EDICIJA “DOBRI BOŠNJANI” MURAT-AGA KURTAGIĆ (1914-1999)

Kao malo dijete doživio je tragediju i ostao siroče. U doba haosa nakon Prvog svjetskog rata, srpski razbojnici strijeljali su mu oca i šestero očeve braće. O tom okrutnom zločinu, o kom je u narodu ostalo sjećanje na “Noć kad pobiše Kajabegoviće i Kurtagiće” pričao je Avdo Međedović slavnom harvardskom sakupljaču Milmanu Parryu i Nikoli Vujnoviću 1935. godine, a Murat-aga nama 1989. Majka mu se preudala, pa je već kao mališan od četiri-pet godina, zajedno s dva brata koji su bili još mlađi, ostao siroče, više gladno nego sito. Siročad je primio k sebi Muratov djed Abdul Kurtagić, izvanredni guslar. Od njega Murat uči epske pjesme već kao malo dijete. Kurtagićeva tragedija kao da je Božijom pravednošću spasila za potomstvo potpuno izvorne epske pjesme iz XIX vijeka, jer njegov djed nije učio pjesme iz knjiga, nego prirodnim tradicionalnim putem (učenjem od starijih pjevača).
Prema svjedočenju pjevača Hašira Ćorovića, Parry i Vujnović upoznali su Kurtagića već u ljeto 1935. godine, u Bijelom Polju. Albert Bates Lord prvi put je sreo Kurtagića u ranim pedesetim godinama. Premda je tada uspio snimiti samo jednu njegovu pjesmu, odmah je shvatio da se radi o fenomenalnom pjevaču, koji može tvoriti pjesmu punih osam sati bez odmora. Lord je bio oduševljen Kurtagićem i tvrdi da je on najbolji pjevač kog je sreo. U šezdesetim godinama, Lord je i opet imao nesreću da snimi samo jednu Kurtagićevu pjesmu. Ovu snimku transkribirao je Zlatan Čolaković na Harvardu.
Marina i Zlatan Čolaković sakupili su 22 Kurtagićeve pjesme (ukupno oko 35.000 stihova), te mnoge pripovijetke i legende, služeći se profesionalnim kasetofonom i video-kamerom. I oni smatraju da je, uz Avda Međedovića i Mehmeda Kolaka-Kolakovića, Kurtagić najznačajniji bošnjački epski pjesnik. O Kurtagićevim pjesmama pisali su Albert Lord, Zlatan i Marina Čolaković, Ljubiša Rajković, Zaim Azemović, Vuk Minić. Pjesmu «Kostreš Harambaša» Zlatan Čolaković je preveo na engleski, a Marina Rojc-Čolaković je o njoj napisala i odbranila magistarsku radnju. Video snimke Kurtagićevog pjevanja zbirke Zlatana i Marine Čolaković predstavljaju jedini filmski zapis cjelovitih bošnjačkih epskih pjesama. Uz Lorda i Čolakoviće, Kurtagićeve pjesme sabirali su Ljubiša Rajković i Zaim Azemović. Husein Bašić uvrstio je nekoliko Kurtagićevih pjesama Rajkovićeve i Azemovićeve zbirke u svoje antologije.
Na širem području Rožaja, i uopće među Bošnjacima Crne Gore i Sandžaka, Kurtagić je bio vrlo poznata i omiljena ličnost. Pjevao je na bezbrojnim svadbama i sijelima, pa čak i u Istanbulu. Opisao ga je vjerno u pripovijetci «Murat» bošnjački književnik Zaim Azemović. Ostao je Murat siromah bezemljaš cijeloga života, koji je, premda mukotrpno, ipak proveo plodno, uveseljavajući sve oko sebe svojim divnim pjesmama. Živio je u sretnom braku sa suprugom Amirom, okružen brojnim i dobrim sinovima, kćerima i unucima.

