ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKI RAD MR. HAKIJE ZORANIĆA NA POLJU ETNOGENEZE BOŠNJAKA

mr-hakija-zoranicMr. Hakija ZORANIĆ, historičar i publicist, rođen je 02. septembra 1933. godine u Obruvu kod Bijelog Polja u Sandžaku. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio je u Bijelom Polju. Od 1950. do1954. završio je Geodetsku vojnu akademiju u Zemunu. Od 1954. do 1961. godine je profesionalno radio u Vojnogeografskom institutu u Beogradu, a od 1961. do 1970. godine u njegovom Odjeljku u Sarajevu kao izvršilac više vrsta geodetskih, aerofotogrametrijskih, topografskih i kartografskih radova za izradu vojnih karata razmjera 1 : 25000 i 1:50000 u zvanju geodeta. Od 1965. do 1970. godine vanredno uz rad završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu i dobio zvanje diplomirani politolog, poslije čega od 1970. do 1975. godine radi kao profesor predmeta Društveno-politički sistem SFRJ u Srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Nakon što je od inspekcije Generalštaba i od pretpostavljenih starješina ocjenjen visokom ocjenom 1975. godine, pekomandovan je i postavljen – izabran najprije za predavača, a kasnije za višeg predavača za predmete: 1. Osnovi filozofije i 2. Društveno-politički sistem SFRJ u Tehničkoj vojnoj akademiji i Vojnotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je također uz rad vanredno završio postdiplomski studij na III stupnju Fakulteta političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je 06. 05. 1981. godine u Zagrebu odbranivši magistarsku tezu pod naslovom: „Zajedništvo i opštenarodna odbrana SFRJ“, čime je promoviran u zvanje magistar političkih znanosti.
U svom magistarskom radu Hakija Zoranić je pored ostalog ukazao na nužnost spoznaje istinitog nacionalnog identiteta Muslimana u SFRJ, dokazujući da se koncepcija opštenarodne odbrane SFRJ ne može realizirati i ostvariti bez potpunog dovođenja Muslimana (tadašnji naziv za Bošnjake) u ravnopravan položaj sa Srbima i Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima. Posebno da se Bosna i Hercegovina moraju u potpunosti u svim pravima izjednačiti sa Srbijom i Hrvatskom, jer je tokom čitavog postojanja u sastavu SFRJ bila eksploatirana (radna snaga, željezo, drvo i ostali proizvodi). Ako se navedna dva uslova ne ispune neminovno će doći do sukoba između Srbije i Hrvatske oko Bosne i Hercegovine što bi moglo dovesti do propasti Jugoslavije. To se i naziralo nakon Titove smrti 1980. godine. Navedeni magistarski rad je izazvao veliki interes kolegijalne javnosti. Sala FPN u Zagrebu prilikom odbrane bila je dobke puna, najviše zbog Hakijinog dokazivanja da Muslimani nisu poturice nego potomci Bošnjanja srednjovjekovnog naroda kojem se rada nije baš precizno znalo ime, a koji je nastao onda kad i Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj.
Dalje, mr. H. Zoranić je uskoro prijavio doktorat na istom Fakultetu pod naslovom „Jugoslovensko zajedništvo i opštenarodna odbrana“, u kojem je centralno pitanje bilo predloženo nepriznavanje muslimanske nacije, ali prikriveno i zamotano u zajedništvo i optenarodnu odbranu SFRJ.
