Alen Duraković
Alen Duraković

Puno toga se dogodilo u mjesecu aprilu, puno značajnih datuma u prošlosti koji bi se trebali pamtiti i o čemu bi trebalo govoriti i pisati. Naprimjer, obilježavanje života i djela slavnog Bošnjačkog Homera, gospodina Avda Međedovića, kojeg su nam prezentirali ljudi iz daleke Amerike, ili recimo sjećanje na Džemala Bijedića i njegovu smišljenu politiku i mudrost.

Ko je kriv što se o tome ne govori i ne zna?

Za stavove i zaključke u ovom tekstu može biti odgovoran i moj boravak u dijaspori ili možda sublimacija životog iskustva, pročitanog i svježe doživljenog.

Uzmimo za primjer stanje naroda koji usljed mnoštva smišljenih manipulacija političkih šibicara je prestao da vjeruje svojim očima i da se nalazi u jednom bestežinskom stanju duha i materije gdje nije u stanju razlučiti dobro od lošeg, istinu od prevare. Naravno, za događaje iz naše bliže prošlosti ne možemo kriviti “šibicare”, već narod, jer je nijemo posmatrao (čast izuzecima) dešavanja oko sebe i samovoljno pristajao biti žrtveno jagnje za više ciljeve neznanih. Nije zanemarljiv broj koliko puta sam u kratkom vremenskom periodu čuo konstataciju da se neko od “sveštenih lica” bavi politikom i kako su, po mišljenju pojedinaca, njegovo djelovanje ali i posao politički obojeni. Zaista čudan zaključak od strane pojedinaca kojima je usljed političkog djelovanja i primjene zakona koje su, opet, političari u parlamentu izglasali, (tom istom pojedincu ili skupini) nesmetan boravak i rad. Znači govorimo o rezultatima politike a ne o svešteničkom izglasavanju i usaglašavanju kanona bilo koje religije. Zabrinjavajuća je činjenica koliko malo znamo o svojoj historiji i koliko se narod boji pojedinaca koji govore o historijskim činjenicama svog naroda, ali ta bojazan nije prisutna samo u svojoj zemlji već i kod onih Bošnjaka koji su više decenija u inostranstvu. Nisam uspio odgonetnuti šta je uzrok tome, da li je u pitanju strah od toga da se kaže istina, ili je u pitanju stid od preživljenog zločina, ili je u pitanju hatar prema narodu iz kojeg su najvećim djelom potekli zločinci. Šta god da je od nabrojanog, njihova je krivica i oni su krivi jer neće ili ne žele sebi da pomognu.

Ko je kriv!? A ono opet narod! Slijedom događaja koji se dešavaju spontano i namjerno, narodu se nekada hoće prikazati stvarno stanje i slika sredine i društva u kojem živimo. Uzalud pokušaj i namjera da se ostalom poštenom svijetu skrene pažnja na pojedince koji su se svojim nemoralom i bestidnošću odvojili od ostalih, narod, usljed bestežinskog stanja duha i materije nije u stanju ni razumjeti u prvi momenat šta se dešava a o preventvnom djelovanju mi ne možemo govoriti. Možda bi imalo ljudi koji bi govorili o preventivnom djelovanju, ali nemaju slušaoce i pratioce. I zbog čega uzalud trošiti i vrijeme i riječi, bolje je nešto konkeretno raditi.

Isto je tako i sa idejom, pokretom. Narod, prosto, nije sazrio da shvati društvene procese i dešavanja i ne želi da stane na zemlju i da korača. Više voli da se okreće u bestežinskom stanju duha i materije bez trunke atmosfere savjesti, prilagođavajući se “pravcu i silini vjetra”, nego da stane na svoje noge i da smjelo korača.

Postalo je očigledno da je potrebno raditi sa pojedincima kojima će se pružiti prilika da utiči i kreiraju stvarnost i dešavanja, a samim tim i na historiju. Davanjem mogućnosti svjesnim pojedincima možemo da budemo i ostanemo na tragu iznalaženja formule i modela opstanka. Ako Bošnjaci nisu u stanju da uzmu svoj dio “kolača”, i ne samo Bošnjaci nego i druge nacionalne manjine, onda nemaju pravo drugog kriviti za svoj neuspjeh i očaj. Jednostavno, ako hoćemo da budemo “spašeni”, prvo trebamo željeti da budemo spašeni, pa htjeti da budemo spašeni. Želja za ostvarenjem cilja proizvodi kod čovjeka ali i cijelog naroda iznalaženje modela kako i na koji način ostvariti svoj cilj. Nepostojanje želje i volje za spasenjem, nema se početna osnova za razmišljanje o medelima spasa.

aprila se navršava 99. godina (1915) od Bitke na Čanakkalama, gdje su učešće uzeli i Bošnjaci Sandžaka (njih preko deset hiljada). Otišli su da se bore za ideale, pod tuđom zastavom. Znali su šta ih čeka, ali su išli. Ko sada može skupiti deset hiljada ljudi da dođu na jedan zajednički ručak, da jedu i piju i da se zdravo i veselo vrate kućama!?

Vrlo je vjerovatno da smo izgubili ideale za budućnost i osjećaj za sadašnjost, a iz prošlosti ne učimo lekcije koje su nas koštale stotine hiljada ubijenih.

Jednostavno, naša realnost je takva, ljudi iz kafane govore kako hodža ne zna da radi svoj posao i kako bi trabao da ga radi, i narod to prihvata. Povodi se za pričom pijanih ili drugova pijanih bez razmišljanja o tome ko je kriv? Narod je kriv!

Alen Duraković
revija SANDŽAK | 1. maj  2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com

Leave a comment