(Pripremio: Dr. Zlatan ČOLAKOVIĆ )
BOŠNJACI.NET

EDICIJA DOBRI BOŠNJANI ALI-BEG FIRDUS

Ali-beg Firdus (1862-1910) rođen je u Livnu. Potječe iz muselimske i kapetanske porodice koja je upravljala Livnom 1750-1835. godine. Tu je završio osnovnu školu (ruždiju), a ostalo obrazovanje sticao je sam. Čvrsta narav, politička nadarenost, domoljublje i široka popularnost doveli su ga na čelo bošnjačkog političkog pokreta. Prije toga se istakao u pokretu Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju, gdje je, uz Džabića, izrastao u istinskog predvodnika Bošnjaka. Zajedno sa Srbima protestirao je protiv akta aneksije Bosne. Bio je narodni poslanik Bosanskog sabora i njegov prvi predsjednik.
Nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija i nakon uspostavljanja Rijaseta 1882. godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju. Sve je krenulo pojavom različitih vakufskih pitanja. Kada je Privremena vakufska komisija, na traženje Zemaljske vlade, ustupila sarajevska mezarja Šehitluke i Čekrekčinicu za javne parkove, što se protivilo šerijatskim propisima i islamskim običajima, Bošnjaci su ustali protiv te odluke i 1886. godine obratili su se jednom predstavkom caru, kojom su tražili vakufsku samoupravu. Ovim je označen početak kontinuirane borbe Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade uredbe o konačnom uređenju vakufa 1893. godine, u raspravi opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džamić, traži potpunu autonomiju u vakufsko-mearifskim poslovima. Drugi razlog nezadovoljstva među Bošnjacima, posebno među zemljoposjednicima, bili su odnosi u agraru. Brojnim pojedinačnim i kolektivnim žalbama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno oštećeni i da time trpi Islamska zajednica i bošnjački narod u cijelosti. U žalbama se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom materijalnom položaju i zahtijeva se vođenje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bošnjacima, bez mješanja vlade. (Kalaj) Kallay je odmah predložio caru, da se žalbe odbiju, jer se plašio da bi svako popuštanje zemljoposjednicima, čak u opravdanim slučajevima, moglo izazvati reakciju kemtova, kojih je bilo daleko više i koji bi dobili podršku srpske čaršije angažirane u borbi za crkveno-školsku autonomiju. Treći, čini se, bitni razlog bošnjačkog nezadovoljstva bile su permanentne prozelitističke akcije katoličke crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrštavanje Bošnjaka.
Nasilno katolicko pokrstenje muslimanske djevojcice Bosnjakinje Fate Omanovic, iz sela Kuti kod Mostara 1899, izazvalo je negodovanje, kako kod njega tako i ostalih. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. godine protestna skupština mostarskih građana povodom otmice ove maloljetne muslimanske djevojke od strane časnih sestara. Protestna skupština je održana u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran jedan Odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojka pronađe i vrati svojim roditeljima, te da se obuzda katolička vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Kako se vlasti nisu naročito trudile da pronađu ukradenu djevojku, to se Mostarski odbor obratio 13. juna iste godine jednom predstavkom Zemaljskoj vladi, u kojoj je, u strahu za svoj opstanak \”preponizno\” mole da se djevojka: \”pronađe i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane\”. Odgovor vlasti na ove dvije predstavke sveo se na tvrdnju da je za pokalitočavanje Bošnjaka najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakvo držanje vlasti izaziva dalje nezadovoljstvo, pa se mostarskom pokretu pridružuju Bošnjaci iz cijele Hercegovine. Sada ohrabreni podrškom,naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću. Vlada je u decembru 1899. godine odbila predstavku i nacrt statuta kao neosnovane. Predstavnici Odbora su obaviješteni 2. februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, uz napomenu da će i ubudće kao do tada štititi muslimanske vjerske ustanove i interese. U aprilu iste godine Vlada je smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja bošnjačke opozicije, a jednog sekretara Serifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za Vladu neočekivane i neugodne reakcije. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na cijelu Bosnu, u kojoj je Travnik postao središte opozicije. Vladin pokušaj prikupljanja pismenih izjava lojalnosti naišao je na slab odziv. Također je propao pokušaj da se spriječi širenje Pokreta na selo. Širenjem Pokreta na cijelu BiH dolazi do njegovog političkog povezivanja sa Srpskim autonomnim pokretom. U proljeće 1900. godine bošnjačka deputacija Pokreta koristi priliku zajedničkog zasjedanja austrougarskog Parlamenta za svoju akciju. Najveći politički efekat boravka delegacije u Budimpešti bilo je povezivanje Pokreta sa mađarskim opozicionim poslanicima koji su u cilju rušenja Kalaja postavili u ugarskom parlamentu interpelaciju u vezi sa bosansko-muslimanskim prilikama. To je prisililo Vladu i Kalaja da početkom februara 1901. godine povedu pregovore sa Džabićevim Odborom. U iscrpljujućim pregovorima postignuta je saglasnost skoro u svim pitanjima, osim u četiri ključne tačke izbora i sastava Ulema medžlisa, načina postavljanja i imenovanja reisul-uleme i muftije, nadležnosti istambulskog mešihata i davanja menšure reisul-ulemi, te