SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU (II DIO)

Sjenica

Sjenički kraj potpao je pod osmansku vlast 1455. godine i bio sastavni dio Krajišta Isa-bega Ishakovića. (Mušović Ejup, Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, str. 10.)
Sjenica postaje utvrđena palanka te se u njoj podiže četverougaona (Rahić Esad, Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku II, Bošnjačka riječ br. 11-12., str. 94.) tvrđava. (Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII, str. 203.) To je vrijeme kraja treće i početka četvrte decenije 17. vijeka. (Škrijelj Redžep, Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 14., str. 90.)
Tipično naselje na Balkanu za vrijeme Osmanske imperije organizira se prije svega na raskrsnici regionalnih puteva, a čaršija, kao bitan dio naselja, jeste, etimološki, stjecište drumova. Naselje je, po pravilu, uz vodu tekućicu, na jednoj ili na obje obale. Jedna od komunikacija približno je paralelna s rijekom, druga preko mosta siječe rijeku. Most na rijeci, ili džamija, han i hamam čine u pravilu jezgro oko kojega će se veoma brzo formirati dvije-tri ulice ili čitav splet ulica i uličica s nizovima, dobrim dijelom improviziranih, dućana. Potrebe posluživanja transporta dobara, a posebno goleme vojske koja je stalno bila u pokretu, uslovile su formiranje tih trgovačko-zanatskih centara u svakom gradu i gradiću. U čaršiji se proizvodilo, samo je, na primjer petnaestak zanata sudjelovalo je u opremanju jednog konjanika, tu se obavljala razmjena dobara, ali tu po pravilu nije bilo mjesta za stan i porodični život. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) str. 3.)

U osmansko doba Sjenica je bila dobro utvrđena kasaba i značajno trgovinsko mjesto. Osmanlije su, na uzvišenom dijelu podigli utvrđenje Grad koje je kasnije porušeno. U blizini utvrđenja bila je čaršija sa dućanima i kućama. U 16. stoljeću Sjenica se spominje kao poznata stanica na trgovačkom putu Dubrovnik-Novi Pazar, a imala je i veliki strateški, vojni i politički značaj. Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je sa postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba trebalo je zadovoljiti sljedeći minimum: da je mjesto stalno nastaljeno muslimanskim življem, da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi, da ima čaršiju i pazarni dan. Kada su svi ovi uslovi ispunjeni, lokalne su vlasti službeno tražile izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba.

Slika  Sjenica, stare bošnjačke kuće
Slika Sjenica, stare bošnjačke kuće

Sjedište kajmekama sandžakbega bilo je u Sjenici, pa se u defteru Sumarni popis Sandžaka i Bosne 1468/69. godine Sjenica pojavljuje kao dio nahije. U originalu: ‘Seniča’, gdje su popisana sljedeca sela: Židnić, Gorna Loznik, Vivac, Gonja, Raždagina, Vrhsenica, Mladenovina, Lopiže, drugo ime Čajkovina, Čideva, Lukavsko, Dolina Bratovičina, Gorna Brlenica, Gorna Vapa, Dolna Loznik, Uzlob, Dolna Stup, Gorna Stup, Sredna Stup, Duga Polana, Štavna, u orginalu Ištavna, kako su čitali obrađivači deftera iz 1604. godine. (Aličković Sulejman, Kome to smeta porijeklo Bošnjaka)
U selu Ursule blizu Sjenice nalazi se most u dotrajalom stanju koji su Osmanlije izgradile u 16.stoljeću na Uvcu. Most je bio izuzetno lijep. Sastojao se od tri luka, od kojih je do naših dana sačuvan samo jedan luk. (Đorđević Slobodan, Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., str. 63.) Ovaj most je nekada bio od velikog značaja za osmansku vojsku i trgovce. Danas više nije u funkciji, ali ima veliku povijesnu vrijednost. Administrativna uprava Osmanlija u većini gradova i naselja bila je u rukama kadije. Kadija je kontrolisao prodaju i nabavku roba, vršio trgovačku ispekciju, odgovarao centralnoj vlasti za mir, sigurnost i opću bezbijednost. Sjedište kadije predstavljalo je neku vrstu gradskog hola, za koje su vezani svi administrativni, pravosudni i rutinski gradski poslovi. Objekti prosvjete i kulture najčešće su se uklapali u strukturu čaršije: uz veće džamije u centru nicale su škole višeg ranga (medrese), samostalne katedre (Dar-ul-tefsir, Dar-ul-hadis) i biblioteke, dok se osnovna naobrazba (mektebi) smještala uz periferijske džamije. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) str. 4.) Među kadijama nije bilo razlika, bez obzira u kom kadiluku vršili sudsku vlast bili su po ovlašćenjima izjednačeni i ravnopravni. (Aličić Ahmed: Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, uvod, XIII, )

U centru Sjenice nalazi se džamija Sultan Valide, poznata kao ‘Sultanija Valida’ koja je nastala u kasno osmansko doba, kao zadužbina majke turskog sultana Hamida. Poznata je još kao džamija Pertevnihal Valide i sagrađena je 1870.govine. Mustaj-pašina ili Ćatovića džamija u Sjenici sagrađena je 1833., a Askerli džamija u Uglu 1704.godine. Kompleks džamije je mjesto okupljanja stanovnika svake mahale iz osmanskog doba. Tu su se donosile sve značajne odluke za mahalu, zajednički obavljao namaz, educirala djeca, omladina i stariji. Džamije su bile, društveni i duhovni centri mahala. Objedinjavale su tri glavna sadržaja: religiozni, idejno-politički i prosvjetni. Podjela naselja na mahale bila je administrativnog karaktera. Mahale su, ustvari, predstavljale ono što u današnjoj organizacionoj podjeli grada znače mjesne zajednice. Imale su svoje starješine – muhtare koji su participirali u organizaciji gradskog života. (Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918.- 1941., str. 153.)Donji sprat, tj. prizemlje sjeničke kuće (Nav.dj. Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko, Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., str. 59.) uvijek je bio zidan od kamena. Debljina ovih kamenih zidova bila je 60-80 cm, ojačana ili izravnana pojasevima drvenih greda. (Krunić Jovan, Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92.)

