ODRŽANI SKUP PROMOCIJE I RASPRAVA O ,,VATANU“ AUTORA AKADEMIKA ŠEFKETA KRCIĆA

Skup je održan u narodnoj i univerzitetskoj biblioteci ,,Derviš Sušić“ u Tuzli dana 26.1.2018 s početkom u 17 h.
Uvodnu riječ i pozdrav u ime biblioteke je izrazila direktorica prof Mirna Trifković koja je posebno izrazila zadovoljstvo što su studenti predložili da se o Krcićevom djelu Vatan raspravlja, te je ona prihvatila taj prijedlog.

O filozofskom i književnom djelu govorili su pred prepunom salom:
-akademik prof. dr. Enver Halilović
-prof dr. Kadrija Hodžić
-prof. dr. Izet Šabotić
-književnik Mehmed Đedović
i mladi filozofi iz Tuzle Mensur Pavica i Edina Delić.
Na kraju ove filozofske rasprave auditoriju se obratio i autor akademik prof. dr. Šefket Krcić.
Posebne akcente izdvojili bi smo iz izlaganja promotera.
1) Akademik prof. dr. Enver Halilović
Pravu akademsku besjedu sa estetičko-filozofskih pozicija izgovorio je akademik prof. dr. Enver Halilović, nekadašnji rektor univerziteta u Tuzli, a sada direktor zavoda za visoko školstvo u BIH. On je inspirativno govorio o Krcićevom djelu Vatan sa filozofsko pjesničkih pozicija i ukazao na činjenicu da autora poznaje 4 decenije. Vatan je, prema Haliloviću, smisao života i pogled na svijet. U podužoj besjedi koja će biti objavljena, prof Halilović je posebno u fokus stavio Krcićev rad sa studentima s etičko-estetsko-pedagoških pozicija.
2) Prof. dr. Kadrija Hodžić
Ovaj znameniti profesor univerziteta je na specifičan način tumačio Krcićevu poetiku o očuvanju Bosne kao države i bosanskog identiteta. Prema njemu Vatan predstavlja pravu lirsku etiku Bosne. Pored toga, profesor Hodžić je ukazao na originalno Krcićevo stanovište koje se tiče proučavanja brojnih filozofskih tema a posebno povijesti filozofske misli kod bošnjaka kao i kapitalno djelo enciklopedija Sandžaka. On je akcentovao na brojne metafore iz Vatana koje smatra najboljim djelom Bošnjačke literature.
3) Prof. dr. Izet Šabotić
Profesor historije na filozofskom fakultetu tumačeći Vatan profesora Krcića tumačio ga je s historijskih pozicija tumačeći brojne historijske događaje o kojima svijedoči Vatan. Prema njemu moguća je relacija historije-poezije-filozofije.
4) Književnik Mehmed Đedović
On je posebno izrazio zadovoljstvo što je Vatan jedinstven u bošnjačkoj literaturi. Ukazao je da je važno što se promoviše pred kulturnom javnošću BIH i vjeruje da će uskoro Vatan biti objavljen i u BIH.
5) Filozof Mensur Pavica

MOJE IZLAGANJE SASTOJI SE IZ TRI DIJELA I TO: IZ ZAHVALE MOJIM MENTORIMA, IZ PJESME O DOMOVINI I IZ MOJE FILOZOFSKE ANALIZE VATANA.
I DIO (RIJEČ ZAHVALE)
MOJI MENTORI, DRAGI, CIJENJENI, UVAŽENI I POŠTOVANI PROFESORE KRCIĆU I PROFESORE HALILOVIĆU.
MALO JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA ŽIVIMO ZBOG FILOZOFIJE.
JOŠ I MANJE JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA ŽIVIMO FILOZOFIJU.
JOŠ I MANJE JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA PIŠEMO FILOZOFIJU.
NAJMANJE JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA VOLIMO FILOZOFIJU.
VI STE RAZLOG ŠTO VOLIMO FILOZOFIJU.
HVALA VAM NA TOME U IME SVIH STUDENATA ODSJEKA ZA FILOZOFIJU I SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U TUZLI.
II DIO (PJESMA O DOMOVINI)
VATAN ZNAČI DOMOVINA PA SAM ZA VEČERAS S NJEMAČKOG PREVEO I PJESMU O DOMOVINI, TAČNIJE O POGUBNOSTI NEIMANJA DOMOVINE, OD POZNATOG FILOZOFA FRIEDRICH NIETZSCHE-A KOJI IAKO JE BIO FILOZOFSKI NIHILISTA NIJE MOGAO A DA NE CIJENI DOMOVINU. PJESMA NOSI NASLOV U ORIGINALU ,,VEREINSAMT“ (,,USAMLJEN“). OVOM PRILIKOM ŽELIM SAMO ISTAĆI DA JE ŠTETA ŠTO JE NIETZSCHE-OVA PJESNIČKA DJELATNOST NEDOVOLJNO POZNATA ŠIROJ JAVNOSTI, TE SE NADAM DA ĆE IZDAVAČKE KUĆE TO PREPOZNATI I USKORO PREVESTI I OBJAVITI I NJEGOVE PJESME.
PJESMA GLASI:
Usamljen
Fridrich Nietsche

Vrane vrište i lete lepršavim letom ka gradu
Uskoro će padati snijeg
Blago onom ko sad još ima domovinu

Sad stojiš ukočen, gledaš unazad, ah!
Koliko dugo već!
Šta si ti ludo od zime odbjegao u svijet!

Svijet-kapija do 1000 pustinja nijem i hladan!
Ko je izgubio ono što si ti izgubio nigdje se ne zaustavlja!

Sad stojiš blijed
Na zimsko putovanje proklet
Sličan dimu koji stalno teži sve hladnijim nebesima

Leti prico, pjevaj svoju pjesmu u tonu pustinjske ptice!
Sakri o ludo svoje krvareće srce u ledu i ruganju!

Vrane vrište i lete lepršavim letom ka gradu.
Uskoro će padati snijeg.
Teško onom koji nema domovine!
(KRAJ)
III DIO (FILOZOFSKE DIMENZIJE VATANA)