visine državne subvencije. Nakon neuspjeha da se pregovori obnove, muftija Džabić je krajem januara 1902. godine sa još petericom članova otišao u Istanbul da kod najviših islamskih foruma traže savjet i upustva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonmije. Vlada je to iskoristila i 4. marta 1902. godine proglasila Džabića neovlaštenim i sefenikom zabranivši mu povratak u zemlju pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. U BiH je pooštrena policijska represija praćena valom seobe Bošnjaka u Tursku. Prije Džabićevog odlaska u Istanbul srpska strana je nastojala da saradnji sa Bošnjacima nametne institucionalni okvir zaključivanjem jednog nacionalno-političkog ugovora o međusobnom savezu. U tu svrhu je u augustu 1901. godine održan tajni sastanak između dvije strane koje su predvodili Dažbić i Jeftanović u Kiseljaku. Poslije odlaska Džabića Bošnjake su zastupali Ali beg Firdus i Bakir beg Tuzlić. Srbi su ponudili nacrt ugovora o političkoj saradnji u 25 članova u kome su na prvom mjestu tražili političku autonomiju za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na čelu vlasti u BiH nalazio bi se guverner imenovan od Porte, naizmjenično jedan Bošnjak i jedan pravoslavni (Srbin). Zbog nesaglasnosti oko agrarnog pitanja, naziva jezika (da bude samo srpski) i zahtjeva da pismo bude samo ćirilica, Bošnjaci nisu nikada potpisali Ugovor. Odlaskom Džabića Pokret za autonomiju je utihnuo, pa je novi ministar finansija Burian to iskoristio i krajem 1904. godine popunjava upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkcij lojalnim ljudima i imenuje nove članove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Ovo je Povjerenstvo u martu 1905. godine donijelo odluku da se za izdržavanje islamskih škola propiše 5% prireza na neposredni porez. Odgovor naroda je bio ni pare bez vakufsko-mearifske autonomije. To ohrabruje vođe Pokreta koji su ostali u zemlji, pa su 24. aprila 1905. godine predali predstavku ministru Burianu, kojom traže ukidanje vanrednih policijskih mjera u odnosu na Bošnjake kojima se vrijeđa sloboda kretanja i rada, dozvolu povratka u domovinu onima koji su proglašeni neovlaštenim iseljenicima, puštanje interniranih na slobodu, čime bi se islamskom narodu omogućilo da preko svojih zastupnika pristupi konačnom uređenju svoje vakufsko-mearifske autonomije. Sada se aktivira veleposjednička grupa i u cilju agrarnih reformi preuzima 1906. godine od Džabića u Istanbulu dokumente i punomoćja za nastavak autonomne borbe i stavlja se na čelo Pokreta. To je primljeno sa simpatijama u svim bošnjačkim krugovima, a stigla je i otvorena podrška i Zemaljskog vakufskog povjerenstva. U takvoj situaciji ministar Burian nema drugog izbora do nastavka pregovora sa bošnjačkom opozicijom tamo gdje su 1901./1902. godine prekinuli. On u tom smislu daje izjavu u Delegacijama iz koje se moglo zaključiti da će u spornom pitanju Mešihata izaći u susret muslimanskim zahtjevima – priznavanjem halifi (sultanu), odnosno šejhul-islamu vjerske jurisdikcije nad Bošnjacima. Pitanje vakufsko-mearifske autonomije može se riješiti pošto se Bošnjaci prethodno slože u pogledu svojih zahtjeva i svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva Autonomni pokret je brzo ispunio provođenjem stranačke organizacije i isticanjem njezinog programa. Na pismeni poziv Ali bega Firdusa održan je krajem 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO).
Na sastanku muslimanskih prvaka održanom 3. decembra 1906. godine osnovana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) Na istom sastanku izabran je egzekutivni (izvršni) odbor MNO sa stalnim sjedištem u Budimpešti. Prvi predsjednik egzekutivnog odbora bio je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. Egzekutivni odbor prerastao je u predstavnika bošnjaèkog naroda, a njegovi èlanovi bili su glavni pregovaraèi u vezi sa borbom muslimana za vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju. Èlanovi MNO nazivani su egzekutivci. (M. Imamoviæ, Istorija Bošnjaka)
Početkom 1907. godine obavljeni su izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima gdje žive Bošnjaci izabrani su milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na Prvu stranačku skupštinu održanu u Budimpešti 11. marta 1907. godine. Tu je preko 100 delegata jednodušno odobrilo sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu, te potvrdilo izbor Egezekutivnog odbora od 18 članova na čelu sa Ali begom Firdusom i kojima je povjereno da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine. Egzekutivni odbor je nastavio autonomnu borbu pisanjem memoranduma, dugim pregovorima sa Zemaljskom vladom i slanjem deputacija u Beč i Istanbul. Sve je to okončano tek poslije aneksije i smirivanja aneksione krize početkom 1909. godine, kada je pitanje vjerske autonomije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini izgubilo državno-pravni značaj za Austro-Ugarsku. Tako je konačno 15. aprila 1909. godine ozakonjen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu. Time su ostvareni desetogodišnji napori Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Pouzdano se može kazati da je u pozadini za autonomiju, kako Bošnjaka tako i Srba, bila borba za političku autonomiju Bosne i Hercegovine, koja je Bošnjacima bila trajni cilj.
(BOŠNJACI.NET) Revija Sandžak, broj 188.

