HISTORIJA ZAPISUJE, KNJIŽEVNOST OPISUJE

Historija i književnost – odnos vanjskog i unutarnjeg.
Odnos historije i književnosti u jednome je uvijek kompaktan – i književnost pripada historiji, ne zapisuje datume, ali opisuje ono što im je prethodilo. Historija bilježi datume, govori o početku i kraju. Historija govori o tome kada je nešto nastalo, ali ne i kako je nastalo (unutarnja historija). Historija ne zaviruje u ljudske duše, dok književnost to čini. Loša i neprihvatljiva bi bila historija koja bi se zasnivala na kazivanjima iz romana, ali nijedna potpuna spoznaja jedne epohe nije moguća bez opisivanja njenog duha. Historičar bilježi događaje, bavi se hronikom, dok književnik bilježi misli ljudi, i uzroke događaja, pa samim tim i upotpunjuje ono glavno što historičar propušta. Dok se historičar bavi događajima, književnik se bavi doživljajima. I jedan, i drugi, neraskidiva su karika kojom se mogu objasniti stvari iz prošlosti: dok prvi bilježi stanje na terenu, drugi bilježi stanje unutar ljudskog duha.
Potrebno je razumijevanje konteksta i vremena nastanka djela.
Historija doprinosi segmentu kritičke odvojenosti stvarnog od mitskog, te raščlanjuje historijski zapis od književnog opisa, lišavajući subjektivitet pisca i relativitet vremenske posebnosti i potrebnosti za istim. Kada vremenski kontekst u kojem jedno književno djelo u kome se nacija stimulira prestane, pristupa se tom djelu na drugi način. Ono se demistifikuje i umjesto stimulansa neprijateljstva i apsorbacije tog neprijateljstva, ono treba da govori o jednoj etapi sazrijevanja ili nekog drugog cilja.
Književnost opominje historiju da se mora uzeti u obzir trenutak kada je određeni lik opjevan, jer je ta slika o njemu isključivo bliska kontekstu njegovog vremena. Ukoliko je to isključivo mit, mora se shvatiti isključivo po potrebama datog trenutka nastanka. Političko-ideološka uloga jednog djela u jednom historijskom razdoblju se mora zapečatiti historijskim pečatom da se ne bi fragmentacije tih djela inspiracijski povampirile u nekim budućim političko-ideološkim porivima. Legenda u jednom trenutku može pozitivno djelovati na borbenu gotovost u odbrambenom ratu, dok u drugom može djelovati u kontekstu okolnosti borbe sa nepostojećim neprijateljem koji ugrožava. Legenda može iz pohoda u odbranu teritorije, nakon čak i nakon par vjekova oživljavanja biti uzrokom neprijateljstva prema susjedu i genocidnim namjerama prema istome. Primjer – mitomanska djela, bilo da je u pitanju poezija, ili proza u kojima se glavnom junaku, ili narodu o kome se govori pridaju nadljudska svojstva, dok se sa druge strane prema neprijatelju primijenjuju epiteti sotone. U tom smislu, događaji opisani u književnim djelima doprinose razumijevanju, opisuju stanje jednog naroda tokom sukoba sa drugim narodom i utječu da se mitomanski elementi koji mogu biti iskrivljeno prikazani ili potpuno netačni ne uvuku među stranice historijskih spisa.
Književnost može pomoći da se historija razumije, ali do linije do koje se subjektivitet pojedinca (svjedoka) ne uzima kao osnov za konačno prihvatanje. Historija lišena dokazivog i kao lišena više svjedočenja i razmatranja, pretvara sebe u zloupotrijebljenu historiju.
Međusobni odnos.
Historija je racionalna, književnost je produhovljena. Književnost govori o onome što historija prešutkuje a često i govori o događajima koji su se “trebali zbiti”. Historiji je potreban duh vremena koju donosi književnost, ali ne i njene emocije. Ali je i historija dužna bilježiti iz književnosti, sve relevantnosti koje sa drugim naukama može dokazati.
Međusobni utjecaj i doprinos.
Na koncu svega, historija demaskira namjere djela i činjenice koje se ne podudaraju sa stvarnim, ali isto tako, književnost može “podsjetiti” historiju na ono što želi skriti. Da bi imali kvalitetan zapis i opis, potrebne su časne namjere i historičara i književnika, te kompaktnost njihovih uloga ka istom cilju – istini.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak 187.broj

Povodom 555 godina od novog osnivanja Novog Pazara

Godina 1461. (od prvog pisanog spomena Novog Pazara) proglašena je za godinu osnivanja gradova Novog Pazara, Sarajeva, Skopja i Šabca, od strane Isa-bega Ishakovića
Napomena: Ovdje donosimo izbor iz događaja za april mjesec, iz projekta Matice Bošnjaka Sandžaka, pod rukovodstvom, urednika prof. dr. Šefketa Krcića. Na taj način, pored 24. aprila, dana izbora, pred Vama su događaji koji obilježavaju april.
