Istina o Koka koli

Poslije gugla i epla koka kola je najpoznatija marka na svijetu. Tri hiljade različitih proizvoda prodaje koka kola. Od toga pet stotina različitih vrsta pića. Aktivna je u preko 200 država. Čak preko 700 hiljada ljudi radi za koka kolu. Dakle, Kola je jedna vrsta sile. Sila koja u svijetu ima prilično dobar imidž.
Kola je bila dozvoljena za vrijeme nacističke Njemačke. Nacisti ne da su samo voleli, već su i trpjeli to piće. Za sve vrijeme njihove vladavine Kola nije bila zabranjena u Njemačkoj. Kažu da je Kolu pio čak i Hitler u svojem privatnom bioskopu. To makar kaže novinar Mark Pendergrast iz Amerike. Kola je od sto hiljada gajbi 1933 godine prešla na preko četiri ipo miliona prodatih gajbi 1939. Pila se za vrijeme trajanja olimpijskih igara 1936 ili na sednicama nacista. Bilo je reklama u novinama, reklama sa likom Hitlera, reklama sa kukastim krstom. Nacisti su mislili da je to njihovo nacionalno piće.
Za vrijeme drugog svjetskog rata nestaje sirupa, i Kola daje hemičarima zadatak da osmisle nešto novo. I tada nastaje nešto što Koli donodi milijarde dobotka, a to je Fanta. Poslije rata Kola postaje još bogatija.
Često kolaju glasine kako kola rastvara meso, kvari zube i uništava kosti i stomak. Zanimljivo je da su ove glasine prvo pustili konkurenti ove firme i to Sinalco i Afri kola. Glupost je da kola uništava naš stomak, što se tiče zuba, naravno da kvari zube kao i svako drugo piće, ali činjenica jeste da Kola uništava kosti.
Fosfor je jedan od sastojaka kole, između ostalog fosfor možemo naći i u đubrivu. Fosfor ne dozvoljava ogranizmu da luči odnosno upija kalcijum. A kalcijum je jedan od osnovnih elemenata naših kosti. Ko pije mnogo kole može imati problema sa kostima, postoje i istraživanja koja pokazuju da ljudi koji piju kolu lakše lome kosti, nego ljudi koji manje piju kolu.
Ono što je mnogo manje poznato je da koka kolu sve češće tuže zbog kršenja ljudskih prava i zakona vezanih za zaštitu životne sredine. Kampanja Killer coke na svojem sasjtu nabraja sve što je vezano za to. Tamo ćete i naći prilično drastičan slučaj iz Kolumbije.
2001. godine je jedan veliki kolumbijski sindikat Kolu optuživao da je hapsila i ubijala određene vođe sindikata. To kaže jedan svjedok u dokumentarnom filmu The coca cola case. Zanimljiv dokumentarac koji bih vam preporučio, otvoreno govori o svim tim spletkama kole u Kolumbiji. Kola sama kaže mi smo firma sa sjedištem u Americi, Atlanta, šta naše sestre firme čine to nas se ne tiče. U Indiji je jedna sestra firma kriva za nedostatak vode. Tamo grade postrojenja koja stotine hiljada litara vode vučeu iz zemlje, to isto rade i u Indiji i Afrikanskim zemljama. Na to kaže Kola, mi ne uzimamo vodu, mi ljudima dajemo vodu tako što gradimo razne bunare, ali to je kap na vreo kamen. Na kraju kola uzima vise vode nego sto daje.
Još ima optužbi na račun Kole. Zlostavljanje radnika u Kini, zapošljavanje djece u el Salvador, ubistva u Guatemali, sve to možete pročitati na sajtu Kiler coke. Naravno šta je tu tačno istina, a šta ne, ne znamo tačno. Većinu slučajeva je Kola dobila na sudu. Ali činjenica je da Kola ima nacističku prošlost, da je to firma koja ne mari za zdravlje, da njene sestre firme čine sta hoće i da možda čak ubija ljude. Neki, radikalniji kritičari kažu, ko pije kolu pije krv.

