Gens una sumus – prve inicijative i
modeli nenasilnog integrisanja naroda i njihovih država

Futuristička idealna vizija, da će u dalekoj budućnosti nastupiti na istorijskoj sceni Gens una sumus (jedan smo rod), obistinjuje pravi smisao Homerove izreke, da je planeta Zemlja zajednička svim ljudima (Toynbee, A., A study of History, Oxford, Thomes and Huson, 1972.). Ona počinje da se otelotvoruje kao objektivan proces, poslije Drugog svjetskog rata. Poput svakog velikog procesa, ova vizija označava napredne i nove blagodati za napaćene i dezintegrisane narode Evrope, kojima je dosta stalnih ratova i traže na novoj istorijskoj sceni „budućnost sada“.
To predpostavlja potrebu veoma razvijenog „sistema“ u kome evropski narodi imaju ne samo povećanu važnost nacionalnih država (Termin „nacionalna država“ slijedi anglosaksonsku upotrebu pojma nation – state i podudara se sa pojmom „pojedinačna država“). Njih ne povezuju u tom sistemu samo teritorijalna pripadnost i lokalni milje, nego oni imaju u tom sistemu i zajedničke interese i vrijednosti, zajednička pravila, koja ih obavezuju, kada učestvuju i deluju u radu zajedničkih evropskih institucija i imaju zajedničku kulturu ili civilizaciju.
Tada je izgledalo, da je primarna ekonomska reforma, afirmacija demokratskoh vrijednosti zapadne civilizacije, kao i nužnot jačanja vojne solidarnosti evropskih država u uslovima hladno-ratovskih odnosa u kojima se našao evropski kontinent. Na kongresu, održanom u Hagu, pozivaju se evropske države, na slobodno ujedinjenje. Kongres je imao dinamičnu motornu snagu, koja je impulsivno djelovala na prva konstituisanja evropske organizacije, u skladu sa klasičnim principom međuvladine saradnje. Značajna međunarodna organizacija, ekonomskog karaktera, bila je Evropska ekonomska komisija OUN za Evropu. Od značaja za Evropu i formiranje u tom kontekstu, Evropske organizacije za ekonomsku saradnju, (Organization Europe for Economic Cooperation). Ova organizacija koja je formirana u toku 1948. godine, u znatnoj mjeri se razlikuje od klasičnih modela ekonomskih organizacija. Ove prve odluke, omogućile su da se preuzmu realni koraci i u vojnoj reformi, kao što je formiranje Atlanske Alijanse (17. marta 1948. godine). Godinu dana kasnije (4. avgusta 1949.godine) u Vašingtonu je donjet akt (Vašingtonski pakt), koji je nazvan Atlantskim sporazumom Savezne Amerike, kome se pored SAD i Kanade pridružuju i zemlje Atlanske Alijanse (Francuska, V. Britanija i zemlje Beneluksa). Ovim novim sporazumom konstituiše se OTAN-NATO (North Atlantic Organization).
Transatlanska saradnja, imala je za cilj, da SAD pomogne razrušenoj i opustošenoj poslije ratnoj Evropi, kao prvo da dođe sebi (da se osvijesti), da ojača mir, stabilnost i sigurnost, sa ciljem ekonomskog i političkog jačanja i integrisanja evropskog kontinenta.
U političkoj sferi u toku 1949. godine, formira se Savjet Evrope.

Formiranje Evropske zajednice za ugalj i čelik (EZUČ)