2. 4. 1748. – U Užicu je pisac i esejist Šejh Muhamed Užičanin napisao prijekornu Poslanicu beogradskom valiji Muhamed-paši. S obzirom na kritički stav pisca, koji beogradski valija, nije mogao prihvatiti, a i od straha da za njen sadržaj ne bude upoznat sultan (koji je imao respekt prema stvaraocima, posebno piscima) donio je fetvu za likvidaciju autora Poslanice. Dželati su po naređenju beogradske paše dvije godine tragali po sandžačkim prostorima, za pjesnikom Šejh Muhamedom Užičaninom, koji se prvo krio sa svojom posadom u Akovu (Bijelo Polje), a zatim su ga pronašli u selo Balotiće, kraj Rožaja, 1750. godine i tu ga na svirep način likvidirali. Interesanstno, na tom mjestu i danas raste endemična crvena ruža, zvana “Jeremičak”, koji se ne može presaditi ni na jednom drugom mjetu. O ovom činu likkvidacije čuvenog pjesnika Šejha Muhameda Užičanina, postoji više legendi u bošnjačkom narodu. U znak sjećanja na velikog pjesnika Šejh Muhameda Užičanina, koji je nakon stotinu godina kasnije rehabilitiran, napravljena su tri turbeta: u Balotiće, zatim Vitomirici (kod Peći) i u centru Rožaja, kraj stare džamije. Poslanica ovog autora, je ušla u više izbora Retorike, ne samo u Turskoj, već i na prostorima ex Jugoslavije.
2. 4. 2003. – U Novom Pazaru preselio na ahiret profesor i pisac Mensrur Šačić (Žabren, Sjenica 1930 – Kraljevo 2003). Ukopan je dan kasnije na mezarju Gazilar u Novom Pazaru. Autor je više publicističkih djela o Sandžaku.
3. 4. 1913. – U Beranama je otrovan ratni zločinac Avro Cemović (1864-1913), najerovtnije pod naređenjem crnogorskog kralja Nikole I, zato što je, kao upravitelj Plavsko-gusinjske oblasti izvršio genocid i nasilno pokrštavanje plavsko-gusinjskih Bošnjaka, februara mjeseca 1913. godine.
5. 4. 1991. – Dan mladih. U Novom Pazaru, na sjednici Glavnog odbra Stranke demokratske akcije Sandžaka donijeta odluka da se Bošnjaci ne odazivaju na regrutaciju i mobilizaciju za rat protiv nijednog jugoslovenskog naroda, kao i odluka o osnivanju Bošnjačkog (tada Muslimanskog) nacionalnog vijeća Sandžaka. U znak sjećanja na ovu važnu odluku, ustanovljen je Dan mladih.
7. i 8. 4. 1992. – U Novom Pazaru je, u organizaciji Matice Bošnjaka Sandžaka, Udruženja pisaca Sandžaka i KDMS “Preporod” održana Prva konferencija bošnjačkih intelektulaca Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Na Konferenciji je donijeta Rezolucija (koju je potpisalo 450 intelektulaca), kojom se traži međunarodna intervencija u Bosni i da se zaštiti vojno, ova međunarodno priznata država, koja je ujedno i matična država svih Bošnjaka. Nakov ove Konferencije, počeo je progon intelektualaca od strane srpsko-crnogorskog diktatorskog miloševićeviskog režima, zbog čega je usljedilo masovno iseljavanje i montirani sudski procesi.
9. 4. 1947. – U Šaronjima kod Tutina rođen je akademski slikar Nuradin Dino Trtovac, umjetnik internacionalne slave. Imao je na stotine izložbi u svijetu. Živi u Prizu i Zagrebu.
10. 4. 1941. – Tri boravka Rifata Budžovića Trša u Novom Pazaru. Tršo je dolazio u Novi Pazar tri puta: Prvi put 10. aprila 1941. godine, kada se upoznao sa situacijom, razgovarao sa naprednim ljudima ovog kraja. Iz Pazara se vratio preko Sjenice u Bijelo Polje; Drugi put, Tršo je došao polovinom maja 1941. godine. Ključni njegovi zadaci su bili da se bliže upozna sa stanjem u gradu u cilju preuzimanja mjera za osnivanje partijskih ćelija. Prilikom ovog dolaska od svog partijskog kolege Hakije Zejnelovića je tražio veći politički angažman; Treći Tršov dolazak je sredinom juna 1941. godine, kada je formirao partijsku orgznizaciju u Novom Pazaru i pripremio teren za ustanak u Sandžaku.
13. 4. 2000. – Prijedlog zakona o popisu stanovištva. U svojstvu saveznog poslanika, predsjednika Stranke demokratske akcije Sandžaka, dr. Sulejman Ugljanin, uputio Saveznoj skupštini SRJ Prijedlog zakona o popisu stanovništva 2001. godine, koji se zahtijeva da se u Klasifikaciji obilježja nacionalna pripadnost i maternji jezik uvrsti: „nacionalnost: Bošnjak“ i „maternji jezik: Bosanski“.
17. 04. 1996. – Dr Ejup Ganić, član Predsjedništva R.BiH i podpredsjednik Federacije BiH, je u interviju za Nezavisnu reviju “Sandžak”, izjavio: „Da će Sandžak biti jak entitet. … Mi sa Evropskom zajrednicom i Amerikom radimo na tome da svi građani Sandžaka imaju sva prava, što znači da moraju imati sva ljudska prava, prava političkog djelovanja, pravo automnog djelovanja i sve ono što jedan enititet u Evropi dobija…”
19. 4. 1993. – U zaseoku Planjsko MZ Bukovica (gdje su do skoro živjeli Muslimani) kod Pljevlja, zapaljena je nova džamija, sagrađena 1967. godine. Ova džamija nije otvorena u zadnje vrijeme zbog nastale situacije. Zvanične vlasti su izdale jednu smiješnu izjavu da je pomenutu džamiju zapalila ptica. Pitamo se koja je to ptica? Ako možda nijesu “bijeli orlovi” koji djeluju unutar vojske Jugoslavije. Sredinom maja, ponovo iz Pljevalja, stižu haberi. Četničke diverzantkse grupe su iz zasjede teško ranile pet Muslimana, koji su se (iz druge smjene rada) vraćali kombijem iz firme “Velimir Jakića.” zatim nedaleko od sela MZ Bukovice, još jedna džamija je do temelja srušena. Vlasti Crne Gore i Srbije nijemo na sve ovo gledaju.