VATAN ZA LINGVISTU ZNAČI DOMOVINA.
MEĐUTIM VATAN ZA PJESNIKA-FILOZOFA ZNAČI DOMOVINA, ZAVIČAJ, DOM, KUĆA, SVIJET, JEZIK.
KAO TAKO FILOZOFSKO-POETSKI VIŠEZNAČAN, TAJ POJAM ME NAVEO NA SLIJEDEĆE FILOZOFSKE MISLI:
1. DOMOVINA JE TEMELJ EGZISTENCIJALISTIČKE FILOZOFIJE JER JE EGZISTENCIJALISTIČKI OTUĐEN SVAKI ONAJ KOJI NEMA DOMOVINE ILI NEMA DOVOLJNO SVIJESTI O SVOJOJ DOMOVINI.
2. DOMOVINA FILOZOFA JE JEZIK A JEZIK JE PO HAJDEGERU KUĆA BITKA.
3. U RELATIVNOM SVIJETU JE SVE DEFINISANO TOTALITETOM SVOJIH RELACIJA A SKUP SVIH RELACIJA JEDNOG POJMA JE NJEGOVA DOMOVINA
4. DOMOVINA JE TOTALITET LJUBAVI A LJUBAV JE PO GETEU PREDUSLOV SVAKE SPOZNAJE
5. VATAN JE ONO MISTIČNO PO VITGENŠTAJNU TJ. ONO O ČEMU SE NE MOŽE GOVORITI.
6. DOMOVINA SUBJEKTA JE JEDINA MOGUĆNOST PREMOŠTAVANJA JAZA IZMEĐU SUBJEKTA I OBJEKTA JER PREDSTAVLJA SVOJEVRSNU SINTEZU SUBJEKTA I OBJEKTA
7. VATANJE KLJUČNI POJAM METAFIZIKE JER SVAKA METAFIZIKA NA SVOJEVRSTAN NAČIN DEFINIŠE I TUMAČI POJAM VATANA.
8. ETIČKO-ESTETIČKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE VATAN MEDIJ ETIKE I ESTETIKE JER GDJE JE ETIČKO-ESTETSKI ODNOS TU JE VATAN.
9. LOGIČKA DIMENZIJA VATANA JE ŠTO JE VATAN SVUDA TAMO GDJE VAŽI LOGIKA SUBJEKTA.
10. EPISTEMOLOŠKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE VATAN SPOZNATLJIVI ASPEKT STVARNOSTI
11. FENOMENOLOŠKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE HISTORIJA RAZVOJ SVIJESTI O SLOBODI PO HEGELU ALI SAMO U SVOJOJ DOMOVINI JE ČOVJEK ISTINSKI SLOBODAN
12. POLITIČKO-FILOZOFSKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE ODBRANA VATANA PO MAKJAVELIJU JEDINI CILJ KOJI OPRAVDAVA SVA SREDSTVA
13. GRANICA MOGA JEZIKA JE GRANICA MOGA SVIJETA PO VITGENŠTAJNU A JEDNO OD FILOZOFSKIH ZNAČENJA VATANA JE JEZIK
14. PRAKTIČNA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO SMO BIĆA KOJA SVOJIM IZBORIMA MODELIRAJU SVOJ SVIJET TJ VATAN. VATAN JE SVIJET NA KOJI IMAMO UTICAJ, SVIJET PRAKSE A ČOVJEK KAO BIĆE PRAKSE JE BIĆE VATANA.
15. EGZISTENCIJALISTIČKA DIMENZIJA VATANA PO SARTRU JE U TOME ŠTO JE SVAKI ČOVJEK ODGOVORAN ZA CIJELI SVIJET U KOJEM ŽIVI A VATAN JE SVIJET ZA KOJI OSJEĆAMO APSOLUTNU ODGOVORNOST.
HVALA VAM PROFESORE KRCIĆU ŠTO STE NAS SVOJIM VATANOM POUČILI APSOLUTNOJ ODGOVORNOSTI ZA NAŠ VATAN!
6) Filozofesa Edina Delić
Ona je citirala pjesme iz Vatana,,U BAŠČI MILOVANJA“ i ,,TAJNOST ŽIVOTA“ i hermeneutički ih tumačila.
7) Autor akademik prof dr Šefket Krcić
Na kraju se auditoriju obratio i sam autor i rekao da je Tuzla privredni, kulturni i filozofski centar BIH.
Prilikom besjede nije objašnjavao Vatan već je najavio djelo ,,Tako je zborio Jupo Tajbin“ (1913-1977) kojeg je proglasio bošnjačkim Demostenom.

Revija Sandžak

OBJAVLJENA DRUGA ZBIRKA PJESAMA AUTORA MR. NASERA BAKIĆA “DODIR SANDŽAKA”

Druga zbirka pjesama, pod nazivom ,,Dodir Sandžaka”, autora Nasera Bakića, društvenog djelatnika, pisca, publiciste, doktoranta na Univerzitetu u Novom Pazaru i sekretara Udruženja pisaca Sandžaka, iz štampe je izišla ljetos. Ova publikacija je objavljena u okviru edicije ,,Suvremena poezija Sandžaka” ispred Matice Bošnjaka Sandžaka i Kulturnog društva ,,Zambak”. Recenzenti su emnentni pisci Muvdeta Kreho i Mensur Pavica, a urednik prof. dr. Šefket Krcić. Zbirka predstavlja jedno vrijedno djelo sa 75 pjesama na 140 strana, što dovoljno govori o predanom radu autora, koji je svoje najbolje pjesme objavio pod radnim naslovom ,,Dodir Sandžaka” i one su inspirirane Sandžakom, sandžačkim gradovima, mjestima, sandžačkom biću i svemu onome što krasi duh sandžačkog čovjeka.

Izvod iz recenzije akademika prof. dr. Šefketa Krcića:
-Naser Bakić, je prvenstveno intelektualac i stvaralac, koji potiče sa Pešteri, iz lijepog Devreča, gdje je rođen jedan od najvećih bošnjačkih intelektulaca dr. Ibrahim Bakić. Kad je u pitanju Naser i njegovo pjesničko djelo, koje je pred vama, ono kao takvo najbolje govori o poeti iskrene duše, koji nosi u sebi jedno tragično osjećanje života i vremena, izazvano preranim gubitkom brata Sabahudina, na jednoj od pešterskih destinacija i manifestacija, kada je jedan mladi život na apsurdan način nestao. Takvu situaciju nitko ne može da objasni ni da osjeti, koju ni časni sudovi pravde nisu razriješili na valjan način. Takvu boljku nosi sa sobom poeta Naser. Zatim, iz njegovog života iznenada odlazi plemenita majka Sadija, koja je nakon njegovog povratka iz egzila, izdahnula dušu na njegovim rukama. U takvoj tragičnoj situaciji, Naser je ispisivao svoju patnju i svoj dodir sa sandžačkim načinom života. Čitajte Naserov „Dodir Sandžaka“. … Akademik Šefket KRCIĆ (ulomak iz dužeg rada).

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 192.

SJEVERIN, DUH ZLOČINA I NEPRAVDE ČETVRT VIJEKA POSLIJE

Navršilo se četvrt vijeka od stravičnog zločina nad Bošnjacima kada je paravojna teroristička grupa pod komandom ozloglašenog ubice Milana Lukića, zaustavila autobus u mjestu Mioče kod Rudog, izvela iz autobusa, odvela na nepoznatu lokaciju, brutalno mučila i ponižavala i zatim svirepo ubila 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jednu ženu). Ozloglašeni ubica koji se sa svojom terorističkom grupom neometano i slobodno kretao kako na prostoru okupiranog dijela Bosne, tako i na slobodnom dijelu Srbije, harao je bošnjačkim selima i gradovima, palio, pljačkao i ubijao, a da niko nije htio od strane državnih organa tadašnjeg režima Slobodana Miloševića, da stane na put ovom ubici i njegovoj zločinačkoj družini.
Zločin u Sjeverinu urađen je planski, a efekti ovog zločina, samo su uvod u ono što će se i kasnijih godina dešavati na prostorima svih sandžačkih općina, a naročito onih duž granice sa Bosnom, u općinama Priboj, u Prijepolju i u Pljevljima. Nakon ubistava na teritoriji Bukovice, granatiranjem sela Kukuroviće, otmicom u Štrpcima, te paljenjem i pljačkanjem bošnjačkih kuća, a zatim represijom nad stanovništvom i premlaćivanjima u policijskim prostorijama, većina Bošnjaka tog kraja, napustilo je pomenute općine, pa je i demografska struktura nasilno trajno izmijenjena.
Ono što nakon 25 godina opominje kako preostalo stanovništvo općina u kojima žive Bošnjaci, a u kojima su se desili pomenuti zločini, jesu konstantne prijetnje i provokacije koje su upućene prema Bošnjacima toga kraja. Godinama su nekim poznatim i anonimnim mrziteljima Bošnjaka toga kraja teroristi Milana Lukića heroji, pa zastrašivanjem Bošnjaka ispisivanjem grafita i javnim i tajnim prijetnjama prizivaju novi ,,Sjeverin”, ,,Šrtpci” ili neku sličnu manifestaciju egzekucije prema Bošnjacima. Bošnjaci Priboja su i danas u strahu, istaknutim ljudima se prijeti smrću, što najbolje svjedoče takve prijetnje Larisi Karaosmanović, odbornici političke partije koja participira u lokalnom parlamentu (BDZ Sandžaka), kojoj prijete smrću zbog nastupa u pribojskoj skupštini lokalne samouprave zbog pokretanja pitanja izgradnje džamije. Očigledno je da u ovom malom gradiću na zapadu Sandžaka, još uvijek je prisutan duh sjeverinskih dželata, i da se on može aktivirati u onom trenutku općeg haosa ili nekontrole.
Pozitivan je stav lokalne zajednice koju čine većinski Srbi i manjinski Bošnjaci, te predsjednika općine Lazara Rvovića, koji podržava kolektivnu kulturu sjećanja svih stanovnika općine priboj prema ovom zločinu, te mnoge institucije, bošnjačke političke subjekte, političke subjekte iz Srbije, te nevladine organizacije, ali isto tako, treba pozvati državu da se ozbiljnije pozabave potencijalnim prijetnjama od strane novih lica, koje i nakon toliko godina inspiriraju zločini, kao što je ovaj koji je zadesio Bošnjake Priboja, koji su, možda i najbolje od svih u Sandžaku osjetili golgote.
Sjeverin ne smije biti zaboravljen, jer ne predstavlja sjećanje samo za Bošnjake, već i za sve druge, pa i za cijeli svijet, kao svjedočanstvo jednog vremena, bezumlja i namjeri jednog režima da ubija nevine ljude, te pokuša stvoriti trajni defekt u međunacionalnim odnosima dva naroda, koji nijesu uspijeli da se ostvare. No, nepriznavanjem žrtava kao civilnih žrtava rata i odsustvom materijalnog obeštećenja porodicama za sve ove godine, te gubitak maratonskog procesa pred srbijanskim sudovima, nije nešto što uliva vjeru u pravdu, niti sada, niti u budućnosti. Nesankcioniranje novih kreatora zločina, koji prijete smrću ovom napaćenom dijelu Bošnjaka, može da predstavlja i novo akumuliranje zla, koje, nikada se ne zna, može biti probuđeno.
Neka je vječni mir i spas dušama stradalih Bošnjaka, sabur, mir i spas njihovim porodicama, a njihovim zločincima neka je kazna i na ovom i na budućem svijetu!

