Moja posljednja istraživanja u okolini Tutina

Da li će se rasvijetliti do sada prikrivana historija Bošnjaka i dokazati da korijeni Bošnjaka nisu toliko plitki kako se to do sada prikazivalo? Falsifikatori bošnjačke historije Sandžaka koji su decenijama prikrivali istinu ipak će biti razotkriveni pojedinim radovima Alije Džogovića, dr. Ibrahima Pašića i Sulejmana Aličkovića.

Autor: Sulejman Aličković
Autor: Sulejman Aličković

Konačno je došlo vrijeme da Bošnjaci pišu svoju historiju, koja je bazirana na naučnoj panorami od historije, jezika, arheologije, onoj od najstarijih naroda do današnjih Evropljana i Bošnjaka, kao jednog od naroda čiji korijeni sežu mnogo dublje nego su nam to pripisivali pojedini historičari, političari i neka naša “braća” na silu. Siguran sam u to da Bošnjaci nisu narod koji je nastao pa nestao, nisu isparili niti sa zemlje zvane Bosna i Hercegovina, niti sa danas još nedefiniranog Sandžaka, niti sa drugih zemalja na Balkanu, a bilo ih je od onog bogumilskog mjesta Dragovića u jugoistočnoj Bugarskoj, pa sve do iza Like i Krbave, i iza Mohaca, još podalje, a danas ih ima po cijelom dunjaluku. Neću da postavljam nekakve etničke međaše, ali smo mi Bošnjaci danas veliki narod, prvenstveno po duhu i historiji, pa neka nas tamo gdje jesmo. Bošnjaci  su uvijek mogli da žive sa drugim narodima, među njima i sa njima.

Ali vratio bih se onomastici i historiji koju do sada pojedini historičari nisu koristili u svojim radovima. Jedan od prvih koji je to uradio je Alija Džogović i dr. Ibrahim Pašić, koji su prikazali kako treba prilaziti onomastičkom materijalu, kako treba bilježiti kompletnu onimiju prilikom rada na terenu, te koliko treba biti hrabar u donošenju lingvističkih i drugih sudova i zaključaka da bi se došlo do dobrih rezultata.
Vratio bih se sada mojim istraživanjima u okolini Tutina. Na ovoj teritoriji sačuvani su brojni toponimi ilirskog porijekla, kao i kultovi iz ilirskog mitskog sistema, npr. oni iz kulta Sunca, mitrizma, iz nekih kosmičkih kultova, kao i neki bogumilski kultovi (Dedovo brdo kod Tutina, Detana, selo Dedilovo i dr.). Mitrova kod Tutina. Onomastički sadržaj ovoga ojkonima pouzdano govori da je na ovim alpskim reljefima davno živio narod koji je njegovao kult Mitre, dakle, na prvom mjestu kult Sunca, a u ovom diskursu i kult kosmičkog prostora i svega onoga što je najstarijoj civilizaciji bilo predmet duhovnog interesovanja  u nedohvatljivoj prirodi.

U ovom tutinskom ambijentu su također zanimljive lokacije: Gradina – više Tutina, na samoj gradini postoje ostaci nekog starog grada. Također  naziv Banderakoji nas asocira na Ilirskog boga Bando. Velepolje (od grč. velepo = pogled, vidikovac), Biohane, Jeliće, Dedilovo – sela u tutinskoj opštini, a zatim nazivi mnogih oronima i ojkonima na Pešteri. Bio je iznenađen falsifikatima tipa da je Sjenica dobila ime po sijenu, što nije samo laički falsifikat već i perfidna namjera da se semantički sadržaji pešterske onimije uključe u političke aspiracije i iskoriste za nacionalističke ciljeve. Jedan onomastički apsurd je izmišljotina da je naziv mjesta Misa nastao tako što je tu Nemanja pomilovao po kosi mladog Rastka rekavši mu: „Mišiću moj!“ Ovo je svakako uobičajena monaška kaža, da bi se pepelom zaborava prekrio argument da je na tom mjestu bilo nekakvo pagansko svetilište. Ovakvi falsifikati opominju današnje historičare, arheologe, etnologe i lingviste da pod lupu novih istraživanja po Sandžaku, i šire, stave pod zajednički imenitelj sve ono što je sumnjivo i što nije u objektivu prave nauke. U narodu postoji vjerovanje da je Tutin dobio ime po onomatopeji tutanj. Navodno, kako je Husein-kapetan Gradaščević “jezdio” preko Pešteri prema današnjem Tutinu, onda se tutanj konjskih kopita čuo daleko do Ibra. Po tome je i ovo poibarsko mjesto dobilo ime Tutin. Svakako je ovo predanje vrlo staro i odnosilo se na rimsku konjicu i rimske oklopne legije, ali je vremenom zaboravljeno i vezano je za pohod Husen-kapetana Gradaščevića.

