MOJ POGLED NA SVIJET

Život uvek igra male igre sa nama. Nekad one budu dobre, a ponekad loše. Ko zna kakve planove imamo za sebe i za svoj život, ali svašta nam se desi na tom putu.
Sve dok nisam porasla jedini moj oslonac bili su moji roditelji, a sada kada sam odrasla i završila srednju školu došlo je vrijeme da izgradim svoju ličnost. Sada imam život bolji od snova,od koga ne bih odustala ni za ceo svijet. Sve se desilo baš ovako, nalazim se tamo gdje želim da budem. Kao što sam vam i ispričala nije bilo lako doći do ove tacke. Padala sam ustajala, umarala,odmarala. Dešavalo se da padnem u beznađe, i to više puta. Gubila sam svoj put, mislila da ga više nikada neću pronaći. U trenutku kada pomislimo da je sve gotovo, da nećemo biti srećni počinje životno čudo. Posle srednje škole dovela sam sebe u nezgodan položajželja i mogućnost se nikako nisu poklapali, jer za školu koju sam želela upisati bilo je potrebno znanje s kojim sam bila plitka, a to jeste znanje o Islamu. I uprkos svemu tome odlučila sam upisati Fis. Tu sam pronašla svoje pravo sklonište, a to je danas teško pronaći sve što je godinama nedostajalo u mom živootu pronašla sam na fakultetu za Islamske studije.
Fis je ključan za svaki uspeh u našem društvu, a u njemu se ljudi obrazuju na pravi način i srećna sam što sam imala tu mogućnost da budem student fakulteta kojinam pomaže da izgradimo sebe kao pravu ličnost kojaće biti korisna ovom svijetu i sa kojom će Gospodar biti zadovoljan, a što je danas veoma teško postići. Svjesna sam toga da život u ovom svijetu nimalo nije lak, da danas na svakom koraku vrijeba iskušenje, ali da li smo se nekada zapitali zbogčega nas stalno vrebaju iskušenja¬? Sigurno nismo sve dok nas ne zadese, ali jedno da znate da nas stalno vrebaju iskušenja, jer nas Gospodar želi još više učvrstiti na pravom putu, jer ovaj dunjaluk je prolazan. Upoznavajući svijet spoznašsamog sebe sve što ti je nekada bilo prepreka uživotu samo ti je donosilo uspeh, jer taj put nisi trebao izabrati, možda bi krenuo pogrešnom stazom i nikada ne bi bio ono što jesi. Svaka staza tvog života ima gorčinu, a na kraju one prave se uvijek osjeti slast uspeha, a kakav bi nam bio uspeh da ne osetimo gorčinu pri dostizanju tog uspeha, jer u današnjem svijetu nekima je uspeh samo da dožive novi dan poput onih koji su primorani da žive u ratu. Duboko razmisljajuci o stanju nas muslimana danas u svijetu odlučila sam upisati Fis, a mnogi će se zapitati zbog čega mi je bašto bilo najbitnije, pa ću zbog toga o tome vise govoriti. Poznato je svima nama da danas u svijetu nas muslimane prvo predstavljaju kao teroriste, a onda se tako prema nama i ophode i pokušavaju da nas zlostavljaju, da ubijaju nas narod ne daju nam slobodu volje i sami nam nameću koje kakve njihove sistemeživota,a nabrojiću samo jedan koji je svima poznat da ukoliko je žena pokrivena ne daju joj pravo rada u većini evropski gradova, bas zbog toga sam odlucila upisati Fis da bi prvo sebe obrazovala na pravi način, a onda uzela pravo da govorim o ljepoti islama, da govorim o svim ovim godinama koje pamtim još kad sam bila dijete kako neko guii muslinane i neda im slobodu volje. Često sebe zamisljam kao pisca koji će nadam se dan po dan ispisati sve boli i patnje muslimana ,a da će se svaki čovjek koji je odgovoran za bilo kakvo zlo nad muslimanima stidjeti sebe, jer će tad shvatiti vrijednost Islama i muslimana… Prijetelj kog najviše volim jeste knjiga, a često svi mi nismo svjesni vrijednosti knjige sve dok ona ne postane dio nas i dokčitajuci nju ne osetimo olšaksicu u životu. Često se u ovom svijetu nalazimo na mjestima gde nepravda vlalda, ali da bi bilo šta promijenili u ovom svijetu moramo prvo sticati znanje, jer tako ćemo na neki način pokušati da izmijenimo ljude oko sebe, da bi onda uspeli bilo šta promijeniti u ovom svijetu. Život u ovom svijetu nije lak, ali ako budes uzeo knjigu za najboljeg prijatelja onda ćes dostići velike ciljeve koje si sebi postavio. Jedino što me plaši u ovom svijetu jeste što djeca nemaju slobodu volje često ih ubijaju,prodaju ili prave pakao od njihovog života.
Ako se ikada budešrazočao u ljude nemoj da tiživot gubi smisao, već samo nastavi da živiš u injat svima to će te održavati u ovom svijetu.

Piše: Sabina Feković, Revija Sandžak

ZAŠTO FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE?