Tutin

Iz okoline Tutina (Gluhavica) je jedan od znamenitih Bošnjaka 14. stoljeća, Kadija Gluhavički koji se u pismu pisanom dubrovačkom knezu ne spominje po imenu i prezimenu. Dubrovački trgovci su dolazili u Gluhavicu, a navodi se da su 1485. godine i trgovci iz Gluhavice išli u Dubrovnik, (V. Hrabak Bogumil, Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., str. 10.) U poglavlju o znamenitim Bošnjacima iz Sanžaka u osmansko doba govorit ćemo o spomenutom kadiji.
Primijenjeni materijal za objekte koji su se gradili predstavlja odraz lokalnih mogućnosti područja, jer se materijal koristi iz najbliže okoline gradilišta. Područja u kojima je preovladava drvo u pretežno planinskim dijelovima zahtijevala su izgradnju objekata od drveta, a područja u kojima preovladavao kamen, izgradnju objekata od kamena. U ovom području dominiraju džamije bez kupole koje, uglavnom, imaju sve ostale elemente koje imaju i kupolne džamije, osim što im je konstrukcija krova drugačija. Pokrivene su četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Gradile su se od početka osmanske vlasti, u klasičnom periodu i poslije. Ovaj tip džamija na našim prostorima brojčano preovladava. To su najčešće džamije skromnih dimenzija, ali ima ih i monumentalnih. Zaseban tip džamija predstavljaju i one sa drvenom kupolom unutar kosog krova ili s drvenim bačvastim svodom. Odstupanje od upotrebe lokalnog materijala u konstrukciji kod ovog tipa džamije zavisi od načina razumijevanja značaja prostora, gdje je, u ovom slučaju, bitan prostor.

Među najstarijim tutinskim džamijama je ona u Raduhovcima. Sagrađena je 1740. godine. U selu Gradac kod Tutina nalazi se kamena džamija iz osmanskog doba. Podignuta je 1764. godine. Džamija u Dragi podignuta je 1750. godine kao vakuf Ali-paše Pepića, u Melajama 1806., Đerekarima 1808., dok je glavna džamija u Tutinu sagrađena 1825. godine.
Siromašni stanovnici u mahali uvijek su bili pod patronatom neke bogate porodice, tako da ekstremne socijalne razlike uopće nisu bile prisutne. U Sandžaku osmanskim poveljama su se štitili manastiri. Pašina ‘bujruntija’ (dozvola) kao vrsta osmanske povelje štitila je manastire i u Bosni. Navest ćemo kao primjer jednu iz 1785. godine: ,,Vama, gospodo kadije koji se nalazite u Pokrajini Bosni, vama zapovjednici i vama haračlije, daje se na znanje na koji su način redovnici triju samostana slobodni i izuzeti od bilo kakvog javnog poreza, glavarine i drugih (nameta)…” (Milak Enes (urednik), Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, str. 67.) U ranom osmanskom periodu, vlasi su bili obavezni da plaćaju simboličan porez u novcu, stoci (ovnovima), te da daju po jednog konjanika na svakih deset kuća, prilikom turskih vojnih pohoda. Od ostalih nameta bili su oslobođeni. (Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, str. 26.)

Slika Tutina
Slika Tutina

Neki izvori tretiraju tadašnji vakuf i upoređuju ga sa nekim današnjim fondacijama. Institucija vakufa ishodi iz osmanskih vremena i u bliskoj je vezi sa vjerskim institucijama kao neposrednim primateljima prihoda tih posjeda, što je u savremenom pojmovniku uporedivo sa savremenom institucijom fondacije. (Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108., str. 76.)
Vlasnici prvih kuća u Tutinu bili su Hamzagići. Kuće su gradili u predjelu ispod Graca, uz rijeku Vidrenjak, a kasnije se gradnja nastavila i sa druge strane rijeke. (Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir, Tutin od mahale do šehera, str. 87.)

Nova Varoš

Evlija Čelebija ovako opisuje ovo mjesto: ,,To je ugledan kadiluk (Ikomonova Vera, Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija, str. 13.,) sa rangom kadiluka od sto pedeset akči na teritoriji bosanskog sandžaka. Ima svog serdara, varoškog subašu, janjičarskog serdara, tržnog nadzornika i baždara, a nema muftije, ni predstavnika šerifa… Tu ima preko dvije hiljade kuća i sve su kao raj, ukrašene vinogradima, baštama i pr ivlačnim bostanima.“(Čelebija Evlija: Putopis, str. 262.)

Slika  Nove Varoši
Slika Nove Varoši

Na istoj strani u fusnoti stoji: ,,U Novoj Varoši je postojala jedna džamija koju je podigao osnivač ovog mjesta dugogodišnji bosanski sandžakbeg Skender-paša (umro 1506. godine). Po njemu se ova varoš u 16. stoljeću zvala Skender-pašina Palanka. Džamija je obnovljena 1872. godine.” (Ibid. str. 246.) U Novoj Varoši krajem 16. i početkom 17.vijeka izgrađena je prva džamija. Do tog vremena nije imala status kasabe, Nova Varoš na izvoru Bistrice, desne pritoke Lima, prvi put se spominje u 16. vijeku pod imenom Skender-pašina Varoš…” (Kuripešić Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., str. 33) Popisom od 1604. godine u Novoj Varoši je evidentirano 87 domaćinstava, od kojih 64 muslimanska i 23 kršćanska. (Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 87.) Pekare su bile privatne i vojne. Ako je pekara bila izvan čaršije, često je bila u sklopu stambene kuće. Mlinovi za žito i vodenice gradile su se na svim pristupačnim rijekama i to od materijala karakterističnog za lokalno podneblje.

Zanatska proizvodnja odvijala se organizirano kroz esnafske organizacije proizvođača, koji su u čaršiji bili najčešće grupisani po ulicama: kazandžije, kujundžije, sarači, abadžije, ćurčije, sahatdžije, grnčari, bojadžije, šamidžije i dr. Iskustva nadarenih Bošnjaka su se razmjenjivala po okolnim mjestima. Evlija Čelebija svjedoči o radu mudželita iz Užica, čije su bogato oslikane i pozlaćene korice za knjige mogle ići na poklon i u Istanbul. Korice su uglavnom od kože na kartonu sa utisnutim suhim žigovima, ornamentima ili vrhinski urađenim minijaturama. (Zukić Kemal, Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str. 664.) Sandžački gradovi su u XVI stoljeću u pravilu imali dobro organiziran sistem snabdijevanja vodom preko vodovoda, javnih česmi u haremima džamija, na uličnim ćoškovima, trgovima i drugim i javnim prostorima.

