U MRAKU SE SVJETLO ISTIČE JAČE

Ima skoro dvije decenije kako su se u Sandžaku počela dešavati politička previranja unutar samog bošnjačkog korpusa. Prije početka razdvajanja današnjih bošnjačkih ideoloških struja. Bošnjaci Sandžaka smatrali su da imaju istaknute predstavnike koji će zastupati interese svog naroda u oblastima u kojima su im dodijeljeni emaneti. Narod se polahko budio iz mrtvila, ponajviše zahvaljujući buđenju vjerskih predstavnika koji su sve više koristili minber za njegovo vjersko i nacionalno osvješćivanje.
Oni su znali, po propisima vjere islama, da vjernik ne smije biti pasivni član zajednice, nezainteresiran za opće stanje ummeta i cijelog društva, već da mora dati sve od sebe kako bi se to stanje promijenilo na bolje. Po hadisu: „Ko se ne brine za opće stanje muslimana, taj i ne spada u muslimane.“ Ove islamske formule najbolje je shvatio mlađahni muftija Muamer Zukorlić koji je činio sve da utaba staze napretka pripadnicima ummeta, počevši od polja obrazovanja u skladu sa islamskim imperativom ”ikre”, pa dalje na ostalim poljima. I rezultati su se redali: podizanje muške medrese, ženske medrese, Islamskog fakulteta, Internacionalnog univerziteta, otvaranje škola Kur'ana, džamija, narodnih kuhinja, dječijih obdaništa, radija, televizije i svih drugih projekata i institucija, do Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Narod je cijenio njegova zalaganja i Zukorlić je polahko postajao simbolom istinskog borca za slobodu i dostojanstvo Bošnjaka.
Godine su prolazile, a Sandžak koji spaja nekoliko država, postajao je sve važnija geo-strateška oblast u regionu. Za to vrijeme režimi Srbije i Crne Gore tabali su staze sa pojedinim bošnjačkim predstavnicima i emotivno ih sve više udaljavali od njihovog naroda. SDP stranka nikada nije imala slobodarsku ideju, već je koristila moć da straši narod, obećavala bolje sutra i za svo vrijeme djelovanja nije se uspjela izboriti niti za ostvarenje minimuma bošnjačkih interesa. Zato je svaka državna vlast njenog predsjednika držala na funkciji, čime je vremenom izgubio povjerenje kod svih patriotski orjentiranih Bošnjaka.
Sa drugim bošnjačkim predstavnikom razočarani bošnjački narod nikada nije bio načisto na čemu je. Posljedice udara na Islamsku zajednicu 2007. godine se, kako vidimo, i danas osjećaju. Južni dio Sandžaka koji je cijepanjem dat Crnoj Gori, s druge strane iznjedrio je, na žalost, dva druga pasivna Bošnjaka koji su se pridružili, oformljenoj stranačko-sluginskoj većini, obrazlažući da je ono što rade za bošnjački narod adekvatno teškim vremenima u kojima se živi i da se bolje ne može. Međutim, danas i tamo postoje Zukorlićevi sljedbenici, jaka sandžačka snaga koja smatra da život Bošnjaka u južnom Sandžaku (Crnoj Gori), ne treba da bude crn i zdušno se bori za dostojanstven život svojih sunarodnika.
Nezaposlenih u Sandžaku je po nekim procjenama 74 % i ima ih mnogo koji su bolju budućnost pokušali pronaći van rodnog kraja. Narod je uvijek patio, kad je krupne emanete nedostojnima povjeravao, a islam je vjera koja zabranjuje vjernicima da važan emanet predaju onome ko ga nije dostojan nositi. U Kur'anu se kaže: „Allah vam naređuje da odgovorne funkcije povjeravate onima koji su ih dostojni.“ (En-Nisa, 58)
I ko je bolje, od muftije Muamera Zukorlića, razumio ove Kur'anske ajete kada je u centru sandžačke duše bio primoran da se uz sve što je radio i gradio, istovremeno bori sa svim pomenutim oponentima koji su se, umjesto za Allahovo uže, uvijek držali režimskog skuta. Allah Uzvišeni kaže: „Onaj ko se bude za dobro zalagao bit će i njemu udio u nagradi, a onaj ko se bude za zlo zauzimao bit će i njemu udio u kazni.” (En-Nisa, 85). A po hadisu: ,,Ako ljudi čine dobro vi im se pridružite, a ako griješe vi ih ostavite, nemojte biti saučesnici.“ (Tirmizi) Muftija Zukorlić nije htio biti saučesnik pomenutim bošnjačkim predstavnicima u dizanju ruku od interesa sopstvenog naroda, pa su on i njegovi sljedbenici, časni članovi Islamske zajednice i najjače patriote, postalni stalna meta njihovog okruženja. I u Bosni su pasivni bošnjački akademici, za svo ovo vrijeme, čamili u ANUBiH-u i zatvarali oči pred problemima svoga naroda. Narod je tavorio i patio zbog njihove nezainteresiranosti i sebičnosti, a oni, onako uljuškani u svojim foteljama, nisu bili kadri odbraniti niti jednu napadnutu bošnjačku svetinju.
Radi svega kazanog, neprikosnoveni bošnjački lider Muamer Zukorlić danas zasigurno personoficira snagu, pravdu, istinu, borca za slobodu i autentičan je predstavnik najsvjesnijeg dijela bošnjačkog korpusa. On zna da “koji vjernik preuzme upravu nad narodom, pa ne uloži maksimalne napore za dobro svog naroda i ne bude iskreni prijatelj naroda, neće ući sa narodom u Džennet!“ (hadis) Zato se trudi nadljudskim naporima i smatra da nema pravo dići ruke od svoga naroda, bez obzira koliko taj narod zahvalan ili nezahvalan bio, te svoje sljedbenike uči tim principima, a odani sljedbenici znaju da se ‘svjetlo bolje ističe, kad je naokolo više mraka’.
I poslije svega što je doživio i preživio od pomenutih sunarodnika, Muamer Zukorlić se izdiže iznad toga i, kao što šira javnost zna, nudi ruku pomirenja i svoju sposobnost kako bi pomogao da se udruženim snagama nastavi raditi za dobrobit bošnjačkog naroda. Bez obzira što je godinama bio žrtva hipokrizne propagande više aktera, on slijedi vjerski postulat da je kod Allaha, dž.š., bolji onaj ko prvi ruku pruži. Ostaje još da vidimo je li se promijenio karakter prirode ličnosti onih kojima je ruka, nakon svega, ostala pružena.

Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 184,

Komentariši