Međutim, odmah nakon magistriranja, obavještajna služba JNA – služba bezbjednosti je oklevetala sadržaje o Muslimanima kojom prilikom nisu napali magistarski rad, nego jedan seminarski rad čija je suština bila ugrađena u prvi dio magistarskog rada. Uslijedile su brojne akcije iz nepoznatih i montiranih razloga protiv H. Zoraniča u cilju ometanja doktoriranja na tu temu, denunciran i oklevetan je kod saveznog sekretara za narodnu odbranu generala Nikole Ljubičića. N. Ljubičić je naredio general pukovniku Danetu Petkovskom da sazove skup svih vrhunskih starješina koji su na naivišim funkcijama u JNA od čina pukovnika do generalpukovnika na temu: „Pojave nacionalizma u JNA“. Na tom skupu održanom 02. 03. 1982. godine u domu JNA u Beogradu, nije spomenuto ničije ime niti napisani rad osim mr. Hakije Zoranića. Dane Petkovski je kritikovao rukovodstvo Tehničke vojne akademije „zašto su dopustili da mr. H. Zoranić umnožio seminarski rad o Muslimanima i razdijelo znatiželjnima, naročito jednom broju pitomaca i studenata VTF, a u njemu ima nacionalističkih sadržaja…“
General-potpukovnik Ljubodrag Đurić načelnik Političke uprave je pitao generala D. Petkovskog odakle mu takvi podaci o H. Zoraniću, odgovorio je mucajući da su podaci dobiveni anonimno. Lj. Đurić je kategorički ustvrdio da ima sasvim suprotne podatke da mr. Hakiju Zoranića visoko cijene sve generacije pitomaca – studenata i Tehničke vojne akademije i Vojno tehničkog fakulteta, upravo zato što nije nacionalista. Zatražio je da generalpukovnik Dane Petkovski u nastavku sjednice povuče riječ, jer to Kaija ne zaslužuje. Lj. Đuriću, su se pridružili još jedan pukovnik i jedan general pa je Dane Petkovski tako i postupio. U nastavku sjednice obratio se skupu pored ostalog i riječima „ono što sam malo prije govorio o Hakiji Zoraniću nakon što sam dobio više prigovora od generalpotpukovnika Đurića i još nekoliko drugova povlačim riječ, dakle mr. H. Zoraniću se ne može prigovoriti da su u njegovim napisima prisutni nacionalistički sadržaji.“
Interesantno, Obavještajna služba je samo zaćutala, ali nije odustala od potajnog šikaniranja. Tako da je mr. H. Zoranić morao da podnese molbu III stupnju Fakulteta političkih nauka da ponovo izvrši recenziju predmetnog seminarskog rada. Dana 01. 12. 1983. godine Nastavno naučno vijeće III stupnja Fakulteta političkih nauka je raspravljalo po Zoranićevoj molbi i donijelo odluku da nije potrebno vršiti ponovnu recenziju nego da je pravilno od ostane prijašnja pozitivna ocjena i objasnilo da je Hakija upravo pristupio po principima nauke, a da je na njega neopravdano bačena „jedna ljaga koju treba što prije skinuti jer on to ni počemu ne zaslužuje“. Odluka je odmah prihvaćena načelniku – komadantu Centra tehničkih vojnih škola i načelniku Tehničke vojne akademije. Ni poslije ovog nije prestalo potajno maltretiranje što se posebno vidi da nije dobio čin pukovnika iako je imao najvišu ocjenu za svoj rad – naročito se ističe. Ostao je u činu potpukovnika šesnaest i po godina, z kojem je 09. 09. 1991. godine napustio JNA sa trideset i sedam godina radnog staža, tj prije nego je stekao uslov za penziju. JNA je napustio među prvim Bošnjacima muslimanima, jer je ona svakim danom postajala srpska, ustvari četnička vojska, najveća opasnost za bivšu RBiH.
S druge strane, u čin pukovnika i generala unaprijeđivani su Srbi koji su imali i po šest godina visokoškoslke naobrazde manje od mr. H. Zoranića, noseći čin potpukovnika samo po četiri godine.
Zatim, početkom januara 1987. godine svojevoljno nakon dvogodišnjetg zahtijevanja napušta položaj višeg predavača u Zagrebu i dolazi u Sarajevo na službu u Komandu garnizona, to je zapravo bilo vješto iznuđena prekomanda.
Najzad, dana 28. 06. 1990. na poziv patriota stupa u vezi sa predstavnicima nove vlasti nakon pada jednopartijskog sistema, sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i pomaže u vojnim pitanjima kod koncepcije stvaranja Armije R. Bosne i Hercegovine, od kad ga on prema potrebi poziva da izvrši potrebne zadatke naročito na pripremi odbrane, ako dođe do agresije koja je bila sve očiglednija, ali se nije znalo koliko će joj biti razmjere. To sve čini i ako je u JNA morao formalno ostati do 09. 09. 1991. godine, što je bilo jako rizično.
Ubrzo nakon što je počela agresija na BiH, kada mr. H. Zoranić, postaje član Glavnog štaba Armije BiH gdje radi u Upravi za moral. Veoma često govori komandirima i komandantima jedinica u vidu razgovora, ali najčešće drži predavanja i govore prije njihova odlaska na linije odbrane radi podizanja borbernog i opšteg morala.
Najviše takvih predavanja i onih o etnogenezi Bošnjana (Bošnjaka) održao je slušateljima ratne škole za komandire i komandante jedinica Armije R BiH na Bjelovama u Sarajevu – od 1993. do 1994. godine o čemu je bio upoznat komandat te škole Harbinja Dervo.