Start gradnje prve evropske zajednice, počinje sa formiranjem prve Evropske zajednice za ugalj i čelik (Communaute europeenne du charbon et de ĺ acier – CECA ili EZUČ). Deklaracija francuskog ministra spoljnih poslova Rober Šumana, smatra se glavnim stožerom evropske integracije. Ona je izražavala suštinu Čerčilove ideje. U toku 1950. godine Amerikanci i Englezi R. Šumanu, poverili su misiju da predloži model ujedinjenja „francusko-njemačkog zapadnog koncerna“.
Plan je postao realnost, kada je 18. aprila 1951. godine u Parizu potpisan sporazum, ove prve evropske zajednice (Belgije, Holandije, Luksemburga, Italije, SR Njemačke i Francuske). Ona je prva institucija najviše vlasti (Haute Autorite) sa realnom moći odlučivanja. Ova institucija, mada zahvata određeni ekonomski sektor, ona se tretira kao kolevka ujedinjenja Evrope, čiji koreni (prve ideje), potiču iz srednjeg vijeka Danteovog djela De Monarchia (Nugent The Goverment and Politics of the European Union, London, 1999.- cit., Radomir Vukadinović, Pravo Evropske unije, Kragujevac, 2006.). Inicijatori ove institucije su Jean Monnet i Paul Reuter. Oni su u svojoj deklaraciji predložili da se šest država Zapadne Evrope (Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Holandija i Luksemburg) voljno integrišu. Polazeći od ove inicijative Robert Šuman, francuski ministar spoljnih poslova, predložio je 9. maja 1950. godine, model zajednice u kojoj se ostvaruje istinita solidarnost između država članica. Pod direktnim uticajem Šumana, formirana je EZUČ. Sporazumom o osnivanju ove zajednice, koji je potpisan u Parizu 18. aprila 1951. godine, a stupio je na snagu 23. jula 1952. godine, utvrđen je i rok njegovog važenja na 50. godina. Međutim, ratifikacija ovog Sporazuma, nije išla glatko u svim državama potpisnicama. U Francuskoj, došlo je do otpora opozicije u Parlamentu (Komunističke partije), koja je strahovala od preporoda jake Njemačke. Projekat je naišao na otpor i De Golista, koji odbacuju prenos kompetencija u korist supernacionalne vlasti, obzirom kako piše Jean Monnet, taj bi organ imao veoma veliku moć, a time i supernacionalni karakter, obzirom da se sastoji od nezavisnih pojedinaca vlada.
Djelokrug nosioca vlasti EZUČ-a je, kontrolne, pravne i političke prirode, koja proizilazi iz ovlašćenja Parlamenta, a s druge strane i pravne kontrole suda, koji djeluju u skladu sa pravom zajednice. Formiranjem ove zajednice potvrđeno je voljno pomirenje evropskih država, a posebno Francuske i Njemačke, do kojeg je došlo na inicijativu SAD kao nužne potrebe ekonomske i vojne obnove ne suverene SR Njemačke, koji će joj pomoći da vodi međunarodne pregovore. Francuska nije prihvatila ovaj poziv SAD pa je predložila integraciju teške industrije u skladu sa principom solidarnosti među državama članicama, koje će se kasnije širiti i u drugim ekonomskim sferama. Za V. Britaniju, takva integracija bi označavala odricanje od suvereniteta i rušenje suvereniteta. Zbog toga, nije se uključila u ovaj program.
Nosioci visoke vlasti EZUČ-a su: Specijalni Savjet ministara, koji je sastavljen od predstavnika, država članica, Suda i Parlament, čiju strukturu čine predstavnici parlamenata, država članica. Parlament je predstavljao debatni organ sa ograničenim odgovornostima u sferi vršenja kontrolne funkcije. Specijalni ministarski savjet bio je nosiocpolitičkih smjernica i zakonodavnih funkcija, a sudsko vijeće (11 članova) imao je za zadatak da, tumači primjenu sporazuma. Savjetodavni odbor, čiji su sastav činili predstavnici interesnih grupa učesnika, imao je savjetodavnu ulogu.

EZUČ je imala vlastite izvore finansiranja sve do 23. jula 2002. godine, kada je istekao ugovorni rok, od 50. godina , važenja sporazuma. Od 2002. godine, ovaj sporazum ne deluje (nije na snazi). Organi te zajednice unaprijed su određivali finansijske izvore u skladu sa donijetim pravilima. Istekom ugovornog roka, sporazum o Evropskoj uniji iz Nice u novom je regulisan, program za ugalj i čelik, a iskustvo ostvarivanja programa preneto je na Evropsku uniju i upotrebljeno je u istraživačkom programu korišćenja uglja i čelika.

Neuspjeh pokušaja formiranja Evropske odbrambene zajednice (EOZ) i
Evropske političke zajednice (EPZ)