Kao što je nezamisivo da se duša i tjelo mogu odvojiti, tako ja ne mogu zamisliti mene bez Fakulteta za Islamske studije. On je taj koji mi napaja dušu, tjelo pa i srce.
Fakultet za Islamske studije nam pruža obrazovanje i vaspitanje koje će nam koristiti tokom čitavog života, a i za budući svijet, Ahiret. On čovjeka ne ograničava, već mu nudi slobodu mišljenja i prihvata te takvog kakav zapravo jesi.
Dokaz za to da je Fakultet za Islamske studije pravi izbor je to što nam je Allah, džellešanuhu, obečao da će do Sudnjeg dana čuvati Častnu knjigu Kur'an, te samim tim i Islam, što je Allah i ispunio obećanje sa izgradnjom Fakulteta za Islamske studije i sa Njegovom dozvolom on se proširio. Fakultet za Islamske studije je milost od Gospodara, kako bi nam olakšao njime put do Dženneta.
Ovaj fakultet je naše najveće bogastvo u Novom Pazaru. Samim brojom upisanih studenta, koji svojim studiranjem i učenjem na različitim smjerovima doprinose zajednici u kojoj živimo aludira na to da je on pravi izbor.
Fakultet nam pomaže time što se možemo angažovati raznim aktivnostima kao što je debata, pisanje različitih članaka, koji će ostati iza nas, a koji imaju status trajne sadake i drugo.
Profesori pokušavaju da nas podstaknu da bismo bili aktivni na svim mogučim poljima. Kako bi sagradili svoju pravu i uspešnu ličnost, oni nam pružaju znanje na razne načine putem biblioteke koja je u toku sređivanja, raznom tehnologijom, i slično.
Kao što je dekan Gicić izjavio jedne prilike:« Nama ne trebaju klonovi, več ljudi, koji će se boriti za očuvanje vjere na ovim prostorima i oćuvanje generacija koje tek dolaze, a to je naš Emanet.«

MOJ POGLED NA SVIJET

Svijet danas i nekad se mnogo promjenio, tako što su ljudi počeli lićeti na životinje. Naravno ja ne kažem da svi moramo biti savršeni, jer je samo Uzvišeni savršen i lišen svih nedostataka. Ono što nas zapravo razlikuje od drugih na tom polju je nastojanje prema savršenstvu, odnosno prema tome da budemo što bolje ljudsko biće, koje se pozitivno ostvaruje u društvenom, emotivnom i poslovnom stanju, ali da pritom ne zaboravimo na to da čovjek nije stvoren da bude savršen, več samo da pokuša postati bolja verzija sebe.
Da bih mogli promjeniti svijet u kojem živimo moramo nastojati prvo promjeniti sebe. Nisu dovoljne samo želje ili potajno razmišljanje o tome, već i naporan trud koji se na kraju uvijek isplati.
Često se pitam: » Gdje je nestala ta motivacija u narodu? Zašto mnogi svoje dane bacaju u nepovrat, a da pritom nisu ni svjesni toga? Koliko nam je dana prošlo, a da u njemu nismo naučili ništa novo?« Pa zato niko od nas ne smije zaboraviti da će se svaki od tih dana vratiti, ali kao svjedok našeg života na Dunjaluku.

Dunjaluk je prolazan, šaren i varljiv, na izgled sladak i lijep, prikazan je u raznim šarenim bojama i ukusima. Privlačan je za ljudsko oko, koje je tako malo, ali tako veliko da u njemu staje čitav Dunjaluk, a nekada i više od toga. Šta je tu varljivo i loše, kada je lijepo i ljudskom oku privlačno? Da li je naš Gospodar, Uzvišeni Allah zabranio ljepotu? Naravno da nije. On je Uzvišen i Lijep i voli ljepotu. Međutim, Uzvišeni Allah je trasirao put čovjeku kako da prođe Dunjaukom, kako da se ponaša i vlada na njemu. Postavio je granice i kazao čovjeku da im se ne približuje, jer ako se približi, postoji opasnost da pređe, a ako pređe može otići daleko i zalutati, kao i što se danas dešava na ovome varljivom svijetu. Naš Gospodar zna šta valja i što je lijepo te ćemu služe granice na ovome Dunjaluku. Čim je prolazan, znači da poslje njega dolazi nešto puno bolje i večno, kao što Uzvišeni kaže u Časnome Kur'anu: » Uživanje na ovome svijetu je kratko, a Onaj je bolji za one koji se grijeha klone.«[1]

Često se pitam šta nas to vuče i tjera da se zaljubimo u ovaj svijet, da ga volimo i dajemo značaj više nego što treba. To je »zasluga« prokletog šejtana i onih poput njega. On je taj čija je šansa samo Dunjaluk i koji se Allahu, džellešanuhu, zakleo da će koristiti sve svoje resure kako bi zaveo ljude. Zato je ovaj svijet na izgled šaren, sladak i lijep, varljiv, privlačan, ali prava ljepota je u nečem drugom. Ovaj svijet jeste i sve to, ali ne zaslužuje ljubav i posebnu pažnju, jer ima nešto bolje, nešto što je vječno. Naš Poslanik, salallahu alejhi we sellem, je to najbolje pokazao kada kaže:« Radi za ovaj svijet kao da češ vječno živjeti na njemu, a radi za Budući svijet kao da češ sutra umrijeti.«
Sva naša nastojanja, ljubav i pažnja prema ovome svijetu treba da budu bazirana na ovom pravilu. U suprotnom, ko god dadne prednost Dunjaluku i zaljubi se u njega bit će prevaren. Dunjaluk je tu samo da iskoristi i da se stekne ono što je bolje i što je vječno.
Imperativ za muslimana jeste da bude produktivan, da bude koristan u društvu u kojem se nalazi, prvo zbog ajeta u kojem Uzvišeni kaže:« Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna vidljivi i nevidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavjestiti,«[2] a onda i zbog takozvanog modernog svijeta. Moderan svijet ne prihvaća religiju kao glavni put u nečijem životu, več je vidi kao nešto sputavajuće za čovjeka. Moderan svijet na sve što je drugačije gleda sa prezirom. U modernom svijetu moraš pokazati zašto si takav kakav jesi, ako zbog toga odstupiš od večine. Zato ne smijemo dati krivu sliku islama i zbog svoje lijenosti nekog udaljiti od vjere. Muslimani moramo biti drugačiji,bolji u svemu. Pa tako El-Bejheki kaže:« Allah doista voli da, kada neko od vas radi neki posao, da ga uredno i precizno obavi.«

