SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU (II DIO)

Sjenica

Sjenički kraj potpao je pod osmansku vlast 1455. godine i bio sastavni dio Krajišta Isa-bega Ishakovića. (Mušović Ejup, Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, str. 10.)
Sjenica postaje utvrđena palanka te se u njoj podiže četverougaona (Rahić Esad, Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku II, Bošnjačka riječ br. 11-12., str. 94.) tvrđava. (Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII, str. 203.) To je vrijeme kraja treće i početka četvrte decenije 17. vijeka. (Škrijelj Redžep, Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 14., str. 90.)
Tipično naselje na Balkanu za vrijeme Osmanske imperije organizira se prije svega na raskrsnici regionalnih puteva, a čaršija, kao bitan dio naselja, jeste, etimološki, stjecište drumova. Naselje je, po pravilu, uz vodu tekućicu, na jednoj ili na obje obale. Jedna od komunikacija približno je paralelna s rijekom, druga preko mosta siječe rijeku. Most na rijeci, ili džamija, han i hamam čine u pravilu jezgro oko kojega će se veoma brzo formirati dvije-tri ulice ili čitav splet ulica i uličica s nizovima, dobrim dijelom improviziranih, dućana. Potrebe posluživanja transporta dobara, a posebno goleme vojske koja je stalno bila u pokretu, uslovile su formiranje tih trgovačko-zanatskih centara u svakom gradu i gradiću. U čaršiji se proizvodilo, samo je, na primjer petnaestak zanata sudjelovalo je u opremanju jednog konjanika, tu se obavljala razmjena dobara, ali tu po pravilu nije bilo mjesta za stan i porodični život. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) str. 3.)

U osmansko doba Sjenica je bila dobro utvrđena kasaba i značajno trgovinsko mjesto. Osmanlije su, na uzvišenom dijelu podigli utvrđenje Grad koje je kasnije porušeno. U blizini utvrđenja bila je čaršija sa dućanima i kućama. U 16. stoljeću Sjenica se spominje kao poznata stanica na trgovačkom putu Dubrovnik-Novi Pazar, a imala je i veliki strateški, vojni i politički značaj. Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je sa postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba trebalo je zadovoljiti sljedeći minimum: da je mjesto stalno nastaljeno muslimanskim življem, da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi, da ima čaršiju i pazarni dan. Kada su svi ovi uslovi ispunjeni, lokalne su vlasti službeno tražile izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba.

Slika  Sjenica, stare bošnjačke kuće
Slika Sjenica, stare bošnjačke kuće

Sjedište kajmekama sandžakbega bilo je u Sjenici, pa se u defteru Sumarni popis Sandžaka i Bosne 1468/69. godine Sjenica pojavljuje kao dio nahije. U originalu: ‘Seniča’, gdje su popisana sljedeca sela: Židnić, Gorna Loznik, Vivac, Gonja, Raždagina, Vrhsenica, Mladenovina, Lopiže, drugo ime Čajkovina, Čideva, Lukavsko, Dolina Bratovičina, Gorna Brlenica, Gorna Vapa, Dolna Loznik, Uzlob, Dolna Stup, Gorna Stup, Sredna Stup, Duga Polana, Štavna, u orginalu Ištavna, kako su čitali obrađivači deftera iz 1604. godine. (Aličković Sulejman, Kome to smeta porijeklo Bošnjaka)
U selu Ursule blizu Sjenice nalazi se most u dotrajalom stanju koji su Osmanlije izgradile u 16.stoljeću na Uvcu. Most je bio izuzetno lijep. Sastojao se od tri luka, od kojih je do naših dana sačuvan samo jedan luk. (Đorđević Slobodan, Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., str. 63.) Ovaj most je nekada bio od velikog značaja za osmansku vojsku i trgovce. Danas više nije u funkciji, ali ima veliku povijesnu vrijednost. Administrativna uprava Osmanlija u većini gradova i naselja bila je u rukama kadije. Kadija je kontrolisao prodaju i nabavku roba, vršio trgovačku ispekciju, odgovarao centralnoj vlasti za mir, sigurnost i opću bezbijednost. Sjedište kadije predstavljalo je neku vrstu gradskog hola, za koje su vezani svi administrativni, pravosudni i rutinski gradski poslovi. Objekti prosvjete i kulture najčešće su se uklapali u strukturu čaršije: uz veće džamije u centru nicale su škole višeg ranga (medrese), samostalne katedre (Dar-ul-tefsir, Dar-ul-hadis) i biblioteke, dok se osnovna naobrazba (mektebi) smještala uz periferijske džamije. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) str. 4.) Među kadijama nije bilo razlika, bez obzira u kom kadiluku vršili sudsku vlast bili su po ovlašćenjima izjednačeni i ravnopravni. (Aličić Ahmed: Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, uvod, XIII, )