AUTOR – MSc. Dženis Šaćirović, predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka

SAMOBITNOST I SAMOPOŠTIVANJE SU TEMELJI NAŠEGA OPSTANKA

Bošnjačka povijest je isprepletana previranjima unutar i izvan granica matičnih prostora Bošnjaka, koje su sa istim imale uzročno-posljedičnu vezu, te skretale tok sudbine ovog staroevropskog naroda. Prva velika stradanja Bošnjaci su doživjeli od sredine i kraja XVII vijeka, te u XVIII, XIX, i na koncu, XX vijek je počeo i završio se stradanjem tog naroda. Kobne okolnosti sa sredine XIX vijeka, masovna stradanja i protjerivanja Bošnjaka sa matičnih prostora, samo su išle u korak sa ispisivanjem velikog testamenta predaka svih bošnjačkih neprijatelja da isti uguše. Onoga trenutka kada su aneksirali i dočekali “na tacni” nespremnu državu Bosnu, neprijatelji su njenom narodu ukinuli institucije, jezik, izbrisali naciju, nametnuli nove okolnosti u kojima je jedna od najstarijih država Evrope trebala postati historijska činjenica čiji rodni list treba pretvoriti u pepeo. Dosta je bošnjački narod muka vidio, te obezglavljen lutao u balkanskim ratovima, pa i prvom i drugom, ginući za tuđe ideale, nadajući se da svoje živote polaže za civilizacijsku stvar. Možda i jeste, tako svjestan svoje historije, kada je za u vijekovima unazad prosipao svoje kosti od Persije do Beča, pa na frontovima beogradskih tvrđava i sve do neupitne odanosti antifašizmu, kada je stvarao Jugoslaviju, koja, historija će to posvjedočiti, nikada ne bi postojala da se ovaj narod nije odlučno priklonio borbi za njenim stvaranjem. Mogli bi da analiziramo sve moguće okonosti i uvjete nastanka svih kobnih događaja, da kunemo ili krivimo druge. Da bezgranično proklinjemo godine ukidanja bosanske autonomije, aneksije, ukidanja jezika, zabrane ili preimenovanja nacije, otkidanjima teritorija, te sve te godine kada smo se na popisima stanovništva mogli izjašnjavati kao lijevi, desni, ili kao “neopredijeljeni”. Skupo smo platili sva previranja, sve ratove, kako one koji su bili upereni protiv nas, kako one u koje smo ulazili u odsustvu mogućnosti, ili svijesti da se borimo za svoje interese, a ne za tuđe. Tako su Bošnjaci u svim kritičnim trenucima radili, bivstvovali i za svoje žrtve bili ili kažnjeni ili im se uzvraćalo nezahvalnošću. Zapravo, sve što su u trenucima kada se na njih gledalo kao bezličnu masu uradili, ne samo da nije nagrađeno, već je bilo i pogubno. Žrtva za sve interese osim svojih, bila je stvaranje sebe žrtvom. To je trajalo sve do presudnog časa, onog kada je buđenje moralo nastati, jer je posljednji testament svih neprijatelja Bošnjaka glasio: “Muslimanski (Bošnjački) narod u netanak!”. Dobro je, Allahu Svevišnjem zahvala pripada. Nijesmo nestali! I ne samo to, povratili smo pravo na svoju bitnost. Nijesu pocijepali Bosnu ni 1939-te, nijesu ni 1992. godine. Ni sav taj licemjerni svijet koji je kao kamen gledao, vjerovao, a neki crni dio svijeta i vjerovao u crne pronoze o našem nestanku. No, Božija je uvijek posljednja.
Odsustvo bošnjaštva nas je skupo koštalo.
Skupo nas je koštalo odsustvo institucija. Našega jezika. Našega imena. U konačnici, odsustvo naše svijesti bez ulaženja u to da li je to moralo tako ili nije. Bili smo najlojalnija braća Turcima, vječito zahvalni što su našu herezu pretočili u časni islam. Možda, ispunjeni nabojem islama, koji neuporedivo više duhovnosti i identitetske osjećanosti donosi od pripadanja bilo kojoj naciji, nijesmo baš shvaćali da i nacija sačinjava nukleus ličnog i kolektivnog identiteta, jer i među muslimanima postoje različite kulture, jezici, tradicije, pa samim tim i nacije ili narodi, koji u vremenu koje je tada nadolazilo, u sustavu kakav se stvarao na tlu Evrope, značio je ključnu odrednicu i konačna kretanja jedne bliske i spontane budućnosti. Čini se da su Bošnjaci u bar tri vijeka unazad dosta uspavali i prepustili, pa neka nam veliki dokaz tome bude pokret Husein-kapetana Gradaščevića koji je tada, negdje na polovici vidio kuda sve to vodi. Što se drugog i najdramatičnijeg perioda tiče, Bošnjaci su pola vijeka gradili Jugoslaviju, bili epicentrom komunizma i predodređeni za popunu asimilaciju, pa ni to nije bilo dovoljno da bi se i kao takvi sačuvali namjera da ni kao takvi ne postoje. Dakle, kada bi gledali sve periode odsustva borbe za svojei borbe za nešto tuđe, Bošnjaci su bivali kažnjeni, ili je pak njihova uloga bila obezvrijeđivana ili brisana.
U posljednjih četvrt vijeka praćeni svim epohalnim i spontanim organiziranjima Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije, postavljeni su temelji trajnog rješenja njihovog trajnog egzistencionalnog i nacionalnog pitanja. Bošnjaci su silom prilika vraćali svoje ime, naciju, jezik, branili svoju državu i osnivali pojedine institucije nakon preko stotinu godina. Bošnjaci, kao i na početku ove najdramatičnije, ali sa druge strane i najsvjetlije četvrtine jednoga vijeka, moraju kao i tada, i sada bezpogovorno stati i susdjelovati kroz sve svoje naučne, obrazovne, političke i druge institucije u kojima će kvalitet svoga djelovanja i egzistenciju na svojim matičnim prostorima, ali i u emigraciji podizati na najviši mogući nivo, podvučenim slovom svog historijskog postojanja, bitnosti i samobitnosti, a sve u cilju da najprije nikada ne budu životno ugroženi, pa zatim razvijene svijesti koja nikada neće dozvoliti da bude ugrožena.
Obaveza jednog Bošnjaka je da ističe svoje bošnjaštvo.
Svaki Bošnjak mora glasno i jasno reći, a ponajprije znati i poštovati svoju historiju koju su pisali njegovi preci, a ne drugi, za korist drugoga. Svaki Bošnjak mora nametnuti drugome da ga poštuje sa nultom granicom tolerancije prema nametanju historije i uloge Bošnjaka u njihovoj povijesti. Svaki Bošnjak, mora biti Bošnjakom i takvim se predstavljati na svakom koraku i u svakoj sredini, bez obzira bila ona većinska ili nanjinski bošnjačka. Svaki Bošnjak, sada kada skoro da na svim teritorijama na kojima ima utjecaja da kreira svoju sudbinu, mora svoj jezik čuvati, kako formalno, tako i neformalno – kako izjašnjavanjem da se njime služi, tako i očuvanjem istoga i govorom svojih predaka. Svaki Bošnjak, a ne bi se time razlikovao od svojih susjeda, mora imati vlastiti pogled na događaje sa nultom granicom tolerancije u nastojanjima drugih da nasjedne ili mu se nametne iskrivljena slika o njegovom narodu, njegovom nastanku, porijeklu i osnovanosti za trenutnim postijanjem. Svaki Bošnjak mora učestvovati u političkom životu svoga naroda, na način da pripada onim redovima koji najprije u svom djelovanju zastupaju očuvanje, nejgovanje i afirmaciju najvažnijih identitetskih nacionalnih vrijednosti. Svaki Bošnjak, bez obzira na društveni status, ulogu ili kakvu drugu odrednicu, mora imati na umu da je bošnjaštvo temelj identiteta opstanka, kako njega kao jedinke, tako i kolektiviteta. Samo takve svijesti, svaki Bošnjak, kao jedinka, a cijeli narod u cjelini, može izbjeći iskušenja koja su nametana stoljećima unazad.
Poštuj sebe da bi te drugi poštovali.
Niko ne poštuje onoga ko sam sebe ne poštuje. Niko ne prepoznaje onoga ko sam sebe nije prepoznao. Zato, poštujmo i prepoznajmo sebe trajno, kako bi trajno izbjegli sve drame iz prošlosti i kao jaki I nacionalno svjesni, krenuli putem razvoja i ponude naših vrijednosti na prihvatanje drugima u odsustvu vrijednosti kojima svjedoči jedna nova epoha. Mi se, na kraju, imamo čime ponositi i šta za ponuditi.