Literatura:
• Mušović Ejup, Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, Beograd, 1989.
• Rahić Esad, Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku, Bošnjačka riječ br. 11-12., Novi Pazar, 2008.
• Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII., Jugoslavenski leksikografski zavod , Zagreb, 1980.
• Škrijelj Redžep, Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 1, Sjenica, 2003.
• Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje.
• Aličković Sulejman: http://sandzakpress.net/kome-to-smeta-porijeklo-bosnjaka
• Đorđević Slobodan, Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., Sjenica, 1985.
• Aličić Ahmed, Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Orjentalni institut, Sarajevo, 2000.
• Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918 -1941., Almanah, Podgorica, 2011.
• Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko, Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., Sjenica, 1999.
• Krunić Jovan, Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92., Zavet, Beograd, 1994.
• V. Hrabak Bogumil: Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., Novi Pazar, 1980.
• Milak Enes (urednik), Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun i CPU Sarajevo, Sarajevo, 2007.
• Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.
• Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108.,KDBH ‘Preporod’, Zagreb, 2012.
• Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir, Tutin od mahale do šehera, str. 87., Opština Tutin, Tutin, 2012.
• Ikomonova Vera, Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija., Samoupravna interesna zajednica opštine Nova Varoš, Nova Varoš, 1985.
• Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
• Handžić Adem, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi OIS-a, u POF XXV., ANUBIH, Sarajevo, 1975.
• Kuripešić Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950.
• Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996.
• Zukić Kemal, Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, Bošnjački institut, Sarajevo, 2001.

Mersada Nurudina Agović, Revija Sandžak, broj 188.

SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU (I DIO) – NOVI PAZAR

Osmanska imperija se na Balkanu pojavila u 14. stoljeću od kada počinje da utvrđuje gradove širom Balkana i kao opće pravilo uzima strukturu, i organizacionu i urbanu, stariju od svoje vlastite, gdje god se naseljava. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1) Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bila bolje obezbjeđena i kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu.
U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni uticaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja. Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2) Putnik De He, koji je 1626. godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja. (Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, str. 171)

Uzimanje abdesta u Novom Pazaru
Uzimanje abdesta u Novom Pazaru

Osnovni komunikacioni sistem koji su Osmanlije zatekle na našim područjima bio je rimski, bizantijski i srednjovjekovni. Njega oni dopunjuju izgradnjom velikog broja mostova na svim važnijim presječnicama saobraćajnica i vodotokova, kao i izgradnjom konačišta za ljude u pokretu – hanova i karavansaraja, na međusobnoj udaljenosti otprilike četrdesetak kilometara, koliko karavan dnevno može preći. Vremenom konačišta dobijaju prateće sadržaje koji opslužuju karavane – zanatski i trgovački dućani, bogomolja, i tako postaju nukleusi formiranja čitavog niza naselja na cijelom Balkanskom poluostrvu, osobito na vrlo frekventnim drumovima koji povezuju značajnija mjesta sa Istanbulom. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2)

Novi Pazar

Novi Pazar je podignut 1455. godine. U svim dosadašnjim radovima, a na osnovu podataka koje pruža Krajište Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine i dubrovačkih izvora u kojima se Novi Pazar spominje prvi put 1461. godine, donošeni su zaključci i pisano je da je Novi Pazar podignut između 1455-1461. godine. Međutim, ako znamo da je 1468. evidentiran kao šeher, naselje najvišeg stepena u osmanskoj klasifikaciji, teško da ćemo prihvatiti tvrdnju da je podignut u navedenom periodu, već dolazimo do pretpostavke da je podugnut znatno prije 1455.godine. (Čar-Drnda Hatidža, Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI vijeka, str. 77) Osnivač Novog Pazara znameniti je vojskovođa, zapovjednik bosanskog i skopskog krajišta, osnivač Sarajeva, Skoplja, Gazi Isa-beg Ishaković, osnivač prve gradske ćelije, graditelj džamije, karavan-saraja, hamama i 56 trgovačkih radnji. (Ibid. str. 77.) Zato mnoge institucije u Novom Pazaru nose njegovo ime. Evlija Čelebija veli: ,,Budući da se izgrađivao od Fatihovog vremena, on je sada postao znamenit šeher pod imenom Yeni Bazar.’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 263.)
Dalje nastavlja: ,,Varoš Novi Pazar nalazi se na mjestu na kome se sastaju granice triju vilajeta… Džamija koja se zove Altun (alem) džamija (džamija sa zlatnim alemom) je stara bogomolja, a nalazi se u Jeleč-mahali na Carigradskom drumu.’’ (Ibid. str. 263.)
Osim Evlije Čelebije i drugi su putopisci pisali o Novom Pazaru. Ovaj grad, vjekovna je inspiracija brojnim svjetskim putopiscima, koji su krstarili ovim podnebljem, poput Benedikta Rambertija koji 1553.godine govori: ,,Novi Pazar je glasovit trg, velik, pun trgovina i dućana, hrišćanskih i turskih, gdje stanuju Dubrovčani i drugi trgovci.’’ (Matković Petar, Putovanje Benedikta Rambertija, str.214.) Putnik Kontarini je 1580. godine bio u Novom Pazaru. Izgledalo mu je da sam grad ima oko 6.000 kuća. Izbrojao je 16 džamija i vidio veliki bazar s raznim dućanima. (Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, str.166.) U njemu su boravile znamenite ličnosti, sultani. Mehmed II Osvajač (1451-1481) prošao je kroz Novi Pazar 1457. godine i klanjao ikindiju-namaz u Lejlek-džamiji. (Dudić dr. Mevlud, Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str. 44.)

Hendek i podhendek, Novi Pazar
Hendek i podhendek, Novi Pazar

Odmah po zaposjedanju teritorije Osmanlije razvijaju zatečena naselja, i osnivaju nova, manje kasabe od kojih mnoge prerastaju u veće aglomeracije šehere. U stvari, proces islamizacije i brzi razvoj trgovine i zanatstva uslovljava i fizičke promjene naselja. Sa njima dolaze i brojni novi zanati, koji zajedno sa postojećim, organizovani u esnafe, imaju izuzetno važnu ulogu u razvijanju gradova. Zemljoposjedovanje, zanatska proizvodnja i trgovina su tri glavna izvora bogastva islamskog društva. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2) Osmanlije su Novi Pazar učinili uporištem za dalja prodiranja ka Bosni, Srbiji, Zeti i Albaniji.

