MOJ POGLED NA SVIJET

Život uvek igra male igre sa nama. Nekad one budu dobre, a ponekad loše. Ko zna kakve planove imamo za sebe i za svoj život, ali svašta nam se desi na tom putu.
Sve dok nisam porasla jedini moj oslonac bili su moji roditelji, a sada kada sam odrasla i završila srednju školu došlo je vrijeme da izgradim svoju ličnost. Sada imam život bolji od snova,od koga ne bih odustala ni za ceo svijet. Sve se desilo baš ovako, nalazim se tamo gdje želim da budem. Kao što sam vam i ispričala nije bilo lako doći do ove tacke. Padala sam ustajala, umarala,odmarala. Dešavalo se da padnem u beznađe, i to više puta. Gubila sam svoj put, mislila da ga više nikada neću pronaći. U trenutku kada pomislimo da je sve gotovo, da nećemo biti srećni počinje životno čudo. Posle srednje škole dovela sam sebe u nezgodan položajželja i mogućnost se nikako nisu poklapali, jer za školu koju sam želela upisati bilo je potrebno znanje s kojim sam bila plitka, a to jeste znanje o Islamu. I uprkos svemu tome odlučila sam upisati Fis. Tu sam pronašla svoje pravo sklonište, a to je danas teško pronaći sve što je godinama nedostajalo u mom živootu pronašla sam na fakultetu za Islamske studije.
Fis je ključan za svaki uspeh u našem društvu, a u njemu se ljudi obrazuju na pravi način i srećna sam što sam imala tu mogućnost da budem student fakulteta kojinam pomaže da izgradimo sebe kao pravu ličnost kojaće biti korisna ovom svijetu i sa kojom će Gospodar biti zadovoljan, a što je danas veoma teško postići. Svjesna sam toga da život u ovom svijetu nimalo nije lak, da danas na svakom koraku vrijeba iskušenje, ali da li smo se nekada zapitali zbogčega nas stalno vrebaju iskušenja¬? Sigurno nismo sve dok nas ne zadese, ali jedno da znate da nas stalno vrebaju iskušenja, jer nas Gospodar želi još više učvrstiti na pravom putu, jer ovaj dunjaluk je prolazan. Upoznavajući svijet spoznašsamog sebe sve što ti je nekada bilo prepreka uživotu samo ti je donosilo uspeh, jer taj put nisi trebao izabrati, možda bi krenuo pogrešnom stazom i nikada ne bi bio ono što jesi. Svaka staza tvog života ima gorčinu, a na kraju one prave se uvijek osjeti slast uspeha, a kakav bi nam bio uspeh da ne osetimo gorčinu pri dostizanju tog uspeha, jer u današnjem svijetu nekima je uspeh samo da dožive novi dan poput onih koji su primorani da žive u ratu. Duboko razmisljajuci o stanju nas muslimana danas u svijetu odlučila sam upisati Fis, a mnogi će se zapitati zbog čega mi je bašto bilo najbitnije, pa ću zbog toga o tome vise govoriti. Poznato je svima nama da danas u svijetu nas muslimane prvo predstavljaju kao teroriste, a onda se tako prema nama i ophode i pokušavaju da nas zlostavljaju, da ubijaju nas narod ne daju nam slobodu volje i sami nam nameću koje kakve njihove sistemeživota,a nabrojiću samo jedan koji je svima poznat da ukoliko je žena pokrivena ne daju joj pravo rada u većini evropski gradova, bas zbog toga sam odlucila upisati Fis da bi prvo sebe obrazovala na pravi način, a onda uzela pravo da govorim o ljepoti islama, da govorim o svim ovim godinama koje pamtim još kad sam bila dijete kako neko guii muslinane i neda im slobodu volje. Često sebe zamisljam kao pisca koji će nadam se dan po dan ispisati sve boli i patnje muslimana ,a da će se svaki čovjek koji je odgovoran za bilo kakvo zlo nad muslimanima stidjeti sebe, jer će tad shvatiti vrijednost Islama i muslimana… Prijetelj kog najviše volim jeste knjiga, a često svi mi nismo svjesni vrijednosti knjige sve dok ona ne postane dio nas i dokčitajuci nju ne osetimo olšaksicu u životu. Često se u ovom svijetu nalazimo na mjestima gde nepravda vlalda, ali da bi bilo šta promijenili u ovom svijetu moramo prvo sticati znanje, jer tako ćemo na neki način pokušati da izmijenimo ljude oko sebe, da bi onda uspeli bilo šta promijeniti u ovom svijetu. Život u ovom svijetu nije lak, ali ako budes uzeo knjigu za najboljeg prijatelja onda ćes dostići velike ciljeve koje si sebi postavio. Jedino što me plaši u ovom svijetu jeste što djeca nemaju slobodu volje često ih ubijaju,prodaju ili prave pakao od njihovog života.
Ako se ikada budešrazočao u ljude nemoj da tiživot gubi smisao, već samo nastavi da živiš u injat svima to će te održavati u ovom svijetu.