Piše: MSc. Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak

PROFESORI DEPARTMANA ZA PRAVNE NAUKE UČESTVOVALI NA KONFERENCIJI ,,DIJALOZI O NASLIJEĐU HAŠKOG TRIBUNALA’’ U SARAJEVU

U periodu 22-24.06.2017. godine, u Sarajevu je održana konferencija pod nazivom ,,Dijalozi o naslijeđu MKSJ”. Konferencija koju su ogranizirali Ujedinjene nacije i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, održana je u prostoriji Kongresne sale hotela ,,Holiday”. Tri radna dana konferencije obilježili su paneli, obraćanja, diskusije i predstavljanje rada Haškog tribunala za dvadesetčetiri godine njegovog postojanja. Konferenciji je prisustvovali kompletno rukovodstvo Haškog tribunala, na čelu sa predsjednikom suda g. Carmelom Agiusom, glavnim tužiteljem g. Serge Brammertzom, sekretarom suda g. Johnom Hockingom, portparolom suda g. Nenadom Golčevskim, te sudijama poput Wolfganga Schomburga i drugima, koji su, također, bili u ulozi uvodničara, moderatora i panelista. Pored oko stotinu pozvanih učesnika, među kojima su delegati Evropske unije, zatim predstavnici misije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, članovi predsjedništva Bosne i Hercegovine, ministri Vlade Bosne i Hercegovine, predstavnici udruženja žrtava rata i institucija za zaštitu ljudskih prava, na ovoj konferenciji su kao jedini učesnici univerziteta iz Srbije, učešće uzeli i predstavnici Departmana za pravne nauke Univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Eldar Šaljić i asistent MSc. Dženis Šaćirović kojima su uručeni posebni pozivi za

Tokom Konferencije, regionalni i međunarodni učesnici razgovarali su o ključnim oblastima naslijeđa Međunarodnog suda i upustili se u aktivan dijalog. Pored osam glavnih panel sesija, Konferencija je ugostila deset pratećih događaja, uključujući promociju knjige, premijeru dokumentarnog filma, otvaranje izložbe i razgovore o raznim regionalnim inicijativama tranzicione pravde. Panel diskusije su počele s normativnim naslijeđem MKSJ-a i njegovim uticajima na nacionalne jurisdikcije, poslije čega su uslijedili paneli o rodnoj pravdi i vansudskom naslijeđu Međunarodnog suda, što je dovelo do konstruktivnih rasprava s publikom. Drugi dan Konferencije bio je posvećen operativnom naslijeđu Međunarodnog suda i tome kako ono može da bude od koristi u procesima pred nacionalnim sudovima; iskustvu svjedoka prilikom svjedočenja pred MKSJ-om i lokalnim mehanizmima za podršku svjedocima; i ulozi odbrane i lekcijama koje su naučene u obezbjeđivanju pravičnog suđenja. Dan je okončan stručnim panelom o istorijskoj vrijednosti naslijeđa Međunarodnog suda. Završni panel Konferencije, koji se bavio nastojanjima Međunarodnog suda u oblasti outreacha, održan je jutros, i na njemu je istaknuta potreba za kontinuiranom edukacijom i informisanjem o radu Međunarodnog suda. Konferencija je okončana prezentacijom zaključaka i preporuka proizašlih iz više panel diskusija. Naglašeno je da će sposobnost nacionalnih jurisdikcija da nastave presuđivanje u predmetima ratnih zločina u skladu s međunarodnim standardimna predstavljati ugaoni kamen naslijeđa Međunarodnog suda. Konferenciju.
Pored panela, učesnicima je prvog dana posjete upriličen prijem kod gradonačelnika Sarajeva u Gradskoj Vijećnici, a drugog dana Konferencije, posjetili su Historijski muzej Bosne i Hercegovine.
Drugog dana Konferencije na petom panelu u okviru diskusije, učešće su uzeli i predstavnici Univerziteta u Novom Pazaru. Tijekom dana Konferencije, predstavnici Univerziteta u Novom Pazaru, imali su susrete sa predsatvnicima Haškog tribunala, Ujedinjenih nacija i institucijama Evropske unije.

Dženis Šaćirović

ODRŽANA 58. SESIJA ,,SUSRET IDEJA ISTOKA I ZAPADA” NA UNIVERZITETU U NOVOM PAZARU

21.06.2017. godine, u organizaciji Instituta za etiku i estetiku, Centra za retoriku i Debatnog kluba studenata, u Velikoj Sali Univerziteta u Novom Pazaru, održana je 58. sesija debate studenata pod nazivom ,,Susret ideja istoka i zapada”, pod mentorstvom akademika prof. dr. Šefketa Krcića. Na ovoj manifestaciji, koja je ujedno bila i posljednja akademska aktivnost studenata i profesora u tijeku ljetnjeg semestra na univerzitetu. Na ovoj sesiji su izlagali studenti Departmana za folologiju i Departmana za pedagoško-psihološke nauke. Sesiju su otvorili, mentor akademik prof. dr. Šefket Krcić, u ime profesora dr. Šemsudin Plojović, u ime asistenata univerziteta MSc. Dženis Šaćirović i kao gost Naser Bakić – sekretar Udruženja pisaca Sandžaka, pisac i doktorant na Departmanu ekonomskih nauka Univerziteta u Novom Pazaru. Kasnije su se studentima i prisutnima obratili, prorektorica za nastavu i profesorica na Departmanu za filološke nauke prof. dr. Amela Lukač-Zoranić i dekan Departmana za pedagoško-psihološke nauke, prof. dr. Mustafa Fetić. Studentima se obratio i predsjednik Debatnog kluba studenata Kemal Toković.
Za TV Sandžak, prof. Krcić je u povodu sesije izjavio: „Svi studenti učestvuju sa svojim temama koje su odabrali iz vidokruga svojih pogleda na svijet. I njihove poruke koje dolaze sa odabranim temama iz filozofije, etike i estetike, jesu izraz njihivih pogleda na svijet, jer je cilj našeg univerziteta da njeguje najbolju tradijiciju besjedništva od antičke Grčke do andaluzijskih univerziteta, prije sedamsto, osamsto i hiljadu godina, ali ne da se traži da to bude knjiški, već slobodno kritičko mišljenje.”
Manifestaciju je medijski podržala TV Sandžak, Agencija SANA i Revija ,,Sandžak”.


