ODRŽANI SKUP PROMOCIJE I RASPRAVA O ,,VATANU“ AUTORA AKADEMIKA ŠEFKETA KRCIĆA

Skup je održan u narodnoj i univerzitetskoj biblioteci ,,Derviš Sušić“ u Tuzli dana 26.1.2018 s početkom u 17 h.
Uvodnu riječ i pozdrav u ime biblioteke je izrazila direktorica prof Mirna Trifković koja je posebno izrazila zadovoljstvo što su studenti predložili da se o Krcićevom djelu Vatan raspravlja, te je ona prihvatila taj prijedlog.

O filozofskom i književnom djelu govorili su pred prepunom salom:
-akademik prof. dr. Enver Halilović
-prof dr. Kadrija Hodžić
-prof. dr. Izet Šabotić
-književnik Mehmed Đedović
i mladi filozofi iz Tuzle Mensur Pavica i Edina Delić.
Na kraju ove filozofske rasprave auditoriju se obratio i autor akademik prof. dr. Šefket Krcić.
Posebne akcente izdvojili bi smo iz izlaganja promotera.
1) Akademik prof. dr. Enver Halilović
Pravu akademsku besjedu sa estetičko-filozofskih pozicija izgovorio je akademik prof. dr. Enver Halilović, nekadašnji rektor univerziteta u Tuzli, a sada direktor zavoda za visoko školstvo u BIH. On je inspirativno govorio o Krcićevom djelu Vatan sa filozofsko pjesničkih pozicija i ukazao na činjenicu da autora poznaje 4 decenije. Vatan je, prema Haliloviću, smisao života i pogled na svijet. U podužoj besjedi koja će biti objavljena, prof Halilović je posebno u fokus stavio Krcićev rad sa studentima s etičko-estetsko-pedagoških pozicija.
2) Prof. dr. Kadrija Hodžić
Ovaj znameniti profesor univerziteta je na specifičan način tumačio Krcićevu poetiku o očuvanju Bosne kao države i bosanskog identiteta. Prema njemu Vatan predstavlja pravu lirsku etiku Bosne. Pored toga, profesor Hodžić je ukazao na originalno Krcićevo stanovište koje se tiče proučavanja brojnih filozofskih tema a posebno povijesti filozofske misli kod bošnjaka kao i kapitalno djelo enciklopedija Sandžaka. On je akcentovao na brojne metafore iz Vatana koje smatra najboljim djelom Bošnjačke literature.
3) Prof. dr. Izet Šabotić
Profesor historije na filozofskom fakultetu tumačeći Vatan profesora Krcića tumačio ga je s historijskih pozicija tumačeći brojne historijske događaje o kojima svijedoči Vatan. Prema njemu moguća je relacija historije-poezije-filozofije.
4) Književnik Mehmed Đedović
On je posebno izrazio zadovoljstvo što je Vatan jedinstven u bošnjačkoj literaturi. Ukazao je da je važno što se promoviše pred kulturnom javnošću BIH i vjeruje da će uskoro Vatan biti objavljen i u BIH.
5) Filozof Mensur Pavica

MOJE IZLAGANJE SASTOJI SE IZ TRI DIJELA I TO: IZ ZAHVALE MOJIM MENTORIMA, IZ PJESME O DOMOVINI I IZ MOJE FILOZOFSKE ANALIZE VATANA.
I DIO (RIJEČ ZAHVALE)
MOJI MENTORI, DRAGI, CIJENJENI, UVAŽENI I POŠTOVANI PROFESORE KRCIĆU I PROFESORE HALILOVIĆU.
MALO JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA ŽIVIMO ZBOG FILOZOFIJE.
JOŠ I MANJE JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA ŽIVIMO FILOZOFIJU.
JOŠ I MANJE JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA PIŠEMO FILOZOFIJU.
NAJMANJE JE FILOZOFA KOJI NAS MOTIVIŠU DA VOLIMO FILOZOFIJU.
VI STE RAZLOG ŠTO VOLIMO FILOZOFIJU.
HVALA VAM NA TOME U IME SVIH STUDENATA ODSJEKA ZA FILOZOFIJU I SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U TUZLI.
II DIO (PJESMA O DOMOVINI)
VATAN ZNAČI DOMOVINA PA SAM ZA VEČERAS S NJEMAČKOG PREVEO I PJESMU O DOMOVINI, TAČNIJE O POGUBNOSTI NEIMANJA DOMOVINE, OD POZNATOG FILOZOFA FRIEDRICH NIETZSCHE-A KOJI IAKO JE BIO FILOZOFSKI NIHILISTA NIJE MOGAO A DA NE CIJENI DOMOVINU. PJESMA NOSI NASLOV U ORIGINALU ,,VEREINSAMT“ (,,USAMLJEN“). OVOM PRILIKOM ŽELIM SAMO ISTAĆI DA JE ŠTETA ŠTO JE NIETZSCHE-OVA PJESNIČKA DJELATNOST NEDOVOLJNO POZNATA ŠIROJ JAVNOSTI, TE SE NADAM DA ĆE IZDAVAČKE KUĆE TO PREPOZNATI I USKORO PREVESTI I OBJAVITI I NJEGOVE PJESME.
PJESMA GLASI:
Usamljen
Fridrich Nietsche