Piše: Nurfeta Šaćirović, Revija Sandžak

REAGIRANJE MATICE BOŠNJAKA SANDŽAKA

U tijeku skupštinske rasprave o dualnom obrazovanju, 25.10. ove godine, desio se ultranacionalistički i mrziteljski nastup šefa poslaničke grupe “Dveri”, Boška Obradovića koji je kritikujući ministra Šarčevića rekao da su Bošnjaci “izmišljen” narod sa izmišljenim, kako je izrekao “bošnjačkim/bosanskim” jezikom. Ovakvim govorom mržnje i izlivima netrpeljivosti, dotična persona, poziva na mržnju i ukidanje elementarnih prava građana, pri tome, vrlo subjektivno iskazujući svoje populističke ambicije, zaobilazeći nauku, historiju i bilo kakvo sučeljavanje. Veoma drskim izlaganjem, dotična figura i predstavnik nazadnosti i jednoumlja, anatemisao je cijeli jedan narod, bez trunke stida i civilizacijske odgovornosti.
Uopće ne treba da dokazujemo ko smo i šta smo bilo kome ko nije na naučnom nivou i ko ne pripada krugu ljudi koji zaslužuju da se nađu za naučnim stolom, a kamo li onim šovinistima kojima smetaju dobri odnosi Bošnjaka i Srba, naročito u Sandžaku, koji oba naroda vijekovima doživljavaju kao svoj matični prostor i zajednički grade budućnost. Također, potrebno je takvima kao što je Obradović, poručiti da ni kao ličnost, ni kao ime ni kao predstavnik jedne politke, ne može učiniti ništa da pokvari evropski put za koji se svi narodi u Srbiji zalažu. Osuđujemo manipulantsko korišćenje prostora i zloupotrebu povjerenja njegovih glasača kako bi opstao na političkoj sceni i ukazao na sebe. Ovakve istupe ogradiđujemo od naroda u čije ime se istupa i ukazujemo na potrebu potpune izolacije ovakvih jedinki.

PREDSJEDNIŠTVO MATICE BOŠNJAKA SANDŽAKA
Novi Pazar 25.102017. godine

PREDRASUDE I BLASFEMIJE STANIŠE TUTNJEVIĆA

Reagiranje – za glasilo “Srpski književni list” – Beograd

Odgovor na tekst “Truli plodovi ‘bosanskog duha’ Tunje Filipovića”, autora Staniše Tutnjevića, “Srpski književni list”, maj-juli, Beograd, str. 2, 2017.

Veoma smo iznenađeni sadržinom i strukturom teksta, Staniše Tutnjevića, publiciste i nekadašnjeg Sarajlije, koji je na čitavoj jednoj “ponjavi” lista Srpskog književnog lista, nastojao da udovolji interesima nacionalista, kako bi se pokazao kao veliki znalac prilika u Bosni i Hercegovini i kuda idu tokovi “bosanskog duha”, kako on naziva akademika M. Filipovića “Tunjo Filipović”!
Jasno, na samom početku želimo ukazati, na jednu činjenicu, bez obzira što nitkog ne želimo učiti, kako želi misliti, ali svakako nedopustivo je u javnoj komunikaciji da se netko ko ima svjetsko ime, kao što je to slučaj sa akademikom Muhamedom Filipovćem (1929), da se polemičar obraća mahalskim zlonamjernim jezikom. Prije svega, želimo čitatelje da obavijestimo, da ne znamo koji je pravi povod ovom člankopiscu, da upotrebljava porodični nadimak akademika Muhameda Filipovića, jednog, ne samo vodećih filozofa sa prostora ex-Jugoslavije, nego i svijeta danas. Jasno, ako netko želi, kao dežurni analitičar, da javno polemizira, veoma je neukusno da to čini sa upotrebom privatnih nadimaka.
Kao pisac i filozof koji respektira kulturu i duhovnost svih naroda svijeta, koji je posebno istraživao niški filozofski krug, beogradski filozofski krug, te vojvođanski filozofski krug, smatram da imam dovoljno argumentacije i autroiteta, da kažem javno, da autor spomenutog priloga, Staniša Tutnjević, nije u pravu da stvaralaštvo jednog doajena filozofije i nenadmašnog polemičara akademika M. Filipovića, njegovu djelatnost, da naziva “trulim plodovima”. Zbog čega on to radi, mogu samo da odgovorimo izrazom, zbog predrasuda i blasfemija?
Da podsjetimo, Filipovićev esej, “Bosanski duh u književnosti – šta je to?”, zbog čega je časopis “Život” uređivao legendarni pisac Meša Selimović (bio zabranjen javno bez ijednog argumenta). Poznata je činjenica da bosanski duh je fenomen i da postoji kao univerzalna kategorija mišljenja i življenja i da je nije izmislio akademik Mahmutćehajić, niti legendarni liberal Zulfikarpašić, već taj duh postoji više od jednog milenijuma, ne samo od vremena Kulina Bana, već i ranije, kao i kasnije od mislilaca, među kojima su posebno značajni Hasan Kafija Pruščak (1545-1615), zatim Uskufi (1584-1644), Mustafa Ejubović (1651-1707), Šejh Mehmed Užičanin (1690-1750), Sabit Užičanin (1650-1712), Ahmed Gurbi Baba (1680-1760), sve do Mehmeda Bošnjaka (oko 1570-1644, autor kultne filozofske knjige “Gradacija bitke”), dr. Mirze Safvet-bega Bašagića (1870-1934) i drugi.
Naravno, uz eminentne bošnjačke filozofe i duhovnjake, prije svega Ferida Muhića (1943), Rasima Muminovića (1935-2012), Nerkeza Smailagića (1927-1985), Abdulaha Šarčevića (1929), Arifa Tanovića (1925-2010), Kasima Prohića (1937-1984) i drugih velikana duha Bosne, ime akademika Muhameda Filipovića je na posebnom mjestu. Da podsjetimo, 80-ih godina prošlog stoljeća, otvoreno je rekao partijskim ideolozima, da se on osjeća fundamentalistom. A onda je pojasnio, bavim se Hajdegerovom fundamentalnom ontologijom. Time je nepismene ideologijske poltrone zbunio i bacio u ambis ćorsokaka.
Danas, kada postoje brojna otvorena pitanja literature, a među kojima je ta dilema, vezana oko Andrića, čiji je pisac i koje su njegove elevantne estetske i etičke vrijednosti, u prevrednovanju duha, još nije sve jasno iskrastilizirano. Da li je to pisac hrvatski, bosanski ili srpski? Uopće nisam opterećn, ko sve Andrića prisvaja, pa i oni koji prisvjaju legendarnog i bošnjačkog pisca Mešu Selimovića. Po mom dubokom uvjerenju, važno je da pisci imaju svoje čitatelje. Postoji li pisac i kritičar koji će osporiti djelo “Kameni spavač”, legendarnog Maka Dizdara? Nećemo čekati odgovore, ali kao što i priliči ostaje nam da kažemo, da su Mak Dizdar, Selimović i mnogi drugi bosanski pisci, prije zaslužili Nobela, prije Andrića, kao što su i brojni srpski pisci, među kojim Crnjanski, Tišma, Pekić, su zaslužili Nobela, nego Andrić, kao i eminentni hrvatski doajeni britkog stiha Krleža, Tin Ujević, Marinković, trebali su dobiti Nobela, ali je ocijenjeno, da su previše humanisti!
Tako i u ovom slučaju, mnogo se Tunjević zabrinuo za Andrića, pisca i studenta koji kada je studiora u Beču, stanovao u istoj ulici sa Hitlerom i Brozom. Ništa nije čudno, što je i služio diplomatskim interesima, nekadašnje profašističke jugoslavije, Drugi svjetski rat je proveo u Beogradu, gdje je neometano pisao, pod zaštitom gestapoa, a zatim komunista. Nikad Andirć svoje stanovište nije pojasnio, već je šutio kao riba u vodi! Zato se pitam, zašto mora biti kriv akademik Filipović, što je neki neodmjereni bandit rušio Anrdićevu figuru u Višegradu. To nije bila narudžbina akademika Filipovića.
Na koncu, bio bi sretan, ako bi ovaj prilog pomogao gospodinu Staniši Tutnjeviću, ne da ublaži svoje stavove prema bosanskom duhu i akademiku Filipoviću, već da ne baca ljagu na Bosnu i Hercegovinu, kao državu, od koje bi mogla Europa da nauči, kako se francuski suvremerni filozof izrazio Anri Bernar Leyi. Zato, našem sugovorniku Tutnjeviću, savjetujem, da ne priziva razne duhove, ako to nastavi stalno ćemu se javljati i u snu i u javi bosansku duh pred sobom i nad sobom, a on neće znati zašto. Moja poruka bi bila, kako gospodinu Staniši Tutnjeviću i svim čitateljima dobrim i učenim ljudima da budemo riješeni voditi dijalog i razgovorati o budućem mišljenju, na humanim temeljima naših tradicija i sa dužnim uvažavanjem. Zato, postavljam jedno pitanje, tko bi u Srbiji razgovarao sa mojom malenkošću, ako bi najveće srpske mislioce, B. Petronijevića, B. Šešića, M. Životića i druge, nazviao umjesto pravim imenima, nadimcima. Nadimci su bili i ostali kamen spoticanja i uvrijedljivog odnosa među ljudima i grupama.
S poštovanjem,

Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 192.

SJEVERIN, DUH ZLOČINA I NEPRAVDE ČETVRT VIJEKA POSLIJE

Navršilo se četvrt vijeka od stravičnog zločina nad Bošnjacima kada je paravojna teroristička grupa pod komandom ozloglašenog ubice Milana Lukića, zaustavila autobus u mjestu Mioče kod Rudog, izvela iz autobusa, odvela na nepoznatu lokaciju, brutalno mučila i ponižavala i zatim svirepo ubila 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jednu ženu). Ozloglašeni ubica koji se sa svojom terorističkom grupom neometano i slobodno kretao kako na prostoru okupiranog dijela Bosne, tako i na slobodnom dijelu Srbije, harao je bošnjačkim selima i gradovima, palio, pljačkao i ubijao, a da niko nije htio od strane državnih organa tadašnjeg režima Slobodana Miloševića, da stane na put ovom ubici i njegovoj zločinačkoj družini.
Zločin u Sjeverinu urađen je planski, a efekti ovog zločina, samo su uvod u ono što će se i kasnijih godina dešavati na prostorima svih sandžačkih općina, a naročito onih duž granice sa Bosnom, u općinama Priboj, u Prijepolju i u Pljevljima. Nakon ubistava na teritoriji Bukovice, granatiranjem sela Kukuroviće, otmicom u Štrpcima, te paljenjem i pljačkanjem bošnjačkih kuća, a zatim represijom nad stanovništvom i premlaćivanjima u policijskim prostorijama, većina Bošnjaka tog kraja, napustilo je pomenute općine, pa je i demografska struktura nasilno trajno izmijenjena.
Ono što nakon 25 godina opominje kako preostalo stanovništvo općina u kojima žive Bošnjaci, a u kojima su se desili pomenuti zločini, jesu konstantne prijetnje i provokacije koje su upućene prema Bošnjacima toga kraja. Godinama su nekim poznatim i anonimnim mrziteljima Bošnjaka toga kraja teroristi Milana Lukića heroji, pa zastrašivanjem Bošnjaka ispisivanjem grafita i javnim i tajnim prijetnjama prizivaju novi ,,Sjeverin”, ,,Šrtpci” ili neku sličnu manifestaciju egzekucije prema Bošnjacima. Bošnjaci Priboja su i danas u strahu, istaknutim ljudima se prijeti smrću, što najbolje svjedoče takve prijetnje Larisi Karaosmanović, odbornici političke partije koja participira u lokalnom parlamentu (BDZ Sandžaka), kojoj prijete smrću zbog nastupa u pribojskoj skupštini lokalne samouprave zbog pokretanja pitanja izgradnje džamije. Očigledno je da u ovom malom gradiću na zapadu Sandžaka, još uvijek je prisutan duh sjeverinskih dželata, i da se on može aktivirati u onom trenutku općeg haosa ili nekontrole.
Pozitivan je stav lokalne zajednice koju čine većinski Srbi i manjinski Bošnjaci, te predsjednika općine Lazara Rvovića, koji podržava kolektivnu kulturu sjećanja svih stanovnika općine priboj prema ovom zločinu, te mnoge institucije, bošnjačke političke subjekte, političke subjekte iz Srbije, te nevladine organizacije, ali isto tako, treba pozvati državu da se ozbiljnije pozabave potencijalnim prijetnjama od strane novih lica, koje i nakon toliko godina inspiriraju zločini, kao što je ovaj koji je zadesio Bošnjake Priboja, koji su, možda i najbolje od svih u Sandžaku osjetili golgote.
Sjeverin ne smije biti zaboravljen, jer ne predstavlja sjećanje samo za Bošnjake, već i za sve druge, pa i za cijeli svijet, kao svjedočanstvo jednog vremena, bezumlja i namjeri jednog režima da ubija nevine ljude, te pokuša stvoriti trajni defekt u međunacionalnim odnosima dva naroda, koji nijesu uspijeli da se ostvare. No, nepriznavanjem žrtava kao civilnih žrtava rata i odsustvom materijalnog obeštećenja porodicama za sve ove godine, te gubitak maratonskog procesa pred srbijanskim sudovima, nije nešto što uliva vjeru u pravdu, niti sada, niti u budućnosti. Nesankcioniranje novih kreatora zločina, koji prijete smrću ovom napaćenom dijelu Bošnjaka, može da predstavlja i novo akumuliranje zla, koje, nikada se ne zna, može biti probuđeno.
Neka je vječni mir i spas dušama stradalih Bošnjaka, sabur, mir i spas njihovim porodicama, a njihovim zločincima neka je kazna i na ovom i na budućem svijetu!