AUTOR – Dženis Šaćirović

DOSIJE ,,BOSANSKI JEZIK“ U ,,POLITICI“

Napad na bosanski jezik od strane izvjesnih lingvista, nastavlja se u svjetlu širenja mržnje i željama za kršenjem civilizacijskih prava Bošnjaka u Srbji. Naravno, iako nemaju nikakvih ingerencija, izvjesni lingvisti, intitucije i mediji, nastoje izvršiti pritisak na Vladu Republike Srbije, te političke predstavnike da ,,koriguju” zakonodavstvo. U tom smilu, sav pritisak, koji iako neplodotvoran, ipak uspjeva da širi paniku i mržnju, te animozitet građana Srbije prema Bošnjacima.
Napadi na bosanski jezik traju godinama, a intenzivirano mjesecima, što govori da u Srbiji postoje dekadentni pojedinci, koji, očigledno plate u naučno-obrazovnim institucijama primaju isključivo prema učinku u napadu prema Bošnjacima, jer drugih zaduženja u svom poslu posljednjih godina, zapravo i nemaju, te time, prvenstveno nanose štetu svom narodu, koji od njih nema nikakve druge koristi. Osim toga, ti krugovi ljudi su nezadovoljni dobrim odnosima Vlade Srbije sa Bošnjacima, te su, vjerovatno, njeni izričiti protivnici kao nasljednici sukoba na Balkanu i protivnici Evropskog puta Srbije.
U svjetlu svega toga, 31. marta mjeseca, u srbijanskom dnevnom listu ,,Politika”, objavljen je teks pod nazivom ,,Jezik bošnjački, a ne bosanski”, izvjenog autora Miloša Kovačevića, inače, dobro poznatog protagoniste ideje da se bosanski jezik preinači ili ukine u Bosni i Srbiji, što predstavlja bezumne stavove, potkrijepljene drskim izlaganjima o Bošnjacima i pozivima da im se historija prekraja, falsificira i ukida, i svoje ,,ekspertize” o bosanskom jeziku, veoma drsko provlači kroz javnost vršeći tako pritisak na legitimne predstavnike vlasti u Srbiji da svoje odluke mijenjaju u korist kršenja prava Bošnjaka. Istina, jednom je pristao da se suoči pred auditorijomom na TV PINK sa jednim od najutjecajnijih bošnjačkih lingvista i dekanom Departmana za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Jahjom Fehratovićem, gdje je pokazao svo neznanje i praktično se obrukao pred argumentima gospodina Fehratovića, što je očigledan dokaz zle namjere pomiješane potpunim naučnim neznanjem. Pošto je Kovačević, kao jedan od protagonista zabrane bosanskog jezika potpuno marginalan, jer ne predstavlja nikavu vlast, niti je ovlašćen da govori u ime Bošnjaka, njegove špekulacije u tom tekstu su na ivici halucinacija, jer negira sve identitetske odrednice Bošnjaka, a posebno se osvrćući na negiranje bosanskog jezika i potpunim podmetanjem njegovih pretpostavki da bosančica nije postojala, da su Bošnjaci se uvijek služili srpskim jezikom i pismom, te da je Povelja Kulina Bana ,,ćirilična baština”. Na kraju, dao je sebi za pravo da nedoučene bošnjačke filologe uči nečemu što do sada nisu znali, te se time drsko stavio iznad svih naših institucija, što je predstavljalo veliku uvredu.
Na ovaj tekst sam reagirao 31. marta mjeseca, i tim povodom je ,,Politika” otvorila moju polemiku sa Kovačevićem. U toam reagirao najprije iz razloga da srbijanskoj javnosti ukažem na štetnost Kovačevićevih izjava, koje sam više vidio kao širenje loše slike prema Bošnjacima, nego li potrebe da se primarno služim naučnim činjenicama pred Kovačevićem, jer tome nije mjesto u dnevnoj štampi, već za naučnim stolom, što mu je i ukazano kasnije. Pošto mi je cilj bio da mu ukažem da nije on taj faktor koji odlučuje o nazivu jezika nekog naroda i da su Ustav i ostali dokumenti iznad njegove volje, te ga pozvao da obiđe prostorije, biblioteke i stručne ljude iz Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Matice Bošnjaka Sandžaka, te univerziteta i tako se bolje upozna sa načnim činjenicama. Čak sam ga na kraju teksta srdačno pozvao da obiđe naše institucije i da ga, kako ih je nazvao ,,nedoučeni” bošnjački filolozi nauče.
4. aprila, umjesto nastavka polemike u kojoj će iznositi svoje dalje stavove, Kovačević je neočekivano izazvan, pun predrasuda i prostakluka udario na moju ličnost. Toliko su ga pogodila ukazivanja da postoje intitucije, biblioteke i stušnjaci među Bošnjacima, da je potpuno skrenuo sa kursa polemike i počeo se koristiti pravim mahalskim žargonom u korist svoje odbrane. Čak je iznete činjenice koje sam u svom tekstu naveo, svojim odgovorom u naslovu opisao riječima: ,,Parolama u odbranu jezika”. Ali, čovjek nije shvatio da ja jezik ne branim od njega, niti ga bilo ko drugi pored mene brani, jer on nije taj koji ga može ugroziti. 2.500.000 Bošnjaka na prostorima bivše SFRJ i njihov izbor da govore svojim jezikom, ne može da ugrozi niko, pa ni neki stručnjačić iz svog toplog kabineta iza sedam gora i sedam mora, koji ne predstavlja nikakvu kariku vlasti, niti se pita o bilo čemu! A to što me je označio u svom tekstu kao ,,nepismenog” jer sam aludirao na njegovu naučnu i stručnu neinformirnost, jer sam ipak pošao od prepostavke da čovjek ne zna o čemu govori, a ne da zna i krivotvoti ono što zna, jedan je veliki dokaz kako se takva jedna ličnost obraća kada mu se na to ukaže. Tekst u kojem je inače, halucinantno, moje ime i prezime spomenuo preko 10 puta, govori o njegovom mjestu na nekom nivou društveno-nauče lestvice i lišnost čovjeka koji je pun predrasuda prema istim tim Bošnjacima. Uostalom, njegovo izlaganje je bilo u smjeru da me satanizira pred srbjanskom javnošću, kao nekoga ko je nacionalista. Takav odgovor će ostati zabilježen u historiji dnevnog lista ,,Politika”, kao jedan najbesmislenijih, najlošijih i najuvredljivijih tekstova ikada. Čak je potpisom da je redovni profesor Beogradskog univetziteta, u mnogome narušio ugled najveće obrazovne institucije u Srbiji, i šire u regionu.
No, 6. aprila nastavljena je polemika mojim novim tekstom pod nazivom ,,Bosanski je najstariji jezik na Balkanu”, gdje sam iznio naučna utemjeljenja Bošnjačkih lingvista, historirača i naučnih djelatnika, ovoga puta se struktno pozivajući na imena akademika Ferida Muhića i Šefketa Krcića, sa kojima se Kovačević ni za živu glavu, pretpostavljham, nikada ne bi smio susresti za anučnim stolom, pa ih tako kasnije u svojoj replici nije smio ni pomenuti. U tekstu sam svoje zaprepašćenje njegovim vokabularom označio ukazom da u polemici nema mjesta mahalskom žargonu, psovkama i predrasudama. I ponovo je bio pozvan da posjeti naše institucijei da se suoči sa stručnjacima, kako bi korigirao svoje stavove, što je naravno odgovorio u sljedećem tekstu ,,Da nije smiješno, bilo bi žalosno” (cinični naslov) od 7. aprila, izbjegavajući odgovor po drugi put – odbio! U svom trećem tekstu nastavio je da napada mene, ali ovoga puta i Bošnjake, njihove matične teritorije i nezaobilazno bosanski jezik, čime je stvorio gnijev ne samo bošnjačke, već i spske javnosti. 8. aprila objavljen je tekst u rubrici ,,Među nama”, potpisanog studenta Srđana Draganića, koji je smo predstavljao pitanja oko aktualne situacije oko jezika.