Na grbu Novog Pazara nalazi se godina koju su neki historičari odredili kao godinu nastanka. Na njemu je kula motrilja koja je Osmanskoj vojsci služila kao osmatračnica. Ona predstavlja jedan od osmanskih vakufa. Vakuf, stvoren na osnovu religioznih zakona, imao je ogroman uticaj na razvoj postojećih i novoosnovanih naselja. Različiti vakufski objekti, često naglašenih arhitektonskih vrijednosti, u kojima je koncentrisan sav religiozno-obrazovni, kulturni i ekonomski život Bošnjaka, pa i drugih, stvaraju urbani kostur svih gradova. U vrijeme Osmanske imperije glavna pažnja države bila je usmjerena na upravu i vojsku, dok je briga o kulturnim i obrazovnim potrebama bila pod privatnom inicijativom, uglavnom institucija vakufa. Država je bila izuzetno zainteresovana za osnivanje i razvoj gradova, jer sve vezano za funkcionisanje uprave se smještalo u njima, kao i svi proizvodni zanati za potrebe vojske. (Ibid. str. 3.)
S obzirom da je Novi Pazar glavni grad Sandžaka njegovu arhitekturu opisat ćemo u nekom od posebnih poglavlja, tj. njegovu sakralnu i sekularnu arhitekturu. Obradit ćemo temeljno sve postojeće obnovljene novopazarske džamije iz osmanskog doba, porušene novopazarske džamije, medrese, mektebe i nišane iz sakralne arhitekture, kao i građevine iz oblasti sekularne arhitekture: kule, hanove, hamame, česme, imarete itd.

LITERATURA:
• Čar-Drnda Hatidža, Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI.vijeka, Novopazarski zbornik 8., Novi Pazar, 1984.
• Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
• Dudić dr. Mevlud, Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, IUNP, Novi Pazar, 2005.
• Matković Petar, Putovanje Benedikta Rambertija, JAZU, Zagreb, 1882.
• Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
• Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, Književne novine, Beograd, 1969.

Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 187. broj

SANDŽAK U DOBA OSMANLIJA

Sandžak je regija koja se prostire na površini od 8.687 km kvadratnih. Kao teritorijalna cjelina posjeduje historijske i međunarodnim konvencijama verifikovane granice, koje su potvrđene odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine i Carigradskom konvencijom iz 1879.godine. Sandžak danas obuhvata sljedeće opštine: Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Priboj, Rožaje, Bijelo Polje, Berane, Plav i Pljevlja. Osim nabrojanih općina/opština Sandžak čine i mjesta Brodarevo, Andrijevica i Gusinje, a općina je nedavno postala i Petnjica.
U doba Osmanlija, više sela činilo je ‘nahiju’, više nahija ‘kazu’, a više kaza ‘sandžak’, sinonim za sandžak bio je ‘liva’ i više liva činilo je ‘vilajet’. ‘Mirliva’ je bio upravitelj live, tj. neko poput ‘sandžakbega’. Sandžakbeg je bio najznačajnija ličnost s najviše ovlašćenja u jednom sandžaku. On je u novoosvojena područja upućivao svog povjerenika i dodjeljivao mu vlast na tom prostoru. Riječ ‘kajmakam’ sastoji se od dvije riječi ‘ka'im’ (kijam-stajanje) i ‘mekam’ (mjesto, prostor), što bi značilo ‘onaj ko je postavljen na neko mjesto’, ‘koji stoji na mjesto’. U državnim arhivima Istanbula nalaze se imena novopazarskih kajmakama.
Oni su bili zastupnici, okružni načelnici i pomoćnici Velikog vezira, tj. njegovi zamjenici u prestolnici kad je ovaj išao u vojne pohode. Od prvih dana egzistiranja Osmanskog carstva sultani su konstantno postavljali i povjeravali upravu nad izvjesnom oblašću dvojici predstavnika vlasti. U prvom redu, misli se na bega, koji je bio u sastavu vojničke klase i oličavao je sultanovu izvršnu vlast, i kadiju, koji je pripadao ulemi i u ime sultana personifikovao pravosuđe. Evlija Čelebija piše da su se u Novom Pazaru sastajala trojica kadija: ,,Prvo je kadija bosanskog sandžaka, zatim kadija Trgovišta, pa kadija Brvenika.”

Tokom tog perioda predstavnici šerijatskog prava (ehli šer’) i predstavnici običajnog prava (ehli urf) vodili su borbu za utjecaj. Od 16.stoljeća utjecajniji su postali pripadnici ehli šer'a. Kadije su bile zadužene da rješavaju sporove i po šerijatskom i običajnom pravu. Postojale su zbirke fetvi u kojima se naznačavalo mišljenje koje preovladava u hanefijskom mezhebu. Kanuname koje je izdavao sultan bile su trojake: 1. fermani i berati iz kanunama sandžaka, 2. kanuname o zemljištima i porezima, kao i sijasetname (koje sadrže kazne predviđene za političke prestupe) i 3. opće kanuname koje su važile u sve dijelove carstva kao vid zvaničnog zakonika. Svi obrađeni sudski procesi su se zapisivali u šerijatski sidžil. Zimije su bili nemuslimani koji se su se obavezali da poštuju odredbe islamskog prava, da se ne uzimaju u vojsku i da daju porez (džizju). Osmanska država im je štitila život i imetak i dozvoljavala slobodu vjere. Muste'meni su bili nemuslimani, stranci koji su privremeno boravili u carstvu i koji su podlijegali kazni osvete, ako namjerno ubiju muslimana ili zimiju, a u njegovim grijesima pred Bogom, nisu se primjenjivale odredbe islamskog prava.