20. 4. 1461. – Otvaranje konzulata Dubrovačke Republike u Novom Pazaru. Vijeće Dubrovačke Republike, 8. februara 1461. godine, imenovalo je Franju Gučetića sa dva pučanina (građanina) za konzule u Novom Pazaru. Njih trojica su 20. aprila iste godine, označeni kao Konzulat Dubrovačke Republike u Novom Pazaru. Ovaj datum, kojim se potvrđuje trajanje Novog Pazara kao političkog, privrednog, kulturnog i regionalnog centra, ustanovljen je i obilježava se kao Dan grada Novog Pazara.
20. 4. 1941. – U Priboju je rođen istaknuti fudbalski AS internacionalac Mustafa Hasanagić. Proslavljeni igrač beogradskaog Partizana. Nenadmašni golgeter na 337 utakmica postigao 335 golova.
21. 4. 1879. – Donijeta Novopazarska konvencija. Novopazarskom konvencijom od 21. aprila 1879. godine, Austro-Ugarskoj je dato pravo na uspostavljanje vojnih garnizona u pojedinim dijelovima Sandžaka (Priboju, Pijepolju i Bijelom Polju, koje je kasnije zamijenjeno Pljevljima), dok je administrativna vlast i dalje ostavljena pod nadležnosti Osmanskog carstva.
22. 4. 1935. – U Trijebinjama kraj Sjenice u Sandžaku, rođen je prof. dr. Rasim Muminović, jedan od posljednjih velikih europskih filozofa. Posebnu specijalizaciju imao je kod njemačkog filozofa Ernesa Bloha. Profesor filozofije i etike na Univerzitetu u Sarajevu, predsjednik Udruženje filozofa Bosne i Hercegovine. Jedan od najznačajnijih teoretičara nacionalnog identiteta Bošnjaka. Autor filozofskih djela najvećeg ranga, među kojima bi izdvojili “Uvod u filozofiju”, “Ethos i ljudsko bivstvovanje” i trilogiju “Filozofija ideologije”.
28. 4. 1992. – Skupština BNVS o Žabljačkom Ustavu. U Novom Pazaru održana posebna sjednica Skupštine Muslimanskog (Bošnjačkog) nacionalnog vijeća Sandžaka, na kojoj je izraženo neslaganje sa novim Ustavom Savezne Republike Jugoslavije (tzv. Žabljačkim Ustavom) i donijeta odluka da muslimanski – bošnjački narod ne priznaje takvu državu, zbog toga što ona ignoriše njegovo postojanje.
30. 04. 1999. – U 16:20 h, za vrijeme NATO – kampanje bombardovana je Murina (devet kilometara od Plava), strogi centar most i motel. Tragično stradali Mano Komatina (1927) i Velenka Vučetić, kao i Milka Kočanović i četvoro djece iz porodice Knežević i Vuković.

Izbor urednika, Revija Sandžak, broj 184.

Kratko kroz povijest Duge Poljane

Duga Poljana pripada općini Sjenica i zauzima njen istočni dio. Dugopoljski kraj se nalazi na jugozapadnom dijelu Srbije, između dvije veće morfološke cjeline: visoravni Pešteri i planine Golije i Ninaje. Prema nadmorskoj visini koja iznosi 1169m, spada u visoke planinske prijedele Srbije. U geomorfološkom pogledu pripada Dinarskom pojasu i čini sastavni dio Sjeničke kotline. Pod imenom dugopljski kraj prvi ga spominje Ejup Mušović u studiji stanovništvo Duge Poljane. Na jugu se graniči sa novopazarskom općinom, na jugozapadu tutinskom, na sjeveru ivanjičkom i na zapadu teritoriji mjesnih zajednica Rasna i Stavlja. Duga Poljana kao centar nalazi se s obje strane glavnog puta Novi Pazar – Sjenica, pri čemu je od Novog Pazara udaljena 32km, a od Sjenice 21km.
Zbog brdsko-planinskog reljefa i slabe putne mreže, kraj je bio nepristupačan i tretirao se kao zabačeno područje. Međutim, u ranijoj prošlosti bio je povezan putevima lošeg kvaliteta koji su ga, ipak, povezivali sa bližim privrednim područjima. Na tom prostoru su se u srednjem vijeku ukrštali srednjovekovni karavanski putevi: bosansko – dubrovački, kojim su se kretali karavani ka Dubrovniku, Nišu, Solunu, Sarajevu i Carigradu. Posebno je bila poznata dugopoljska pijaca, za koju je, u vrijeme turskog vakta, i sam sultan znao. Naime, prepričava se kazivanje vezano za dugopoljsku pijacu, kada je sultan, jednog od svojih odanih ljudi, inače porijeklom iz Sandžaka, nakon što mu je ovaj vjerno služio, poslao u Dugu Poljanu, i zarad vjernog služenja, dao mu da naplaćuje tzv. duhuliju (ulaznicu) na ovoj pijaci.
U poslijeratnom periodu, asvaltiranjem magistralnog puta Novi Pazar – Duga Poljana – Sjenica, saobraćajno – geografski položaj Duge Poljane se znatno poboljšao. Njime je omogućena veza Sjenice, Nove Varoši i Priboja, sa Bosnom i Sarajevom na zapadu. Na jugoistoku preko Novog Pazara, put se uklapa u mrežu puteva koji vode ka Beogradu, Skoplju, i krakom Jadranske magistrale preko Rožaja, Berana i Podgorice, prema Jadranskom moru. Od puta Novi Pazar – Duga Poljana – Sjenica odvaja se jedan krak koji vodi preko Draževića, Kamešnice, Rasna, Karajukića Bunara i Ugla prema Crnoj Gori, a drugi krak prema Žabrenu.