Predstavnici država-članica (šestorice) (EZUČ) pokušali su da formiraju odbrambenu zajednicu pod zajedničkom komandom (OTAN).
Otvorene razgovore, počeli su, 15. juna 1951. godine, koji su završeni 27. maja 1952. godine, potpisivanjem sporazuma o stvaranju Evropske odbrambene zajednice (EOZ), toj. Communaute europenne de defense – CED. Ovu ideju zbog mnogih izazovnih događaja, koji su se javili u posljeratnoj Evopi i svijetu, posebno blokada Berlina, juna 1948. godine i hladni rat, podržao je francuski premijer Rene Pleven.
Na nužnost formiranja EOZ (Evropske odbrambenen zajednice), jačanjem Njemačke armije, koja bi se uključila u EOZ (u okviru NATO), ukazali su SAD. Sastavni deo projekta EOZ je aneks projekta političkog saveza. Međutim, ovaj projekat u cjelini nije prihvaćen od strane francuskog parlamenta, 30. avgusta 1954. godine. Odbijanje francuskog parlamenta da ratifikuje prijedlog sporazuma dovjelo je do totalnog neuspjeha ostvarivanja zajedničke odbrambene politike, spoljne i bezbednosne politike. Perspektiva politike, političke integracije, formiranja Evropske političke zajednice, kao i odbrambene zajednice, za dugo vrijeme biće okamenjena, a na pragmatičan način biće obnovljena.
Projekat gradnje Evrope, kao političke zajednice, bila je davnašnja i stalna težnja. Ovaj projekat iniciran je od strane šefova država i vlada šestorice na sastanku održanom u Parizu 10. februara 1961. godine. Na ovom skupu zadužen je međuvladin komitet, pod rukovodstvom francuskog diplomate Kristijan Fušea, da sačine plan političke zajednice. Prvi plan Fušea, podnijet je od strane francuske delegacije, 2. novembra 1961. godine na razmatranju. Ovaj projekat predviđao je stvaranje zajednice država putem međuvladine saradnje između država članica u domenu spoljne politike, odbrane nauke, kulture, osnovnih prava i sloboda i demokratije. Na institucionalnom planu Fuše je poverio vlast odlučivanja Ministarskom savjetu, koji su činili šefovi država i vlada država članica i koji bi se sastajao tri puta godišnje. Ovaj projekat, kao i drugi projekat Fušea od 18. januara 1962. godine je odbijen.
Novi horizonti u sferi gradnje evropske političke zajednice, otvaraju se 1. i 2. decembra 1969. godine. Ustvari, šefovi država i vlada odlučuju da povere komitetu najviših funkcionera, pod rukovodstvom predstavnika Belgije, Etienna Davignona, da prouči na najbolji način mogućnosti postepene realizacije političke unifikacije. Komitet je 27. oktobra 1970. godine, predao izveštaj, u kome se izvršava volja šestorice za političkom integracijom. U izveštaju se potvrđuje sporazumno regulisanje spoljne politike, kao i pitanja vezana za odbranu. U skladu sa prijedlogom izveštaja država članica, dogovorili su se da se periodično sastaju, četiri puta godišnje na nivou ministara spoljnih poslova. Na jednom sastanku ministara, pripremljen je novi izveštaj, koji je podnijet na sastanku u Kopenhagenu, jula 1973.godine.
U ovom procesu gradnje evropske političke zajednice, nužno je posebno istaći dva primarna faktora: s jedne strane izbor evropskog Savjeta 1974. godine, a sdruge strane donošenje sporazuma o formiranju Evropske unije u Mastrihtu, 7. februara 1992. godine, kojim se konstituiše Evropska unija, kao izraz aspiracija država članica u materiji političke unifikacije. Nove inicijative i prijedloge, trebalo je čekati do Mastrihskog sporazuma (1992.), a posebno Lisabonskog (2009.).

Formiranje Evropske ekonomske zajednice (EEZ), tj. Communaute economique europeene (CEE) i Evropske zajednice za atomsku energiju (AEUROATOM)

Formiranje dueta evropskih ekonomskih zajednica, označava oživljavanje ideje Jean Monneta, prema kojoj je integracija u Evropi jedino bila moguća putem ekonomske integracije, a ne putem vojne ili političke integracije. Stoga su se ministri spoljnih poslova šestorice (EZUČ) sastali u Mesini (1. juna 1955.godine) sa ciljem realizacije ideje formiranja (EEZ) i Evropske zajednice za atomsku energiju. Na čelu sa Paul Henri Spaakom, ministri spoljnih poslova izabrali su jedan odbor predstavnika vlade, koji je imao za zadatak da sačini elaborat o mogućnostima i načinu realizacije preuzete obaveze. O podnijetim projektima razgovori su počeli 21. aprila 1956. godine, a završeni su 25. marta 1957. godine, kada je i potpisan u Rimu, sporazum o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEZ ili CEE), od strane ministra spoljnih poslova, država članica EEZ (ili CEE) (Belgije, Holandije, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga). Sa Manstrihskim sporazumom dolazi do promjene naziva CEE (ili EEZ) „Evropske ekonomske zajednice“, sa novim imenom „Evropska unija“ (EU).
Sporazum Evropske zajednice za atomsku energiju potpisan je 25. marta 1957. godine, zajedno sa sporazuma o formiranju Evropske ekonomske zajednice i stupio je na snagu 1. januara 1958. godine.