Edicija “Dobri Bošnjani“ Mehmed Dzemaludin ef. Čaušević

Džemaludin ef. Čaušević
Džemaludin ef. Čaušević
Džemaludin ef. Čaušević rođen je 1870. u Arapuši kod Bosanske Krupe. Visoko obrazovanje stiče u Istanbulu. Godine 1914. biva izabran za Reisu-l-Ulemu. Tu dužnost obnaša sve do 1930. godine kada u znak protesta, zbog odluke vlade u Beogradu o ukidanju vjerske autonomije Bošnjaka, podnosi ostavku i odlazi u mirovinu. Bio je saradnik brojnih listova, časopisa i kalendara kao što su “Behar“, “Biser“, “Misbah“, “Islamski Svijet“, i “Narodna Uzdanica“. U asocijaciji sa Muhamed Ef. Pandžom prevodi Kur'an na bosanski jezik i piše prvi kratki komentar. Kao duhovni vođa Bošnjačkog naroda, cijelog svog života posvjećuje se unapređenju vjersko-prosvjetnog i kulturnog života Bošnjaka.
Poznat je kao veliki dobrotvor. Nakon mučkog i podmuklog ubistva Ferdinanda, u Sarajevu i drugim mjestima došlo je do demonstracija protiv Srba. Nakon što je došlo do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, Džemaludin ef. Čaušević se javno oglašava protiv takvih postupaka. Već 4. Jula. 1914. godine upućuje apel Bošnjacima savjetujući “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivaja i izazivanja, a naročito da se prođe “Bogu mrskog djela uništavanja imovine.” Valja napomenuti da je tih dana i lično se zauzeo zaštiti nekliko srba. Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.
Reis Čaušević svoj apel proširuje objavljujući čuveni “Proglas muslimanima,” koji je objavio u sarajevskom alhamiado listu “Jeni Mishab“ (Nova Baklja), 24. Jula. 1914. Prema riječima Džemaludina Ef. ČauševiĆa “Kur'an strogo osuđuje i zabranjuje višebojstvo i pripisivanje druga Bogu,” zatim dodaje “Cilj je borbe i ratovanja koji muslimani vode da vjera bude samo u jednoga Boga. Sloboda vjere i savjesti ovdje nalaze svoj najbolji oslonac.”
Već 1918. godine, prve srpske jedinice ulaze u Sarajevo i čine nasilje nad Bošnjacima. Položaj Bošnjaka muslimana postaje neizdržljiv. U intervjuu za francuski list 1919. godine Čaušević naglašava da su Bošnjaci “ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim.” Oni bosanske muslimane smatraju “uljezima” – zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Svetozar Pribičevic, reagirao kod predsjednika Zemaljske Vlade za BiH, Atanasija Šole, da “diskretno” zatraži od ČauševiĆa da demantira izjavu francuskom novinaru, ili da mu u suprotnosti uputi prijedlog za njegovo penzionisanje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi potpuno tačni i da se radi o čovjeku koji je 1914 štitio Srbe od progona.
Džemaludin ef. Čaušević umire 1938 godine i ukopan je na počasnom mjestu kod Begove džamije. Danas diljem Bosne i Sandžaka ima poštovalaca lika i djela ovog velikana. Tako u Bosni postoji i udruženje koje nosi naziv “Džemaludin ef. Čaušević”.
Mostarski list «Biser» (od 1. decembra 1913.) godine donosi, na svojoj naslovnoj stranici, jednu pjesmu pohvalnicu pod naslovom «Našem novom Reisu». Evo te pjesme u cijelosti:

Čeko te je narod ko ozebo sunca,
Da mu vidaš boli i stoljetne rane,
Misleć da će s tobom danak da mu grane
Sa života našeg najvišeg vrhunca.

I ti si nam došo, dragom Bogu hvala,
Sudbinom Islama da upravljaš sada;
Ja vjerujem da će reiska ti vlada
Biti pravi izraz naših ideala.
Ti tek napred hrli, a narod te cio
Uvjeren u jakost tvog velikog duha –
Na tvom putu prati, naš Džemale mio!

Reistvom je tvojim pobjedila pravda –
Nek pred tvojim umom u prašinu pada
Klika što se hrani korom tuđeg kruha!

Izvor: BOŠNJACI.NET i drugi članci, Revija Sandžak, broj 187.