Vrane vrište i lete lepršavim letom ka gradu
Uskoro će padati snijeg
Blago onom ko sad još ima domovinu

Sad stojiš ukočen, gledaš unazad, ah!
Koliko dugo već!
Šta si ti ludo od zime odbjegao u svijet!

Svijet-kapija do 1000 pustinja nijem i hladan!
Ko je izgubio ono što si ti izgubio nigdje se ne zaustavlja!

Sad stojiš blijed
Na zimsko putovanje proklet
Sličan dimu koji stalno teži sve hladnijim nebesima

Leti prico, pjevaj svoju pjesmu u tonu pustinjske ptice!
Sakri o ludo svoje krvareće srce u ledu i ruganju!

Vrane vrište i lete lepršavim letom ka gradu.
Uskoro će padati snijeg.
Teško onom koji nema domovine!
(KRAJ)
III DIO (FILOZOFSKE DIMENZIJE VATANA)

VATAN ZA LINGVISTU ZNAČI DOMOVINA.
MEĐUTIM VATAN ZA PJESNIKA-FILOZOFA ZNAČI DOMOVINA, ZAVIČAJ, DOM, KUĆA, SVIJET, JEZIK.
KAO TAKO FILOZOFSKO-POETSKI VIŠEZNAČAN, TAJ POJAM ME NAVEO NA SLIJEDEĆE FILOZOFSKE MISLI:
1. DOMOVINA JE TEMELJ EGZISTENCIJALISTIČKE FILOZOFIJE JER JE EGZISTENCIJALISTIČKI OTUĐEN SVAKI ONAJ KOJI NEMA DOMOVINE ILI NEMA DOVOLJNO SVIJESTI O SVOJOJ DOMOVINI.
2. DOMOVINA FILOZOFA JE JEZIK A JEZIK JE PO HAJDEGERU KUĆA BITKA.
3. U RELATIVNOM SVIJETU JE SVE DEFINISANO TOTALITETOM SVOJIH RELACIJA A SKUP SVIH RELACIJA JEDNOG POJMA JE NJEGOVA DOMOVINA
4. DOMOVINA JE TOTALITET LJUBAVI A LJUBAV JE PO GETEU PREDUSLOV SVAKE SPOZNAJE
5. VATAN JE ONO MISTIČNO PO VITGENŠTAJNU TJ. ONO O ČEMU SE NE MOŽE GOVORITI.
6. DOMOVINA SUBJEKTA JE JEDINA MOGUĆNOST PREMOŠTAVANJA JAZA IZMEĐU SUBJEKTA I OBJEKTA JER PREDSTAVLJA SVOJEVRSNU SINTEZU SUBJEKTA I OBJEKTA
7. VATANJE KLJUČNI POJAM METAFIZIKE JER SVAKA METAFIZIKA NA SVOJEVRSTAN NAČIN DEFINIŠE I TUMAČI POJAM VATANA.
8. ETIČKO-ESTETIČKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE VATAN MEDIJ ETIKE I ESTETIKE JER GDJE JE ETIČKO-ESTETSKI ODNOS TU JE VATAN.
9. LOGIČKA DIMENZIJA VATANA JE ŠTO JE VATAN SVUDA TAMO GDJE VAŽI LOGIKA SUBJEKTA.
10. EPISTEMOLOŠKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE VATAN SPOZNATLJIVI ASPEKT STVARNOSTI
11. FENOMENOLOŠKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE HISTORIJA RAZVOJ SVIJESTI O SLOBODI PO HEGELU ALI SAMO U SVOJOJ DOMOVINI JE ČOVJEK ISTINSKI SLOBODAN
12. POLITIČKO-FILOZOFSKA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO JE ODBRANA VATANA PO MAKJAVELIJU JEDINI CILJ KOJI OPRAVDAVA SVA SREDSTVA
13. GRANICA MOGA JEZIKA JE GRANICA MOGA SVIJETA PO VITGENŠTAJNU A JEDNO OD FILOZOFSKIH ZNAČENJA VATANA JE JEZIK
14. PRAKTIČNA DIMENZIJA VATANA JE U TOME ŠTO SMO BIĆA KOJA SVOJIM IZBORIMA MODELIRAJU SVOJ SVIJET TJ VATAN. VATAN JE SVIJET NA KOJI IMAMO UTICAJ, SVIJET PRAKSE A ČOVJEK KAO BIĆE PRAKSE JE BIĆE VATANA.
15. EGZISTENCIJALISTIČKA DIMENZIJA VATANA PO SARTRU JE U TOME ŠTO JE SVAKI ČOVJEK ODGOVORAN ZA CIJELI SVIJET U KOJEM ŽIVI A VATAN JE SVIJET ZA KOJI OSJEĆAMO APSOLUTNU ODGOVORNOST.
HVALA VAM PROFESORE KRCIĆU ŠTO STE NAS SVOJIM VATANOM POUČILI APSOLUTNOJ ODGOVORNOSTI ZA NAŠ VATAN!
6) Filozofesa Edina Delić
Ona je citirala pjesme iz Vatana,,U BAŠČI MILOVANJA“ i ,,TAJNOST ŽIVOTA“ i hermeneutički ih tumačila.
7) Autor akademik prof dr Šefket Krcić
Na kraju se auditoriju obratio i sam autor i rekao da je Tuzla privredni, kulturni i filozofski centar BIH.
Prilikom besjede nije objašnjavao Vatan već je najavio djelo ,,Tako je zborio Jupo Tajbin“ (1913-1977) kojeg je proglasio bošnjačkim Demostenom.