Potpisivanjem Rimskog sporazuma, proces evropske unifikacije definitivno je određen. Ovim sporazumom, otvoren je put sporazumu Evropske zajednice za atomsku energiju (Euroatom). Struktura sporazuma za formiranje Evropske zajednice (koja 1992. godine mijenja ime u Evropsku uniju).
Veliki značaj za razvitak pravnog sistema Evropske zajednice ima uzastopno zaključivanje osnivačkih Rimskih sprazuma i konvencija o fuziji triju Evropskih zajednica, fundamentalno različitih ciljeva.
U sporazumu Evropske ekonomske zajednice CEE (EEZ) – njegovoj preambuli, unjeti su opšti principi o prirodi ove zajednice, koja ima u načelu ekonomski karakter. Dominantnost ekonomske sfere, objašnjava se dominantnišću volje učesnika, odnosno cilja političke integracije. Ovaj sporazum u članu 2. sadrži izvjesne norme koje su sa određenim izmjenama sadržane u sporazumu iz Mastrihta. U realizaciji dominirajuće volje učesnika, sporazum predviđa i mjere zbližavanja ekonomske politike i primjenu sektoralne politike, posebno u poljoprivredi i u sferi transporta i komercionalnih odnosa sa trećim državama. Ova nova zajednica, ima za zadatak da promoviše razvoj nuklearne industrije. Sporazum CEEA (Euroatom) ima specifičnu prirodu, koja pravno reguliše ovu oblast.
U pravnom smislu, dotadašnji sporazumi uspostavili su tri zajednice fundamentalnih različitih ciljeva. Svaka od tih Zajednica je pravno lice. Na institucionalnom planu, sporazum od 8. aprila 1965. godine izvršio je institucionalnu fuziju triju zajednica u Evropsku zajednicu. Rimskim sporazumom uspostavljene su četiri institucije EZ: Ministarski savjet, Komisija, Zajednička skupština i Sud.
U toku juna 1965. godine, nastupa institucionalna kriza koja je paralisala funkcionisanje institucija više od šest mjeseci, što se odrazilo u domenu napredovanja procesa integriranja. Ova kriza ima svoj indirektni izvor u primjeni dispozicije člana 148., paragrafa 2. sporazuma, kojim se predviđa 31. decembar 1965. godine, kao rok završetka druge etape tranzicije. U tom roku Ministarski savjet će donositi zajedničke odluke kvalifikovanom većinom. Ova inicijativa je zaplašila Francusku, koja je zahtjevala odlučivanje putem konsenzusa, što je problematizovalo odnose između država članica. Stoga, Francuska je odbila da participira na sastancima Ministarskog savjeta, što je dovelo do njegove blokade, više od šest mjeseci. Kriza je rešena, donošenjem 30. januara 1966. godine, zajedničke odluke (šest članica), putem kompromisa u Luksemburgu. Radi se „de facto“ o zajedničkoj političkoj deklaraciji, donetoj u Luksemburgu. Ovaj dokument nije imao pravne karakteristike. Međutim, on nije imao nepovoljne konsekvence u domenu funkcionisanja institucija, kao i razvoju procesa integrisanja. Kompromis je postignut potvrđivanjem, sa jedne strane prava svake države članice – prava veta, i pri promjeni sporazuma, a i s druge strane marginalizacijom institucija komisije. Kompromis precizira, da na zahtjev francuske delegacije, dijalog treba da se odvija sve do jednoglasnosti svih država-članica, procesa koji se odvija u savetu, u svakodnevnoj proceduri. U praksi međutim, primjena prava veta je rijetka. Pretpostavka njegove primjene od strane država-članica javlja se u slučaju nacionalnog antagonizma.
Kasnije jedinstvenim aktom, donjetim februara 1986. godine marginalizuje se Luksemburški kompromis. U skladu sa čl. 100, njime se traži kvalifikovana većina. Ova promjena sporazuma, ojačana je Mastrihtskim i Amsterdamskim sporazumom.
(Ulomak iz djela Evropsko pravo)

Prof. dr. Abedin FEROVIĆ, Revija Sandžak 184.

Leave a comment