Izdajnik – privilegija ili poniženje

Svjedoci smo zbivanja oko nas. Obraz nikada nije bio jeftiniji, prodaje se za bagatelnu cijenu i služi da dobijanje funkcije, u najmanju ruku, nelegalnim putem. Iskušenja su ta koja čine čovjeka čvršćim i koja ga čine boljim, ali isto tako to je mač sa dvije oštrice, koji zna biti odskočna daska za propadanje čovjeka. Ovom prilikom nećemo govoriti o onima koje su iskušenja uzdigla, obratit ćemo pažnju na one koji su dotakli dno istim.
Sjedio sam sa prof. dr. Enverom Gicićem, kada nam je jedne prilike pričao da je u Kuwaitu jednom bio poslovno i da su se kroz razgovor dotakli čovjeka koji je sjedio do vrata u tom restoranu, ljudi su ga izbjegavali. Dalje, nastavlja pričati. Taj čovjek zna na arapskom jezku u trenucima pričati pjesmom, poezijom, a to može svega nekoliko ljudi u svijetu. Bio je na dobrom glasu, bio je imam džamije, uglednik, u njegovoj džamiji tražilo se mjesto više tokom džume. Ljudi su ga izrazito cijenili i voljeli. Nakon nekog vremena počeo se baviti politikom, ušao je u parlament. Trebao se izglasati zakon o zabrani nošenja hidžaba. Platili su mu da glasa ZA, njegov glas je bio od velike važnosti i taj zakon je izglasan. Nakon toga, tog čovjeka djeca na ulici pljuju, rijetko ko se usudi sjesti sa njim za isti stol, nikada toliko nije bio ponižen a tako je umiljat i uvijek rado vidjen bio. Sa njim se sad i rijetko ko selami…
To je samo jedan u nizu primjera, a takvih imamo i kod nas u Sandžaku, kad od insana napravite gaziju, heroja, ali taj „heroj“ izda sve za šta se borio, zbog funkcije u općini, školi ili za bilo šta drugo što će od njega/nje napraviti stvar da se drugi ibretišu, što bi naš narod rekao. Život na ovome svijetu ne traje vječno, niti nafaku dijele ljudi, pa da kako oni oni drugi da igraju, niti je obraz na prodaju. Djedovi naši su govorili, „krv ti halalim ali mi obraz čuvaj“ toliko o tome. Da bi nakon toga, unuk takvog heroja prodao sebe i pogazio sve radi fotelje. Pozicija i funkcija je nešto što se danas ima a sutra nema, nešto što je dnevno i što se u mezar ne nosi. Nešto čime ćeš lakše zaraditi džennet i zadovoljstvo ljudi.
Nekako čovjek pobrka lončiće i parametre ljudskosti, te tako kupi sebi poniženje, danas se bori za ono protiv čega se jučer borio. A o tome nas je i Poslanik, s.a.w.s., obavjesto riječima da će doći vrijeme kad će čovjek omrknuti kao vjernik a osvanuti kao nevjernik u suprotno. Bitno je da nosiš odijelo, da imaš dobru funkciju a to kakav čovjek stoji iza tog odijela to je manje bitno. Bitno je da se kaže da si neko, ustvari niko, bitno je sve ono što ne bi trebalo biti. Bolno, surovo. Ali za neke tako ponosno!
Na nama je da o tome pričamo, da pričamo o etici koju su nam iako bez dana škole djedovi ostavili a tako ljubomorno su je čuvali!
Trebaš znati, o ti koji si izdao da neće proći dugo a da ćeš biti „obješen“ o omču koju si izdao! Sam češ sebe popeti na to vešalo. Svojom voljom i odlukom!
Čime se budala ponosi, pametan se toga stidi!

Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, broj 185.

Komentariši