Piše: Haris Ibrahimović, Revija sandžak, broj 188.

Kad najmlađi grad ostari

Ponosimo se time što smo jedan od najmlađih gradova u Evropi. I treba, tako to je dobro. Ipak, znamo stari su nekad bili mladi, a mladi će ostariti. Kako će izgledati svijet kada mi ostarimo? To tačno niko ne zna, ali zdrav razum po analogiji uzrok posljedica lahko može procijeniti našu situaciju. Većina bez radnog staža, većina kasno ulazi u brakove ili uopšte ne ulazi u ozbiljan brak, rad na malo plaćenim poslovima i iseljavanje. To su putevi koji će najproduktivniji perod jednog čovjeka odvesti u ćorsokak bez nade i povratka.
Radni staž
Zamislite mladost provedenu bez jednog jedinog dana radnog staža. Penzionera koji nije penzioner. Sada to i ne zvuči tako strašno, tešimo se onom pa djeca su penzija, ili onom šta ima to penzije nije to ništa, ili moja omiljena pa to im stalno smanjuju.
Već smo svjedoci brojnih primjera gdje roditelji izdržavaju svoju odraslu djecu. Sretan je onaj roditelj čije dijete može samostalno da živi ne pada mu napamet da još očekuje od njega neku novčanu pomoć. Uostalom treba imati zaista sreće sa djetetom pa da je on istovremeno dobar privrednik i dobar sin ili ćerka. Naravno mnogim dostojanstvo ne dozvoljava da iskaju i tih minimalnih 10 hiljada ili više. To malo ovca može predstavljati bitan dio samostalnosti i materijalne snage. Na kraju uvijek je bolje malo nego ništa. Kao što danas govorimo o onom koji ima stalno zapošljenje kao o osobi koja je uspjela u životu govorit ćemo tako i onima koji imaju penziju. Govorit ćemo: E, on ima penziju lakše je njemu.
Brak
Iz uspješnog braka dobijamo zdrave porodice. Zdrave porodice daju jake pojednince. Mnogi izbjegavaju brak, ne zato što misle da su nešto posebni i da ne mogu naći osobu za sebe, ili zato jer žele steći još nešto bludničkog iskustva. Oni za koje i jeste brak ne žene se i ne udaju jer se boje da ne mogu ostvariti egzistenciju. Boje se siromaštva. Ili jednostavno nemaju gdje. Recimo imaš petočlanu porodicu u stanu od 70 m2, porodicu gdje roditelj nije napravio djeci kuće ili kupio stanove. Njima ne preostaje ništa drugo već da ostaju kući, takve okolnosti demotiviraju osobu da se ženi. Razmišlja gdje će još on sa ženom, pa kako će kad dobije djecu, čeka stalno rešenje, ili se nada poslu pa pod kiriju. Sve to dovodi do odlaganja, odlažemo godinu za godinom do neke tridesete pa i dalje. Nemojte govoriti da to nije strašno, dobit ćemo sutra gomilu staraca okruženih djecom koja im nisu unučad već njihovo drugo rođeno dijete, ili daleko bilo prvo. Star roditelj sa adolescentom u kući i nije neki garant za dobrog vaspitača. Takve porodice teško da če dati valjano potomstvo. Kao da gledam malog dječaka koji se poslije roditeljskog sastanka hvali svojim vršnjacima pokazujući prstom na mladog oca.