AUTOR – MSc. Dženis Šaćirović, predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka

Reagiranje – za rubriku „Pogledi“

DODIKOV APSURD IDE U PRAVCU DA SE ŽRTVE BOŠNJACI (MRTVI I ŽIVI)
IZVINU SRBIJI ZA GENOCID!

Vrhunac cinizma i apsurda, pročitali smo, nažalost, u beogradskoj „Politici“, „Dodik: BiH treba da se izvini Srbiji“, od 28. februara 2017., str. 4 (autor priloga M. Kremenović). Ovoj je vrhunac beščašća, koji nisu mogli da predvide ni Kafka, ni Orvel, ni Meša Selimović!!!
U spomenutom tekstu se kaže: „Predsednik Srpske Milorad Dodik rekao je da tužba protiv Srbije i Crne Gore nije bila legalna ni 1993. kada ju je podneo tadašnji lider Bošnjaka Alija Izetbegović.
Neophodno je, kaže Dodik, zatražiti i da se organi BiH izvine Srbiji ’zbog nedopustivog gesta mržnje’, zatim zaključiti da je nemoguće da neko predstavlja BiH ako nema Srba, kao i da bude ukinut OHR, a da Savet za sprovođenje mira prestane sa radom kao i strane sudije…“
Ovdje nije više bitno, šta je Dodik rekao, jer on istupa nekontrolirano sa jasnim stavom, da nakon brojnih tragedija, spriječi pomirenje između Srba i Bošnjaka, što su se zauzeli politički, vjerski i kulturni faktori iz Sandžaka i šire. Očigledno, Dodik se predstavlja kao lovac u mutnom, sa dalekosežnim posljedicama, koji koristi pravnu proceduru aktualne „revizije“ – za svoju politikansku ujdurmu, radi izazivanja i demonstriranja ireacionalnih ciljeva, tj. da on brine o službenom Beogradu i Srbiji, a upravo tim stavovima mržnje prema Bošnjacima i Bosni, nanosi veliku štetu aktualnoj vlasti u Srbiji, koji su ovog „političara“, očigledno, pustili sa koca, da svojim javnim istupima, po Srbiji (za vrijeme raznih manifestacija, gdje je on nezaobilazni govornik mržnje prema Bosni i Bošnjacima), upravo predstavlja glavnog službenika za odnose s javnošću Vlade R. Srbije. Jer, u Bosni mu je zapaženo opozicija R. Srpske, sužila prostor djelovanja i sada on nalazi izlaz, da se stavlja u ulozi advokata Srbije, pa se može steći dojam, da više boravi i djeluje u Beogradu i Srbiji, nego u Banja Luci.
Prema tome, sve što u buduće bude govorio javno Milorad Dodik, Bošnjaci moraju imati na umu, da kroz njega govori sam politički vrh Srbije, koji ga ne zna ili ga ne može obuzdati. Reći danas, 22. godine od tragičnog genocida u Srebrenici (1995), gdje je na zvjerski način ubijeno 8.372. žrtve Bošnjaka, između 12 i 70 godina i isto toliko godina, od prestanka rata u Bosni i Hercegovini, gdje još žive ljute rane žrtava, nisu zarasle (ubijeno preko 150 hiljada civila, silovano preko 100 hiljada Bošnjakinja, likvidirano preko 30 hiljada nevine djece, zatim mučeno više desetiha hiljada žrtava u raznim logorima), nekome poput Dodiku, pada na pamet, da obznenani javnosti, stav – da se Bosna i Bošnjaci trebaju izvinuti Srbiji za počinjeni genocid nad njima i time da se pravdaju, što je netko od žrtava još živ.
Prema tome, u Srbiji da ima pravde, zbog ovih genocidnih izjava mržnje, kada se obilježava 24 godine, od tragedije 20 Bošnjaka u Štrpcima i prije toga na desetine i desetine nevino stradalih u Sjeverinu, u Bukovici i drugim mjestima, ovakve izjave podgrijevaju nezarasle rane Bošnjacima u Sandžaku, koji trpe veliko nasilje i medijsku izolaciju od strane službenog Beograda i službene Podgorice. Sada Bošnjaci ispadaju da su krivi, što su živi, da se umjesto svaki dan, kad se mole Bogu, da se umjestno toga, izvinjavaju Dodiku i beogradskom agresoru i vlastodršcima, što su još živi. U tom pravcu, Dodik je zaslužio, da u Hagu objasni svoju nacističku poziciju i odgovara pred Sudom pravde, pošto u Beogradu mu daju vilu i benificije za ispoljavanje mržnje prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.
Na koncu, filozofi svijeta su mišljenja, da smrt nije teška za one koji su otišli, već za one koji su ostali. U tom smislu, nije problem što to Dodik govori, bez ikakvog moralnog i pravnog opravdanja, već je problem što njegova epidemija mržnje prema Bosni i Bošnjacima nalazi uporište, da bude objavljena, čak i u „Politici“, koja donekle slovi, kao ozbiljan medij. Očigledno, po nalogu vlasti iz Beograda, „Politika“ objavljuje te notorne gluposti, kako bi pokazala uoči predsjedničkih izbora, kako se službeni Beograd nije odrekao pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Nažalost, ovakve stvari tolerira i Međunarodna zajednica ili ostaje slijepa i gluha kod svojih čula. Jasno, ovakve Dodikove izjave, najbolje upućuju, da je Dodik sam sebe eskumunicirao iz Bosne i Hercegovine, jer svojim djelovanjem slijedi Mihajilovićev i Miloševićev projekat „Ram“, na temelju kojeg je okupirana Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
Zato, intelektualci okupljeni oko Matice Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, apeluju na aktualne vlasti u Beogradu, da zaustave Dodika, kao bezumnog hajkača. Ako to ne učine, jasno nam je, da ga oni pripremaju za novog mandantara R. Srbije, što nas ne bi nimalo iznenadilo.