Dugopoljski kraj nema dugih Rijeka i velikih jezera, ali zbog različitog geološkog sastava, raznovrsnosti morfoloških oblika a naročito razlomljenosti topografskih cjelina, u njemu se javljaju kratke rijeke sa izvorima u vidu vrela.
Dugopoljski, novopazarski i sjenički kraj, kad se tiče najstarije prošlosti praistorijskog perioda arheološki nisu dobro ispitani, niti je ranije u ovim krajevima bilo planskih istraživanja, Prve arheološke podatke o ovim krajevima daju engleski arheolog Evans Artur i austrijski istoričar – putopisac Feliks Kanic, koji su iznijeti bez dublje analize i iskopavanja. Od važnih historijskih lokaliteta, u Dugoj Poljani su se izdvajali: Prahistorijska gradina na Šarskom kršu, Antičko utvrđenje na Šarskom kršu, dva grčka groblja, turska groblja, kula Grčić Manojla, dvorac kralja Dragutina
Ostaci materijalne kulture i pisani dokumenti koji se odnose na ovaj kraj, te stari toponimi, svjedoče o bogatoj prošlosti Duge Poljane. Ovome u potpunosti odgovara mišljenje Ejupa Mušovića koji kaže: “Malo je malih mjesta poput Duge Poljane da imaju tako bogatu prošlost…” Toponim Duga Poljana je slavenskog porijekla, a prvobitno ime joj je bilo DLGOPOLJE (Dugo Polje). Krajem XIV vijeka u srpskohrvatskom jeziku izvršen je prijelaz zvučnog L u O, tako da je Dlgopolje prešlo u Dugopolje. Nema tačnih podataka kada je naselje Dugopolje prešlo u ime Duga Poljana, mada bi se moglo pretpostaviti da je to bilo u period kada je Srbija postala despotovina, negdje polovinom XV vijeka. Prvi pisani dokument u kojem se pominje Duga Poljana jeste povelja Uroša I koji je vladao 1243–1276. godine. ”Mnoge prijestonice behu u prijedele Rasa i kod rudnika na Kopaoniku. Spominje se Sjenica i Dlgopolje (Duga Poljana).”
U jednoj trgovačkoj povlastici zabilježeno je Dlgo Polje (Duga Poljana) u kome je kralj Milutin primio dubrovačke poklisare. Iz iznijetih podataka nameće se činjenica da su u Dugoj Poljani letovali ili zimovali osim Dragutina I Milutin I njihov otac Uroš I, majka Jelena Anžujska, a vjerovatno kasnije i Stefan Dečanski koji je potvrdio povelju o trgovini sa Dubrovčanima.
Što se tiče turskog perioda važno je spomenuti da još za vrijeme despotovine, turske straže su bile po isturenim utvđenjima, važnim vojno strategijski i oko važnog puta koji je vodio od Novog Pazara preko Duge Poljane i Sjenice za Bosnu. Sasvim je izvjesno da su Turci na Šarskom kršu i na kuli Grčić Manojla u Dugoj Poljani već tada u periodu dvovlašća (Turci-Brankovići) imali svoje posjede, jer su to bili važni objekti sa kojih se mogao kontrolisati krak dubrovačko-bosanskog puta. Sasvim je sigurno da su staroraški prijedeli zvanično bili pod turskom vlašću 1455. Godine. Odmah poslije osvajanja ovih krajeva u XV vijeku Turci su izvršili svoje prve popise. Popis kraišta Isa-bega iz 1455. godine obuhvatio je i dugopoljski kraj. Popis je izvršen po nalogu sultana Mehmeda II i pod rukovodstvom Alije sina Nami Jakubova i predate porti u vremenu od 5. do18. maja 1455. godine. U ovom popisu sredinom XV vijeka, dugopoljska sela su obuhvaćena kao hasovi (feudalni posjedi) Isa bega Ishakovića.

Šačić Šerif, Revija Sandžak 184.

Stećak i tajne skrivane

Kome je to smetao monoteizam na teritoriji današnjeg Sandžaka. Možemo li bar malo naslutiti u ovim riječima srpskog prosvetitelja Dositeja Obradovića. Kada je Egipatski teolog Arije, sa monoteističkim komplementarnim vjerskim učenjem, došao samo da širi riječ Isa pejkambera, postaće temelj monoteističkog učenja i biti će vladajuće sa početka IV-og stoljeća do polovine VII-og stoljeća i na njemu će se organizovati vlast na Evropskom tlu.
„Sad, kada veliki broj ljudi neke lažne stvari za istinite poštuje, ako se ko nađe da te stvari kao lažne izobličava, takav mora biti zlo gledan, i smatra se za nevernika. Za ovakve stvari su svi apostoli, i sam Hristos, gonjeni i ubijeni bili. Kad su Grci i Latini od Hristovih apostola primili hrišćanski zakon, onda nije bilo ni časnoga drveta, ni ikona, ni svetih telesa, ni moštiju, ni kostiju, ni kanona, ni irmosa, ni tropara nikakva… Za sve to blaženi i sveti apostoli ni reči ni slova niti su znali niti mislili. A naši slavenski narodi primili hrišćanstvo neki od Grka, a neki od Latina. No kad? Na devet stotina godina posle apostola. Sad neka mi kaže ko zna šta se nije moglo za devet stotina godina izumeti i natrpati?“ (Dositej Obradović, “Život i priključenja“)
Priča o historiji Bošnjaka muslimana je priča o grčevitoj i krvavoj borbi za opstanak, priča o ponosu i slavi, poniženju i kukavičluku, velikim djelima i izdaji, bošnjačkom merhametu i zločinima neljudi. Jedna od stvari koja je obilježila historiju Bošnjaka muslimana jesu krvavi genocidi nad njima, koji su se ponavljali od početka XII vijeka. Historijski gledano, genocidi nad muslimanima Bošnjacima, ali i svim ostalim muslimanima Balkana, nisu bio slučajani, već su bili rezultat jedne kontinuirane, planske, hriščanske politike pretočene u velikosrpsku i velikohrvatsku ideologiju. Ovo je početak putovanja kroz taj krvavi dio bošnjačke historije….