11. aprila objavljena je skraćena verzija mog teksta u ,,Politici”, naslovljena ,,Zloupotreba nauke”. Zapravo, ta skraćena verzija skraćena je za skoro polovinu teksta, ali je i to bilo dovoljno da se Kovačević više ne oglasi, jer opet napomenut da u polemici nema mjesta njegovim predrasudama i mahalskom žargonu, pa se pretpostavlja da je time konačno i suzbijen njegov smisao izražavanja, a za drugim nije imao mogućnosti. Pošto sam u tekstu iznio da danas Bošnjaci niti među naučnim niti političkim prijateljima nemaju takvih profila ličnosti kao što je Kovačević, te da mu stanje prijateljstva između Bošnjaka i Srba na Balkanu smeta, jer je sljedbenik ideja sukoba, završio sam rečenicom da ,,kada bi više obratio pažnju na probleme na svom polju, u svom jeziku, i svoju pažnju usmjerio na njihovo rješavanje, bio bi puno korisniji zajednici kojoj pripada”.
Nakon toga, Kovačević, očigledno ljut, jer je sam upao u zamku u koju je mene svojim provokacijama htio uvući, ostavši bez riječi, vjerovano signalizira trojici autora da se narednih dana (13, 14, i 15 aprila), nekim čudom oglase u rubrici ,,Među nama” povodom sva tri moja teksta, tako uredno – dan za danom. Kao što Kovačević reče ,,da nije smiješno, bilo bižalosno”. Tako se javljaju izvjesni autori, među kojima je i jedan poznati književnik, koji se također svojim rječnikom i izlaganjem srozava do nivoa na kojem, vjerovatno, svojim ugledom nije zaslužio da se nađe, ali ga je strast u tome ponijela.
Tekst koji sam objavio u ,,Politici’’ U RUBRICI ,,Među nama’’ 20. aprila, a koji se odnosi na pominjanja mog imena i osvtrima na moje tekstove, prenosim u cjelosti:
,,Tekst Radomira Jovanovića ,,Bježanje od istine“ (13.04.) je u cjelosti fenomen, ali ću se osvrnuti da jedan detalj u njegovom tekstu gdje govori o stvaranju političkih jezika i gdje kaže da ,,narod koji nema svoj jezik – nije narod“. Bošnjaka na prostorima bivše SFRJ ima preko 2.500.000, a ako ako bi računali Zapadnu Evropu i Tursku, još nekoliko miliona. Njegovo je lično pravo da Bošnjake smatra nekim od nezaštićenih plemena u Africi koja broje 100 ljudi i da izbjegava okolnosti u kojima živi, i to nas u potpunosti ne zanima. Pošto brani svog ahbaba, i kaže da ,,dokazuje sa lahkoćom“ i u šta je bezrezervno uvjeren, pozivam ga da kod nas dođe i da ga mi uvjerimo lahkoćom, jer imamo svu potrebnu literaturu, na stotine stručnjaka u Novom Pazaru, mada i među studentima može naći dobrog sugovornika, jer smo vrlo obrazovan narod. Pošto je sa ovih krajeva, dobro zna da Bošnjaci i Srbi nikada nisu imali problema da jedni druge priznaju, jer su postojanja i različitosti jedni drugih svjesni više vjekova. Uzgred, ukazaću na neukusnost pominjanja Bošnjaka Martinovića, jer među srpskim prezimenima imate prezime Bošnjak ili Hadžić, što ne znači da je prezime odraz porijekla i nacionalne pripadnosti.
Tekst Simona Simonovića ,,Od gluposti do političke zloupotrebe jedan korak“ (14.04.) je jedan od onih u kojima neko sam nešto tumači i želi od toga napraviti senzaciju. Da li za ovog gospodina postoji bosanski jezik ili ne, potpuno je nebitno, jer o tome u Srbiji ne odlučuje on, već Vlada Republike Srbije sa resornim ministarstvima koji poštuju upotrebu bosanskog jezika tamo gdje Bošnjaci žive. Pozivam i pomenutog gospodina da dođe do Novog Pazara, jer sumnjam da je ikada bio, pa da čuje, vidi, pročita, obiđe i dobije priliku da ovo što je napisao koriguje. Koji jezik je stariji, da se riješiti za naučnim stolom, a ne proklamacijama da ne postoji jedan da bi postojao drugi. A pošto pominje i unaprijed sudi o nekome korišćenjem nerazumnih konstatacija, dobro bi bilo da tog istog i upozna. Sve ostalo izgleda kao naručen tekst. Dakle, bujrum, neka dođe da vidi, čuje i sazna!
Tekst Vladimira Zindovića ,,Guranje prsta u oko” (15.04.) je tekst koji nekim čudom, tek tada aludira na moj tekst od prije više od dvije nedjelje. Gospodin Zindović kaže da ja ne poštujem i ne priznajem Ustav, što je potpuna besmislica, jer se čvrsto vežem za Ustav i član 79. (Pravo na očuvanje posebnosti), koji savjetujem njemu da dobro pročita. Prije će biti da on ne poštuje ono što su predstavnici vlasti potpisali, a on bi to rado ukidao, ali ne može na njegovu žalost. Na jedno neukusno pitanje gdje pominje mog djeda i kaže da mu postavim pitanje kojim jezikom je govorio, mogu odgovoriti da je govorio bosanskim jezikom, što sam imao prilike da se uvjerim dok je bio živ, a ostala su nam mnoga pisma i memoari na bosanskom jeziku iz njegovog doba službovanja u odbrani zemlje od fašista sa šesnaest godina kada je branio Gornji Milanovac! Gospodinu Zindoviću mogu, ako ga baš zanima, pokazati cijelo porodično stablo i cijelu porodičnu povijest. Ali, gospodin Zindović ne zna da savremenim metodama putem nauke i DNK, se danas može saznati viševjekovno porijeklo bilo kome od nas i da druge konstatacije su poslije toga suvišne. Što se mojih korijena tiče, oni jesu u Srbiji, jer su Bošnjaci autohtoni narod i u Srbiji kao u Bosni. Iz istih namjera i gospodina Zindovića, kako sebe predstavlja, običnog građanina, pozivam da dođe i posjeti naše institucije i biblioteke za koje pita gdje se nalaze. Biću voljan da mu stojim na usluzi, pa da ih zajedno obiđemo!”
Prošlo je, evo, 15 dana od objavljivanja mog posljednjeg teksta u ,,Politici”, u kojem sam pozvao ljude da dođu, vide, čuju, saznaju, suoče se za naučnim stolom na televiziji i kako god bi bilo njima po volji u blagonaklone susrete i dobrodošlicu, ali je nastao potpuni muk. Toliko o svima onima kojima smeta bosanski jezik, a nauka i susret sa nama su nemoguća misija.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak broj: 191-192

