(izvod iz pogovora knjige “Izvještaji iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva”, (1994) autora Munira Gavrankapetanovića, jednog od istaknutih članova organizacije “Mladi Muslimani”)
Dvadeset peti mjesec rata je pri kraju. Svako jutro kad se budim pitam se, da li je ovo stvarnost – ne čujem stalne zvižduke granata i eksplozije. Bezbroj puta zahvaljujem Allahu na ovom čudesnom daru. Dok ležim na postelji – vrlo je rano, svugdje tišina. Prisjećam se burnih mjeseci a posebno marta i aprila 1992. god. Vjerujem da mnogi moji sugrađani nisu uopće bili svjesni šta nam se priprema. Svaki čovjek se pojedinačno pitao: Zašto je moralo doći do rata i krvoprolića? – svi živimo u miru i slozi. To je bila naša velika obmana. Prepošteni, a i naivni smo bili. Nismo vjerovali u tamne sile zla, koje nam pripremaju uništenje. Nekoliko mjeseci pred agresiju poceli su se pojavljivati „Pokreti za mir“ i razne slične manifestacije. Ponekad pomislim da li je sve ovo bilo usmjereno na uljuljkivanje našeg Bosnjačkog Muslimanskog naroda u san. Pedeset godina smo zavođeni, obmanjivani. Naš narod je počeo da vjeruje u iskrenost parola o „bratstvu i jedinstvu“. Pod uticajem ateističke propagande mnogi su poceli da napuštaju svoju tradiciju i svoje stare duhovne vrijednosti. Naši ljudi su se počeli stiditi svog porijekla i svega duhovnog što ih je vezalo zu Islam. Rotitelji su krili od djece istinu o Islamu. I imena neislamska su djeci poceli davati da bi svjedočili svoju iskrenu odanost parolama bezboštva. Sklapaju se mješoviti brakovi između muslimana i nemuslimana. Preuzimaju se nama strani običaji i strane tradicije. Potpuni moralni pad našeg Bosnjačkog muslimasnkog naroda počeo se nazirati. Moglo se postaviti pitanje: Koliko je jos bilo potrebno godina bezbožničke propagande, obmanjivanja, prevare, terora, pa da narod Bošnjaka muslimana potpuno nestane? Fizički bi živio ali bi umro za vjeru u Jenog Boga i sve vrijednosti te vjere. I tada je došao udar! Strašan, surov, bezobziran, krvav! Ništa nije pomoglo ulagivanje „bratstvu i jedinstvu“. Ništa nisu pomogli mješani brakovi. Ništa nije pomoglo odricanje od vlastitog muslimanskog bića. Upravo u takvim sredinama koje su se najviše odricale same sebe i počele primati sve tuđe – udar je bio najstrašniji i najsvirepiji! Pitam se zašto, upravo tako? To Allah zna! Muslimani u većini bili su zatečeni, izbezumljeni, prestravljeni postavljajući sebi pitanje: Šta se ovo dešava? Zar je ovo moguće? Pa nikome ništa žao nismo učinili. Naše kćeri su se udavale za Srbe, rađale im djecu – pa zašto sada ovo? I stotine pitanja je dolazilo. Odgovor se nije čuo. Čuli su se samo krici onih koje su ubijali, klali, silovali. Krici onih kojima su živima gulili kožu, vadili oči, otkidali uši, noseve, jezike. Krici onih koje su kastrirali. Cui su se vapaji onih koji su gubili svu dugogodišnju tesko stečenu imovinu. Da, to je bila sudbina, teška i bolna. Od prvog srpskog ustanka 1804. god. pa i još dublje u našu istoriju od Velikog rata 1683-1699 god. nad Bošnjacima se vrše genocidi. Proganjaju se, ubijaju, isjeljavaju, prisilno pokrštavaju. Zašto? Samo zato što su Muslimani i što vjeruju u Jednog Boga. Genocid za genocidom je slijedio. A mi Bošnjaci smo zaboravljali, opraštali, iako su mnogi naši gradovi srušeni, opljačkani a stanovnici poubijani. Iako smo izgubili mnoga područja gdje smo vjekovima zivjeli – Mi smo opraštali i zaboravljali. Stotine