Nauka još uvjek nije ništa rekla, tek je samo u par riječenica to spomenula. Naročito se to prikrivalo na Balkanu. Koliki su nemanjićki progoni bogumila u Srbiji u 12. Vijeku, može objasniti, ili shvatiti šta nam se to, do dan danas, desava na Balkanu. Od Nemanje pa sve do danas radi se po istoj matrici, proteraj, popali sve one koji neprihvataju tvoju veru. Mislim da je došlo vrijeme otvaranje te teme “bogumilska tema”. Ne može se vječno skrivati ono što se ne može sakriti. Jedan od problema sa rekonstrukcijom bogumilskog učenja je što skoro svi podaci dolaze od njihovih neprijatelja. Prva zasebna proučavanja Bogomilstva započinju u XVIII veku, djelima C. J.Wolf-a „Historia Bogomilorum“ (Wittenberg, 1712) i J. L. Oeder-a ,,Dissertatio inauguralis, prodromum historiae Bogomilorum criticae exhibens“ (Gottingae, 1734). Nije li jedan od dokaza i selo Mitrova kod Tutina, koje je sigurno bilo neko veće bogomilsko svetilište, što mogu potvrditi i nazivi nekih lokaliteta, humke i stara groblja. Monah Bogomil piše da su ovi krajevi,“gađali kamenjem pratnju sv. Save koja je prolazila od manastira Crna Rijeka, preko mitrovačkih predjela i dalje prema Rasu. Nemanja je održao onaj sabor u Deževi u srcu bogomilske populacije, i baš on je „osudio“ bogomilsku jeres isto kao što su to radio papa Inoćentije III, koji pokreće krstaški rat protiv Katara u Langdoku (danas južna Francuska) i koji pustoši cvetajuću zemlju od 1209. do 1229. godine (Crkveno-državni sabor protiv bogumila održan je oko 1186. god).
Poznato je da je Nemanja kršten u katoličkoj vjeri i kao takav vjernik branio je interese katoličke crkve. Krajem XI vijeka i početkom XII počinje obračun sa momoteizmam na tlu Evrope u historiji poznato kao Arijanstvo. Koliki je ustvari bio utjecaj Grčko istočne vjere na tlu tadašnje Raške možemo zaključiti i u samom obračunu Dragutina i Milutina. Značajan broj autora koji su se na bilo koji način bavili ovom temom, pa makar i usputno, bili su skloni tvrdnji da je Dragutin vremenom prešao na katoličanstvo, da li je prešao ili je to on oduvjek i bio ostaje još uvjek pitanje. Ako imamo savremene latinske izvore, tj. prijepisku Dragutina s papom Nikolom IV. No, sve te ocjene trebalo bi odvojiti od njegove vjerske politike, koja u dosadašnjoj historiografiji nije tretirana zasebno. O njoj se govorilo samo u okviru širih tematskih cjelina i to onoliko koliko je glavna tema zahtijevala. Latinski izvori koji svjedoče o živim i jakim vezama sa Katoličkom crkvom i papom govore da je Dragutin dobro razumio politička kretanja u svojoj blizini i da ih je znao iskoristiti za vlastite interese. Dobijanje na upravu Mačvanske banovine nije značilo samo proširenje oblasti kojom je upravljao, već je Dragutin tim činom postao ugarski feudalac, te je njegova politika za naredni period (sve do njegove smrti) dobila stalan smjer. Njegove zemlje su dobrim dijelom pripadale ugarskoj interesnoj sferi, pa samim tim i interesnoj sferi papstva, odnosno Katoličke crkve. Nije li u njegovom opredjeljenju glavnu ulogu odigrala majka a nakon toga i žena. Njegov osnovni cilj nakon preuzimanja zemlje bio je rad na suzbijanju hereze. Ovo nam samo govori da Arijanstvo, i nakon tolike borbe crkve koju predstavlja Papa, nije bilo pobjeđeno. Arhiepiskop Danilo, koji je savremenik Dragutinov, hvali njegov rad ali ne govori koje je to pravovjerje katoličko ili grčko istočno, po svemu sudeći da za Danila nije bilo bitno to već samo da narod ne sljedi Arijanstvo (monoteizam). Nije li ovo dokaz da su i jedna i druga crkva udruženim snagama, kada je to trebalo, vršile prisilno pokrštavanje. Poznata rečenica, ja sam kralj i moja vera je vera koja traje vijekovima. Ako se pogleda sva vrela koja su nama dostupna vidjet ćemo da su ustvari svi vladari na prvo mjesto stavljali svoju vlast a skoro svi bježali od poznatih riječi Novog zaveta. Svaki čitalac Novog zaveta veoma lahko može primjetiti da je Hristos uvjek (kao i apostoli kasnije) naglašavao mirotvorstvo i nenasilje.( Vidi: Mt. 5:7, 9, 38-48; Rimlj. 