Slabo plaćeni poslovi
Ponositi se poštenim radom je odlično. Raditi bilo šta je bolje nego ne raditi ništa. Uprkos tome, malo plaćeni poslovi su zamke koje sažvaću cijelu mladost ispljunu je i dobijemo zbunjenog srednovječnog čovjeka koji kad se osami pita sebe: Gdje si bio? Nigdje? Šta si radio? Ništa. Život proveden u krizi, život koji te tek održava u životu. Ne tješimo se nanoseći sebi štetu. Ne govorimo, pa nije sve u tom sticanju. Naravno da nije. Ali ne ubjeđujmo se da je normalno period snage, zdravlja, svježine i zdrave pameti ne iskoristiti za nešto više od pukog sakupljanja hrane. Normalno je imati dom, imati za školarinu djeci, imati za odmor, tri sobe, kupatilo i mali auto, Sve to mnogima ne mogu ostaviti roditelji, ako su nekom ostavili eh, pa neće on moći svojoj. Mnogo je djece, a malo soba danas. Mnogo je mladosti, a malo otvorenih vrata, mnogo je energije, a malo rada, mnogo je volje, a malo šansi, mnogo je nas, a malo onih koje je briga šta će sa nama biti.
Iseljavanje
Na kraju, kad izgubiš nadu i shvatiš da nije do tebe. Da istinski nije do tebe. Imaš znanje i vještine, ali nemaš šansu da to pokažeš. Nekako se snađeš i presrećan otputuješ u dijasporu. Željan nekog reda i sretan što ipak uz mnogo rada imaš dovoljno, čak i da pomogneš ostale provedeš najbolje godine u tuđoj zemlji. Tebi tuđa, tvojoj djeci njihova. Izrodiš djecu. Međutim ona radije govore stranim nego maternjim jezikom. Ustvari koji je zapravo njihov maternji jezik? Ko zna ko će im biti majka. Tamo ostariš, vratiš se. Ovdje si sastavio za neku kućicu ili stančić, ko moderan starac viđaš porodicu preko skajpa ili nekih holograma. Tvoji te posjećuju za praznike, lijepo ti je sada imaš neki dinar, ali nemaš porodicu. Izgubio si korijene, ta kuća u koju si toliko uložio uopšte ne zanima tvoju djecu, jednostavno ne planiraju živjeti u njoj. Desi se da uhvatiš sebe kako se uželiš neke ulice u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Norveškoj itd. I onda se zapitaš, ko si sada ti? Da li ćeš umrijeti baš u svojem domu?
U zamkama sadašnjice trunu nam najbolje godine. U zamci upadaju nemarni i nepažljivi. Hoćemo da živimo, a ignoriramo da život i nama prolazi. Najgore od svega je što očekujemo da našu budućnost poboljšaju oni koji su unakazili sadašnjost.
Piše: Haris Ibrahimović. Revija Sandžak, broj 187.