E: redakcija@politika.rs; E: pogledi@politika.rs;
E: urednik@preporod.com; E: selman@rijaset.ba;
E: udruzenje.sandzak@ (damar); E: Redakcija TV Sandžak;
E: salahudin.fetic@uninp.edu.rs; E: glavni.ured@bnv.org.rs; E: rekasancak@gmail.com; E: smail.cekic@gmail.com

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost
THE HOME OF BOSNIAC – THE SOCIETY FOR CULTURE, SCIENCE AND ART OF SANJAK – YU-36300 Novi Pazar, Pošt.fah.124, Fax. (0038) 020/313-122, mob: +381-64-8891-750, 063-13-98-509, 065-582-3284, 067-599-344, Dinarski žiro-rn: 200-65935880-20 Banka – Poštanska štedionica (za Maticu), PJ Novi Pazar * Devizni račun (EURO) BNZCG 505-821-11182-93 – (Za Maticu)
E-mail: dr.s.krcic@uninp.edu.rs i matica_bosnjaka.sandžak@yahoo.com;
Ogranci: 84325 Plav, pošt. Fah 18
LISTU „POLITIKA“ 84000 Bijelo Polje
I DRUGIM MEDIJIMA 384000 Prizren
11000 Beograd

Novi Pazar, 28. 02. 2017.

Za Maticu Bošnjaka
Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, vr.
(Kont.tel: 064-8891-750
Adresa: M. Alibašića 3, PF 124
36300 NOVI PAZAR)

Revija Sandžak

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Čestitka Reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću u povodu doktoriranja

Visoko uvaženi reisu-l-ulema, Huseine ef. Kavazoviću, neobično nas je obradovao haber (koji smo pročitali u listu „Preporod“ od 01. marta 2017. godine), da ste uspješno odbranili doktorsku disertaciju naslovljenu „Kodifikacija šerijatskog građanskog prava na temeljima hanefijske Pravne škole u Egiptu“, na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, pred elitnom komisijom, koju su činili: prof. dr. Enes Ljevaković, predsjednik i član komisije, prof. dr. Fikret Karčić, mentor i član komisije i prof. dr. Mustafa Hasani, član komisije.
Imajući u vidu znanstveni Izvještaj spomenute Komisije, koja je istakla izuzetne domete Vašeg rada, kojim ste dali originalan metodološki i znanstveni doprinos u proučavanju ove komleksne problematike, što nas posebno raduje. Zato članovi Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, neobično cijene Vaš čin izbora znanstvene teme i Fakulteta na kojem ste uspješno doktorirali. Vaš, ne samo znanstveni, već i moralni čin izbora Fakulteta za doktoriranje, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, je dokaz da Vi dajete izuzetnu važnost ovoj prvoj visokoškolskoj islamskoj, prosvjetnoj i znanstvenoj instituciji u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Ovo kažemo, zato što je dosadašnja praksa bila, da kada se izaberu naši ugledni alimi, na tako visoko mjesto, kao što je reis-l-ulema, pođu i odaberu neki od fakulteta u islamskim i drugim zemljama, kada ih ne mogu konkretno oni koji slijede pratiti i čuti. Vi to niste učinili i zato Vam pripada od nas veliki moralni imperativ, podizanja i uvažavanja naših institucija, što je omogućilo, kako saznajemo, velikom broju uleme i drugih intelektulaca i znanstvenika, da prisustvuju Vašoj odbrani. Aferim, uvaženi reis-l-ulema, kako bi se znao izraziti naš veliki duhovnjak i pisac Zulfikar Zuko – Džumhur. U tom pravcu, želimo da što prije objavite svoj doktorat, naravno sa obaveznim ekspozeom i mišljenjem Komisije.
S obzirom, da je u toku organiziranje i utemeljenje Islamskog univerziteta u Bosni i Hercegovini, Vaš čin doktoriranja će biti podsticajan, ne samo za današnje generacije na Fakultetu islamskih nauka i još mlađe, polaznike Gazi Husrev-begove medrese (koja obilježava 480 godina od svog postojanja), da motivirate, svojom paradigmom pasionirane istraživače islama, da nastave putem kojim ste vi odabrali.
Želimo Vam sreću, dobro zdravlje i uspjeh u profesionalnom i znanstvenom radu.
Es-selamu alejkum,
Novi Pazar, 05.03.2017.g. Prof. dr. Šefket KRCIĆ, vr
Predsjednik Matice Bošnjaka

Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?“ piše o oživljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navodnoj disfunkcionalnosti multietničkih država, prenosi Patria.

Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od podrške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.

Prema Lessovom nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba da uključi Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući ‘hrvatski entitet’ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Kosovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?

Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne biografije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad – Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.

Prizivači i zagovornici rata na Balkanu

U tom svjetlu, teško se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Skoplju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao što su naprimjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izašao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviđa’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razumno rješenje’.

No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rješenja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘neriješena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilnosti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rješavanja nacionalnog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno interesantno, pobjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘principu nacionalnog samoodređenja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivše jugoslavenske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodređenja’. Dakle, ‘nacionalno pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima.

Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rješava’.

Na čekanju novi etnički sukobi na Balkanu?

No, prije nego što odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u međunarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ između SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Prvog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana. U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta.

S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet. Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ukoliko bi do toga došlo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.
Piše: Dr. Zlatko Hadžidedić, Revija Sandžak, 189. broj

ANALIZA PO MJERI KONC-LOGORA, ETNIČKOG ČIŠĆENJA I GENOCIDA

(reakcija na tekst Timothy Lessa u Foreign Afairs-u od 20.12. pod nazivom „Dysfunction in the Balkans – Can the Post-Yugoslav Settlement Survive?“

Neki britanski “pametnjakovići”, (nazovi analitičari) predlažu cijepanje Balkanskih država koji bi se mogao ostvariti samo na principu djelovanja konc-logora, etničkog čišćenja i genocida. Van svih civilizacijskih protokola, oni bi da stvore tri velike države i naprave tri mikro države i stvore “trajni mir” na Balkanu. Oni otvoreno zagovaraju stvaranje etnički i nacionalno čistih država koje bi podrazumijevalo da se od autohtonih sredina, stvore vještačke i otvoreno pozivaju na nove progone, a tako i legaliziraju stare na ovim prostorima.
U XXI vijeku, oni predlažu da se stvori hrvatski entitet u BiH, da se entitet RS pripoji Srbiji, da se stvori entitet Albanije u Crnoj Gori, a ostatak Crne Gore pripoji Srbiji. Zatim, da se dio Makedonije pripoji Albaniji, te Preševska dolina Kosovu, a da općine sa Kosova gdje žive Srbi se pripoje Srbiji. Makedonija da ostane “pola države”, Bosna 1/3, Crna Gora da se “ugasi” i sve to lijepo “mirnim predajama”. Po njima postoji samo jedno pravilo: podrži sve koji imaju ambicije da prave veledržave. Dakle, oni priznaju i nameću jedan jedini zakon: “ZAKON SILE – SILOM DO KONAČNOG MIRA!” No, to liči na britansku diplomatiju i tijekom agresije na Bosnu, ali i kasnije. Epilog još doživljavamo.
Ono što gospodin Timothy Less, direktor agencije Nova Evropa iz Cambridgea kao vodeći analitičar / glasnogovornik i njegovi ne uzimaju u obzir jeste to da na zapadnom Balkanu ne postoji par kvadratnih kilometara gdje žive istovjetne jedinke u vjerskom i nacionalnom smislu. Dakle, velikodržavni projekti su mogući samo, i isključivo samo: na principu djelovanja konc-logora, etničkog čišćenja i genocida.
Jedini princip koji je konačni korak ka ostvarenju trajnog mira je na građanskom principu jednakosti: da je Bošnjak u Kragujevcu ravnopravan sa Srbinom u Zenici; Srbin u Prizrenu sa Albancem u Novom Sadu; Albanac u Nikšiću sa Crnogorcem u Tirani; Hrvat u Kruševcu kao Srbin u Zagrebu, itd. Najveće dvije kočnice su neimplementacija Dejtonskog Aneksa 7 i pitanje oko Kosova, koje ide u jednom smjeru, piše u raekaciji Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 189. broj

TKO JE ZAŠTITNIK GRAĐANA U R. SRBIJI

Stav Matice Bošnjaka – Povodom vrijeđanja pripadnika islama i studenata Sandžaka od strane tzv. „zaštitnika građanina“ Saše Jankovića