hiljada mezara nevino ubijenih, rijeke pocrvenjele od nase nevino proljevene krvi zazivali su na osvetu. Ali sve je bilo uzalud. Naše uši su bile gluhe a nasa srca zatvorena. Opraštali smo i strašne četnicke zločine iz II Svjetskog rata. Ustručavali smo se da podignemo nišane našim ubijenim. Mislili smo da će nam opraštanje pomoći! Dotle smo bili došli da su neki naši ljudi „akšamlučili!, deceniju, dvije kasnije sa tim istim ljudima koji su klali njihove očeve i majke 1941. god. A sada u ovom zadnjem udaru sinovi tih četnika su poklali njih i njihove žene i djecu. Najnovoji udar je iz temelja potresao Bosnu i Bošnjački narod. Zahvaljujući pojedincima pa i skupinama Bošnjaka, koji su u doba komunističke tiranije polutajno pa i tajno slavili Ime Božije, živili u islamu koliko su mogli, radili su za Islam ilegalno, zahvaljujući šehidima i njihovoj krvi proljevanoj u borbi protiv komunističkog nevjerstva, Allah nas je pomogao i učinio čudo. Ulio je hrabrost i odlučnost u srca grupica mladih Bošnjaka. Ulio je snagu u njihove mišiće. Brojem daleko slabiji i gotovo bez oružja naši mladići su u glavnom zaustavili krvavi pohod neprijatelja, koji je išao na istrebljenje Muslimana Bosne i Hercegovine. Tako je spašeno Sarajevo, tako je spašena Bosna. Vise nikada i nikada ovi zločini se ne smiju zaboraviti. Treba iz zaboraba izvući i one zločine koji su davno učinjeni treba pamtiti! Uz to ide osveta nad svima onima koji su zločine pocinili. Naša borba je pravedna i časna i nikada ne smije biti ukaljana. Nevini će uvijek biti pošteđeni. Neprirodno i nepravedno bi bilo kada bi zločinci ostali nekažnjeni. Budi nadu buđenje vjere u Jednog Boga. S probuđenjem vjere se susrećemo na svakom koraku. Ponavljam opet: Mi smo samo čudom Allahovim dž.š. spašeni i zato je sada naša kolektivna obaveza povratak vjeri u Boga. Ne smijemo nipošto dozvoliti da ponovo počnemo padati u kaljuzu grijeha. Ako pak opet postanemo loši da li ce Allah htjeti da nas pomaže? U vjeri i njenim praiskonskim najvišim vrijednostima leži naša budućnost i naš spas! Kroz vjeru steći ćemo milost i zaštitu Boziju a to su osnovni uslovi za koju vjerujem da će biti svijetla i blagoslovljena. S vjerom u Boga, nastaće društvo slobodnih poštenih ljudi koji će bez obzira na naciju i vjeru živjeti zajedno u slobodi, miru, demokratiji. Iz razmišljanja me trže pucnjava sa Trebevica. Puščana vatra. Ležim ovdje na ležaju mirno, jer znam da Sarajevo čuvaju najhrabriji i najbolji njegovi sinovi. Čuvaju ga po kiši, snijegu, ledu. Ogromne su njihove zasluge kod Allaha dž.š. za samo jedan dan stajanja u bojnom rovu. Nažalost, pedeset godina nevjerstva je taložilo svoju prljavštinu koja sada izbija na površinu. To su prostitucija, blud, krađe i razne vrste kriminala. Pred generacijom koja upravo sada stasa za život, pred našim mladim junacima – borcima, postavljen je sudbonosni zadatak da moralno preporode naš narod. Oni snage za taj veliki i časni poduhvat treba da crpe iz svoje vjere u Boga. Jer vjera u Boga je temelj za svaku pozitivnu akciju. Treba znati: bez morala nema sretnog i blagoslovljenog društva. Dok ovo razmišljam čujem ezan iz kasarne UNPROFOR-a. Mujezin poziva egipatske vojnike na namaz. Kroz otvorena vrata terase do mene dopire milozvučni glas. Allahu ekber, Allahu ekber! Bog je najveći, Bog je najveći. Ešhedu en la ilahe illellah! Vjerujem – Nema Boga osim Allaha! Vrijeme je za sabahski namaz!