KOME SMETA BOSANSKI JEZIK, SMETAJU MU I BOŠNJACI!

Posljednjih godina, svjedoci smo velikih iskoraka u političkoj komunikaciji naroda na Balkanu. Tu političku komunikaciju inicirala je zajednička opredijeljenost naroda za jedinstven stav da je jedina budućnost svih država put ka Evropskoj Uniji. U tome je dosta doprinijelo prihvaćanje zakonodavstva i procesi implementiranja. Jasno su sve države opredijeljene za poštivanje prava, prije svega građana, jer su građani jedne države jednaki, pa zatim njihova obilježja prema narodnosti, jeziku, vjeri, te kulturološkom, tradiocionalnom i povijesnom pitanju. Otuda, priznata su prema ustavima svih država ostala prava koja sljeduju narode, bez prigovora elemenata izvršne vlasti u svakoj državi ponaosob, što je, svakako, iskorak dalje u etabliranju vrijednsoti koje doprinose daljem razvoju ovog regiona u jedinstvenome stavu i želji za pripadanjem evroskoj porodici naroda.
Kako su tekli pozitivni procesi, tako su se javljali i oni koji bi te procese rado osporili, usporili ili ukidali. Primjer koji dobro svjedoči u korist tome jeste pojava eksponenata i recidiva prošlosti, kojima iz nerazumnih razloga smeta stanje novonastalih prilika. Konkretno, posljednjih godina se na primjeru negiranja bosanskog jezika na ovim prostorima, otišlo toliko daleko, da neke institucije i neki samoproklamirani ili naručeni stručnjaci su po svaku cijenu nastojali otrovati javnost i širiti mržnju prema Bošnjacima.
Bosanski jezik je historijska činjenica, koja čak i prevazilazi namjere bilo koga da o njemu govori bez historiske odgovornosti u svakom trenutku, jer se sa vijekovima postojanja jednog jezika ne može igrati, kao što se historija, zapravo nikada ne može izmijeniti. Oni koji nastoje negirati činjenice, nastoje negirati historiju. Nažalost, bosanski jezik jeste bio odsutan kada je nasilno ukinut, ali se vratio u vrijeme kada se Bošnjacima htjelo oduzeti i posljednje što im je preostalo, a to je – goli život. Zato, bosanski jezik za Bošnjake predstavlja nukleus identiteta i opstanka, pa se jasno vidi da su namjere o preinačavanju ili negIranju imena jezika u današnjici, zapravo, iste one namjere za fizičkim uklanjanjem Bošnjaka. Otuda sva hajka na bosanski jezik, jer se iza toga kriju namjere inficiranja svijesti drugih naroda prema Bošnjacima i vraćanje otvorenog neprijateljstva prema njima, kao u krvavim vremenima prošloga vijeka. Prema tome, kome danas smeta bosanski jezik – smetaju mu i Bošnjaci!
Ko to sebi daje za pravo da danas negira činjenicu da bosanskim jezikom se služi oko tri miliona Bošnjaka i drugih naroda na Balkanu? Ko sebi daje za pravo da donosi zaključke o drugome, zaobilazeći istoga i nameće sebe kao nekoga ko o tome odlučuje, pri tom izbjegavajući susret sa onima o kojima govori, jer je svjestan da time samo sebe može diskreditirati i omalovažiti? Lahko je širiti zarazu mržnje ako se odbija susret sa istinom i ako se odbija susret da se govori sa stranom o kojoj se govori. U tome su se nenadmašni negatori bosanskog jezika dobro otkrili. Uostalom, Bošnjaci danas imaju toliko institucija, naučnih djelatnika, biblioteka, publikacija, ali i političkog potencijala za rješavanjem takvih pitanja, da više nikome ne pružaju prostora da među njima širi smutnju, već da samo može djelovati tako da sa distance provocira i širi mržnju. Hrabrost negatora bosanskog jezika se najbolje vidi u njihovim odbijanjima da se predstave za naučnim stolom, sa onima o kojima govore, a ne sami u svom hermetički zatvorenom svijetu zavještani povampirenim idejama prošlosti, od čijih djelovanja danas liječe rane više pripadnici njihovog naroda, nego li bilo ko drugi. Jasno je zašto odbijaju susrete, jer tako odbijaju poraz. Jasno je i zašto rade to što rade, jer nove prilike ih ostavljaju bez posla, a njihov posao je proizvodnja sukoba.
Bezvrijedno je pominjati sva ta imena i institucije koijh smo se u posljednje vrijeme dosta nagledali i naslušali, iz jednog prostog razloga – njihovo mišljenje nam uopće nije bitno, iz razloga što, na njihovu žalost, niti oni odlučuju u naše ime, niti mogu utjecati na to da li će bosanskog jezika biti ovakvog ili onakvog, jer to od njih ne zavisi. Postoje ustavne, zakonske i ostale obaveze, koje poštujemo i slijedimo. Čvrsto smo oprijedjeljeni za budućnost bez sukoba, za budućnost zbližavanja u kojoj ćemo jedni druge priznavati i poštivati, jer naša Bošnjačka tradicija to od nas zahtjeva!
Naša je poruka da svi narodi na Balkanu moraju prihvatiti da dijele isti životni prostor i da su različiti. Svi moraju prihvatiti da postoji drugo i drugačije, a prihvatiće ako budu učili da to postoji i da je jedina realnost i budućnost. Svako ko nastoji da negira nekome neku od temeljnih vrijednosti identiteta, nastoji ga ugroziti. Nema budućnosti ako se međusobno ugrožavamo. Nema budućnosti ni ako, kad se već po srodnim jezicima razumijemo, ne nastojimo bolje razumjeti i ići u susret jedni drugima. Ali, nećemo se nikada razumjeti ukoliko se jedni drugima povinujemo ili ustupamo interesima jednih prema drugima. Hajmo se najprije priznati, bez da to priznanje znači nečije ukidanje. Ostanimo različiti i naviknuti na različitosti koje ćemo prihvatiti, jednom i za sva vremena!

Piše: Dženis Šaćirović, Reevija Sandžak broj 191-192.

RAZGOVOR SA PROREKTORICOM ZA NASTAVU UNIVERZITETA U NOVOM PAZARU, PROF. DR. AMELOM LUKAČ-ZORANIĆ

Razgovarao Dženis Šaćirović
1. Skoro ste obilježili veliku obljetnicu u Sandžaku, a to je petnaestogogišnjica od osnivanja Univerziteta u Novom Pazaru. Kako gledate na ono što je postignuto tijekom prvih petnaest godina postojanja univerziteta na ovim prostorima?
Svaka obiljetnica od osnivanja Univerziteta, a nadam se da će ih bit još na hiljade, istovjetno predstavlja veliki povod za radost. Tijekom ovih petnaest godina postojanja, nastojali smo uspostaviti ravnotežu između tradicionalnog i savremenog načina mišljenja, odnosno razvijati evropski univerzitet postavljen na Humboltovom modelu koji studentima omugućava da budu autonomne individue i građani svijeta koji razvijaju svoju spoznaju u okruženju akademskih sloboda, sa primesama modela američkog univerziteta, odnosno uspostavljanja veze između univerziteta i društva gdje univerzitet analizira potrebe društva i na osnovu toga usmjerava svoju djelatnost. U minulom periodu postigli smo velike rezultate, ulagali jako puno u istraživanja i usavršavanja naučnih kompetencija nastavnika, radili na brojnim projektima sa univerzitetima iz regiona i Evrope, unapređivali nastavni proces kroz razvoj kvalitetnih kurikuluma i slibausa, unapredili servis studentima – od kvalitetnih nastavnih aktivnosti (organizovanje radionica, seminara, tribina, studentskih konferencija) do organizovanja stručnih ekskurzija i drugih vannastavnih aktivnosti. Mogu samo konstatovati da je osnivanje univerziteta sa sobom donijelo i duh velikih promjena koje su zahvatile ovaj prostor a čiji rezultat jeste opće dobro.
2. Kakvi su planovi daljeg razvoja univerziteta?
Naša težnja je da nastavimo raditi predano na spoju iskustva i kritičkog bitisanja na temeljima naučne slobode – što je jedan od osnovnih postulata univerziteta, gdje je uloga studenta dominatna a nastavnici i studenti upućeni jedni na druge, te da ostanemo otvorena institucija za sve što dolazi spolja svjesni da je sticanje znanja kroz učenje i istraživanje kulturna vrijednost jednog društva. Aktivno ćemo djelovati na unapređenju nastave a samim tim i obrazovanju jer je to smisao i nastave i istraživanja, uz nastojanje da održimo koncept savremenog univerziteta kao prostora na kome se stiče postojeće i otkriva novo znanje uz osluškivanje potreba društva i tržišta, odnosno nastojaćemo pratiti u cjelosti naučno-tehnološki razvoj društva i na osnovu toga odgovoriti izazovima savremenog svijeta.
3. Tijekom nedavne posjete univerzitetu, delegacija predvođena ministrom Šarčevićem ostavila je utisak oduševljenja univerzitetom. Šta smatrate da je ključno utjecalo da sadašnje Minustarstvo obrazovanja, ali i predhodne delegacije, također, daju dobro mišljenje i vjeruju u dalji razvoj univerziteta?
Sami prostorni kapaciteti kao i tehnička opremljenost Univerziteta su impozantni tako da ne ostavljaju niti jednog posjetioca ravnodušnim, a onda profesionalnost u radu nastavnog osoblja i administracije te posvjećenost studenata stecanju znanja utiču na formiranje pozitvnog odnosa prema ovoj instituciji od strane svih onih koji su je posjetili te na osnovu ličnog iskustva mogli formirati svoje stavove.
4. S obzirom da ste prorektor za nastavu na Univerzitetu u Novom Pazaru, ali i profesor, recite nam koliko je vaš zadatak i uloga na univerzitetu zahtjevna?
Biti profesor je jedan od najtežih i najzahtjevnijih zadataka jer kao profesor imamo utjecaja na tuđe živote a samim tim je i odgovornost enormna. Kao prorektor za nastavu u obavezi sam se starati o cjelokupnom nastavnom procesu, što je takođe jako zahtjevno, te o uspješnosti realizacije nastave i aktivnom usavršavanju nastavnog osoblja.
5. Prateći Vašu karijeru, primjetili smo da ste sprovodili mnoge projekte na univerzitetu i ispred univerziteta, što je u mnogome doprinijelo razvoju i prepoznatljivosti univerziteta na širem regionalnom prostoru. Recite nam, koliko je lični angažman i kreativnost značajna karika razvoja univerziteta i na kom polju daje najočiglednije rezultate?
Smatram da je svaki pojedinac jednako odgovoran za društvo u cjelosti, ne postoje manje ili veće odgovornosti, jer ukoliko predano radimo, prvenstveno na sebi u smislu usavršavanja te sposobnosti timskog rada onda ćemo biti od koristi i društvu i zajednici u kojoj obitavamo. Rad na razvoju univerziteta i projektima je upravo dio kvalitetnog timskog rada jer bez univerziteta i saradnje sa kvalitetnim kolegama ni ja samostalno ne bih uspjela. Timski rad daje najbolje i najočiglednije rezultate.