Piše: Sabina Feković, Revija Sandžak

DOSIJE ,,BOSANSKI JEZIK“ U ,,POLITICI“

Napad na bosanski jezik od strane izvjesnih lingvista, nastavlja se u svjetlu širenja mržnje i željama za kršenjem civilizacijskih prava Bošnjaka u Srbji. Naravno, iako nemaju nikakvih ingerencija, izvjesni lingvisti, intitucije i mediji, nastoje izvršiti pritisak na Vladu Republike Srbije, te političke predstavnike da ,,koriguju” zakonodavstvo. U tom smilu, sav pritisak, koji iako neplodotvoran, ipak uspjeva da širi paniku i mržnju, te animozitet građana Srbije prema Bošnjacima.
Napadi na bosanski jezik traju godinama, a intenzivirano mjesecima, što govori da u Srbiji postoje dekadentni pojedinci, koji, očigledno plate u naučno-obrazovnim institucijama primaju isključivo prema učinku u napadu prema Bošnjacima, jer drugih zaduženja u svom poslu posljednjih godina, zapravo i nemaju, te time, prvenstveno nanose štetu svom narodu, koji od njih nema nikakve druge koristi. Osim toga, ti krugovi ljudi su nezadovoljni dobrim odnosima Vlade Srbije sa Bošnjacima, te su, vjerovatno, njeni izričiti protivnici kao nasljednici sukoba na Balkanu i protivnici Evropskog puta Srbije.
U svjetlu svega toga, 31. marta mjeseca, u srbijanskom dnevnom listu ,,Politika”, objavljen je teks pod nazivom ,,Jezik bošnjački, a ne bosanski”, izvjenog autora Miloša Kovačevića, inače, dobro poznatog protagoniste ideje da se bosanski jezik preinači ili ukine u Bosni i Srbiji, što predstavlja bezumne stavove, potkrijepljene drskim izlaganjima o Bošnjacima i pozivima da im se historija prekraja, falsificira i ukida, i svoje ,,ekspertize” o bosanskom jeziku, veoma drsko provlači kroz javnost vršeći tako pritisak na legitimne predstavnike vlasti u Srbiji da svoje odluke mijenjaju u korist kršenja prava Bošnjaka. Istina, jednom je pristao da se suoči pred auditorijomom na TV PINK sa jednim od najutjecajnijih bošnjačkih lingvista i dekanom Departmana za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Jahjom Fehratovićem, gdje je pokazao svo neznanje i praktično se obrukao pred argumentima gospodina Fehratovića, što je očigledan dokaz zle namjere pomiješane potpunim naučnim neznanjem. Pošto je Kovačević, kao jedan od protagonista zabrane bosanskog jezika potpuno marginalan, jer ne predstavlja nikavu vlast, niti je ovlašćen da govori u ime Bošnjaka, njegove špekulacije u tom tekstu su na ivici halucinacija, jer negira sve identitetske odrednice Bošnjaka, a posebno se osvrćući na negiranje bosanskog jezika i potpunim podmetanjem njegovih pretpostavki da bosančica nije postojala, da su Bošnjaci se uvijek služili srpskim jezikom i pismom, te da je Povelja Kulina Bana ,,ćirilična baština”. Na kraju, dao je sebi za pravo da nedoučene bošnjačke filologe uči nečemu što do sada nisu znali, te se time drsko stavio iznad svih naših institucija, što je predstavljalo veliku uvredu.
Na ovaj tekst sam reagirao 31. marta mjeseca, i tim povodom je ,,Politika” otvorila moju polemiku sa Kovačevićem. U toam reagirao najprije iz razloga da srbijanskoj javnosti ukažem na štetnost Kovačevićevih izjava, koje sam više vidio kao širenje loše slike prema Bošnjacima, nego li potrebe da se primarno služim naučnim činjenicama pred Kovačevićem, jer tome nije mjesto u dnevnoj štampi, već za naučnim stolom, što mu je i ukazano kasnije. Pošto mi je cilj bio da mu ukažem da nije on taj faktor koji odlučuje o nazivu jezika nekog naroda i da su Ustav i ostali dokumenti iznad njegove volje, te ga pozvao da obiđe prostorije, biblioteke i stručne ljude iz Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Matice Bošnjaka Sandžaka, te univerziteta i tako se bolje upozna sa načnim činjenicama. Čak sam ga na kraju teksta srdačno pozvao da obiđe naše institucije i da ga, kako ih je nazvao ,,nedoučeni” bošnjački filolozi nauče.
4. aprila, umjesto nastavka polemike u kojoj će iznositi svoje dalje stavove, Kovačević je neočekivano izazvan, pun predrasuda i prostakluka udario na moju ličnost. Toliko su ga pogodila ukazivanja da postoje intitucije, biblioteke i stušnjaci među Bošnjacima, da je potpuno skrenuo sa kursa polemike i počeo se koristiti pravim mahalskim žargonom u korist svoje odbrane. Čak je iznete činjenice koje sam u svom tekstu naveo, svojim odgovorom u naslovu opisao riječima: ,,Parolama u odbranu jezika”. Ali, čovjek nije shvatio da ja jezik ne branim od njega, niti ga bilo ko drugi pored mene brani, jer on nije taj koji ga može ugroziti. 2.500.000 Bošnjaka na prostorima bivše SFRJ i njihov izbor da govore svojim jezikom, ne može da ugrozi niko, pa ni neki stručnjačić iz svog toplog kabineta iza sedam gora i sedam mora, koji ne predstavlja nikakvu kariku vlasti, niti se pita o bilo čemu! A to što me je označio u svom tekstu kao ,,nepismenog” jer sam aludirao na njegovu naučnu i stručnu neinformirnost, jer sam ipak pošao od prepostavke da čovjek ne zna o čemu govori, a ne da zna i krivotvoti ono što zna, jedan je veliki dokaz kako se takva jedna ličnost obraća kada mu se na to ukaže. Tekst u kojem je inače, halucinantno, moje ime i prezime spomenuo preko 10 puta, govori o njegovom mjestu na nekom nivou društveno-nauče lestvice i lišnost čovjeka koji je pun predrasuda prema istim tim Bošnjacima. Uostalom, njegovo izlaganje je bilo u smjeru da me satanizira pred srbjanskom javnošću, kao nekoga ko je nacionalista. Takav odgovor će ostati zabilježen u historiji dnevnog lista ,,Politika”, kao jedan najbesmislenijih, najlošijih i najuvredljivijih tekstova ikada. Čak je potpisom da je redovni profesor Beogradskog univetziteta, u mnogome narušio ugled najveće obrazovne institucije u Srbiji, i šire u regionu.
No, 6. aprila nastavljena je polemika mojim novim tekstom pod nazivom ,,Bosanski je najstariji jezik na Balkanu”, gdje sam iznio naučna utemjeljenja Bošnjačkih lingvista, historirača i naučnih djelatnika, ovoga puta se struktno pozivajući na imena akademika Ferida Muhića i Šefketa Krcića, sa kojima se Kovačević ni za živu glavu, pretpostavljham, nikada ne bi smio susresti za anučnim stolom, pa ih tako kasnije u svojoj replici nije smio ni pomenuti. U tekstu sam svoje zaprepašćenje njegovim vokabularom označio ukazom da u polemici nema mjesta mahalskom žargonu, psovkama i predrasudama. I ponovo je bio pozvan da posjeti naše institucijei da se suoči sa stručnjacima, kako bi korigirao svoje stavove, što je naravno odgovorio u sljedećem tekstu ,,Da nije smiješno, bilo bi žalosno” (cinični naslov) od 7. aprila, izbjegavajući odgovor po drugi put – odbio! U svom trećem tekstu nastavio je da napada mene, ali ovoga puta i Bošnjake, njihove matične teritorije i nezaobilazno bosanski jezik, čime je stvorio gnijev ne samo bošnjačke, već i spske javnosti. 8. aprila objavljen je tekst u rubrici ,,Među nama”, potpisanog studenta Srđana Draganića, koji je smo predstavljao pitanja oko aktualne situacije oko jezika.
11. aprila objavljena je skraćena verzija mog teksta u ,,Politici”, naslovljena ,,Zloupotreba nauke”. Zapravo, ta skraćena verzija skraćena je za skoro polovinu teksta, ali je i to bilo dovoljno da se Kovačević više ne oglasi, jer opet napomenut da u polemici nema mjesta njegovim predrasudama i mahalskom žargonu, pa se pretpostavlja da je time konačno i suzbijen njegov smisao izražavanja, a za drugim nije imao mogućnosti. Pošto sam u tekstu iznio da danas Bošnjaci niti među naučnim niti političkim prijateljima nemaju takvih profila ličnosti kao što je Kovačević, te da mu stanje prijateljstva između Bošnjaka i Srba na Balkanu smeta, jer je sljedbenik ideja sukoba, završio sam rečenicom da ,,kada bi više obratio pažnju na probleme na svom polju, u svom jeziku, i svoju pažnju usmjerio na njihovo rješavanje, bio bi puno korisniji zajednici kojoj pripada”.
Nakon toga, Kovačević, očigledno ljut, jer je sam upao u zamku u koju je mene svojim provokacijama htio uvući, ostavši bez riječi, vjerovano signalizira trojici autora da se narednih dana (13, 14, i 15 aprila), nekim čudom oglase u rubrici ,,Među nama” povodom sva tri moja teksta, tako uredno – dan za danom. Kao što Kovačević reče ,,da nije smiješno, bilo bižalosno”. Tako se javljaju izvjesni autori, među kojima je i jedan poznati književnik, koji se također svojim rječnikom i izlaganjem srozava do nivoa na kojem, vjerovatno, svojim ugledom nije zaslužio da se nađe, ali ga je strast u tome ponijela.
Tekst koji sam objavio u ,,Politici’’ U RUBRICI ,,Među nama’’ 20. aprila, a koji se odnosi na pominjanja mog imena i osvtrima na moje tekstove, prenosim u cjelosti:
,,Tekst Radomira Jovanovića ,,Bježanje od istine“ (13.04.) je u cjelosti fenomen, ali ću se osvrnuti da jedan detalj u njegovom tekstu gdje govori o stvaranju političkih jezika i gdje kaže da ,,narod koji nema svoj jezik – nije narod“. Bošnjaka na prostorima bivše SFRJ ima preko 2.500.000, a ako ako bi računali Zapadnu Evropu i Tursku, još nekoliko miliona. Njegovo je lično pravo da Bošnjake smatra nekim od nezaštićenih plemena u Africi koja broje 100 ljudi i da izbjegava okolnosti u kojima živi, i to nas u potpunosti ne zanima. Pošto brani svog ahbaba, i kaže da ,,dokazuje sa lahkoćom“ i u šta je bezrezervno uvjeren, pozivam ga da kod nas dođe i da ga mi uvjerimo lahkoćom, jer imamo svu potrebnu literaturu, na stotine stručnjaka u Novom Pazaru, mada i među studentima može naći dobrog sugovornika, jer smo vrlo obrazovan narod. Pošto je sa ovih krajeva, dobro zna da Bošnjaci i Srbi nikada nisu imali problema da jedni druge priznaju, jer su postojanja i različitosti jedni drugih svjesni više vjekova. Uzgred, ukazaću na neukusnost pominjanja Bošnjaka Martinovića, jer među srpskim prezimenima imate prezime Bošnjak ili Hadžić, što ne znači da je prezime odraz porijekla i nacionalne pripadnosti.
Tekst Simona Simonovića ,,Od gluposti do političke zloupotrebe jedan korak“ (14.04.) je jedan od onih u kojima neko sam nešto tumači i želi od toga napraviti senzaciju. Da li za ovog gospodina postoji bosanski jezik ili ne, potpuno je nebitno, jer o tome u Srbiji ne odlučuje on, već Vlada Republike Srbije sa resornim ministarstvima koji poštuju upotrebu bosanskog jezika tamo gdje Bošnjaci žive. Pozivam i pomenutog gospodina da dođe do Novog Pazara, jer sumnjam da je ikada bio, pa da čuje, vidi, pročita, obiđe i dobije priliku da ovo što je napisao koriguje. Koji jezik je stariji, da se riješiti za naučnim stolom, a ne proklamacijama da ne postoji jedan da bi postojao drugi. A pošto pominje i unaprijed sudi o nekome korišćenjem nerazumnih konstatacija, dobro bi bilo da tog istog i upozna. Sve ostalo izgleda kao naručen tekst. Dakle, bujrum, neka dođe da vidi, čuje i sazna!
Tekst Vladimira Zindovića ,,Guranje prsta u oko” (15.04.) je tekst koji nekim čudom, tek tada aludira na moj tekst od prije više od dvije nedjelje. Gospodin Zindović kaže da ja ne poštujem i ne priznajem Ustav, što je potpuna besmislica, jer se čvrsto vežem za Ustav i član 79. (Pravo na očuvanje posebnosti), koji savjetujem njemu da dobro pročita. Prije će biti da on ne poštuje ono što su predstavnici vlasti potpisali, a on bi to rado ukidao, ali ne može na njegovu žalost. Na jedno neukusno pitanje gdje pominje mog djeda i kaže da mu postavim pitanje kojim jezikom je govorio, mogu odgovoriti da je govorio bosanskim jezikom, što sam imao prilike da se uvjerim dok je bio živ, a ostala su nam mnoga pisma i memoari na bosanskom jeziku iz njegovog doba službovanja u odbrani zemlje od fašista sa šesnaest godina kada je branio Gornji Milanovac! Gospodinu Zindoviću mogu, ako ga baš zanima, pokazati cijelo porodično stablo i cijelu porodičnu povijest. Ali, gospodin Zindović ne zna da savremenim metodama putem nauke i DNK, se danas može saznati viševjekovno porijeklo bilo kome od nas i da druge konstatacije su poslije toga suvišne. Što se mojih korijena tiče, oni jesu u Srbiji, jer su Bošnjaci autohtoni narod i u Srbiji kao u Bosni. Iz istih namjera i gospodina Zindovića, kako sebe predstavlja, običnog građanina, pozivam da dođe i posjeti naše institucije i biblioteke za koje pita gdje se nalaze. Biću voljan da mu stojim na usluzi, pa da ih zajedno obiđemo!”
Prošlo je, evo, 15 dana od objavljivanja mog posljednjeg teksta u ,,Politici”, u kojem sam pozvao ljude da dođu, vide, čuju, saznaju, suoče se za naučnim stolom na televiziji i kako god bi bilo njima po volji u blagonaklone susrete i dobrodošlicu, ali je nastao potpuni muk. Toliko o svima onima kojima smeta bosanski jezik, a nauka i susret sa nama su nemoguća misija.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak broj: 191-192