PRVA TURISTIČKA POSJETA DRŽAVLJANINA SAUDIJSKE ARABIJE SANDŽAKU

Nije rijedak slučaj da državljani Saudisjke Arabije u svojstvu vjerskih zvaničnika posjete Sandžak. Međutim, ovog ljeta 2016. godine, Ibrahim Rabia’n, odlučio je da mahsuz posjeti Sandžak u želji da vidi njegove prirodne ljepote i bošnjački narod. Ovdje, u Sandžaku je proveo dvije nedjelje. Prenosimo vam njegove utiske i zapažanja.
Kako je došlo do želje da posjeti novi Pazar
Ibrahim živi u pokrajini Kasim, grad Buraida. Glavni je nadzornik za direktore osnovnih škola. Sasvim slučajno upoznao je našeg studenta islamskih nauka, Enisa Jusufovića. Nakon zbližavanja sa njim i lijepih priča o Sandžaku i njegovom narodu, u njemu se javila jaka želja da upozna ovu regiju u Srbiji koja je, itekako, čuvena kod stanovnika Saudijske Arabije.
Predsrasude o Srbiji
Većina saudijaca misli da u Bosni žive samo muslimani Bošnjaci, a u Srbiji samo srbi. Prosječnom stanovniku je nepoznat pojam Sandžaka i činjenica da u Srbiji živi oko 300.000 muslimana, prijetežno većinom bošnjaci. Oni kojima je taj podatak poznat, u zabludi su da su muslimani u Srbiji izloženi velikoj diskriminaciji koja ometa njihovu slobodu i duhovni život. Kada je rekao majci da želi otići u Srbiju, ona se “držala za glavu”, govoreći: “gdje ćeš tamo…”.
Šta mu se dopalo
Ibrahimu se prije svega dopao narod, geografske odlike i veliki broj džamija u Sandžaku. Arapi su poznati po gostoljubivosti i plemenitosti, što je prepoznao kao zajedničku odliku sa Bošnjacima Sandžaka. Zadivila ga širokogrudost i ljubaznost ljudi koji su ga ugostili. Posebno su mu bili interesantni naši ljudi, za koje kaže da su prilično visočiji od arapa. Primjetio je da kuće nisu okružene velikim zidovima, što govori o ekstrovertnom odnosu Bošnjaka prema svojim komšijama. Praktikovanje islama koje se ne razliku puno od njihovog, također, začudilo ga je što u džamijama većinom ima starih i mladih, a malo ljudi srednjih godina.
Male neprijatnosti u Srbiji
Na jednoj benzinskoj pumpi, blizu Beograda, na putu ka Novom Pazaru, nije mu dopušteno da na parkingu iza objekta obavi namaz. Radnica mu je skrenula pažnju da je zabranjeno, dok je on tražio da razgovara sa šefom, međutim, ni šef mu nije dopustio. To je dodatno pojačalo njegove predrasude o Srbiji.
Utisci o Sandžačkim gradovima nakon posjeta
Najviše mu se dopao Novi Pazar, za koji kaže da je izuzetno lijep grad, ali je previse udaljen od aerodroma i jako, zbog lose infrastructure udaljen od centra – Beograda. Kaže da loši putevi i nedostatak aerodroma u blizini, mnogo otežavaju turistima posjetu a i neko ozbiljnije otvaranje fabrika. Ibrahim kaže da je Tutin, bukvalno, grad u kojem su samo “nabacane zgrade” ali mu djeluje kao prosperitetan i kao grad koji prati Novi Pazar u najširem smislu. Iznenadila ga je ljepota Pešteri, za koju, uz osmijeh kaže: “da je ovo naše, bilo bi puno grla stoke”. Za Sjenicu je samo primijetio da je mali grad, sa zapuštenim kulturnim dobrima.
Ibrahim kaže da je mnogo lijepo što se omladina i studenti jako puno druže. Nije ga interesiralo političko stanje, ali, vidio je da se siromašnije živi. Pohvalio je sandžačku kuhinju, koja je slična sa turskom, ali mu se naša više dopala. Izmjeđu ostalog, izrazio je želju da neformalno upozna bivšeg predsjednika Mešihata, a sadašnjeg narodnog poslanika u Parlamentu Republike Srbije, Muamera Zukorlića o kojem je, također, mnogo čuo u Saudijskoj Arabiji.
Pomoći će turizam
Prilikom posjete redakciji Revije Sandžak, naš gost je obećao da će se vratiti sa familijom, pogotovo sada kada ima gdje da dođe. Kaže da će iskoristiti njegova velika poznanstva i skrenuti svojim sunarodnicima pažnju da dolaze u Sandžak, kao što to čine u Bosni. Mi ne sumnjamo, da će ova posjeta donijeti Sandžaku bitan broj arapskih turista u budućnosti
ibrahim-rabian-1ibrahim-rabian-u-novom-pazaruibrahim rabian

Reportažu priredio: Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, 186. broj