6. ,,Gradimo mostove, a ne zidove” bio je jedan veliki i višegodišnji projekat koji ste vi predvodili u ime univerzitjeta. Studenti nekoliko univerziteta iz nekoli država imali su prilike da se upoznaju, druže, stiču znanja, a sa druge strane i predavači. Projekat je zadovoljio sve kriterije uspješnosti, pa nam prenesite Vaše lične utiske, jer ste, kao što rekosmo i sami bili sudionik?
Pitanje stereotipa i predrasuda je vrlo kompleksno. To pitanje u najvećoj mjeri utiče i na stvaranje sukoba među ljudima, odnosno nepoznavanje drugog i drugačijeg je činjenica koja za rezultat ima pojavu straha i potrebu konflikta. Projekat koji spominjete je bio od velikog značaja ne samo za Univerzitet već i za brojne mlade ljude koji su učestvovali u njemu a koji su dolazili iz zemalja u regionu. Samo učešće u projektu dokazalo im je da je svaki „drugi“ zapravo onaj isti „ja“, te da je ljepota zapravo u različitostima koje ne trebaju biti naša prepreka već naše bogatstvo jer učešćem u projektu studenti Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru su imali prilike upoznati i družiti se sa studentima iz Mostara, Tuzle, Prištine i Novog Sada što je rezultiralo brojnim iskrenim prijateljstvima koja i danas traju. Najveći uspjeh samog projekta jeste i činjenica da je na Univerzitetu i uspostavljen predmet koji se zove Interkulturalno razumjevanje i komunikacija a koji se izučava kao izborni predmet na nekolika studijskih programa.
7. Uskoro dolazi i prvi upisni rok na univerzitetu. Po čemu biste Vi najbolje izdvojili Univerzitet u Novom Pazaru u odnosu na druge ponude?
I ranije sam pomenula da su akademska i naučna sloboda jedan od osnovnih postulata ove institucije kao i otvorenost za sve razlike i ono što dolazi spolja. Također, pored kvalitenih nastavnih aktivnosti na univerzitetu se neguje i kreativna sloboda studenata kao i specifični afiniteti prema određenim poljima te studenti putem Kulturnog i Media centra mogu iskazati svoje talente i umeća.
8. Šta biste poručili Vašim sudentima, a šta onim budućim?
Postojeće studente bih pozvala da nastave sa predanim radom gdje njihovi kvaliteti i uloženi trud dolaze do izražaja i rezultiraju dobrim, a buduće studente pozivam da nam se pridruže u ovom spoznajnom putovanju u blistavu, naukom ispunjenu, budućnost.

REVIJA “SANDŽAK” 191. BROJ, MAJ 2017.

NEPOZNAVANJE/NEPRIZNAVANJE ETIOLOGIJE SUKOBA NA BALKANU – PROBLEM TRAJNOG RJEŠAVANJA

Ako pratimo političke prilike na zapadnom Balkanu u posljednih nekoliko mjeseci, svjedoci smo da su narušeni do te mjere da se mogu poistovijetiti sa onima sa kraja osamdesetih godina, te početkom krvavih devedesetih. Naime, ista ili veoma slična retorika vlada. Oko političkih pitanja i unutarnjih previranja u državama Balkana, polemiziraju sve strukture stanovništva, pa se refleks stavova političara i stavova iz medija uzima u obzir kao općenito mišljenje masa. Mnogi su radikalne poteze svojih predstavnika ili načina za njihovim rješavanjem, uzeli kao konačno i jedino izvodljivo. Postavlja se pitanje koliko je politika rješavanja sukoba moguća ako je u simbiozi sa dnevno političkim zbivanjima te stjecanjem političkih poena. Ima li šanse za rješavanjem starijih komflikata ukoliko se permanentno otvaraju novi koji bacaju “pijesak preko prašine” starih? Očigledno nemoguće.
Nije moguće pokrenuti zdrave odnose u društvu ukoliko se stavovi i mišljenja pojedinaca reflektiraju kao stavovi i mišljenja naroda iza čijeg imena ti pojedinci istupaju, ili u još boljoj varijanti “kriju”. Balkan nije trusno područje, koliko su “trusne” politike u sprezi sa ličnim ambicijama političara, ili tobože, inspiratora politika sakrivenim u odijelima univerzitetskih profesora, akademika i ostralih znanstvenika. Nije problem identiteta Balkanskih naroda ključni problem. Tačno se zna koji narod kojoj etnogenezi pripada. Problem je što imperijalistička politika, nastala napuštanjem ovih prostora jedne velesile, Osmanske imperije, iza sebe je ostavila nenaviknute narode da prihvate jedni druge, naročito ako se govori s aspekta uređenja novonastalih država poslije slijeda pomenutih događaja.
Uzroci sukoba su ili imperijalističke ili asimilatorske prirode – želje i volje za pokoravanjem naroda koji se smatrao ili stranim elementom, uzurpatorom ili, pak, naroda čije se porijeklo prisvajalo, ali jedan paradoks, zapravo – paradoks genocida, ne uvjerava da se politika “namjetanja” ili “vraćanja u redove” svoje vjere i nacije, mogla na taj način sprovoditi. Zapravo, svako nepriznavanje naroda bilo je uvod u genocid i agreciju prema drugome.
Kada govorimo o postupcima određenih naroda da izraze svoje teritorijalno samoopredjeljenje, možemo, također, reći da se uzimaju u obzir dva aspekta: imperijalističke pobude i ugnjetenost nacionalnog bića od strane većinskog naroda. Prateći dešavanja i ispisivanja novih granica na Balkanu, ne može se zanemariti jedna bitna činjenica, a to je da se ova dva elementa stvaranja nacionalnih teritorija ne mogu uzeti kao isti standard.
Otuda, za kriva tumačenja i stavove pojedinih kreatora raznih asimilatorskih i genocidnih politika u prošlosti, jedan narod prema drugom narodu ne može, niti smije osjećati animozitet u mjeri ličnog i kolektivnog odobravanja tih postupaka. U kontekstu jedne epohe, koja je rezultat eskalacije sukoba u odnosima dva naroda, ne može se problemu neprijateljstva pristupiti niti selektivno, niti sa prikazivanjem samo “svoje istine”, bez da se čuje i druga strana koja svoje postupke temelji na faktima historije, koja se od drugog skriva pod plaštom stvaranja jednoumnog nacionalizma koji je u službi argumenta vladajućih političkih i ostalih garnitura koje održavaju poredak.
Vakumirana svijest naroda na Balkanu, nepoznavanje izvora sukoba, te trenutačne situacije u kojoj su svi narodi nezadovoljni kako položajima unutar svojih država, tako i utjecajima izvana, ne može biti trajni model razumijevanja sukoba. Ono što posebno daje na značaju proučavanju svih sukoba je, upravo, nepoznavanje istih. Poznavati etiologiju sukoba i manifestiranja tih sukoba, moguće je ostvariti samo poznavanjem historije. I to revidirane, na historijskim činjenicama utjemjeljene i prihvaćene.
Prihvatiti historiju baziranu na činjenicama, znači prihvatiti lijek protiv sukoba.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 190 broj