12:14, 17-21. itd) Obračun sa Katarima Toulouseu (Tuluza) gdje se nije ni poslije toga prihvaćalo katoličanstvo. Tako da je u kasnijim razdobljima u Toulouseu jako protukatoličko raspoloženje, te je u gradu bilo mnogo protestanata (hugenota) koji su 1562. pogubljeni. Vratimo se i sagledajmo sliku srednjovjekovne Srbije koja vodi porijeklo “Crkve“ iz doba cara Konstantina i njegovih nasljednika koji su se na najsvirepiji način obračunavali sa neistomišljenicima. Princip i načelna djelovanja nisu ni malo odudarala od principa cara Konstantina, iako je prošlo mnogo vijekova od njegove vladavine. Način i djelovanje protiv neistomišljenika se skoro u potpunosti poklapao. Iako se mnogi u Srbiji trude da svojim djelima koja pišu, obmanjuju narod u pogledu nekih perioda povjesti Srbije, pokušat ćemo da dokažemo da se ništa nije razlikovao obračun sa Arijanstvom na našem tlu od Rimokatoličke crkve. Duh inkvizicije je postojao i kod onih koji su prihvatili Pravoslavlje to jest, Grčko istočnu vjeru. Da li to stvarno nije postojao progon onih koji su bili druge vjere kako tvrdi Pravoslavna crkva. Nije li baš ona bila ta koja je progonila one koji su drugačije vjerovali u Bibliju, koji su drugačije tumačili riječi Isa pejkambera. Postoji nešto tragično u toj tvrdnji da pravoslavni nikada nikoga nisu proganjali, jeste baš historiska činjenica iz XII vijka za vrijeme vladavine velikog Župana Stefana Nemanje, kada je izvršen pravi pogrom nad domicijalnim stanovništvom tadašnje Raške, koji su već tada imali svoju Arijevsku vjeru i slijedili pravu knjigu Isa pejkambera. Pogrom nad bogomilima koji i današnja SPC opravdava u ime spasavanja kršćansta od opake jeresi koja se proširila na tim prostorima. Župan se nije tada obračunavao sa nekom vojskom od koje je bio napadnut, već sa nenaoružanim ljudima ženama i djecom i starcima koji su se usudili da vjeruju u ono što su i do tada vjerovali. Njihova krivica je bila što nisu prihvatili vjeru koju im je donio Župan. Kako je bilo ophođenje Nemanje prema bogomilima (babunima) možemo samo zaključiti od onih koji su o njemu pisali: Aleksije I (1081-1118) bio je šampion ortodoksije. Njegova kći Ana ponosi se takvim radom svoga oca i traži za njega titulu trinaestog apostola. Aleksije je bio veoma pobožan i lično je ulazio u najpodrobnije diskusije sa bogumilima i pavlićanima, i koga ne bi uspio da preobrati u pravoslavlje, on ga predavaše vatri. (…) I Nemanja je svoje bogumile kažnjavao po odredbama vizantijskih zakona. U Vizantiji progonjeni su bogumili i za vrjeme vladavine Manojla Komnina. Osobiti gonilac bogumila bio je car Aleksije II (1080-83). Nekolike decenije docnije, za cara Borila, 1210, održan je i u Bugarskoj, u Trnovu, jedan sabor protivu bogumila. Na tome su saboru bogumili izobličeni i stajahu “jakože ribi bezglasni”. Oni, koji ne htedoše prići pravoslavlju, “predani beše različnim kaznem i zatočeniju”. Da li su bogomili (babuni) imali svoje hiže i u Srbiji možemo zaključiti i po pisanju Domentijana: “Sredinom 13. veka piše Domentijan, kako se, blagodareći Nemanji, u Srbiji, “kapišt” (mnogobožački t.j. bogumilski hramovi) “razdrušiše” a “crkvi Hristovi postaviše se.” Da li su to bili mnogobožački hramovi ako je poznato da u njima nije bilo ikona, fresaka i krsta. Ko se obračunavao i šta je sve upotrebljeno protiv bogomila (babna) najbolje nam otkriva Vladimir Ćorović koji nam kazuje kakve su sve brutalne metode (koje su bile toliko “bogougodne” da se verovatno i Stefan Nemanja, poput Aleksija i Komnina koji je bio trinaesti, udostojio da nazove “četrnaestim apostolom”) korišćene protiv ovih jadnih ljudi:”Naročitu je pažnju obratio suzbijanju bogumilske jeresi i jačanju pravoslavlja. Protiv jeretika je upotrebio vrlo oštre mjere: njihovom učitelju odrezao je jezik, a sljedbenike je čak i spaljivao ili naterivao u bijeg, imanja im je zaplijenio a knjige spalio.” Da li su bogomili uopće bili prijetnja za državu Rašku možemo zaključiti na osnovu vrela koje nam donosi Čedomir Marjanović u svojoj knjizi “Istorija srpske crkve” gdje se kaže: “Za državu bogomilstvo nezgodno je bilo što je odricalo monarha i staleže, a naročito svojim bukvalnim tumačenjem VI zapovesti ne ubij. Zbog čega smatrali su za greh da idu u rat.” Gde možemo zaključiti da su bogomili smatrali grijehom svako ubistvo kako i ratovanje koje donosi smrt ljudima. Zar je mogao Nemanja od takvih vjernika i pomisliti da njemu i onima oko njega može biti ugrožen život i njegova vlast. Interesantno je kako današnji pravoslavni autori opisuju ovaj progon nad nevinim narodom: “Da je ova jeres osvojila Srbiju, ona bi je potpuno razrušila, i vratila je u praslovensko divljaštvo, bilo bi to duhovno, ali i fizičko, samoubistvo čitavog jednog naroda. Srećom, Bog je blagoslovio da u to vreme na prestolu Srbije bude Sveti Stefan Nemanja.” Da li se ovdje može naći i trun istine ako je poznato da je Nemanja utvrdio na saboru da bogomila (babuna) ima i među vlastelom kao i među sveštenstvom što samo po sebi govori da je ta vjera bila primamljiva za sve. Još tada su sljedbenici Crkve bosanske imali svoju jaku književnost na narodnom jeziku zastupljenu u apokrifnom jeziku. Tako da je Nemanja naredio spaljivanje svih njihovih knjiga. Proglašavanjem bogumila da su anarhisti Nemanja vrši inkvizicuju smatrajući njihove smrtne grijhe : „nepoštovanje časnog krsta, svetitelja i Bogorodice, neverovanje u transsupstancijaciju (tj. “preziranje pričešća”), preziranje sveštenika i neklanjanje pred ikonama. Ono što se još pripisuje ovoj verskoj zajednici je i nepoštovanje vlasti….