TURSKA ZEMLJA TERORA

Kada govorimo u terorizmu u Evropi najčešće mislimo na događaje u Parizu i Briselu, ipak Tursku potpuno zaboravljamo. Samo u ovoj godini je u pet napada stradalo preko devedeset ljudi. Za njih nema natpisa kao Je susis Charlie ili recimo BenAnkaraliyim ili nešto u tom pravcu. Na svijetu trenutno ni jedna razvijenija država nije toliko opterećena terorizmom kao Turska. Ali zašto je to tako? Više je razloga. Na prvom mjestu je tu konflikt sa kurdsikm teroristima, konflikt sa Islamskom državom i na kraju sam geografski položaj Turske.
KONFLIKT SA KURDIMA
Na jugoistoku Turske živi posebno mnogo Kurda (preko 10 miliona). Kurdi su narod bez sopstvene države. Dugo vremena su Kurdi ugnjetavani, danas je to drugačije, ipak mnogi od njih se i dalje osjećaju kao građani drugog reda. To svoje nezadovoljstvo jedan dio izražava nasilno preko Terorističke organizacije PKK koja ima i separatističkih ambicija. Oni sebe opisuju kao radničku partiju, ali u većini država se bilježe kao teroristička organitacija. PKK je ubila preko 40. 000 ljudi. Godine 2013. je došlo do primirja između Turske vlade i PKK, sve do 20. jula 2015. Godine. Tog dana je u gradu Surudžu izvršen teroristički napad. U Surudžu većinom žive Kurdi, i na mirovnim demonstracijama kurdske omladime izvršen je napad. Ubijene su 34. Osobe i preko 60. teško povređenih. Napad je izvršio borac Islamske države kažu jedni, drugi izvori kažu da je to bio Kurd iz redova Islamske države, dok PKK kaže da je to bila Turska vlada. Zbog toga poslije toga napada narednih dana su vršili manje atentate na turske policajce. Turska vlada je reagovala i napala položaje PKK u Turskoj. To je proizvelo niz terorističkih napada na Turske položaje sa druge strane. Ipak postoji još jedna teroristička organizacija koja se specijalizovala na civile. To je TAK ( Teyrêbazên Azadiya Kurdistann ) koji napadaju najčešće turističke ciljeve, dva napada ove godine u Ankari idu na njihov konto i nekoliko manjih prošlih godina. Sve u svemu 70% terorističkih napada izvrše PKK, TAK I druge kurdskim terorističkim organizacijama. Ostalih 30% ide na konto tzv. Islamske države.
KONFLIKT SA ISLMASKOM DRŽAVOM
Ništa manje komplikovan. Činjenica je da od 20. Jula i terorističkog napada u Surudžu, Turska vlada napada i položaje Islamske države. Da bi to uzvratili teroristi su u ovoj godini izvršili dva napada samo u Istambulu. Na radaru Islamske države je svakako Turska sada jedno od primarnih mjesta što je za sebe preopširna i posebna tema. Kada govorimo o piru Islamske države prema Turskoj treba imati u vidu njene indirektne i direktne saveznike tako da situacija postaje kristalno jasna.
GOGRAFSKI POLOŽAJ
Pogledajte Tursku na karti svijeta. Ona se graniči sa dvije trenutno najnestabilnije države. To su Sirija I Irak. Naravno da otud teroristi lahko mogu da ulaze u Tursku. Pored zvaničnih granica mogu proći preko tzv. zelene granice. Turska je zbog svojeg položaja jedan od najvećih turističkih centara, posebno primorje. Turizam je i važna grana ekonomije. Teroristi to koriste i aktivno napadaju turističke ciljeve gdje stradaju i državljani drugih država kojima se dodatno svete tim državama npr. Njemačkoj. Držace Evrope ingoriraju terorizam u Turskoj. Često kažu, rado ćemo pomoći ali prvo riješite problem sa nezadovoljnim Kurdima. Ostaje otvoreno pitanje zašto u medijima i na društvenim mrežama malo izveštavaju i govore o tome. Naravno Turska im je udaljenija od Belgije ili Pariza i to kao publiku ne zanima pa se mediji prilagođavaju tome, sa druge strane ignoriranje muslimanskih žrtvi je postala nezvanična praksa evropskih država.

Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, broj 185.

Samo 10 država na cijelom svijetu trenutno nije u ratu

Uznemirujući izvještaj od Institute for Economics and Peace (IEP, Instituta za ekonomiju i mir) kaže da na svijetu samo deset nacija trenutno nije u ratu, odnosno da su te nacije izvan svih konflikata. Po Global Peace Index (GPL, Svjetski index mira) su samo sljedeće zemlje slobodne od konflikata i ne učestvuju indirektno ili direktno u ratu i to: Bocvana, Čile, Kostarika, Japan, Mauricius, Panama, Katar, Švajcarska, Urugvaj i Vijetnam. Island predvodi listu najmirnijih zemalja na svijetu, poslije ide Danska, Austrija, Novi Zeland, Portugalija, Čečenija, Švajcarska, Kanada, Japan i Slovenija.
Ujedinjene Nacije su na 147.mjestu dok je Palestina od 163. rangirane države na 148. mjestu.
Od rata uništena Sirija je na posljednjem mjesetu ispod Južnog Sudana, Iraka, Afganistana, Somalije, Jemena, Ukraine, Sudana i Libije.
“ Historisjko desetogodišnje nazadovanje mira nastalo je uglavnom zbog rastućih sukoba na bliskom istoku”, piše u izvještaju.
“ Terorizam je takođe u stalnom rastu, broj onih koji su poginuli u borbama je u porastu u posljednjih 25 godina, a rast izbjeglica i prognanih nije bio veći u posljednjih 60 godina.”
Po izvještaju Amerika ima najveće izdatke za vojsku od svih država na svijetu, to je na svjetskom nivou 38% dok Kina, druga vojna sila na svijetu troši 10% novca na vojsku. Na rang listi tzv. militantnih država su: Izrael, Rusija, Severna Koreja i Amerika.
Broj izbjeglica i prognanih je u posljednjih deset godina u dramatičnom porastu, od 2007. god. do 2015. god. On se udvostručio na 60 miliona ljudi. Devet država ima više od 10% stanovništva u izgnanstvu, dok Somalija i Južni Sudan imaju 20% stanovništva u izgnanstvu. U Siriji je čak 60% stanovništva u izgnanstvu.
Dok svijet postaje sve manje mirno mjesto, militarizacija obuhvata 13,3 cjelokupnih privrednih aktivnosti. To je oko 23,6 biliona američkih dolara. To je oko 1876 dolara za svakog čovjeka na planeti.

Od Cllaire Bernish za theantimedia.org. preveo prof. Haris Ibrahimović

Ibrahimović Haris, Revija Sandžak, broj 185.