U centru Sjenice nalazi se džamija Sultan Valide, poznata kao ‘Sultanija Valida’ koja je nastala u kasno osmansko doba, kao zadužbina majke turskog sultana Hamida. Poznata je još kao džamija Pertevnihal Valide i sagrađena je 1870.govine. Mustaj-pašina ili Ćatovića džamija u Sjenici sagrađena je 1833., a Askerli džamija u Uglu 1704.godine. Kompleks džamije je mjesto okupljanja stanovnika svake mahale iz osmanskog doba. Tu su se donosile sve značajne odluke za mahalu, zajednički obavljao namaz, educirala djeca, omladina i stariji. Džamije su bile, društveni i duhovni centri mahala. Objedinjavale su tri glavna sadržaja: religiozni, idejno-politički i prosvjetni. Podjela naselja na mahale bila je administrativnog karaktera. Mahale su, ustvari, predstavljale ono što u današnjoj organizacionoj podjeli grada znače mjesne zajednice. Imale su svoje starješine – muhtare koji su participirali u organizaciji gradskog života. (Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918.- 1941., str. 153.)Donji sprat, tj. prizemlje sjeničke kuće (Nav.dj. Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko, Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., str. 59.) uvijek je bio zidan od kamena. Debljina ovih kamenih zidova bila je 60-80 cm, ojačana ili izravnana pojasevima drvenih greda. (Krunić Jovan, Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92.)

Tutin

Iz okoline Tutina (Gluhavica) je jedan od znamenitih Bošnjaka 14. stoljeća, Kadija Gluhavički koji se u pismu pisanom dubrovačkom knezu ne spominje po imenu i prezimenu. Dubrovački trgovci su dolazili u Gluhavicu, a navodi se da su 1485. godine i trgovci iz Gluhavice išli u Dubrovnik, (V. Hrabak Bogumil, Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., str. 10.) U poglavlju o znamenitim Bošnjacima iz Sanžaka u osmansko doba govorit ćemo o spomenutom kadiji.
Primijenjeni materijal za objekte koji su se gradili predstavlja odraz lokalnih mogućnosti područja, jer se materijal koristi iz najbliže okoline gradilišta. Područja u kojima je preovladava drvo u pretežno planinskim dijelovima zahtijevala su izgradnju objekata od drveta, a područja u kojima preovladavao kamen, izgradnju objekata od kamena. U ovom području dominiraju džamije bez kupole koje, uglavnom, imaju sve ostale elemente koje imaju i kupolne džamije, osim što im je konstrukcija krova drugačija. Pokrivene su četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Gradile su se od početka osmanske vlasti, u klasičnom periodu i poslije. Ovaj tip džamija na našim prostorima brojčano preovladava. To su najčešće džamije skromnih dimenzija, ali ima ih i monumentalnih. Zaseban tip džamija predstavljaju i one sa drvenom kupolom unutar kosog krova ili s drvenim bačvastim svodom. Odstupanje od upotrebe lokalnog materijala u konstrukciji kod ovog tipa džamije zavisi od načina razumijevanja značaja prostora, gdje je, u ovom slučaju, bitan prostor.

Među najstarijim tutinskim džamijama je ona u Raduhovcima. Sagrađena je 1740. godine. U selu Gradac kod Tutina nalazi se kamena džamija iz osmanskog doba. Podignuta je 1764. godine. Džamija u Dragi podignuta je 1750. godine kao vakuf Ali-paše Pepića, u Melajama 1806., Đerekarima 1808., dok je glavna džamija u Tutinu sagrađena 1825. godine.
Siromašni stanovnici u mahali uvijek su bili pod patronatom neke bogate porodice, tako da ekstremne socijalne razlike uopće nisu bile prisutne. U Sandžaku osmanskim poveljama su se štitili manastiri. Pašina ‘bujruntija’ (dozvola) kao vrsta osmanske povelje štitila je manastire i u Bosni. Navest ćemo kao primjer jednu iz 1785. godine: ,,Vama, gospodo kadije koji se nalazite u Pokrajini Bosni, vama zapovjednici i vama haračlije, daje se na znanje na koji su način redovnici triju samostana slobodni i izuzeti od bilo kakvog javnog poreza, glavarine i drugih (nameta)…” (Milak Enes (urednik), Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, str. 67.) U ranom osmanskom periodu, vlasi su bili obavezni da plaćaju simboličan porez u novcu, stoci (ovnovima), te da daju po jednog konjanika na svakih deset kuća, prilikom turskih vojnih pohoda. Od ostalih nameta bili su oslobođeni. (Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, str. 26.)