“ Nije li se slično dešavalo i u Evropi „Razlozi koji su doveli do ubijanja mnogih protestanata u srednjem vijeku u Evropi od strane rimokatolika bili su istovetni onima koji su uzrokovali i istrebljenje bogumila prije toga. To su bile laži i klevete, izmišljene krivice i tobožnje opasnosti koje su prijetile rimokatoličkim državama u slučaju preovladavanja “novog učenja”. Evo šta je u svom pismu upućenom francuskom kralju Fransou I 1535. godine, u odbranu protestantskog vjerovanja, napisao jedan od vođa reformacije Žan Kalvin: “Svakako, ako ko, da bi izazvao mržnju prema ovom učenju, koje se trudim da pred tobom opravdam, bude dokazivao da su ga već zajednički i saglasno osudili svi staleži, da mu se sudilo i da je više puta osuđeno, taj ništa drugo neće reći do da je dijelom bilo surovo oboreno silom i zaverom protivnika, a dijelom zlobno ugušeno njihovim lažima, prevarama, klevetama i izdajama. Silom i nasiljem su izrečene surove osude protiv njega prije no što se i branilo. Prijevarom i izdajom je žigosano kao buntovničko i zlokobno. Da niko ne bi mislio kako se bez prava žalimo na te stvari ti nam i sam možeš biti svjedok, Vrli Kralju, koliko ga lažnih kleveta svakodnevno pred tobom ruži. Navodno ono i nema drugog cilja do da sve vladavine i uredbe obori, da naruši mir, ukine zakone, vlastelinske i druge, posede rasturi – jednom riječi da sve stvari izvrgne u nered. Međutim, ti si tek manji dio čuo. U narodu se protiv njega iznose užasne optužbe te bi ga, da su istinite, svi osudili zajedno sa njenim autorima na hiljadu lomača i hiljadu vešala. Ko bi se sad čudio zašto je toliko omraženo od svih, kad se vjeruje tako nepravednim klevetama? Eto zašto su i staleži jednoglasni u tome da nas treba prokleti, i nas i naše učenje.” Žan Kalvin, Nauk hrišćanske vere; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad 1996. god. str. 26.
Nažalost moramo reći da je sve ono što je pripadalo bogomilima (babunima) spaljeno tako da danas možemo cripiti samo onu literaturu onih koji su nad bogomilima izvršili genocid. Možemo li uopće u ovakva vrela imati povjerenje znajući da decenijama pobjednici pišu hsitoriju. Postoji jedan važan historiski detalj koji je to bio razlog da je Arijanstvo tako bilo prihvaćeno od strane naroda u srednjem vijeku, ne može se nikako prihvatiti teza da su bogomili nametali vjeru „krštenom narodu“ tako da za tu tvrdnju pravoslavnih a i katoličkih pisaca ne postoji nikakakav dokaz. Zašto je vjera Bosanska bila popularna u narodu? Vidjet ćemo u sljedećem navodu koji će nas uvjeriti da svještenstvo, kako kaže Kozma, nije odavalo utisak preterane duhovnosti, već suprotno tome – prilično raskalašnog, raspusnog i neduhovnog života. Navodeći samoga Kozmu, Ćorović piše: “Da je ta socijalna kritika imala svoje opravdanosti vidi se iz reči koje govori sam Kozma: sveštenici stranstvuju po tuđim zemljama, pa i u rođenoj; ne brinu se o pastvi nego samo o sebi i svojima; učestvuju u metežima, ili pijanče ’budući sluge utrobi, a ne bogu’, ili se zanose pohotom; ili se bave trgovačkim poslovima; kad odu u manastire ne mogu da podnesu askezu i disciplinu, pa se vraćaju starom životu ’kao psi na svoje bljuvotineš’. Učenje Bogumila imalo je velikog uspeha, naročito među Slovenima.” Istorija Srba, str. 99.
Ovdje bi spomenuo i prvi put objavljeno Žitije od monaha Bogomila. Zahvaljujući gospodinu Draganu Jovanoviću koji je priredio „Žitija“, koji je slučajno imao priliku da nakratko vidi original „Žitija Savinog“ od Bogumila monaha u Parizu 1986. godine kao i što je nešto kasnije slučajno otkrio srpski prijevod toga spisa, koji je uradio njegov, tada već pokojni, djed Vojislav P. Petrovic, arhijerejski namjesnik belopalanački. Pred Drugi svjetski rat iznenada se pojavio u manastiru Sergej Remizov, otac Lava Remizova, emigrant, učen i uman Rus, ekspert za bogumilstvo. Ispostavilo se da je upravo zbog toga spisa i došao u Belu Palanku. Po njemu, to je prjepis iz 14. vijeka. Belopalanački arh. namjesnik mu je dao “Žitije Savino” na čitanje, ali se on ubrzo izgubio nekuda i nikad mu ga nije vratio. Sa njim je “Zitije divljansko” stiglo u Pariz. O tome je on ostavio i “pismo ispovesno”.