Da je onomatopeja tutanj motivacija za Tutin samo je dio narodne etimologije. Prije će biti da je neka značajna ilirska ličnost bila motivski sadržaj za ime ovog mjesta. Dosta zatamnjeno predanje kazuje da je ovdje boravila ilirska kraljica Teuta, poslije bjekstva ispred rimskih legija, da je ovdje umrla i da je sahranjena na nekom nepoznatom lokalitetu. Mozda baš na Gracu više Tutina, mozda u Mitrovi, na Velepolju, na Dedovu brdu, ili na kultnom mjestu Jelice više Ribarića. Ime oronima Jeliće etimološki je nastalo preko grčkog Helios (Supstitucijom J umjesto H), slično kao kod oronima Jeleč, Jelovjane, Jelenak, Jelovica i sl. Na svim ovim mjestima ima tragova ilirske materijalne kulture (zidine, sakralne nekropole, gradine, kamene kugle – kosmicki mitovi, Špiljani, Đerekare, Jeliće, Bać, razmještaj na karakterističnim vrhovima pećine, Paljevska bogomilsaka).

Kasnije su na ovim mjestima nastala bogumilska svetilišta.

Svakako da je regija Tutina i okoline, koja je geografski u zaklonu, mogla biti i izvjesno Teutino boravište i da je ona tajno sahranjena negdje u ovim krajevima (kao i tajna Atiline sahrane – uobičajeno je kod nekih starih naroda i civilizacija). Arheolozima ostaje da istražuju i lokalitete i literaturu. Makar za samo jedno zrno istine podstičemo ih i motiviramo da dođu do valjanih naučnih rezultata. Možda će i ova moja istraživanja i fotografije koje objavljujem podstaći nekog od njih da počne razotkrivati tajne koje još uvijek leže negdje u zemlji sandžačkoj.

Možda moja pretpostavka da je ovo ipak mjesto gdje je boravila Ilirska kraljica Teuta jednog dana bude i dokazana. Nije li moguće da su ostale neke uspomene na Batona, sina kraljice Teute, u nekim toponimima na teritoriji Sandžaka i dalje kao npr: Batinci (kod Skoplja), Batuša (selo kod Đakovice), Batrage (selo kod Tutina), Batun (poviše sela Ribarića na putu za Novi Pazar), Batnjik, Batinci (kod Vučitrna), Batočina, Batajnica, a može biti i Bratunac, (istočna Bosna), sa sekundarnim (R) itd. Mislim da će Bošnjaci početi da se bave izučavanjem svoje kulture, historije i ne smiju se izdvajati iz evropske kulture. Oni imaju pravo učestvovati u nasljeđu sa svim evropskim narodima i kulturama. Bošnjaci sebe ne izdvajaju iz evropske kulture, oni sebe moraju da uključuju u tradiciju i civilizaciju čiji su slojevi duboki i jaki, prepoznatljivi u toponomastici i glosriju fosiliziranom u pamćenju i lingvističkoj usmenoj kulturi. Bošnjaci Sandžaka moraju da znaju da su preko Sandžaka vodili mnogi stari putevi. Ovdje su se dodirivale i granice velikih carstava, dešavali sukobi od historijskog značaja, a cvjetala je i plemenska kultura najstarijih naroda i civilizacija. Svaka plemenska zajednica, pa i oni “prolazeći” narodi, ovdje su ostavljali svoje tragove: u onomastici, u sakralnoj kulturi, u gradilačkoj kulturi, u lingvistici i preslojavanju antroponimije. Na neophodnost zadržavanja i rasvjetljavanja geografskog položaja Ardijeja upozorava i F. Papazoglu, „Istorije antičkog Balkana“ str. 21, tvrdeći „da se njihova postojbina ne može locirati u zaleđu donje Neretve, već se morala nalaziti mnogo istočnije, negdje u severnim u  predelima Crne Gore u susjestvu Autarijata.“ Po mišljenju A. Benca, dajući svoje ime susjednim plemenima, teritorija Autarijata se proširila na dio istočne Bosne, na jugozapadunu Srbiju. Po istom autoru, Autarijati su barem jednim dijelom tvorci kulturnog tzv. balkanskog geometrijskog stila i posebnih tipova nakita, oružja i pogrebnog rituala u jedinstvenom kulturnom kompleksu „Glasinac Mati“, koji obuhvata širi prostor istoćne Bosne, zapadne Srbije, velikog dijela Crne Gore i sjeverne Albanije. Prisustvo Pirusta, Sardeta, Breuka itd. potvrđuju u svojim radovima Esad Pašić, „Batonov ustanak“ str. 76, 80, 85, 86, 87; A Đogović, „Sandžačka ranobalkanska onimija“. Veoma interesantno je da B. Čović, kako za njega kaže Papazoglu, naš najbolji poznavalac glasinačke kulture, prelazi preko pešterske kulture i, ne spominjući je, odjedanput se nađe u Metohiji i ubroji je u jugoistočnu glasinačku grupu. Opet se zaobilazi Sandžak-Pešter.Poznato je da je onomastika namjerno zaobilažena u naučnim istraživanjima, osobito onim koja pruža arheologija.  Mnoge toponimske strukture namjerno su prikrivane tzv. novim retoričkim slojevima, često onim u službi neke političke i vjerske ideje. Ovde treba spomenuti i Tutnji brdo u čijem podnožju je smješteno selo Dragutinovići u reonu Pešterskog polja. Na teritoriji Sandžaka boravili su razni narodi: prediliri, Iliri,  Kelti,  Goti, Vlasi, Slaveni… kao i razna manja plemena, jos u historiji nedefinirana, a samo u toponimiji potvrđena.
—-

1.Esad Pašalić-Batonov ustanak str.23

2.Fanula Papazoglu-Iz istorije antičkog Balkana str.21,22,35,45.

(kraj)

Komentariši