Osmanska imperija u ovim krajevima bila je u potpunosti zagospodarila 1455. godine. Do osvajanja Bosne (1463.), teritorija Sandžaka bila je krajište Osmanlijske države sa hrišćanskim zemljama. To je, zapravo, bila teritorija odakle se polazilo u dalja osvajanja. Veći dio teritorije današnjeg Sandžaka, od 1463. do 1878., bio je u okviru Bosanskog sandžaka (od 1580. godine – ejaleta), što čini period od 415 godina. U 17. stoljeću Bosanski sandžak se sastojao od šesnaest kadiluka. ‘Kuloglani’ su bili sinovi janičara. Krajem 16. stoljeća broj takozvanih kuloglu mladića – kuloglana, dostigao je oko 700. Upražnjena mjesta u janjičarskom korpusu mogla su se na zahtjev janjičarskog age popunjavati kuloglanima. Svaki vojnik i službenik u osmanskom carstvu bio je plaćen. Pojedinačna plaća nazivala se ‘kist’. Plaće su se dijelile u žutim kesama od kože. Najprije su se davale janjičarima, a onda redom pripadnicima drugih korpusa kapikulu. Janjičarima se davala jedna suma akči, takozvanih čil akči koje su tek izašle iz kovnice novca. Vojnici su boravili u odama (kasarnama) na čijim se vratima čuvala straža. U odama su bile prostrte hasure. Za osvjetljenje su se koristile svijeće koje je jednom sedmično dijelio čauš. Adžemije su na glavi nosili kupastu kapu u žutoj boji. Ispod kaputa nosili su odjeću koja se naziva dolama. Kopčala se do koljena, a u donjem je dijelu bila šira. Nosili su pojas i za pojasom mali handžar. Obuća je bila u obliku papuča, nije se vezivala. Zagardžibaša je komandovao zagardžijama koji su se brinuli o vladarevim lovačkim psima. Veliki lovački psi su imali naziv ‘sakson’, a saksondžibaše su komandovali saksondžijama koji su brinuli o njima. Turnadžibaše su komandovali turnadžijama koji su lovili ptice, čaplje i ždralove. Tufekčibaša je rukovodio tufekdžijama – puškarima.
Spomenici kulture iz osmanskog perioda od neprocjenjivog su značaja za islamsku kulturu i kulturu uopće. Ova specifična arhitektura svoje je karakteristike izrazila kroz brojne sakralne i sekularne objekte: džamije, medrese, hanove, karavan-saraje, sahat-kule, imarete, šadrvane, česme, hamame, puteve od kladrme, mostove itd. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina. Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bolje obezbjeđena. Kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu. U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni utjecaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja. Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). Putnik De He, koji je 1626.godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja.
Kultura življenja u Sandžaku podrazumijevala je lijepo uređenje kuća i avlija, te održavala ambijent džemata i mahale. Kada je riječ o starim bošnjačkim kućama, one su izgrađivane kao prizemljuše i kuće na sprat kod kojih je prizemlje bilo izgrađeno od kamena, a sprat od drveta. Sprat je bio istureniji i prostraniji. Na spratu se stanovalo ljeti kad su dani bili sunčaniji, a u prizemlju zimi, gdje je bilo toplije. Krovovi su bili pokriveni ćeremidom. U avliji se nalazio mutvak (ponekad spojen za vanjski zid kuće), banjica sa vodom, bašta, cvijetnjak… Nastojalo se da mahala bude dobro snabdjevena vodom. Svaka mahala je imala zajedničku česmu na sokaku u slučaju kad domaćinstva nisu imala česmu u dvorištu. Muslimanske kuće su za razliku od kršćanskih bile zatvorene prema putu i ograđene visokom ogradom, na kojoj se nalazila kapija. Time se nastojala očuvati intima porodičnog života. Kuće su pravljene na ravnoj površini sa dobrim vidikom, a na kosini su harmonično nadvisivale jedna drugu i takođe jedna drugoj omogućavale dobar vidik. Podovi bošnjačkih soba su bili zastrti ćilimima. Ispod prozora su se nalazili minderi zastrti čohom, jastucima i vezenim čaršafima. Spavalo se na dušecima koji su se ujutro dizali i odlagali u ugao sobe.
Muški članovi porodice su najčešće bili aktivni izvan kuće, u polju ili na zanatu, a ženski u kući u aktivnostima vezanim za vođenje domaćinstva. Izrađivalo se posuđe od bakra: đugumi, ibrici, džezve, sahani i dr. Spravljala su se tradicionalna slana i slatka jela, kao što su bureci, sarme, dolme, baklave, ušećereni bomboni, lokumi, od pića: kahva, čaj i šerbet. Evlija Čelebija o voću i hljebu u Novom Pazaru bilježi: „Tu postoji 48 jabuka i 35 vrsta krušaka. Hljeb im je jako bijel i izvrstan.“
Žene su bile smjerne i čedne. Evlija ističe formulaciju „kreću se vrlo čedno“, što se odnosi i na ulogu ženske odjeće koja muškom promatraču treba pokazati čednost žene time što je skriva. Bošnjačke žene su od osmanskih naučile dotjerivanje ispod zara ili nekog drugog pokrivala za glavu. Sve žene u Osmanskoj državi, kojoj god vjeri pripadale i kakvog god roda bile, voljele su se dotjerivati i što je moguće ljepše odijevati, uostalom, kao i sve žene, ma gdje se one nalazile i ma u kojem razdoblju živjele. Međutim, njihove otmjene haljine (žena elitnog statusa, prim.aut.) i ukrasi koji su se sastojali od almasli (dijamantskoga) pasa i topuza (velika šnala koja drži punđu), ogrlica ukrašenih rubinima, biserima ili drugim dragocjenostima (safirima, smaragdima, prim.aut.) i belenzuka (narukvica), ostajali su skriveni pod feredžama, a mogle su ih pokazivati samo u svojim ili kućama svojih prijateljica.
Svakodnevne aktivnosti bile su raspoređene tokom cijelog dana. U gradovima su radni prostori bili u odvojenim mahalama. Od kuće se do posla išlo pješice, kaldrmisanim sokacima. Dućani su istovremeno bili i mjesta na kojima se roba proizvodila i mjesta na kojima se prodavala. Roba koja bi došla sa trgovačkim karavanama, najprije bi bila uskladištena u velike hanove, a potom bi se distribuirala ka esnaflijama. Zvukovi koji su dolazili iz svih dućana u kojima su se pravili različiti predmeti gradu su davali osobitu živost. U čaršije se nije odlazilo samo radi obavljanja kupovine, već i radi šetnje. Jedan od najvažnijih svakodnevnih zadataka bio je obaviti kupovinu na mjesnim pazarima koji su se postavljali u određenim danima u sedmici. U dnevnom tempu rada od sabahskog do akšamskog namaza (od jutra do prvog mraka), pa bilo ljeto ili zima, dva puta dnevno bi se pravile pauze i odmaralo se, i to za ručak i podnevni namaz, te za obavljanje ikindije-namaza. Dan odmora u jednoj sedmici bio je petak. Blagdani i dani nekih sajmova i proslava tretirani su kao dani odmora u godini.
Što se tiče prehrambenih artikala, izbor je bio veoma bogat i raznovrstan. U bašhanama je bilo ovčije glavuše, pača (nogica) i pilava, a kod muhalebidžija se moglo uzeti mlijeko, kajmak, griz (ili irmik-halva) i vareno kokošije meso. Večeralo bi se u kućama. Najviše se trošilo pirinča, bravetine i povrća. Jelo se iz kalajisanih činija i sahana, ili iz zemljanih čanaka koji bi se poredali po siniji. Mlječni proizvodi, a posebno jogurt bili su važni prehrambeni artikli… Bilo je jako puno različitih vrsta jela. Pored vode, najviše su se pili napici kao što su boza i muselles, pekmezovina i medovina… Veoma se raširila i upotreba kahve koja je u Tursku dospjela sredinom šesnaestoga stoljeća. Prva ‘kahva’ (objekat u kojem se služila kahva, prim.aut.) otvorena je u Istanbulu 1554., te su se kahve u veoma kratkom roku raširile diljem države, postale modnim trendom i okupljalištem koje se veoma često pohodilo. Posebno svečano bilo je tokom mjeseca ramazana.