Šta će biti poslije izlaska Britanaca iz Evropske unije

Prije negdje oko 40 godina Britanci su postali članica Evropske unije. Ipak, sada na referendumu je sa malom većinom izglasan izlazak Engleske iz Unije. Ipak, još dvije godine će Engleska ostati u Uniji i to dok budu trajali pregovori sa Briselom oko njenog izlaska. Čak je moguće da se nakon pregovora opet raspiše referendum i ponovo glasa ua ulazak ili izlazak iz Evropske unije pod okolnostima kakve su dogovorene sa Briselom. Još se sa sigurnošću ne može govoriti kakve su posledive izlaska Britanije. Naravno da njen izlazak ne znači potpuno ograničenje od Unije. I Švajcarska nije dio Unije, pa ipak ima niz dogovora i ugovora sa njom koji regulišu trgovinu i kretanje stanovništva. Ono što možemo je da postavimo nekoliko hipoteza.
Politika
Velika Britanija je već dugo dio Unije i usko je povezana sa drugim državama npr. Njemačkom. Njemačkoj je godinama bila jak i pouzdan partner. Njemačka bi sada mogla biti češće nadglasana u Evropskoj uniji. Osim toga, generalno će biti teže za političare da sarađuju sa Velikom Britanijom jer su izvan Unije. U samoj Velikoj Britaniji će izlazak imati jake posljedice. Kamerun vjerovatno neće biti premijer. Čak je moguće da se Velika Britanija kompletno raspadne. Npr. U Škotskoj je već jednom bio referendum o mogućoj nezavisnosti Škotske. Takav referendum bi se mogao ponovoti, jer većina Škota su bili za ostanak u Uniji. Irci na sjeveru bi mogli tražiti ujedinjenje sa Irskom. Ono što bi ostalo od Engleske bi bilo daleko od naziva Velika Britanija.
Ekonomija
Za Veliku Britaniju bi važilo isto kao i za sve ostale države van Unije. Dakle, plaćala bi iste carine, za njihove radnije bi važili isti kreteriji kao i za sve ostale. Više od polovina uvoza i uzvoza Evropske unije obavlja Velika Britanija. Englezi su jedan od najvećih ekonomskih prartnera u Uniji. Sada van Unije ukoliko sve postane kompliciranije u smislu birokracije moglo bi se desiti da se mnoga preduzeća distanciraju od Engleske i potraže mjesto u drugim drćavama Unije. Britanska funta je na najnižem stepenu u posljednjih trideset godina tako da bi valuta mogla dodatno da im oslabi. Ima i eksperta koji kažu da na dugoročno izlazak donosi prednosti. Moguće je da se olakša birokracija za Veliku Britaniju i mnogi uslovi takođe, ali ptotiv toga su mnogi. Oni smatraju da treba udariti pečat na Velikoj Britaniji i biti čvrst u pregovorima kako se ne bi dodatno ohrabrile i druge država da napuste Uniju.
Druge države Unije
Jedan veliki dio prihoda u Uniji dolazi iz Velike Britanije. Prema izvještaju iz 2011. godine ona je odmah iza Njemačke, Francuske i Italije. Konkretno, njen izlazak bi se odrazio na Njemačku tako da bi ona morala da plaća dvije milijarde evra više u evropskoj kasi. To je naravno novac koji će joj na drugim mjestima nedostajati. Naravno i za radnije drugih država bi važila neka nova pravila. Čak bi i Premijer liga mogla da trpi jer je veliki broj fudbalera pod ugovorom kao član Unije. A za državljanstvo bi morali da ispunjavaju određene uslove kao što je određeno mjesto na svjetskoj rang listi ili određen broj utakmica igranih za Veliku Britaniju. Što se tiče slobode ulaska u Veliku Britaniju. Sada bi bila potrebna viza. Letovi bi bili skuplju. A erazmus studentima bi bilo teže zbog birokratije. To su za sada samo hipoteze. Ali ako pregovori budu teški kao što traže pojedini političari Evropske unije moglo bi biti još gore. Sljedeće godine su izbori u Francuskoj, a ako pobijedi desnica najavljuje se isti referendom kao u Engleskoj.

Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, broj 185.