PITANJE POLITIČKOG LEGITIMITETA BOŠNJAKA U JUŽNOM SANDŽAKU

Bošnjaci u južnom Sandžaku (Crna Gora) suočeni su sa gubitkom legitimiteta svojih vodećih političkih predstavnika od početka novog milenija pa na ovamo. Na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori, tadašnja SDA osvojila je 9 mandata i apsolutnu vlast u Rožajama. Nakon toga slijedi brutalno razbijanje stranke, te protupravno hapšenje čelnika stranke, mučenja, prebijanja, zlostavljanja, te presude na višegodišnje robije i jedna cijelo desetljeće mraka Bošnjačke politike u Crnoj Gori, čije se posljedice i danas osjećaju.
Nakon gašenja SDA Crne Gore i izlaska vodećih autoriteta i predstavnika Bošnjaka sa političke scene, Bošnjačka politička eminencija u Crnoj Gori nikako nije uspjela da okupi Bošnjačko političko tkivo pod jednim barjakom. Od tada je prošla cijela decenija, a taj period je isuviše dug za popravljanje stanja, ili je Bošnjačkim političarima, prvenstveno misleći na Bošnjačku stranku (BS) kao neformalnog nasljednika SDA Crne Gore, nedostajalo strategije kako da ponovo okupi Bošnjake. Danas je više nego katastrofalna situacija da u Crnoj Gori, tek jedna četvrtina ili petina Bošnjaka u Sandžačkim općinama podržava jednu od svojih nacionalnih stranaka, dok se, i te kako, svi Crnogorci opredjeljuju za svoje, ali svi Srbi za svoje i gotovo svi Albanci, također, a da ne govorimo o Hrvatima koji su sa oko 2.000 glasova bili jedinstveni na prošlim parlametarnim izborima i dobili svog predstavnika u parlamentu Crne Gore.
Bošnjaci VS Bošnjaci
Primjera radi, Bošnjačka stranka u Bijelom Polju ima samo 2 odbornika (Bošnjaka), dok ih u svojim redovima DPS ima 8 (od ukupno 18), SDP 2 (od ukupno 3), a od ukupno nezavisnih 4 – 3 su Bošnjaci. Dakle, od ukupno 15 Bošnjaka u lokalnom parlamentu, samo 2 su u jednoj autentičnoj Bošnjačkoj stranci. U Petnjici BS ima 4 odbornika, ali zato ih DPS svih 15 od ukupnog broja, SDP 11 od ukupnog, također, i SNP svog jedinog predstavnika – Bošnjaka. U Gusinju, BS ima jednog odbornika. Partija za Gusinje je uspijela da okupi Bošnjake tog kraja i osvoji 6 odbornika. Od 2 odbornika SDP-a – oba su Bošnjaci. Nova SD Crne Gore ima 4 odbornika – 4 Bošnjaka i DPS od 9 odbornika – 7 Bošnjaka.
U dominantno većinskim Bošnjačkim općinama, kao što su Rožaje, Petnjica, Plav i Gusinje, možemo da zaključimo da odbori DPS-a i ostalih stranaka ne bi mogli postojati, pa se podrazumijeva da Bošnjaci moraju biti na listama, ali je paradoks da se Bošnjaci bore za glasove protiv Bošnjaka i da umjesto da su Bošnjačke stranke na vlasti samostalno u svim općinama, Bošnjaci su resurs podgoričkim strankama. Taj resurs je tek evidentan na parlamentarnim izborima kada se po koji Bošnjak nađe na listi crnogorskih partija: DPS -3, DEMOKRATE – 1, SDP – 1.
Sudeći po mnogim pokazateljima na terenu, BDZ Crne Gore uspjela je sačuvati one Bošnjačke glasove koji bi otišli nebošnjačkim strankama u Crnoj Gori, a politička utakmica u kojoj BS dobija svog konkurenta, ne može se shvatiti kao atak na njeno djelovanje koje je daleko od idealnog, već da Bošnjaci u Crnoj Gori imaju šansu da biraju ili između više ponuda unutar svojih redova, ili da jedna nova politička opcija uspije što nisu dosadašnje – da povrati politički legitimitet Bošnjacima južnog Sandžaka.
U Rožajama, BS ima 17 odbornika i svi su Bošnjaci. Ali i ovdje DPS od svojih ukupno 12 ima svih 12 Bošnjaka, SDP od 4 – 4 Bošnjaka. U lokalnom parlamentu Rožaja, BDZ Crne Gore koja predstavlja uz BS jedinu Bošnjačku partiju u Crnoj Gori ima jednog odbornika. Poraznost politike BS-a u Rožajama je u tome što umjesto da godinama imaju skoro 100% Bošnjačkih glasova, suočavaju se sa situacijama tijesnih pobjeda na izborima i moraju koalirati sa Crnogorskim partijama, iako se paradoks ogleda u tome da Bošnjaci koaliraju sa Bošnjacima, ali sa “različitih frontova”, što vlastima u “centrali” daje mogućnost da Bošnjake ne učine toliko legitimnim i ne ispoštuju ispunjenja njihovih prava i obaveza države prema njima.
BDZ Crne Gore brana slivanju glasova prema Podgorici.
Kažu da pojava BDZ Crne Gore “ugrožava jedinstvo”. Koje jedinstvo? Ovdje je u pitanju ili poraznost jedne nacionalne politike ili “savršena integracija” Bošnjaka u politički sistem nebošnjačkih stranaka. Pitanje ovakvog haosa i rasula, gdje se +20% Bošnjačkog stanovništva svede na 2 narodna poslanika u parlamentu Crne Gore, pitanje je koje uznemirava svaku savjest. Očigledno je da BS nema legitimitet ili je Bošnjacima “mnogo bolje” sa drugima. Ovakav haos i katastrofa, retultat su političkih privilegija pojedinaca i posljedica po većinu koja živi daleko od standarda dalje od Andrijevice.
BDZ Crne Gore je mlada politička partija među Bošnjacima koja je nastala upravo iz potrebe da prvenstveno prekine rasipanje Bošnjačkih glasova drugim (nebošnjačkim partijama) i nastoji da stvori jednu autentičnu političku opciju koja će imati legitimitet na prostoru Sandžaka i imati veći potencijal u ostvarivanju interesa općina južnog Sandžaka. Za sada je teško prognozirati koliko će vremena biti potrebno da se razbije kult pripadanja “drugima” koji je rezultat privilegiranja povlašćenih struktura koje im pripadaju i koliko će tome doprinijeti neorganiziranost BS-a, koji umjesto da glavnog krivca traži u sebi, odgovornost “nedobijanja” trećeg narodnog poslanika pripisuje BDZ-u Crne Gore. Po svim parametrima sa političkog terena, možemo reći da, ako je BS-u BDZ Crne Gore “oduzeo ½ odbornika”, koliko su mu oduzeli DPS, SNP, SDP, ali i koliko se glasova rasulo na DF i ostale? U pitanju je bar 6 narodnih poslanika, odnosno hiljade glasova Bošnjaka iz južnog Sandžaka. O republičkom nivou nećemo govoriti, jer Bošnjaka ima u značajnoj mjeri u Podgorici, Baru i Ulcinju. Ovu izgubljenu snagu, šansu, ili mogućnost, ne može zadovoljiti 2 ministarstva i mjesto potrpedsjednika vlade. Opet privilegovana manjina, dok narod trpi katastrofalne posljedice nemaštine, razorene privrede i rastućeg trenda napuštanja južnog Sandžaka.
Bošnjaci su presudna podrška Crnoj Gori na putu evrointegracija.
Postoji još jedan problem gubitka legitimiteta i trend pripadanja crnogorskim političkim partijama kada su Bošnjaci južnog Sandžaka u pitanju. To je “trend straha” koji datira još iz doba promiloševićevskog režima kada su Bošnjaci zavtarani, mučeni i osuđivani za pripadanje svom nacionalnom pokretu i ako na to dodamo da su ljudi iz straha okrenuli leđa svojim predstavnicima Harunu Hadžiću, Rifatu Veskoviću i drugima iz toga doba, onda nam je jasno da je politički kredit do početka novog milenija gotovo nestao. Iz svjedočenja nekada istaknutih političkih predstavnika Bošnjaka, dolazimo do zaključka da je prestrašeni Bošnjački narod izgubio koordinaciju, te podršku političkih predstavnika iz sjevernog Sandžaka, a da iz Sarajeva su, također, prestali da stižu svi signali podrške. Prema tome, do pojave utjecaja Islamske zajednice u Srbiji i osnivanja političke partije BDZ Crne Gore, Bošnjaci su sve više hladili i nukleus svog identiteta razbijali i na nacionalnoj osnovi sve više se prepuštajući da budu deklarirani kao i “muslimani” i “crnogorci”, pa se tako dalje od Rožaja, Plava i Gusinja, gotovo uspjelo u nekom vremenu nametnuti odvajanje od nacije. Kao krajnji rezultat je bio da se +20% Bošnjaka prepolovi. Iz tog razloga, sa sve svojim ciljevima djelovanja, vrlo je značajan pokret nove političke partije – BDZ Crne Gore, koja ima za cilj da etablira političke i nacionalne ciljeve Bošnjaka, te da svojim kapacitetima i jasnom pravcu djelovanja na polju evrointegracija, pomogne Crnoj Gori u stvaranju dekokratije i društva jednakih šansi.

Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije “Sandžak”

Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?“ piše o oživljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navodnoj disfunkcionalnosti multietničkih država, prenosi Patria.

Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od podrške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.

Prema Lessovom nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba da uključi Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući ‘hrvatski entitet’ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Kosovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?

Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne biografije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad – Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.

Prizivači i zagovornici rata na Balkanu

U tom svjetlu, teško se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Skoplju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao što su naprimjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izašao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviđa’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razumno rješenje’.

No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rješenja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘neriješena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilnosti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rješavanja nacionalnog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno interesantno, pobjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘principu nacionalnog samoodređenja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivše jugoslavenske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodređenja’. Dakle, ‘nacionalno pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima.

Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rješava’.

Na čekanju novi etnički sukobi na Balkanu?

No, prije nego što odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u međunarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ između SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Prvog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana. U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta.

S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet. Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ukoliko bi do toga došlo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.
Piše: Dr. Zlatko Hadžidedić, Revija Sandžak, 189. broj

OTPOR VREMENU ZLA – Tkome smeta Internacionalni Univerzitet i školovanje Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori?

Pogled iz Sandžaka

Diskusija na Sveopćem Saboru Islamske zajednice
u povodu ataku na Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru
Akcenti iz izlaganja našeg suradnika iz Sandžaka, prof. dr. Šefketa Krcića.

Uvaženi glavni muftija, uvaženi narodni poslanici, poštovana ulemo, koleginice i kolege, neka je selam i mir na sve vas. Zahvaljujem na ljubaznom pozivu, da sudjelujem na Sveopćem Saboru Islamske zajednice, što je za mene kao filozofa i profesora univerziteta, posebna čast.
Došao sam sa na ovaj častan skup, da iznesem svoj stav, kao najstariji profesor univerziteta i društveni djelatnik, da otvorim nekoliko pitanja, koja svojevremeno potencirao filozof Rasim Muminović o otriježnjenju Bošnjaka, kao i o stavu narodnog poslanika M. Zukorlića, o porobljenoj svijesti Bošnjaka, koji ravnodušno promatraju sve probleme sa kojima se naš narod sučeljava. Jasno, ne mogu biti ravnodušan, a da ne kažem sljedeće:

Udar bezumnika na autornomiju
Univerziteta u Novom Pazaru

Ovo je vrijeme velike hajke na autonomiju univerziteta, presija na bošnjačkog čovjeka i sandžačku viziju humanizma, kako se znao izraziti naš rahmetli filozof Muminović. Režim nemilosrdno urada bez ikakvog osnova na mlade ljude, koji studiraju na našem Univerzitetu kao i njihove porodice. Takav postupak je jasan znak, da ljudi žive u strahu i da se moraju iseljavati. Sjetimo se samo Ničeovog stava, da dobronamjerni ljudi postaju bezopasni. Izgleda, da Zukorlićeva teza i stavovi o velikom pomirenju, koja dolazi od naroda koji je doživio velike žrtve, koje nikad nisu pravno procesuirane i adekvatno sancionirane, izgleda da se to vraća, kao bumerang za dobronamjernost. Podsjećam, profesor i sociolog i filozof društva dr. Esad Ćimić je znao podići poklič i reči: Trebamo se baviti politikom, kako se politika ne bi bavila nama! Zacijelo, naši studenti posjeduju svijest i savjest i bilo bi interesantno da sa svojim besjedama nastupe na nekom od beogradskih televizija, na način kako to govore na našem Univerzitetu, što redovno prenosi TV Sandžak.
Međutim, Bošnjaci Sandžaka, posebno kritički intelektualci (to nisu oni koji su svoju glavu stavili u pijesak i služe prljavim režimima Beograda i Podgorice), već oni koji do najvećih visina uzdižu ljudski ideal slobode i pravde, i u tom smislu se moraju oduprijeti vremenu zla, kao što su to znali veliki pisci Meša Selimović, Mak Dizdar, Nusret Idrizović, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić iz redova Bošnjaka i usamljeni pisac Mihailo Lalić iz redova Crnogoraca, Esad Mekuli, Redžeć Qosija, Ismail Kadare i Ibrahim Rugova iz redova Albanaca, koji su se jedino mogli približiti kritičkom i humanističkom duhu velikog M. Krleže.
U tom smislu, ja sam nošen vizijama ideala slobode i pravde, koji su najavili, narodni heroj i pjesnik, Rifat Burdžović, te spomenuti pisci Selimović i Lalić i drugi, pa smo sa grupom bošnjačkih intelektualaca, na čelu sa akademikom M. Filipovićem, mudrim i prodornim internacionalncem Adil-begom Zulfikarpašićem, te filozofom dr. Hasanom Sušićem i drugima, još 1989. kada smo u Sarajevu osnovali Forum za individulanu, kolektivnu i tradicijsku zaštitu Bošnjaka – muslimana. Na dalje, osnivanjem institucija u Sandžaku, SDA (1990), Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka (1991), Matice Bošnjaka Sandžaka (1991), posebno Mešihata Sandžaka (1992), Internacionalnog Univerziteta (2002) i drugih političkih, kulturnih i humanitarnih organizacija, s ciljem da izgradimo ideal sandžačkog društva, slobodu i pravdu za Bošnjake i sve druge građane naše regije, kako bi mogli raditi na kritičkom potiskivanju nemilosrdne hajke i kamanje, koje se vode iz centara moći, prema vodećim institucijama Sandžaka. Te činjenice su svjesni istinski vjernici, da je atak na bošnjačke insitucije, tj. atak na Internacionalni univerzitet, koji se bavi proizvodnjom znanja. Jer, Islamska zajednica je stožer jedinstva i osjećaja za zajednicu Bošnjaka. Ako je tu udar izvršen, onda se udar širi na sve druge institucije, grupe i ljude, a posebno na vodeću instituciju Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, kao edukativni i znanstveni centar javnog djelovanja i njegovog utjecaja na progres i emancipaciju Bošnjaka Sandžaka.
Jasno, svi oni eksperti iz zemlje i svijeta, koji su posjetili Internacionalni Univerzitet, mogli su da se uvjere u njegovu integralnu autonomiju. Na ovaj univerzitet, ne može bez najave doći ni načelnik Opštine, ni predsjednik Republike. Zatim, da se uvjere u jedan izuzetno lijepo sređen objekat, sa perfekcionističkim programima, za svaku studijsku grupu, kao i elitni nastavnički, suradnički kadar i uljudnu i pristojnu administraciju. Zacijelo, za djevojke nejma boljeg i sigurnijeg univerziteta u regionu. Na svima njima je da sada javno kažu svoju istinu i da stanu u odbranu Univerziteta i njegovog dostojanstva.
Helem, Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori postaju, po svemu sudeći, Peregrini, kako bi se srati Rimljani izrazili, tj. narod van zakona. Iz dana u dan, permanentno se ukidaju i dovode u pitanju njihove vjerske, edukativne, znanstvene i nacionalne institucije. Zato smo začuđeni, zašto registrirane političke partije iz Sandžaka, i one koji imaju svoje zastupnike u općine, šute pred ovom velikom kampanjom i hajkom, koju je lansirao Nacionalni savjet za visoko obrazovanje (smatram, da i njihove diplome mogu biti probelmatične, ako se sagledaju kritički, i koje stavove u nauci zastupaju, pa bi to bio pravni osnov, da se oni pozabave samim sobom) i sa veoma zlonamjernom i tendencioznom tzv. Akreditacionom komisijom, koju nadam se, da ćemo ovim našim stavom pozvati ih na crtu sučeljavanja. Mi, redovni profesori Univerziteta za takav dijalog smo spremni. Sve to jasno ukazuje na rat protiv Bošnjaka i bošnjačkih institucija, čak i onih koji imaju internacionalno obilježje, kao što je Univerzitet. Dakle, nad Bošnjacima, Srbije i Crne Gore se proizdovi državni teror, a državni teror je i danas kada je opozicija u Crnoj Gori ponudila Bošnjacima premijersko mjesto, oni zbog sluganstva, poltronizma i primitivizma nisu to prihvatili, bez obzira što u našem narodu ima više kvalitetnih pojedinaca, koji tu funkciju mogu sa uspjehom obnašati. Takvo stanje stvari ugrožava egzistencijalnu, tj. biološku supstancu Bošnjaka, kojim se i narušava očuvanje moralnih običajnih vrijednosti, a time i opstanak Bošnjaka.