Vojislav P. Popović, arh. namjesnik je, uoči rata, pokušao da svoj prijevod objavi. Knjiga je bila odštampana i zabranjena, a tiraž uništen. Sačuvan je jedan primjerak. Dolazimo do dokumenta o kojem se još uvjek ćuti:
„Oče, blagoslovi da manje zborim o grešnom bratu Savi, prvom arhiepiskopu serbskom i grešnom bratu Simeonu, ocu mom, a više da zborim o onom sto učiniše od roda slovenskog, pa da to bude nauk nekakav za budući vlastodržci: od naroda da se ne odvoje, a ni među sobom da se ne krve, da se ne izrodi neki pokolj još poveći i kraj naroda da bude…
I još te molim Gospode za smirenomudrenije, molim za reč, što višim znanjem teče, a u mene, u moj dom uma, čisti zrak svetlosti da uđe; čista da je ploča srdca mojega i nijedna reč mrža i nečista na Nemanju i Savu da padne iako župan raški oca mi Vojislava ubi baštu bogumilskog od niške zemlje, i toliki narod raški radi bogumilstva satra. A kad Nemanja od starosti klonu, Sava poče još žešće da ih goni sa brata mu Stefana Prvovenčanog. Sa Sotonom se vazda venčao! A sve to gonjenje bogumila bi zarad vizantijski carevi i patrijarsi, i radi svoje loze nemanjićke i nadalje na tronu vladarskom da se vije.
Mrak duše i uma mi očisti i prosvetli Isuse, molim te. I još za nešto molim: da ove moje tetrade koričene u knjige budu i potom obrezane za čitanje i, ne daj Bože, kalamus moj i kivit uludo da je bdio tolike noci sa mnom i mrmorio reči moje i Božije. Pa još jedno te molim na kraju Gospode: ovo žitije sto sročih nekako da se sačuva, da izbegne palež Nemanjića, pa kad prođe i njino da se čati na vjeke vjekov u narodu raškom, ako ga jošte bude, a i ako ga ne bude drugi narod koji se ovde desi da čati i na našu muku neka se poduči.
To te moli Gospode, rob tvoj Bogumil monah. Amin.“
Poslije ovih činjenica koje sam iznio o istrebljenju jedne monoteističke vjere na prostorima današnjeg Sandžaka ostaje nam da se upitamo šta se to promjenilo u posljednim vijekovima ?
Može se zaključiti da kršćanizacija/hristijanizacija starosjedilačkog stanovništva, „pagana“, pogodnih za misionarsku djelatnost susjednih hrišćanskih država, prije svega, Vizantijskog carstva, nije do kraja IX-og stoljeća dublje prodrla, niti je temeljno preobrazila život i vjerovanja naroda. I zapadna i istočna crkva u svom nadiranju koristile su čistu silu. Satanizirajući sve one koji su protiv njihove dogme.
Nije li i danas na sceni satanizacija onih koji neprihvatiše njihovu vjeru, i tako ne postaše isti kao oni. Ne zastupaju li se i danas mračne ideje srednjeg vijeka i da li su i koliko zastupljene ljudske slobode na onim prostorima gdje žive oni druge vjere. Koliko se samo papira potrošilo u dokazivanju i negiranju jednog naroda koji je vjekovima zasvjedočen i autohton na prostorima Sandžaka. Fenomen “krstjani” zebilježen je i u Osmanskim defterima Sandžak Bosne 1468/69 Alićić , aktuelan i zagonetan i nakon više od osam vijekova od njihove “abjuracije” na Bilinom polju, predstavlja dilemu ko su, zapravo, krstjani, manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provenijencije bogumili ili babuni kao ih to beleže srpski izvori, Dušanov zakonik član 85. “koji ne štuju ikone i ne klanjaju se krstu ”, i na šta aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i sinodici. Nametanje Bošnjacima da su došlje je kao što se vidi samo jedan apsurd koji ne vodi baš ničemu. Spomenuo bi samo riječi srpskog knjizevnika Milana Miličevića koji će zabilježiti 1871. godine u svom Dnevniku koji je ostao najvećim dijelom neobjavljen. “Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun”.
Da li se inkivizicija uopće zaboravila kroz vijekove i postala samo prošost? Zločin koji je počinjen u višegradskom naselju Bikavac 1992. god, gdje su snage Vojske Republike Srpske (VRS) zarobile, a potom zapalile više od 70 Bošnjaka – žena, djece i staraca. Izjava preživjele Bošnjakinje sa jedne lomače jasno govori da se nikada nije odustalo od inkvizicije nad Bošnjacima: “Na vrata i prozore su bili stavili ormare i namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe. Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje, što ne mogu opisati”, navela je Turjačanin.
Potomci nekad do kože opljackanih, na isti način je pljačkanje je ponovo primjenjeno, od potomaka onih koji su pljačkali njihove pretke. Matrice koje su primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane devedesetih godina prošlog vijeka, na isti način prema potomcima protjeranih iz Srbije. Cilj je uvjek bio jedan, stvoriti čisto etničku teritoriju jedan narod u jednoj vjeri. Da li su Bošnjaci osuđeni na nestanak vrijeme će pokazati.

Sulejman Aličković, Revija Sandžak 184.