Muslimani i nemuslimani su se u osmansko doba raspoznavali i po detaljima na odjevnim predmetima. Ihsanoglu je ovako opisao njihovu odjeću: Nose vunene čarape koje prekrivaju čitavu nogu, a na stopalima ovisno od situacije, nose opšivene mestve od žute ili crvene kože. I cipele su u istoj boji, a urađene su gotovo isto kao pantofne; na pete se stavlja polukružni komad željeza; ova se obuća naziva papučama (pabuç). Muslimani su nosili žute, a nemuslimani crne ili modre ‘papuče'… Saruk je bio najbitnije pokrivalo za glavu. Nošen je tako što bi se na plišanu kapicu bez obruba omotavao turban. Način motanja turbana ukazivao je na pozicije onih koji su ih nosili. Ovaj se princip odrazio čak i na nišanima… Razni oblici saruka imali su zasebna imena kao što su selimi, kallavi, perišani. Nemuslimani, pak, nisu nosili saruke, već šiljate kape ili toke.
Mnogi odjevni predmeti su se u Sandžaku izrađivali od vune. Veliki broj seljaka, osobito oni koji su živjeli u zabitima nastojali su se sami ekonomski održati. Žene bi češljale, prele i tkale vunu dobijenu od ovaca koje bi bile uzgojene u porodici; muškarci bi obrađivali kožu, pravili predmete od štavljene kože i obično su pravili predmete od drveta koji su se koristili na poljoprivrednom dobru. Jedan od svakodnevnih zadataka muškaraca bio je i pravljenje grubog sukna (kostrijeti). Koliko god da se sukno koristilo za prostirku, pokrivač ili šatorsko platno, toliko je predstavljalo i sirovinu za odjeću, kao što su kratki pastirski ogrtači i kape.
Seljaci su obično hranu za sebe osiguravali od onih ovaca koje bi sami proizveli, odnosno od onoga što bi sami zasijali. U njihovoj ishrani najvažnija mjesta su zauzimali prehrambeni artikli kao mlijeko, jogurt, različiti sirevi, sirovo ili suho voće, ovčetina, med, orasi i sl. Glavni napici bili su voda mlaćenica. Svaka seoska porodica bi obično posjedovala jednu ili dvije krave, par volova ili bivola, nekada konja ili magarca, koze, ovce, kokoši, te bašču u kojoj bi proizvodila povrće za svakodnevnu upotrebu. Vrsta stoke razlikovala se od kraja do kraja.
U kućama su se nalazile prostirke od kostrijeti i vunene pustećije, a obuća se pravila od goveđe i ovčije kože, opute. Poznato je da se kuće Bošnjaka bar jedanput godišnje kreče, vuneni dušeci i jastuci prečešljavaju, odnosno peru i čupaju (postojali su posebni zanatlije koji su se bavili ovom vrstom poslova odnosno ušivanjem dušeka i jorgana tzv. jorgandžije), da se avlije obavezno metu i sapiraju vodom.
Vrijeme sunećenja djece nije precizno utvrđeno, ali se najčešće praktikovalo do
polaska u školu. Obrezivanjem su se nekada, a nerijetko i danas, bavile posebne zanatlije, tzv. berberi. Danas su to ljekari koji se koriste novim naučnim i stručnim saznanjima, ali u osnovi sam proces i razlozi cirkumcizije (sunećenja) ostali su neizmijenjeni. Samo sunećenje praćeno je veseljem, posebnim svečanim večerama, darivanjem i sl., a imućnije porodice znale su organizirati o svom trošku zajedničko sunećenje više muslimanske siromašnije djece.

Oblast Pešteri obuhvata preko stotinu sela i zaselaka razbacanih po sjeničko-tutinskom kraju. To je visoravan nadmorske visine 1150-1200 m. Kuće koje su, ovisno od regije, bile pravljene od različitih materijala, zastirane su ćilimima, tepisima ili prostirkama od kostrijeti… U kućama (seoskim, prim. aut.) nije bilo namještaja. Za odjeću su korištene kožne torbe ili drveni sanduci. Prehrambeni artikli kao što su, žito meso i suho voće čuvali su se u posebnim hambarima (serendi) i u zemljanim posudama. Mlječni proizvodi su se čuvali u tzv. mljekarima koji predstavljaju vid stočarskog stana. Evlija Čelebija o klimi novopazarskog kraja kaže: ,,Budući da je klima jako prijatna, to je ljeti ljeto, a zimi zima. Zbog toga je narod zdrav i otporan.’’
LITERATURA:
Dudić dr. Mevlud: Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str.17., IUNP, Novi Pazar, 2005.
Šabanović Hazim: Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela., str. 12., Svjetlost, Sarajevo, 1982.