Revija Sandžak

PREDRASUDE I BLASFEMIJE STANIŠE TUTNJEVIĆA

Reagiranje – za glasilo “Srpski književni list” – Beograd

Odgovor na tekst “Truli plodovi ‘bosanskog duha’ Tunje Filipovića”, autora Staniše Tutnjevića, “Srpski književni list”, maj-juli, Beograd, str. 2, 2017.

Veoma smo iznenađeni sadržinom i strukturom teksta, Staniše Tutnjevića, publiciste i nekadašnjeg Sarajlije, koji je na čitavoj jednoj “ponjavi” lista Srpskog književnog lista, nastojao da udovolji interesima nacionalista, kako bi se pokazao kao veliki znalac prilika u Bosni i Hercegovini i kuda idu tokovi “bosanskog duha”, kako on naziva akademika M. Filipovića “Tunjo Filipović”!
Jasno, na samom početku želimo ukazati, na jednu činjenicu, bez obzira što nitkog ne želimo učiti, kako želi misliti, ali svakako nedopustivo je u javnoj komunikaciji da se netko ko ima svjetsko ime, kao što je to slučaj sa akademikom Muhamedom Filipovćem (1929), da se polemičar obraća mahalskim zlonamjernim jezikom. Prije svega, želimo čitatelje da obavijestimo, da ne znamo koji je pravi povod ovom člankopiscu, da upotrebljava porodični nadimak akademika Muhameda Filipovića, jednog, ne samo vodećih filozofa sa prostora ex-Jugoslavije, nego i svijeta danas. Jasno, ako netko želi, kao dežurni analitičar, da javno polemizira, veoma je neukusno da to čini sa upotrebom privatnih nadimaka.
Kao pisac i filozof koji respektira kulturu i duhovnost svih naroda svijeta, koji je posebno istraživao niški filozofski krug, beogradski filozofski krug, te vojvođanski filozofski krug, smatram da imam dovoljno argumentacije i autroiteta, da kažem javno, da autor spomenutog priloga, Staniša Tutnjević, nije u pravu da stvaralaštvo jednog doajena filozofije i nenadmašnog polemičara akademika M. Filipovića, njegovu djelatnost, da naziva “trulim plodovima”. Zbog čega on to radi, mogu samo da odgovorimo izrazom, zbog predrasuda i blasfemija?
Da podsjetimo, Filipovićev esej, “Bosanski duh u književnosti – šta je to?”, zbog čega je časopis “Život” uređivao legendarni pisac Meša Selimović (bio zabranjen javno bez ijednog argumenta). Poznata je činjenica da bosanski duh je fenomen i da postoji kao univerzalna kategorija mišljenja i življenja i da je nije izmislio akademik Mahmutćehajić, niti legendarni liberal Zulfikarpašić, već taj duh postoji više od jednog milenijuma, ne samo od vremena Kulina Bana, već i ranije, kao i kasnije od mislilaca, među kojima su posebno značajni Hasan Kafija Pruščak (1545-1615), zatim Uskufi (1584-1644), Mustafa Ejubović (1651-1707), Šejh Mehmed Užičanin (1690-1750), Sabit Užičanin (1650-1712), Ahmed Gurbi Baba (1680-1760), sve do Mehmeda Bošnjaka (oko 1570-1644, autor kultne filozofske knjige “Gradacija bitke”), dr. Mirze Safvet-bega Bašagića (1870-1934) i drugi.
Naravno, uz eminentne bošnjačke filozofe i duhovnjake, prije svega Ferida Muhića (1943), Rasima Muminovića (1935-2012), Nerkeza Smailagića (1927-1985), Abdulaha Šarčevića (1929), Arifa Tanovića (1925-2010), Kasima Prohića (1937-1984) i drugih velikana duha Bosne, ime akademika Muhameda Filipovića je na posebnom mjestu. Da podsjetimo, 80-ih godina prošlog stoljeća, otvoreno je rekao partijskim ideolozima, da se on osjeća fundamentalistom. A onda je pojasnio, bavim se Hajdegerovom fundamentalnom ontologijom. Time je nepismene ideologijske poltrone zbunio i bacio u ambis ćorsokaka.