Munir Gavrankapetanović, 1994. godine

O AUTORU (IZVOR: BOŠNJACI.NET)
Rahmetli Munir Gavrankapetanović rođen je u Sarajevu 14. juna 1928. godine, preselio na bolji svjet 16. 01. 1999. godine ili 28. ramazana 1410. godine. Otac mu je Ismet-beg, a majka Ismeta-hanuma rođena Kapetanović iz Vitine. Porodica Gavrankapetanović je porijeklom iz Počitelja na Neretvi.
Osnovnu školu i gimnaziju Munir Gavrankapetanović završio je u Sarajevu. Petnaestog juna 1943. godine pristupio je organizaciji „Mladi Muslimani“.
U septembru 1947. godine upisao se na Građevinski fakultet u Zagrebu. Dvadeset i petog maja 1949. godine uhapšen je zbog učešća u organizaciji „Mladi Muslimani“. U toku istrage bio je podvrgnut teškoj torturi. U oktobru 1949. godine na Okružnom sudu u Sarajevu u grupi sa Dževadom Čurčićem, studentom medicine i Zuhdijom Njuhovićem, studentom agronomije, osuđen kao drugooptuženi na osam godina lišenja slobode sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava u trajanju od dvije godine.
U aprilu 1951. godine zadobio je teške tjelesne povrede u montiranoj željezničkoj nesreći pri transportu zatvorenika iz Zenice u Sremsku Mitrovicu. Odlukom Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ iste godine zajedno sa Njuhovićem oslođen daljnjeg izdržavanja kazne. Uslijed ranjavanja uslijedile su komplikacije. Poslije boravka u nekoliko bolnica i lječilišta stanje se popravilo, ali je ostala hronična upala meningijalnih opni. 1958. godine diplimirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Specijalizirao iz oblasti sanitarna hidrotehnika u Parizu i Strasbourgu 1956/66. Godine. 1958. godine se oženio u u braku dobio dva sina i jednu kćerku.
Od 1960. godine pa nadalje hronična upala meningijalnih opni se rasplamsava, što postepeno dovodi do potpune nepokretnosti. Od izlaska iz zatvora, sve do jeseni 1988. godine, neprekidno bio izvrnut raznim vrstama maltretiranja od komunističke policije.
Objavio je slijedeće knjige:
1.“Snagom mjere do savršenstva duše“ (pod pseudonimom Ismet U. Šehibrahimopvić – sedam izdanja na bosanskom i jedno na albanskom jeziku)
2. „Na putu utjehe i nade“ (pseudonim Ismet U. Šehibrahimović)
3. „Oprosni hadždž” (inicijali M.G.)
4. „U plamenu kušnje“ (tri izdanja na bosanskom i jedno na turskom jeziku)
5. „Problem abortusa“ (pobačaja) – dva izdanja
6. „Vjerom do savršenstva duše“ (prošireno izdanje knjige „Snagom vjere do savršenstva duše“)
7. „Zapisni iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva“
8. „Život i smrt na putu istine našeg rahmetli Nusreta“ (brošura urađena uz pomoć saradnika)
U ilegalnom časopisu organizacije „Mladi Muslimani“ „Mudžahid“ objavio četiri rada. U islamskim časopisima i listovima „Takvim“, „Zemzem“, „Islamska misao“, „Mualim“, „Sumejja“ „Islamski Preporod“) objavio je 51 rad.
Iz oblasti hidrotehnike i građevinarstva objavio 16 stručnih radova u časopisima „Vodoprivreda“, „Ceste i mostovi“, „Ribarstvo Jugoslavije“, „Život i zdravlje“. U okviru Zavoda za vodoprivredu objavio brošuru „Projektovanje šaranskih ribnjaka“. Rad „Opskrba vodom u Bosni i Hercegovini u doba vladavine Osmanskih Turaka“ u pripremi za štampu izgorio u aprilu 1992. godine prilikom četničke agresije na Sarajevo u Zavodu za vodoprivredu.
Obavio hadždž 1994.godine. Cijelo vrijeme rata se nalazio u opkoljenom Sarajevu

Revija Sandžak, broj 185.

Leave a comment