Kome pripadaju evropski masovni mediji

Tri elementa prave moći u svijetu su mass mediji, internacionalne banke i politika. Ipak samo jedan od njih te prati na svakom koraku, u sobi dok gledaš televizor, u autu dok se voziš, na mobilnom, na računaru, kioscima i svakom aspektu tvojeg života. Naravno to su mass mediji. Mediji su korijen moći koji se račva od jednog kraja svijeta do drugog. Od njih zavise cijene, jer kapitalizam se hrani reklamama, od njih zavisi politika, jer ko se vrti po novinama i emisijama taj i pobjeđuje. Sve što gledaš, čitaš, slušaš, pripada malom broju ljudi koji ne polažu račune nikom osim samom sebi. Sloboda medija je u većini slučajeva samo obična gomila dvije riječi. Zamislite, od koga zavisi proizvod jedne fabrike? Od šefa i direktora. Da li običan radnik ima uticaja na proizvod? Ne! Tako je i u novinama i televiziji, to što ćeš čitat i gledat zavisi samo od onog koji posjeduje medije i direkrtora odnosno urednika. Voditelji i novinari su većinom obični radnici, bez stvarne moći i uticaja. Iza evropskih medija se podmuklo kriju tri imena, to je popularna Bonier grupa u Stokholmu, Axel Springier izdavaštvo, nekoliko porodica i milijarder Haim Saban. Svi oni posjeduju neprikosnovenu vlast u evropskim medijima. Možete ih naći samo na vrhovima forbsovih lista po bogatstvu i moći.
Bonier grupa je porodično medijsko preduzeće sa sedištem u Stokholmu. Osnovana još 1837. godine. Težište ovog medijskog giganta su izdavaštvo knjiga i časopisa. Osim toga posjeduju većinske akcije mnogih televizijskih kanala kao tv4, Mtv media, i filmskih kuća kao što je Svensk Filmindustri. Posjeduju takođe 175 kompanija u 17 država. Bonier je najuticajnija medijska grupa u Švedskoj i Finskoj. Njihove novine i časopisi su, Bold Printing Group, Expressen, Dagens Industri, Dagens Nyheter. U Njemačkoj posjeduju izdavačku kuću Carlsen, Piper i arsEdition, Berlin Verlag i mnoge druge. Cijela imperija pripada akcionarskom društvu čiji je predsjednik od januara Jonnas Bonier. Porodica Bonier posjeduje gotovo sve skandinavske medije, i više od pola izdavačkih kuća u Njemačkoj. Bonier je jevrejska porodica iz Njemačke, koja se prvobitno prezivala Hirschel. Prezime mijenjaju kada se sele u Kopenhagen 1802. godine.
U Njemačkoj su svi mediji u posjedu svega tri porodice. Prva je porodica Springer, na čijem čelu je žena sa imenom Fride Springer. Njihovi su Bild, Bild am Sonntag, Bild der frau, Computer Bild, Welt, Welt am Sontag, akcije televizijskih programa, i n24 skoro cio kupljen. Kad smo već kod Springera najčitanija novina Srbije Blic pripada takođe ovoj porodici. Zanimljivo je i to da je direktor Axel Springer-ag, Mathias Dopfner član američkog jevrejskog kongresa. Druga najmoćnija je porodica Mohn, na čijem čelu je takođe žena Liz Mohn, njima pripada gigant Bertelsmann. Mnogi misle da je Angela Merkel najmoćnija žena Evrope, ali to nije istina, ovo su najmoćnije žene Evrope. Bertelsmann je Stern, Brigitte, veliki dio novine Spiegel, televizijski kanal rtl. I treća porodica je Burda. Hubert Burda Media njima pripada Focus, Bunte, Ard Buffet, Amica, Playboy, Elle i mnogi, mnogi drugi. Ostale televizijske programe većinom posjeduje izraelski milijarder Haim Saban. Haim Saban je interesantan, jer tragovi svih medija vode većinom ka njemu. To je čovjek koji je zajedno sa Rupertom Murdokom 2001. godine prodao Fox Family firmi Walt Disney za 5,3 milijardi dolara.
Mediji srednje i istočne Evrope su većinom u vlasništvu Ronalda Laudera, takođe Jevreja. Central European Media Enterprises je vodeća televizijska grupacija u istočnoj i srednjoj evropi. Ovom grupacijom vodi Ronald Lauder. U njoj spadaju svi poznatiji televizijsku programi Bugarske, Hrvatske, Rumunije, Slovenije, Češke i Slovačke.
Medijima vladaju Jevreji. Direktno ili indirektno. Napomenuo sam samo velike ribe, ima tu i mnogih sitnijih. Bavio sam se samo velikim imenima, jer većina ostalih su sestrinske firme. Uglavnom ovo su imena koja u bodljikavim žicama porobljavaju mozgove miliona ljudi.
Haris Ibrahimović, Revija Sandžak 184.