Bošnjaci pred novim egzodusom

Prema tome, atak na Internacionalni Univerzitet, jeste novi pritisak na Bošnjake, da krenu u nova iseljavanja, tj. nove egzoduse, koji smo vidjeli svake subote, a i drugim danima, da između 10 i 20 autobusa, mladi ljudi ispod 40 godina putuju prema Zapadu, što bi poremetilo etničku strukturu Sandžaka, a što je strategija Srbije i Crne Gore što lahkše izoliraju Bošnjake u ovoj vještačkoj podjeljenoj regiji.
Na kraju, Bošnjaci Sandžaka, tj. u Crnoj Gori i Srbiji, ne žele da žive pod hipotekom, “turske krivice”, tzv. tuđe krivnje, dakle, ne žele da žive u strahu koju raspiruju i rasturaju karadački i beogradski mediji. Zato, neka zvaničnici Beograda i Podgorice objasne aktulnom turskom režimu, sa kojima imaju dobru suradnju, kad im treba, zašto nam podmeću kukavičije jaje turske krivce, da li ovim činom psuju našu ili Erdoganovu “majku”, nek objasne oni psi rata, koji danas vode politiku Srbije i Crne Gore. Bošnjaci ne žele da žive pod presijom straha. S druge strane, onima kojima je dobro, uvjetno dobro, koji su izabrali beogradizaciju islama, da upotrijebim formulaciju poslanika Zukorlića, oni su pristali na poltronstvo i pohlepu, kako bi se izrazio naš beogradski prijatelj, prof. Čedomir Čupić, čije riječi podrške našem Univerzitetu ne prestaju i čiji stavovi, saopćeni i na ovogodišnjem Sajmu knjiga, da Islamska zajednica svesrdno i dosljedno treba stati u zaštitu dostojnastva i digniteta Univerziteta kao Vakufa, i sandžačkog čovjeka, uopće.
Cijenjeni skupe, moj konkretni prijedlog, upućujem Sveopćem Saboru Islamske zajednice u Srbiji, da usvoji prijedlog Matice Bošnjaka Sandžaka, koji se sastoji u sljedećem: da o svim ovim problemima, sa kojima se sučeljava Intenracionalni Univerzitet u Novom Pazaru i Islamska zajednica u Srbiji, da se u najskorije vrijeme u Sarajevu i Novom Pazaru organizira Svjetski bošnjački kongres i da se isti u svim kapacitetima, posveti ovim pitanjima, kako bi svi Bošnjaci i javnost svijeta bila upoznata sa našim stanjem problema, koje imamo u Srbiji i Crnoj Gori. Cilj Kongresa jeste, da donese odluke, koje ličnosti ne mogu da se bave javnim poslom. Evo paradigme: Ako se kojim slučajem pisac i profesor Šefket Krcić ogriješio o etički kodeks Bošnjaka, treba jasno da se kaže, da li treba ubuduće da se bavi javnim poslom ili ne. Nedopustivo je, da netko od građana donije mandat od Bošnjaka, a da njegovo dalje djelovanje kada se udalji od Sandžaka, pridruži agresorskoj politici protiv Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Takvu lustraciju i stavove treba da se zauzmu prama svakom pojedincu, a ne kad Bošnjaci odu u Beograd, onda pucaju na svoj narod, čast izuzecima dvojici naših sadašnjih poslanika. Selam za sve vas.
Nema kraja.

(Ulomak iz šireg izlaganja)

Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, 188. broj

“SPECIJALNI” IZBOR ZA SPECIJALNE TUŽIOCE

Izbori za specijalne tužioce su na poseban način doveli u pitanje kvalitet izbora i vrijednovanja kvaliteta kandidata. Mladen Nenadić izabran je za tužioca za organizovani kriminal, dok je Vladimir Vukčević prilično nejasno razriješen sa funkcije šefa tužilaštva za ratne zločine.
Kontroverze oko izbora tužioca za organizovani kriminal vezane su također za proceduru izbora, odnosno za vrijednovanje kandidata koji su se za ovu poziciju prijavili. Naime, Vesna Rakić-Vodinelić u svom tekstu za portal „Peščanik“ od 1. decembra 2015. godine uporedila je rezultate konkursa za tužioca za organizovani kriminal, kao i rezultate konkursa za izbor javnog tužioca Višeg tužilaštva u Čačku. Oba konkursa tekla su paralelno, ali ono što je interesantno da se Mladen Nenadić prijavio na oba konkursa. Analizirajući rezultate oba konkursa Vesna Rakić-Vodinelić dolazi do sledećeg zaključka:
„Na listi kandidata za izbor Tužioca za organizovani kriminal on je na drugom mestu sa istim brojem bodova kao prvoplasirani, pri čemu je na pismenom ispitu dobio maksimalan broj bodova – 50, dok je na listi kandidata za izbor javnog tužioca u Višem javnom tužilaštvu u Čačku, taj isti kandidat četvrtoplasirani (poslednji), s tim što je na pismenom testu dobio manji broj bodova nego na prethodno pomenutom – 30. Ujedno radi se o licu za koje se tvrdi (u čaršijskim pričama i na nekim portalima) da je prijatelj direktora BIA i da je, navodno, zbog njega na ovaj ili onaj način „procureo„ pismeni test koji bi morao biti tajan i anoniman (čl. 17. Pravilnika o kriterijumima i merilima.)“
Na osnovu uvida u rezultate konkursa koji su dostupni na sajtu Državnog vijeća tužilaca, lahko se može zaključiti da je mala vjerovatnoća da je Mladen Nenadić uspio da bolje prođe na pismenom testu za tužioca za organizovani kriminal, a da je na pismenom testu za poziciju tužioca pri Višem javnom tužilaštvu u Čačku podbacio. Iako za vjerodostojnost ovakvog rezultata postoji mogućnost, druga činjenica koja se pojavljuje u rezultatima konkursa dovodi u pitanje regularnost polaganja pismenog testa. Naime, Miljko Radisavljević, bivši tužilac za organizovani kriminal, koji se također kandidirao za reizbor na ovu funkciju, kao i preostala dva kandidata (Sonja Milićević i Tomislav Kilibarda) nisu imali ni jedan bod na pismenom testu dok je Nenadić, jedini od četvoro kandidata, postigao maksimalnih 50 bodova. Pri tome, bivši tužilac Radisavljević je u istom formatu polagao test prije 5 godina pa tako čudi da je posljednjem testiranju ostao bez bodova. Kontroverze i nepravilnosti u izboru tužilaca teško da bi se dogodile da je postojala volja i da je, Državno veće tužilaca dozvolilo sebi da ovaj postupak učini transparentnim. Po Zakonu o DVT, može da odluči da zasijeda javno, u skladu sa svojim Poslovnikom. Iako su sednice DVT, po pravilu nejavne, o pojedinim pitanjima se može raspravljati javno. Imalo je Državno veće tužilaca i povod: prijedlog Udruženja tužilaca i zamjenika tužilaca da predstavnici Udruženja prisustvuju dijelovima postupka predlaganja kandidata Vladi, kao stručna javnost. Tako bi se bolje zaštitio interes opće javnosti, interes svih kandidata, kao i položaj samog Državnog veća tužilaca i integritet profesije. Izmjene Zakona o DVT donijete 18. decembra 2015. godine, između ostalog, donose obaveznost javnih sjednica što će svakako unaprijediti nove izbore za javnotužilačke funkcije ali se čini da su one nastupile kasno uzimajući u obzir veliki niz nerazjašnjenih pitanja oko izbora tužilaca na koja i dalje nema odgovora.
U slučaju izbora za novog tužioca za ratne zločine, poslanici Narodne skupštine nisu izglasali novog tužioca 21. decembra 2015. godine. Naime, nijedan od kandidata nije dobio potreban broj glasova pošto nije bilo kompromisa među poslanicima vladajuće većine koga izabrati od šest kandidata. Jedan od epiloga ovakvog izbora tužilaca u Skupštini Srbije je da Tužilaštvo za ratne zločine ušlo u 2016. godinu bez izabranog tužioca. Neimenovanje novog tužioca bilo je pre svega pokazivanje neinteresovanja izvršne i zakonodavne vlasti za procesuiranje ratnih zločina, pogotovu u svjetlu državnog dočeka Vladimira Lazarevića, haškog osuđenika koji je odslužio kaznu zatvora od 10 godina za ratne zločine nad kosovskim Albancima. Također, neimenovanje novog tužioca prouzrokovalo je pitanje statusa Vladimira Vukčevića. Prema pisanju dnevnog lista „Danasa“, tužilaštvo za ratne zločine ne samo da nema šefa – mada Vukčević i dalje dolazi na posao u Ustaničkoj ulici – već nema ni vršioca funkcije na tom mjestu, jer ga republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac još nije imenovala. Iako Dolovac nema rok u kojem bi morala da imenuje vršioca funkcije, pitanje je zbog čega se odugovlačilo u donošenju takve odluke. Prema članu 36 Zakona o javnom tužilaštvu, ako javnom tužiocu prestane funkcija, kao što je to bio slučaj sa Vukčevićem, „republički javni tužilac postavlja vršioca funkcije javnog tužioca dok novi javni tužilac ne stupi na funkciju, a najviše na godinu dana“. U međuvremenu, Državno veće tužilaca je ponovo raspisalo konkurs za tužioca 11. februara ove godine i na njega se mogu prijaviti kandidati sa prethodne liste – Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović, Snežana Stojaković i Sonja Milićević – ali i novi. Po svemu sudeći, Vladimir Vukčević će ostati u na radnom mjestu u Ustaničkoj ulici sve do izbora novog tužioca obzirom da mu u konkretnom slučaju ne može prestati funkcija navršenjem šezdeset pete godine života, jer mu je prethodno funkcija produžena, pa budući da novi tužilac za ratne zločine nije izabran, sadašnji i dalje sedi na svom mjestu. Međutim, početkom januara 2016. godine pojavila se vijest da je za vršioca funkcije izabrana Snežana Stanojković, trenutno zamenica tužioca za ratne zločine, što je dan nakon toga demantovalo saopćenjem Republičko javno tužilaštvo u čijem se sadržaju nalazi i obećanje da će vršilac funkcije biti izabran, a javnost u tom slučaju blagovremeno obaviještena. Na kraju se to ipak nije desilo, već je raspisan novi konkurs za mjesto tužioca za ratne zločine. Skoro svi kandidati u prethodno neuspješnom konkursu za tužioca za ratne zločine (Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović i Sonja Milićević), prema programima koje su dostavili Državnom veću tužilaca, bavili su se praktično istim stvarima u svojim programima organizacije i unapređenja Tužilaštva za ratne zločine za period od 2016. do 2022. godine – neriješenim predmetima, jačanjem sistema podrške svedocima, povećanjem kapaciteta Tužilaštva u kadrovskom i materijalnom smislu i regionalnom saradnjom. Između ostalog, program kandidatkinje koji je naišao najviše na kritike stručne javnosti ali ne i na neprihvatanje DVT-a, ministra i skupštine, jeste program Snežane Stanojković koja bi se, sa pozicije tužioca za ratne zločine najviše bavila procesuiranjem ratnih zločina u okviru vojno-policijskih operacija Hrvatske vojske, „Olujom“ i „Bljeskom“, kao i zločinima nad Srbima na Kosovu. Slučajnost ili ne, takav program se poklapa sa onim što smo mogli da čujemo u skupštinskoj raspravi od Aleksandra Martinovića, poslanika SNS-a, odnosno da tužilac za ratne zločine mora da „vodi računa o srpskim žrtvama u regionu“. Zanimljiva činjenica je to da Snežani Stanojković uspjelo ono što nije nikome od ostalih kandidata, a to je da se od zamenice osnovnog (nekada općinskog) tužioca dođe do zamjenice tužioca za ratne zločine i to bez rada na težim krivičnim predmetima. Međutim, odluka doneta na već pomjenutoj sjednici DVT od 23. novembra 2015. da se ne utvrdi lista kandidata na osnovu bodova prouzrokovala je i u ovom slučaju nepoštovanje procedure izbora tužilaca. Naime, u istoj odluci DVT stoji da ukoliko kandidati imaju isti broj bodova potrebno je razvrstati ih po abecednom redu. Međutim, utvrđena lista kandidata ustanovljena je sledećim redom- Stanojković, Terzić, Ostojić, Petrović, Vitorović iako bi trebalo: Vitorović, Ostojić, Petrović, Stanojković, Terzić. Nepoštovanje procedure u ovom, čini se lahkom činu odnosno rangiranju po abecednom redosljedu kandidata, ostavlja gorak utisak da je ukupan (ne)izbor tužioca za ratne zločine izvršen pod kontrolom političkog utjecaja.

AUTOR: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak, broj 188.

Istina o Koka koli

Poslije gugla i epla koka kola je najpoznatija marka na svijetu. Tri hiljade različitih proizvoda prodaje koka kola. Od toga pet stotina različitih vrsta pića. Aktivna je u preko 200 država. Čak preko 700 hiljada ljudi radi za koka kolu. Dakle, Kola je jedna vrsta sile. Sila koja u svijetu ima prilično dobar imidž.
Kola je bila dozvoljena za vrijeme nacističke Njemačke. Nacisti ne da su samo voleli, već su i trpjeli to piće. Za sve vrijeme njihove vladavine Kola nije bila zabranjena u Njemačkoj. Kažu da je Kolu pio čak i Hitler u svojem privatnom bioskopu. To makar kaže novinar Mark Pendergrast iz Amerike. Kola je od sto hiljada gajbi 1933 godine prešla na preko četiri ipo miliona prodatih gajbi 1939. Pila se za vrijeme trajanja olimpijskih igara 1936 ili na sednicama nacista. Bilo je reklama u novinama, reklama sa likom Hitlera, reklama sa kukastim krstom. Nacisti su mislili da je to njihovo nacionalno piće.
Za vrijeme drugog svjetskog rata nestaje sirupa, i Kola daje hemičarima zadatak da osmisle nešto novo. I tada nastaje nešto što Koli donodi milijarde dobotka, a to je Fanta. Poslije rata Kola postaje još bogatija.
Često kolaju glasine kako kola rastvara meso, kvari zube i uništava kosti i stomak. Zanimljivo je da su ove glasine prvo pustili konkurenti ove firme i to Sinalco i Afri kola. Glupost je da kola uništava naš stomak, što se tiče zuba, naravno da kvari zube kao i svako drugo piće, ali činjenica jeste da Kola uništava kosti.
Fosfor je jedan od sastojaka kole, između ostalog fosfor možemo naći i u đubrivu. Fosfor ne dozvoljava ogranizmu da luči odnosno upija kalcijum. A kalcijum je jedan od osnovnih elemenata naših kosti. Ko pije mnogo kole može imati problema sa kostima, postoje i istraživanja koja pokazuju da ljudi koji piju kolu lakše lome kosti, nego ljudi koji manje piju kolu.
Ono što je mnogo manje poznato je da koka kolu sve češće tuže zbog kršenja ljudskih prava i zakona vezanih za zaštitu životne sredine. Kampanja Killer coke na svojem sasjtu nabraja sve što je vezano za to. Tamo ćete i naći prilično drastičan slučaj iz Kolumbije.
2001. godine je jedan veliki kolumbijski sindikat Kolu optuživao da je hapsila i ubijala određene vođe sindikata. To kaže jedan svjedok u dokumentarnom filmu The coca cola case. Zanimljiv dokumentarac koji bih vam preporučio, otvoreno govori o svim tim spletkama kole u Kolumbiji. Kola sama kaže mi smo firma sa sjedištem u Americi, Atlanta, šta naše sestre firme čine to nas se ne tiče. U Indiji je jedna sestra firma kriva za nedostatak vode. Tamo grade postrojenja koja stotine hiljada litara vode vučeu iz zemlje, to isto rade i u Indiji i Afrikanskim zemljama. Na to kaže Kola, mi ne uzimamo vodu, mi ljudima dajemo vodu tako što gradimo razne bunare, ali to je kap na vreo kamen. Na kraju kola uzima vise vode nego sto daje.
Još ima optužbi na račun Kole. Zlostavljanje radnika u Kini, zapošljavanje djece u el Salvador, ubistva u Guatemali, sve to možete pročitati na sajtu Kiler coke. Naravno šta je tu tačno istina, a šta ne, ne znamo tačno. Većinu slučajeva je Kola dobila na sudu. Ali činjenica je da Kola ima nacističku prošlost, da je to firma koja ne mari za zdravlje, da njene sestre firme čine sta hoće i da možda čak ubija ljude. Neki, radikalniji kritičari kažu, ko pije kolu pije krv.

