logično pitanje kako to da oni čim preskoče nogom iz svojih Gradova kod njih od jednom zaživi taj kompleks inferiornosti praćen svim onim odlikama koje su u našoj tradiciji i kulturi itekako nepoželjne a manifestuju se u poltronsko-konformističkim izjavama i radu, praćene onim metodama koje se sastoje u brzo naučenoj i prihvaćenoj metodi a to je naredbodavac-poslušnik jednako izvršeno je, kakve su to manipulativno-hipnotičke sposobnosti srbijansko-crnogorskih političara da od većine naših političara pretvore ih u poltrone umjesto da su partneri.

Oni koji su trebali biti pravi reprezentativni uzorak analize koja bi označavala naše najbolje intelektualne i kreativne kapacitete koji su eto dobili čast da predstavljaju ovaj herojski narod.

Umjesto da naša politička elita bude barem u jednoj mjeri skromna i da se malo zastidi svojih postupaka ona konstantno koristi jedan odbrambeni mehanizam koji se zove racionalizacija ukazujući nam na taj način da smo mi krivi za ovakvo stanje, te vješto skidajući i prebacujući breme odgovornosti sa svojih ledja na naša ledja. Naš narod kaže jednu veoma mudru izreku: pametnom je i išaret dovoljan. Gledano iz ovog današnjeg konteksta u današnjem vremenu pojam pametan postao je diskutabilan, pa su svi nekako pametni i imaju pravo da budu pametni pa čak i najpametniji. Pa nekako ti što dobiju kvalifikaciju i dozvolu da su najpametniji oni pokažu svakakve kvalitete osim toga da su najpametniji.

Naši političari nekako odjednom čim stupe na fine pozicije i presele se u Beograd i Podgoricu kao i da „preseli“ i njihova memorija odnosno dodje do amnezije. Nekome je dovoljan kao motivacioni faktor i vječni podsjetnik jedan primjer iz svojih redova, sa čime se dotični ponose ili ga hvale ili stalno pominju. Medjutim ovim našim kao pouka i podsjetnik nije npr. dovoljno na stotine hiljada ubijenih, na stotine hiljada sunarodnika nasilno u migracioni proces natjeranih preko deset genocida dvanaest ipo hiljada pokrštenih za vrijeme balkanskih ratova u plavu i Gusinju, hiljadu i petsto raseljenih 1913 god samo iz Plava i Gusinja, 8000 protjeranih iz Bara bez putnih troškova početkom maja 1914 god. Iz Bijelog Polja se prijavilo 416 porodica sa 2080 lica koja su proterana, 720 porodica porodica iz Bihora sa 4,500 ljudi, iz Pljevalja 340 porodica, zatim Srebrenica i oko 150,000 raseljenih poslije rata 90-tih  i sve su to jasne slike i informacije i opet to nije dovoljno. Ali nažalost naši političari većina njih doživi gubitak pamćenja i to onaj najgori oblih amnezije  a to je trajna amnezija, interesantno je i veoma privlačno za proučavanje kakve to psiho-aktivne supstance koriste prilikom ubrizgavanja tih opojnih supstanci našim političarima koje  prouzrokuju ovako teške i destruktivne posljedice amnezije a koje većina naših političara u prosjeku doživi.

Ono Što je još razlog više za zabrinutost je i to što je kod amnezije još jedna veoma štetna karakteristika koja se odnosi na to da amnezija često prouzrokuje i nemogućnost zamišljanja i projektovanja budućnosti, tako da što smo sa jedne strane uskraćeni na gubitak pamćenja vezanog za prošlost ovakva amnezija naših političara nam oduzima  jasne i precizne koordinate vezane za našu budućnost.

Nekako bi za utjehu bilo da je to i anterogradna amnezija koja manifestuje vid oboljenja kod kojeg se novi događaji smještaju u privremenu memoriju pa eto nadali bi se da se ponekad nešto i sjete, medjutim dosadašnja analiza iiskustvo ukazuje  da je riječ o retrogradnoj amneziji u kojoj se pamćenje u potpunosti gubi. Ili možda naši političari su doživjeli jedan drugi oblik amnezije a to je „sindrom nepovjerenja u memoriju“ koja inače opisuje situaciju u kojoj osoba ne vjeruje sopstvenom sjećanju, vjerovatno im je neko ili nešto promijenio čitav mentalni sklop sjećanja, uvjerenje i stavova pa su došli u  situaciju  da sliče kući bez krova za koju su svi vjetrovi i kiše razorni, rušilački i djelujući u smislu promjenljivog i zaboravnog karaktera.

Kako god bilo naš zadatak je da osmislimo, kreiramo i edukujemo  političku elitu koja će se naoružati dobrim ljekovito-edukativnim, i moralnim ljudskim kapacitetima koji će biti dovoljno snažni i sposobni da sačuvaju pamćenje jer kao što rekosmo amnezija je destruktivna i kobna kako za prošlost tako i za budućnost, a mi ne želimo biti narod sa izgubljenim političkim kompasom kada je u pitanju prošlost a pogotovo budućnost.

Autor: Ibiš Ljajić
revija SANDŽAK | 1. maj  2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com

Leave a comment