Dalje, dana 22. 07. 1996. godine odlikovan Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine proizveden je i naprijeđen u čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Krajem 1996. godine, penzioniran je upravo u činu pukovanika Armije R. Bosne i Hercegovine.
No, mr. H. Zoranić nije prestao raditi. On neprekidno radi na daljem prikupljanju brojne građe i nene obrade na temu: O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, te pojavi i razvoju manihejstva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.
No najznačajnija su istraživanja i nalazi o osvajačkim pretenzijama država Srbija i Hrvatska, te dokazao da je zbog toga tokom nekolike decenije izvršeno posrbljivanje Bošnjaka pravoslavne vjere sa jedne strane i pohrvaćivanjem Bošnjaka katolika sa druge strane. Bili su blizi da izvrše posrbljivanje, odnosno pohrvaćivanje i Bošnjaka – muslimana. Uklonili nacionalno ime Bošnjak, ukinuli hiljadugodišnji bosanski jezik i uveli srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski jezik. Te tako dijelili BiH na srpski i hrvatski dio, prvo Cvetković-Maček 1939. godine, a Slobodan Milošević i Franjo Tuđman 1992. godine.
Zacijelo, mr. H. Zoranić je svojom knjigom (koju je istraživao i pisao preko dvije decenije) „O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka“ (Sarajevo, 2009., o ovom djelu se najpozitivnije odredio akademik dr. M. Filipović), argumentirano dokazao da je osvajanje BiH bio glavni uzrok agresije i genocida na nju. Rezultat toga dugogodišnjeg istraživanja je ova knjiga. Najveća mi je želja da buduće generacije svih naroda i narodnosti, svih građana BiH kada zasnaju brojne istine iz ove knjige međusobno se pomire, zbliže i zavole, tako da im zajednička država Bih postane najveća vrijednost za koju će se često takmičiti koje najviše voli i često sami sebe upitati kako je rekao Kenedi: „Šta sam ja dao ili uradio za državu, a ne samo šta je država dala meni.“

Dakle, ovom velikom pregaocu žarka želja mu je bila, kada se saznaju historijske istine iz ovog djela, da Bošnjaci, bh. Srbi i br. Hrvati stvarno potiču od jednog naroda srednjovjekovnih Bošnjaka, da imaju isti etnički korijen i stablo, tj. da su ogranci istog etničkog stabla.
Najkraće rečeno, iz tog proizilazi, da ako se pravilno, procijene i upotrijebe istine, ideje i poruke ove knjige, BiH može i treba da postane slobodna i prosperitetna zajednica slobodnih naroda i građana. S druge strane, a kraći naučni radovi posvećeni etnogenezi Bošnjana i manihejstvu izloženi na naučnim skupovima u Sarajevu i u Zenici objavljeni su: Prvi u Zborniku radova sa naučnog skupa održanog u organizaciji Udruženja Bošnjaka iz Sandžaka, 22. i 23. aprila 1995. godine u Sarajevu na temu: Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka. H. Zornić je na ovom skupu imao naučni referat: Bošnjaci Bosne, Hercegovine i Sandžaka su jedan narod. Zbornik je objavljen početkom 1996. godine.
Drugi referat izašao je u Zborniku radova sa znanstvenog skupa održanog u organizaciji Fakulteta političkih nauka iz Sarajevu u Zenici 01. i 02. juna 1996. godine na temu: Bosanska srednjovjekovna država i suvemenost. Ovdje je mr H. Zoranić imao znanstveni referat. Srednjovjekovni Bošnjani i njihova vjera. Zbornik je objavljen 1996. godine.
Ostali kraći radovi objavljeni su u stručnim, znanstvenim časopisima, Sandžakim novinama u Novom Pazaru i drugim glasilima.
Bez obzira što se nalazi po odmalkoj 84. godini života, historičar i publicist mr. H. Zoranić, plijeni i inspirira svojom kreacijom i istraživanjima koja govore o paradigmi, kako se jedan autor bori i bavi stručno sandžačkim pitanjem hrabro za jednog međunarodno-pravnog aspekta kao i matičnu i međunarodno priznatu BiH i za emancipaciju Bošnjaka autentičnog naroda. Za sve ove reference, s obzirom da je ovaj autor marganiliziran i osporavan od komunističkih vlasti, a dao je puni doprinos oslobođenju Bosne od agresora, kao i doprinos poslijeratnom periodu u rasvetljavanju brojnih spornih situacija, zaslužio je da od unverziteta u Bosni i Hercegovini i Sandžaku da bude počastni doktor historijskih znanosti.
Piše: prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak 186. broj

Komentariši