Piše: Haris Ibrahimović, Revija sandžak, broj 188.

RADIKALNO I EKSTREMNO NEMAJU VEZE SA ISLAMOM!

Radikalno – korjenito mijenjanje doktrina ili sustava, sistema, procesa, pravila, običaja, koncepta egzistencionalne održivosti (promjena, zamjena, nametanje). Ekstremno – obilježavanje jedne doktrine ili sustava pogrešnim ili neprihvatljivim – trajno odbijenim sa izrazima prisile za prihvatanjem suprotnog. Radikalizam se može shvatiti kao sadržina, dok ekstremizam može predstavljati njegovu formu ili nadogranju – materijalizaciju misaonog koncepta. U tom smislu, radikalističke ideje koje vode korjenitim promjenama normi, sistema i običaja određene egzistencije, materijaliziraju se u formi ispoljavanja psiho-fizičkog djelovanja i širenja utabanih dogmi fundamentalnih radikalnih interesa.
Radikalno i ekstremno ima svoje uporište u shvatanju neke političke ili vjerske ideologije kada se uzme u obzir tumačenje određenih fragmentacija, mapiranje i prenaglašenost dekreta koji su određenoj grupaciji ljudi bliskiji od drugih sadržinski izraženih. U odsustvu realno prikazivog konsenzusa i tumačenja, određena radikalna i ekstremna tumačenja nailaze na općeprihvatljive stavove koje proklamiraju pojedinci i izuzima se obzir stepen koegzistentnosti sa stvarnim religijskim ili političkim dogmama koje se u biti sukobe sa ekstremnim i radikalnim idejama. U prilog navedenome, može se reći, da današnji prefiks “radikalni” ili “ekstremni” se najviše veže i za religiju Islam, iako isti sadržinski, ni u jednom segmentu ne proklamira ova dva stava i vidove djelovanja. Stoga, možemo reći, da svaki vid ideološkog vezivanja, bilo za religiju, ili politiku, koji sadržajno i suštinski nema elemenata koji bi se mogli povezati sa radikalno-ekstermnim nastojanjima, ne može se promatrati kroz formu pojedinca koji se na njih poziva (njegovo lično poimanje i shvatanje). Konkretno, sama zloupotreba islamskih simbola ne može ukazivati na zakonomjernost svih postupaka koje će određeno lice ili grupa propagirati i pozivati se na islam, ako u biti islama takve vrijednosti, zapravo i ne postoje.
Ako bi jednog Andersa Brejvika koji u svom “Manifestu” poziva na vjerski inspiriran rat protiv muslimana povezali sa općim stavom kršćanstva, pogriješili bi isto kao kada bi terorističku organizaciju ISIL povezali sa tumačenjem islama. I jedan i drugi stav bili bi pogrešni, jer se sociološki fenomen radikalnog i ekstremnog djelovanja razvijaju na bazama zloupotreba, obmane i veličanja svog djela u kojima im religija služi kao primarni faktor nametanja lične uloge.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 188.

Kad najmlađi grad ostari

Ponosimo se time što smo jedan od najmlađih gradova u Evropi. I treba, tako to je dobro. Ipak, znamo stari su nekad bili mladi, a mladi će ostariti. Kako će izgledati svijet kada mi ostarimo? To tačno niko ne zna, ali zdrav razum po analogiji uzrok posljedica lahko može procijeniti našu situaciju. Većina bez radnog staža, većina kasno ulazi u brakove ili uopšte ne ulazi u ozbiljan brak, rad na malo plaćenim poslovima i iseljavanje. To su putevi koji će najproduktivniji perod jednog čovjeka odvesti u ćorsokak bez nade i povratka.
Radni staž
Zamislite mladost provedenu bez jednog jedinog dana radnog staža. Penzionera koji nije penzioner. Sada to i ne zvuči tako strašno, tešimo se onom pa djeca su penzija, ili onom šta ima to penzije nije to ništa, ili moja omiljena pa to im stalno smanjuju.
Već smo svjedoci brojnih primjera gdje roditelji izdržavaju svoju odraslu djecu. Sretan je onaj roditelj čije dijete može samostalno da živi ne pada mu napamet da još očekuje od njega neku novčanu pomoć. Uostalom treba imati zaista sreće sa djetetom pa da je on istovremeno dobar privrednik i dobar sin ili ćerka. Naravno mnogim dostojanstvo ne dozvoljava da iskaju i tih minimalnih 10 hiljada ili više. To malo ovca može predstavljati bitan dio samostalnosti i materijalne snage. Na kraju uvijek je bolje malo nego ništa. Kao što danas govorimo o onom koji ima stalno zapošljenje kao o osobi koja je uspjela u životu govorit ćemo tako i onima koji imaju penziju. Govorit ćemo: E, on ima penziju lakše je njemu.
Brak
Iz uspješnog braka dobijamo zdrave porodice. Zdrave porodice daju jake pojednince. Mnogi izbjegavaju brak, ne zato što misle da su nešto posebni i da ne mogu naći osobu za sebe, ili zato jer žele steći još nešto bludničkog iskustva. Oni za koje i jeste brak ne žene se i ne udaju jer se boje da ne mogu ostvariti egzistenciju. Boje se siromaštva. Ili jednostavno nemaju gdje. Recimo imaš petočlanu porodicu u stanu od 70 m2, porodicu gdje roditelj nije napravio djeci kuće ili kupio stanove. Njima ne preostaje ništa drugo već da ostaju kući, takve okolnosti demotiviraju osobu da se ženi. Razmišlja gdje će još on sa ženom, pa kako će kad dobije djecu, čeka stalno rešenje, ili se nada poslu pa pod kiriju. Sve to dovodi do odlaganja, odlažemo godinu za godinom do neke tridesete pa i dalje. Nemojte govoriti da to nije strašno, dobit ćemo sutra gomilu staraca okruženih djecom koja im nisu unučad već njihovo drugo rođeno dijete, ili daleko bilo prvo. Star roditelj sa adolescentom u kući i nije neki garant za dobrog vaspitača. Takve porodice teško da če dati valjano potomstvo. Kao da gledam malog dječaka koji se poslije roditeljskog sastanka hvali svojim vršnjacima pokazujući prstom na mladog oca.
Slabo plaćeni poslovi
Ponositi se poštenim radom je odlično. Raditi bilo šta je bolje nego ne raditi ništa. Uprkos tome, malo plaćeni poslovi su zamke koje sažvaću cijelu mladost ispljunu je i dobijemo zbunjenog srednovječnog čovjeka koji kad se osami pita sebe: Gdje si bio? Nigdje? Šta si radio? Ništa. Život proveden u krizi, život koji te tek održava u životu. Ne tješimo se nanoseći sebi štetu. Ne govorimo, pa nije sve u tom sticanju. Naravno da nije. Ali ne ubjeđujmo se da je normalno period snage, zdravlja, svježine i zdrave pameti ne iskoristiti za nešto više od pukog sakupljanja hrane. Normalno je imati dom, imati za školarinu djeci, imati za odmor, tri sobe, kupatilo i mali auto, Sve to mnogima ne mogu ostaviti roditelji, ako su nekom ostavili eh, pa neće on moći svojoj. Mnogo je djece, a malo soba danas. Mnogo je mladosti, a malo otvorenih vrata, mnogo je energije, a malo rada, mnogo je volje, a malo šansi, mnogo je nas, a malo onih koje je briga šta će sa nama biti.
Iseljavanje
Na kraju, kad izgubiš nadu i shvatiš da nije do tebe. Da istinski nije do tebe. Imaš znanje i vještine, ali nemaš šansu da to pokažeš. Nekako se snađeš i presrećan otputuješ u dijasporu. Željan nekog reda i sretan što ipak uz mnogo rada imaš dovoljno, čak i da pomogneš ostale provedeš najbolje godine u tuđoj zemlji. Tebi tuđa, tvojoj djeci njihova. Izrodiš djecu. Međutim ona radije govore stranim nego maternjim jezikom. Ustvari koji je zapravo njihov maternji jezik? Ko zna ko će im biti majka. Tamo ostariš, vratiš se. Ovdje si sastavio za neku kućicu ili stančić, ko moderan starac viđaš porodicu preko skajpa ili nekih holograma. Tvoji te posjećuju za praznike, lijepo ti je sada imaš neki dinar, ali nemaš porodicu. Izgubio si korijene, ta kuća u koju si toliko uložio uopšte ne zanima tvoju djecu, jednostavno ne planiraju živjeti u njoj. Desi se da uhvatiš sebe kako se uželiš neke ulice u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Norveškoj itd. I onda se zapitaš, ko si sada ti? Da li ćeš umrijeti baš u svojem domu?
U zamkama sadašnjice trunu nam najbolje godine. U zamci upadaju nemarni i nepažljivi. Hoćemo da živimo, a ignoriramo da život i nama prolazi. Najgore od svega je što očekujemo da našu budućnost poboljšaju oni koji su unakazili sadašnjost.
Piše: Haris Ibrahimović. Revija Sandžak, broj 187.