Matica Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, prati sva aktualna zbivanja u regionu, a posebno sagledava stavove i kritički procjenjuje predrasude službenog Beograda i službene Podgorice prema Bošnjacima i građanima Sandžaka.
Ovaj stav i reagiranje donosimo, na temelju široke rasprave, analitičkog istraživanja i demokratske diskusije, hladne glave i vrućeg srca. Ovim prilogom, javno želimo upoznati sa našim stvarnim stanjem i tom prilikom izražavamo veliku zabrinutost za svoj dalji opstanak na ovim surovim balkanskim prostorima. U tom smislu, veoma smo iznenađeni stavovima zaštitnika građana Saše Jankovića, koji se bezsmisleno upustio u jednu nemilosrdnu kampanju protiv Islamske zajednice u Srbiji, kao i protiv studenata i nastavnika Fakulteta za islamske studije, zbog čega ne možemo ostati ravnodušni.
Nama koji živimo na sandžačkom prostoru, uopće nam nije poznato, kada je tzv. zaštitnik građana vidio Novi Pazar, i razgovarao sa prestavnicima relevantnih institucija, kako bi znali za njegovu namjeru, da od islamskih institucija u Novom Pazaru napravi vandalističko čudo, poput one koji su njegovi sljedbenici uradili sa „Savamahalom“ u Beogradu. Zato nam nije jasno, zašto se Janković ostrvio na nezaštićene mlade ljude, a preskače Beograd i druge velike gradove (kako bi se reklo, da od drveta ne vidi šumu), pa mu je palo na oko na zdanije Fakulteta za islamske studije, koji je sagrađen prije jednog stoljeća, i to na vakufskom zemljištu (pa valjda je svakom normalnom poznato, da je vjera odvojena od države). Danas, ta mala nadogradnja ne remeti saobraćaj niti ugrožava bilo kojeg građanina ili instituciju. Da podsjetimo, na nekoliko stotina metara od FIS-a (Fakulteta za islamske studije), godine 1971. prilikom pripreme za Brozov dolazak u Novi Pazar, tadašnje vlasti su srušile čuvenu „Tijesnu čaršiju“, koja je bila remek djelo islamske i uopće balkanske arhitekture u ovom kraju.
Da je netko od naših članova, uglednih pravnika, umjesto Jankovića bio „zaštitnik građana“, koji iza sebe imaju izuzetne znanstvene rezultate, primjera radi, poput prof. dr. Sefera Međedovića, istaknutog pisca brojnih pravnih djela, zatim istaknutih advokata Kadriju Kolića, dr. Izeta Laličića, Mehmeda Hota i drugih naših renomiranih stručnjaka, nikad se ne bi nitko od nas usudio da zatraži od vlasti u Beogradu, a još manje da ruše nadogradnju Pravoslavnog teološkog fakulteta, ili bilo koje druge hrišćanske bogomolje, niti da ruše zgradu Skupštine Jugoslavije, odnosno, danas Skupštine R. Srbije. To bi bio apsurd! S druge strane, po Jankovićevoj „logici“, to bi bilo normalno! Da podsjetimo, na tom mjestu (gdje je sada Skupština) bila je, kako kaže historija Grada Beograda, najpoznatija džamija na Balkanu, čuvena „Batal džamija“, sa četiri munare.
U tom smislu, nikada nitko od nas ne bi savjetovao poslanike bošnjačke nacionalnosti, niti bilo koje druge poslanike, da traže rušenje zgrade Skupštine (gdje je nekad bila džamija). S druge strane, bilo bi normalno, da Vlada R. Srbije, dodijeli adekvanto zemljište u centru Beograda (blizu Kalemegdana) za izgradnju velikog Islamskog centra, po ugledu na Islamski centar u Zagrebu (Hrvatska), ali ne manje površine od zgrade današnje Skupštine R. Srbije.
Dalje, s obzirom da je zaštitnik građana ušao u pred-predsjedničku kampanju (koja još nije oficijelno raspisana), za predsjednika Srbije, i navodno da su ga za tu akciju podržali apelom sto intelektulaca (!!!???), bilo bi nam interesantno, da potpisnici (tog apela) ako imaju imalo etike, dostojanstva i odgovornosti, da dođu u Novi Pazar, pa da podrže građanina i pseudopravnika Sašu Jankovića, u rušenju zdanija Fakulteta za islamske studije. Jasno, među potpisnicima tzv. apela, postoje i neki časni pojedinci, koji vjerujem, nisu upoznati sa prljavim angažmanom tzv. pravnika (ne)zaštitnika građana Saše Jankovića, čije postupke sa prezirom pratimo.
Članovi Matice Bošnjaka, nitkom ne mogu i ne žele zabraniti da ispolje svoju kandidaturu, pa ni ovu najavljenu Saše Jankovića, nejćemo ometati. Moguće je da kandidat Janković, postane i predsjednik „Savamahale“, ako ista proglasi autonomiju na nivou Beograda i Srbije. Ali, ako je R. Srbija i njene najveće znanstvene, kulturne i političke institucije su došle na nivo jednog kontraverznog Saše Jankovića, koji zagovara otvorenu mržnju i sije predrasude i druge stereotipe protiv islama i studenata bošnjačke nacionalnosti, možemo konstatovati, da je pod uticajem jedne bezobzirne i nedefinirane alapače (bivše poslanice iz /ne/demokratske stranke), iz pazarske tzv. šejtan mahale, čije djelovanje dolazi pod zapaženim uticajem ateističkog kruga (ili klana) Gradske uprave Novog Pazara, koji orkestrirano djeluju protiv vlastitog naroda, a posebno pitanje Islamske zajednice u Srbiji, izazivajući pri tome, neslogu i nepotrebne sporove među vjernicima i građanima. Sve je to u interesu, da se Sandžak i građani ove regije drže u izolaciji i da se podstaknu na iseljavanja, koja traju čitavog XX stoljeća, a i danas su prisutna.
Smatramo, da tim činom, državne insistucije ne smiju spadati na tako niske grane, jer demokratski svijet cijeni društveno uređenje jedne zemlje, kakva su u biti, prava manjinskih naroda. Upravo zahvaljujući takvim pojedincima, kao što je Saša Janković i ini, slobodni smo konstatovati i predočiti javnosti, da su Bošnjaci u Sandžaku, postali Peregrini, tj. narod van zakona. U tom smislu smo izazvani da ne pristajemo na šutnju i da „gledamo svog posla“, kako bi se žargonski izrazili. Zato smo spremni, da odgovorimo na Jankovićevu izraženu mržnju, ali istovremeno ne uzvraćamo mržnjom, već želimo da svim zvaničnim insitutcijama uspostavimo suradnju i dijalog u skladu sa etičkim kodeksom i zvaničnim zakonskim propisima.

Zahvaljujemo svim medijima i urednicima, na ustupljenom prostoru, koji imaju hrabrosti da objave ovaj naš stav, koji dolazi od intelektualaca obespravljenog bošnjačkog naroda, koji su spremni na dalji demokratski dijalog. Bujrum!

S poštovanjem,

PREDSJEDNIK
Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, v.r. Revija Sandžak, 188. broj