Kad najmlađi grad ostari

Ponosimo se time što smo jedan od najmlađih gradova u Evropi. I treba, tako to je dobro. Ipak, znamo stari su nekad bili mladi, a mladi će ostariti. Kako će izgledati svijet kada mi ostarimo? To tačno niko ne zna, ali zdrav razum po analogiji uzrok posljedica lahko može procijeniti našu situaciju. Većina bez radnog staža, većina kasno ulazi u brakove ili uopšte ne ulazi u ozbiljan brak, rad na malo plaćenim poslovima i iseljavanje. To su putevi koji će najproduktivniji perod jednog čovjeka odvesti u ćorsokak bez nade i povratka.
Radni staž
Zamislite mladost provedenu bez jednog jedinog dana radnog staža. Penzionera koji nije penzioner. Sada to i ne zvuči tako strašno, tešimo se onom pa djeca su penzija, ili onom šta ima to penzije nije to ništa, ili moja omiljena pa to im stalno smanjuju.
Već smo svjedoci brojnih primjera gdje roditelji izdržavaju svoju odraslu djecu. Sretan je onaj roditelj čije dijete može samostalno da živi ne pada mu napamet da još očekuje od njega neku novčanu pomoć. Uostalom treba imati zaista sreće sa djetetom pa da je on istovremeno dobar privrednik i dobar sin ili ćerka. Naravno mnogim dostojanstvo ne dozvoljava da iskaju i tih minimalnih 10 hiljada ili više. To malo ovca može predstavljati bitan dio samostalnosti i materijalne snage. Na kraju uvijek je bolje malo nego ništa. Kao što danas govorimo o onom koji ima stalno zapošljenje kao o osobi koja je uspjela u životu govorit ćemo tako i onima koji imaju penziju. Govorit ćemo: E, on ima penziju lakše je njemu.
Brak
Iz uspješnog braka dobijamo zdrave porodice. Zdrave porodice daju jake pojednince. Mnogi izbjegavaju brak, ne zato što misle da su nešto posebni i da ne mogu naći osobu za sebe, ili zato jer žele steći još nešto bludničkog iskustva. Oni za koje i jeste brak ne žene se i ne udaju jer se boje da ne mogu ostvariti egzistenciju. Boje se siromaštva. Ili jednostavno nemaju gdje. Recimo imaš petočlanu porodicu u stanu od 70 m2, porodicu gdje roditelj nije napravio djeci kuće ili kupio stanove. Njima ne preostaje ništa drugo već da ostaju kući, takve okolnosti demotiviraju osobu da se ženi. Razmišlja gdje će još on sa ženom, pa kako će kad dobije djecu, čeka stalno rešenje, ili se nada poslu pa pod kiriju. Sve to dovodi do odlaganja, odlažemo godinu za godinom do neke tridesete pa i dalje. Nemojte govoriti da to nije strašno, dobit ćemo sutra gomilu staraca okruženih djecom koja im nisu unučad već njihovo drugo rođeno dijete, ili daleko bilo prvo. Star roditelj sa adolescentom u kući i nije neki garant za dobrog vaspitača. Takve porodice teško da če dati valjano potomstvo. Kao da gledam malog dječaka koji se poslije roditeljskog sastanka hvali svojim vršnjacima pokazujući prstom na mladog oca.
Slabo plaćeni poslovi
Ponositi se poštenim radom je odlično. Raditi bilo šta je bolje nego ne raditi ništa. Uprkos tome, malo plaćeni poslovi su zamke koje sažvaću cijelu mladost ispljunu je i dobijemo zbunjenog srednovječnog čovjeka koji kad se osami pita sebe: Gdje si bio? Nigdje? Šta si radio? Ništa. Život proveden u krizi, život koji te tek održava u životu. Ne tješimo se nanoseći sebi štetu. Ne govorimo, pa nije sve u tom sticanju. Naravno da nije. Ali ne ubjeđujmo se da je normalno period snage, zdravlja, svježine i zdrave pameti ne iskoristiti za nešto više od pukog sakupljanja hrane. Normalno je imati dom, imati za školarinu djeci, imati za odmor, tri sobe, kupatilo i mali auto, Sve to mnogima ne mogu ostaviti roditelji, ako su nekom ostavili eh, pa neće on moći svojoj. Mnogo je djece, a malo soba danas. Mnogo je mladosti, a malo otvorenih vrata, mnogo je energije, a malo rada, mnogo je volje, a malo šansi, mnogo je nas, a malo onih koje je briga šta će sa nama biti.
Iseljavanje
Na kraju, kad izgubiš nadu i shvatiš da nije do tebe. Da istinski nije do tebe. Imaš znanje i vještine, ali nemaš šansu da to pokažeš. Nekako se snađeš i presrećan otputuješ u dijasporu. Željan nekog reda i sretan što ipak uz mnogo rada imaš dovoljno, čak i da pomogneš ostale provedeš najbolje godine u tuđoj zemlji. Tebi tuđa, tvojoj djeci njihova. Izrodiš djecu. Međutim ona radije govore stranim nego maternjim jezikom. Ustvari koji je zapravo njihov maternji jezik? Ko zna ko će im biti majka. Tamo ostariš, vratiš se. Ovdje si sastavio za neku kućicu ili stančić, ko moderan starac viđaš porodicu preko skajpa ili nekih holograma. Tvoji te posjećuju za praznike, lijepo ti je sada imaš neki dinar, ali nemaš porodicu. Izgubio si korijene, ta kuća u koju si toliko uložio uopšte ne zanima tvoju djecu, jednostavno ne planiraju živjeti u njoj. Desi se da uhvatiš sebe kako se uželiš neke ulice u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Norveškoj itd. I onda se zapitaš, ko si sada ti? Da li ćeš umrijeti baš u svojem domu?
U zamkama sadašnjice trunu nam najbolje godine. U zamci upadaju nemarni i nepažljivi. Hoćemo da živimo, a ignoriramo da život i nama prolazi. Najgore od svega je što očekujemo da našu budućnost poboljšaju oni koji su unakazili sadašnjost.
Piše: Haris Ibrahimović. Revija Sandžak, broj 187.

Komentariši