IZBOR JAVNIH TUŽILACA

Narodna skupština Republike Srbije je, na prijedlog Vlade Srbije 21. decembra 2015. godine donijela odluke o imenovanju 52 osobe na funkcije javnih tužilaca od 85 osnovnih javnih tužilaštava koliko postoji na teritoriji Srbije. Takođe, predmet izbora bili su i funkcije specijalnog tužioca za organizirani kriminal, kao i specijalnog tužioca za ratne zločine.

Izbor za pozicije javnih tužilaca kao i specijalnih tužilaca za organizirani kriminal odnosno ratne zločine izazivao je kontroverze zbog sumnjive procedure izbora, kako zbog neuzimanja u obzir ocjena kandidata, tako i zbog izostanka redovne procedure izbora tužilaca za 33 osnovna javna tužilaštva. Također, posebno problematičan izbor bio je slučaj novoizabranog tužioca za organizirani criminal, Mladena Nenadića, kao i u slučaju razrješenja dosadašnjeg tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića.

NEPOŠTOVANJE PROCEDURE IZBORA TUŽILACA

Prema Zakonu o javnom tužilaštvu , Državno vijeće tužilaca predlaže kandidate za izbor javnih tužilaca Vladi Republike Srbije, a Vlada potom, kao ovlašćeni predlagač, predlaže konačne kandidate za izbor javnih tužilaca Narodnoj skupštini. Udruženje tužilaca Srbije je još pre sjednice Skupštine iznijelo kritiku na profil kandidata koje je predložila Vlada, ukazujući da su kriteriji Vlade nejasni, te da nisu nužno prijedloženi oni tužioci koji su ujedno ocjenjeni kao najstručniji, najosposobljeniji i najdostojniji. Na kritike stručne javnosti, kao i opozicionih poslanika na izbor tužilaca, ministar pravde Nikola Selaković je reagirao eksplicitnim priznanjem da se Vlada zaista rukovodila i nedozvoljenim političkim kriterijima prilikom izbora tužilaca: „Nisam politički mazohista da biram one koji potpuno ne odgovaraju politički Vladi. Ali, pre svega, kriterijum je stručnost za obavljanje tužilačkog posla (Vlada Srbije kritikovana za politizaciju pozicije tužioca”, Balkan Insight: http://bit.ly/1PNC5eq).”

Ova izjava ministra pravde potvrdila je sumnje u legalnost procesa izbora, na šta su organizacije civilnog društva reagirale saopćenjem u kome se zahtjeva smjena ministra i ponavljanje postupka izbora javnih tužilaca kako bi se, sada već diskreditovan, proces izbora tužilaca izvršio u skladu sa principima ustavnosti i zakonitosti. Kako bi se bolje upoznali sa nepoštovanjem procedure izbora javnih tužilaca, krenimo od početka procedure. Prvi korak predstavlja donošenje odluke o oglašavanju izbora za javne tužioce koju donosi Državno vijeće tužilaca (u daljem tekstu DVT), najkasnije šest meseci prije isteka funkcije javnog tužioca (Čl. 78. Zakona o javnom tužilaštvu). Mandat javnog tužioca je, za razliku od mandata zamjenika tužioca, ograničen i traje šest godina. Nema smijetnji da se isto lice ponovo izabere za javnog tužioca.

U toku prve faze procesa izbora, predstavnici strukovnih udruženja bili su vrlo agilni u nameri da široj javnosti predstave sporne tačke u propisima, kao i mogućim propustima koji bi se posljedično mogli dogoditi u praksi izbora javnih tužilaca. Naime, početkom maja 2015. godine stručna javnost je iznosila kritike na izgled Pravilnika koji treba da definira kako će se ubuduće birati tužioci i njihovi zamjenici. Neslaganje sa većinskim stavom pri DVT-u je eskaliralo 5. maja prošle godine, kada je predstavnik Udruženja sudijskih i tužilačkih pomoćnika Srbije Nenad Stefanović napustio radnu grupu za izradu Pravilnika. Osnovna primjedba se odnosila na prevelika diskreciona ovlašćenja u rangiranju tužilaca koja je Pravilnik ostavljao predstavnicima DVT-a. Ipak, disonantni tonovi nisu smetali DVT-u da 14. maja usvoji Pravilnik (Pravilnik o kriterijumima i merilima vrednovanja rada javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca). U tekstu ovog dokumenta se navodi da će rang lista tužilaca biti utvrđena na osnovu pismenog i usmenog ispita. Za izgled oba testa i njihovo vrijednovanje će biti zadužena izborna komisija sastavljena od pet članova koja određuje DVT. Pismeni dio testa nosiće 50, a usmeni 20 bodova.

Dodatni problem pri izboru tužilaca predstavlja to što Pravilnik po kome se biraju kandidati, nije odredio kriterije za ocjenu dostojnosti. Uopće, postoje dva suštinska nedostatka Pravilnika po kome su tužioci bili ocjenjeni, o čemu su strukovna udruženja dizala glas prije i za vrijeme procesa izbora javnih tužilaca. Prvo, Pravilnik ne sadrži nikakve kriterije i mjerila za ocjenu dostojnosti kandidata, već isključivo za ocjenu stručnosti i osposobljenosti, iako je i dostojnost zakonski uvjet za izbor javnog tužioca. Drugo, valjalo je očekivati da primjena ovog Pravilnika bude naročito sporna kad je reč o usmenom delu provjere, tj. o razgovoru sa kandidatom, jer je svaki takav razgovor nužno i po samoj svojoj prirodi više pogodan za impresije, nego za pouzdanu kvantitativnu ocjenu. Međutim, osnovni problem primjene zakonskih i drugih odredbi, u ovom slučaju, nije ležao u primjeni odredbi o razgovoru, već u nečemu što je podobnije za kvantitativnu ocjenu. Kao sljedeći korak u procesu izbora, DVT je na osnovu ocjenjivanja kriterija stručnosti i osposobljenosti, 23. novembra prošle godine utvrdilo Rang listu.

Lista je sadržala samo ime i prezime kandidata, podatke o tužilaštvu za koje konkuriše i u kojem radi, pa se iz toga ne može zaključiti po kom osnovu je kandidat svrstan na listu prijedloga koji se upućuje Vladi. Ovakav potez DVT-a, kao i prihvatanje Vlade da takav prijedlog prihvati otvorilo je manevarski prostor za finalnu egzekuciju skupštinske većine da izabere loše ocjenjene kandidate odnosno politički podobne, a ne vrednovane na osnovu kriterija kao što su stručnost, osposobljenost i dostojnost kandidata za ovu funkciju.

Samo jedan od drastičnijih primera lošeg izbora jeste izbor za osnovno tužilaštvo u Sremskoj Mitrovici gde je Vlada Srbije predložila Skupštini (a skupštinska naprednjačka većina izabrala) drugoplasiranog Đorđa Mahovca, koji je osvojio 58 poena, umesto prvoplasirane Branke Milosavljević, koja je imala nešto ispod maksimalnog broja bodova – 69,6.
Piše: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak 187. broj