Inaldžik Halil: Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600, str.147., SKZ, Beograd, 1974.

Čelebija Evlija: Putopis, str. 265-266, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Ibid. str. 532.
Ibrić Sead: Novopazarski sandžak, Glas islama br.93, Novi Pazar, 2004.
Rahić Esad: Historijski razvoj Novopazarskog sandžaka, str. 162., Takvim 1997., Novi Pazar, 1997.
Ibid. str. 420.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 459., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 426., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1.,

Ibid. str. 2.
Vinaver Vuk: Osnivanje Novog Pazara, str.171., Književne novine, Beograd, 1969.
Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 671., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ibid. str. 673.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 672., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 671., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 675., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Serdarević Mevlida i Omanić Ajnija: Bošnjačka kultura ponašanja, str. 262., Svjetlost, Sarajevo, 2000.
Ibid. str. 273.
V. Škrijelj Redžep: Pešter i pešterski guslari, Bošnjačka riječ br 5., str. 39., Novi Pazar, 2007.
V. Pavičević-Popović Radmila i Milošević Spomenka: Tuzinjski stanovi na Pešteri, Zbornik Sjenice br. 6-7., str. 99., Sjenica, 1990.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 676., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Piše: dr. Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 186. broj

U MRAKU SE SVJETLO ISTIČE JAČE

Ima skoro dvije decenije kako su se u Sandžaku počela dešavati politička previranja unutar samog bošnjačkog korpusa. Prije početka razdvajanja današnjih bošnjačkih ideoloških struja. Bošnjaci Sandžaka smatrali su da imaju istaknute predstavnike koji će zastupati interese svog naroda u oblastima u kojima su im dodijeljeni emaneti. Narod se polahko budio iz mrtvila, ponajviše zahvaljujući buđenju vjerskih predstavnika koji su sve više koristili minber za njegovo vjersko i nacionalno osvješćivanje.
Oni su znali, po propisima vjere islama, da vjernik ne smije biti pasivni član zajednice, nezainteresiran za opće stanje ummeta i cijelog društva, već da mora dati sve od sebe kako bi se to stanje promijenilo na bolje. Po hadisu: „Ko se ne brine za opće stanje muslimana, taj i ne spada u muslimane.“ Ove islamske formule najbolje je shvatio mlađahni muftija Muamer Zukorlić koji je činio sve da utaba staze napretka pripadnicima ummeta, počevši od polja obrazovanja u skladu sa islamskim imperativom ”ikre”, pa dalje na ostalim poljima. I rezultati su se redali: podizanje muške medrese, ženske medrese, Islamskog fakulteta, Internacionalnog univerziteta, otvaranje škola Kur'ana, džamija, narodnih kuhinja, dječijih obdaništa, radija, televizije i svih drugih projekata i institucija, do Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Narod je cijenio njegova zalaganja i Zukorlić je polahko postajao simbolom istinskog borca za slobodu i dostojanstvo Bošnjaka.
Godine su prolazile, a Sandžak koji spaja nekoliko država, postajao je sve važnija geo-strateška oblast u regionu. Za to vrijeme režimi Srbije i Crne Gore tabali su staze sa pojedinim bošnjačkim predstavnicima i emotivno ih sve više udaljavali od njihovog naroda. SDP stranka nikada nije imala slobodarsku ideju, već je koristila moć da straši narod, obećavala bolje sutra i za svo vrijeme djelovanja nije se uspjela izboriti niti za ostvarenje minimuma bošnjačkih interesa. Zato je svaka državna vlast njenog predsjednika držala na funkciji, čime je vremenom izgubio povjerenje kod svih patriotski orjentiranih Bošnjaka.
Sa drugim bošnjačkim predstavnikom razočarani bošnjački narod nikada nije bio načisto na čemu je. Posljedice udara na Islamsku zajednicu 2007. godine se, kako vidimo, i danas osjećaju. Južni dio Sandžaka koji je cijepanjem dat Crnoj Gori, s druge strane iznjedrio je, na žalost, dva druga pasivna Bošnjaka koji su se pridružili, oformljenoj stranačko-sluginskoj većini, obrazlažući da je ono što rade za bošnjački narod adekvatno teškim vremenima u kojima se živi i da se bolje ne može. Međutim, danas i tamo postoje Zukorlićevi sljedbenici, jaka sandžačka snaga koja smatra da život Bošnjaka u južnom Sandžaku (Crnoj Gori), ne treba da bude crn i zdušno se bori za dostojanstven život svojih sunarodnika.
Nezaposlenih u Sandžaku je po nekim procjenama 74 % i ima ih mnogo koji su bolju budućnost pokušali pronaći van rodnog kraja. Narod je uvijek patio, kad je krupne emanete nedostojnima povjeravao, a islam je vjera koja zabranjuje vjernicima da važan emanet predaju onome ko ga nije dostojan nositi. U Kur'anu se kaže: „Allah vam naređuje da odgovorne funkcije povjeravate onima koji su ih dostojni.“ (En-Nisa, 58)
I ko je bolje, od muftije Muamera Zukorlića, razumio ove Kur'anske ajete kada je u centru sandžačke duše bio primoran da se uz sve što je radio i gradio, istovremeno bori sa svim pomenutim oponentima koji su se, umjesto za Allahovo uže, uvijek držali režimskog skuta. Allah Uzvišeni kaže: „Onaj ko se bude za dobro zalagao bit će i njemu udio u nagradi, a onaj ko se bude za zlo zauzimao bit će i njemu udio u kazni.” (En-Nisa, 85). A po hadisu: ,,Ako ljudi čine dobro vi im se pridružite, a ako griješe vi ih ostavite, nemojte biti saučesnici.“ (Tirmizi) Muftija Zukorlić nije htio biti saučesnik pomenutim bošnjačkim predstavnicima u dizanju ruku od interesa sopstvenog naroda, pa su on i njegovi sljedbenici, časni članovi Islamske zajednice i najjače patriote, postalni stalna meta njihovog okruženja. I u Bosni su pasivni bošnjački akademici, za svo ovo vrijeme, čamili u ANUBiH-u i zatvarali oči pred problemima svoga naroda. Narod je tavorio i patio zbog njihove nezainteresiranosti i sebičnosti, a oni, onako uljuškani u svojim foteljama, nisu bili kadri odbraniti niti jednu napadnutu bošnjačku svetinju.
Radi svega kazanog, neprikosnoveni bošnjački lider Muamer Zukorlić danas zasigurno personoficira snagu, pravdu, istinu, borca za slobodu i autentičan je predstavnik najsvjesnijeg dijela bošnjačkog korpusa. On zna da “koji vjernik preuzme upravu nad narodom, pa ne uloži maksimalne napore za dobro svog naroda i ne bude iskreni prijatelj naroda, neće ući sa narodom u Džennet!“ (hadis) Zato se trudi nadljudskim naporima i smatra da nema pravo dići ruke od svoga naroda, bez obzira koliko taj narod zahvalan ili nezahvalan bio, te svoje sljedbenike uči tim principima, a odani sljedbenici znaju da se ‘svjetlo bolje ističe, kad je naokolo više mraka’.
I poslije svega što je doživio i preživio od pomenutih sunarodnika, Muamer Zukorlić se izdiže iznad toga i, kao što šira javnost zna, nudi ruku pomirenja i svoju sposobnost kako bi pomogao da se udruženim snagama nastavi raditi za dobrobit bošnjačkog naroda. Bez obzira što je godinama bio žrtva hipokrizne propagande više aktera, on slijedi vjerski postulat da je kod Allaha, dž.š., bolji onaj ko prvi ruku pruži. Ostaje još da vidimo je li se promijenio karakter prirode ličnosti onih kojima je ruka, nakon svega, ostala pružena.

Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 184,

Dovedimo lađu do njene luke

Mersada Nuruddina Agović
Mersada Nuruddina Agović

,,Kad znamo gdje idemo, već smo na pola puta.” – vele mudri. Nakon desetak genocida nad Bošnjacima tokom jednog stoljeća, moja generacija se krajem osamdesetih godina ohrabrila da, iz sigurnosnih razloga, počne graditi svoju ‘lađu’, bošnjačku lađu, jer je bilo sve očitije da nam komšije zbog, kako su kazali, davne ”turske krivnje” spremaju još jedan pokušaj nestanka sa ovih prostora. U vrijeme agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske na majku Bosnu, već smo imali odlučnog kapetana bošnjačke lađe, prvog predsjednika nezavisne republike Bosne i Hercegovine, kao i odane branitelje čija se ljubav prema domovini opjevavala u stihovima poput  ovih: Nastavi čitati Dovedimo lađu do njene luke

Havarijjuni, ashabi i mi

Mersada Nuruddina Agović
Mersada Nuruddina Agović

Allah, dž.š., je neke Svoje Poslanike slao određenim narodima kako bi se pripadnici tog naroda opametili i pouku primili, a Muhammed, s.a.v.s., je poslat cijelom čovječanstvu. Mnogi Allahovi poslanici su bili vrijeđani od strane onih koji su trebali pouku primiti. O tome govori Kur’an, a.š:

,,A kako će oni pouku primiti, a već im je došao istiniti Poslanik, od koga oni glave okreću i govore: ‘Poučeni – umno poremećeni!’” (Ed-Duhan, 13-14) Nastavi čitati Havarijjuni, ashabi i mi

Istrajnošću do pobjede

Nurudina Agović
Nurudina Agović

U vrijeme oružane agresije na majku Bosnu bilo je različitih postupaka, pa bi neko otišao u rov, neko na isturenu kotu, a neko, što bi se kazalo, zdrav i prav šmugnuo u drugu zemlju da se spasi. Bilo je i onih koji su rekli: „I ja bih šmugnuo, nego ne nađoh načina i puta.’’, ali bilo je, hvala Bogu, i onih koji su se izvan Bosne zatekli, pa iznašli način da dođu majku Bosnu braniti. Bilo je, zaista, mnogo onih koji su maksimum od sebe dali i život svoj ugradili u tekovine ove zemlje. Nastavi čitati Istrajnošću do pobjede

Vrijeme je za pravog političkog lidera Bošnjaka

Mersada Nuruddina Agović
Mersada Nuruddina Agović

Dok se Hrvati masovno okreću Vatikanu, a Srbi Moskvi, Bošnjaci zbog licemjerstva i izdaje od strane njihovih političkih lidera još uvijek obezglavljeno tumaraju u beznađu nejedinstva i razjedinjenosti. S jedne strane, tome doprinosi izdaja od strane njihovih izabranih političkih lidera, a s druge licemjerna politika međunarodne zajednice i susjednih država koje ne kriju višestoljetni apetit prema Bosni nastojeći je prikazati kao zemlju bez perspektive. Nastavi čitati Vrijeme je za pravog političkog lidera Bošnjaka

Povijesna uloga mladih snaga Sandžaka (II dio)

Mersada Nuruddina Agović
Mersada Nuruddina Agović

Evropa, u svakom slučaju, cijeni zalaganje mladih za bolje uređenje svijeta. Evropski forum mladih (Youth Forum Jeunesse – YFJ) osnovan je 1966. godine od strane tri organizacije koje su predstavljale mlade na evropskoj razini: Council of European Youth Committees (CENYC), Youth  Forum of the European Communities (YFEU) i European Coordination Bureau of International Youth Organizations (ECB). Nastavi čitati Povijesna uloga mladih snaga Sandžaka (II dio)

Heroina Nuruddina

Mešihat Islamske zajednice u toku dvadesetogodišnjeg postojanja, kroz rad svojih organa, ustanova i udruženja, a kasnije i kroz aktivnosti sa novoosnovanim nacionalnim institucijama koje su potekle sa istog izvora, imao je priliku sarađivati sa mnogim Bošnjakinjama sa prostora Sandžaka, Bosne i dijaspore. Bilo je među njima vjerskih službenica, profesorica, novinarki, književnica, umjetnica, filologa, inženjera, nevladinih aktivistica, studentica, žena sa različitim nivoma obrazovanja, porodičnog statusa i vjerske svijesti. Mnoge su za ove institucije bile vezane radnim odnosom, neke kroz honorarni status, pojedine kao saradnice, mnoge interesno, a neke čisto volonterski. Takođe, neke su otišle, određene se distancirale, pojedine se okrenule protiv, a mnoge ostale do kraja uz ove institucije. Nastavi čitati Heroina Nuruddina