Slika Tutina
Slika Tutina

Neki izvori tretiraju tadašnji vakuf i upoređuju ga sa nekim današnjim fondacijama. Institucija vakufa ishodi iz osmanskih vremena i u bliskoj je vezi sa vjerskim institucijama kao neposrednim primateljima prihoda tih posjeda, što je u savremenom pojmovniku uporedivo sa savremenom institucijom fondacije. (Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108., str. 76.)
Vlasnici prvih kuća u Tutinu bili su Hamzagići. Kuće su gradili u predjelu ispod Graca, uz rijeku Vidrenjak, a kasnije se gradnja nastavila i sa druge strane rijeke. (Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir, Tutin od mahale do šehera, str. 87.)

Nova Varoš

Evlija Čelebija ovako opisuje ovo mjesto: ,,To je ugledan kadiluk (Ikomonova Vera, Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija, str. 13.,) sa rangom kadiluka od sto pedeset akči na teritoriji bosanskog sandžaka. Ima svog serdara, varoškog subašu, janjičarskog serdara, tržnog nadzornika i baždara, a nema muftije, ni predstavnika šerifa… Tu ima preko dvije hiljade kuća i sve su kao raj, ukrašene vinogradima, baštama i pr ivlačnim bostanima.“(Čelebija Evlija: Putopis, str. 262.)

Slika  Nove Varoši
Slika Nove Varoši

Na istoj strani u fusnoti stoji: ,,U Novoj Varoši je postojala jedna džamija koju je podigao osnivač ovog mjesta dugogodišnji bosanski sandžakbeg Skender-paša (umro 1506. godine). Po njemu se ova varoš u 16. stoljeću zvala Skender-pašina Palanka. Džamija je obnovljena 1872. godine.” (Ibid. str. 246.) U Novoj Varoši krajem 16. i početkom 17.vijeka izgrađena je prva džamija. Do tog vremena nije imala status kasabe, Nova Varoš na izvoru Bistrice, desne pritoke Lima, prvi put se spominje u 16. vijeku pod imenom Skender-pašina Varoš…” (Kuripešić Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., str. 33) Popisom od 1604. godine u Novoj Varoši je evidentirano 87 domaćinstava, od kojih 64 muslimanska i 23 kršćanska. (Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 87.) Pekare su bile privatne i vojne. Ako je pekara bila izvan čaršije, često je bila u sklopu stambene kuće. Mlinovi za žito i vodenice gradile su se na svim pristupačnim rijekama i to od materijala karakterističnog za lokalno podneblje.

Zanatska proizvodnja odvijala se organizirano kroz esnafske organizacije proizvođača, koji su u čaršiji bili najčešće grupisani po ulicama: kazandžije, kujundžije, sarači, abadžije, ćurčije, sahatdžije, grnčari, bojadžije, šamidžije i dr. Iskustva nadarenih Bošnjaka su se razmjenjivala po okolnim mjestima. Evlija Čelebija svjedoči o radu mudželita iz Užica, čije su bogato oslikane i pozlaćene korice za knjige mogle ići na poklon i u Istanbul. Korice su uglavnom od kože na kartonu sa utisnutim suhim žigovima, ornamentima ili vrhinski urađenim minijaturama. (Zukić Kemal, Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str. 664.) Sandžački gradovi su u XVI stoljeću u pravilu imali dobro organiziran sistem snabdijevanja vodom preko vodovoda, javnih česmi u haremima džamija, na uličnim ćoškovima, trgovima i drugim i javnim prostorima.

Literatura:
• Mušović Ejup, Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, Beograd, 1989.
• Rahić Esad, Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku, Bošnjačka riječ br. 11-12., Novi Pazar, 2008.
• Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII., Jugoslavenski leksikografski zavod , Zagreb, 1980.
• Škrijelj Redžep, Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 1, Sjenica, 2003.
• Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje.
• Aličković Sulejman: http://sandzakpress.net/kome-to-smeta-porijeklo-bosnjaka
• Đorđević Slobodan, Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., Sjenica, 1985.
• Aličić Ahmed, Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Orjentalni institut, Sarajevo, 2000.
• Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918 -1941., Almanah, Podgorica, 2011.
• Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko, Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., Sjenica, 1999.
• Krunić Jovan, Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92., Zavet, Beograd, 1994.
• V. Hrabak Bogumil: Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., Novi Pazar, 1980.
• Milak Enes (urednik), Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun i CPU Sarajevo, Sarajevo, 2007.
• Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.
• Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108.,KDBH ‘Preporod’, Zagreb, 2012.
• Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir, Tutin od mahale do šehera, str. 87., Opština Tutin, Tutin, 2012.
• Ikomonova Vera, Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija., Samoupravna interesna zajednica opštine Nova Varoš, Nova Varoš, 1985.
• Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
• Handžić Adem, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi OIS-a, u POF XXV., ANUBIH, Sarajevo, 1975.
• Kuripešić Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950.
• Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996.
• Zukić Kemal, Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, Bošnjački institut, Sarajevo, 2001.

Mersada Nurudina Agović, Revija Sandžak, broj 188.

Komentariši