Danas, kada postoje brojna otvorena pitanja literature, a među kojima je ta dilema, vezana oko Andrića, čiji je pisac i koje su njegove elevantne estetske i etičke vrijednosti, u prevrednovanju duha, još nije sve jasno iskrastilizirano. Da li je to pisac hrvatski, bosanski ili srpski? Uopće nisam opterećn, ko sve Andrića prisvaja, pa i oni koji prisvjaju legendarnog i bošnjačkog pisca Mešu Selimovića. Po mom dubokom uvjerenju, važno je da pisci imaju svoje čitatelje. Postoji li pisac i kritičar koji će osporiti djelo “Kameni spavač”, legendarnog Maka Dizdara? Nećemo čekati odgovore, ali kao što i priliči ostaje nam da kažemo, da su Mak Dizdar, Selimović i mnogi drugi bosanski pisci, prije zaslužili Nobela, prije Andrića, kao što su i brojni srpski pisci, među kojim Crnjanski, Tišma, Pekić, su zaslužili Nobela, nego Andrić, kao i eminentni hrvatski doajeni britkog stiha Krleža, Tin Ujević, Marinković, trebali su dobiti Nobela, ali je ocijenjeno, da su previše humanisti!
Tako i u ovom slučaju, mnogo se Tunjević zabrinuo za Andrića, pisca i studenta koji kada je studiora u Beču, stanovao u istoj ulici sa Hitlerom i Brozom. Ništa nije čudno, što je i služio diplomatskim interesima, nekadašnje profašističke jugoslavije, Drugi svjetski rat je proveo u Beogradu, gdje je neometano pisao, pod zaštitom gestapoa, a zatim komunista. Nikad Andirć svoje stanovište nije pojasnio, već je šutio kao riba u vodi! Zato se pitam, zašto mora biti kriv akademik Filipović, što je neki neodmjereni bandit rušio Anrdićevu figuru u Višegradu. To nije bila narudžbina akademika Filipovića.
Na koncu, bio bi sretan, ako bi ovaj prilog pomogao gospodinu Staniši Tutnjeviću, ne da ublaži svoje stavove prema bosanskom duhu i akademiku Filipoviću, već da ne baca ljagu na Bosnu i Hercegovinu, kao državu, od koje bi mogla Europa da nauči, kako se francuski suvremerni filozof izrazio Anri Bernar Leyi. Zato, našem sugovorniku Tutnjeviću, savjetujem, da ne priziva razne duhove, ako to nastavi stalno ćemu se javljati i u snu i u javi bosansku duh pred sobom i nad sobom, a on neće znati zašto. Moja poruka bi bila, kako gospodinu Staniši Tutnjeviću i svim čitateljima dobrim i učenim ljudima da budemo riješeni voditi dijalog i razgovorati o budućem mišljenju, na humanim temeljima naših tradicija i sa dužnim uvažavanjem. Zato, postavljam jedno pitanje, tko bi u Srbiji razgovarao sa mojom malenkošću, ako bi najveće srpske mislioce, B. Petronijevića, B. Šešića, M. Životića i druge, nazviao umjesto pravim imenima, nadimcima. Nadimci su bili i ostali kamen spoticanja i uvrijedljivog odnosa među ljudima i grupama.
S poštovanjem,

Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 192.

OBJAVLJENA DRUGA ZBIRKA PJESAMA AUTORA MR. NASERA BAKIĆA “DODIR SANDŽAKA”

Druga zbirka pjesama, pod nazivom ,,Dodir Sandžaka”, autora Nasera Bakića, društvenog djelatnika, pisca, publiciste, doktoranta na Univerzitetu u Novom Pazaru i sekretara Udruženja pisaca Sandžaka, iz štampe je izišla ljetos. Ova publikacija je objavljena u okviru edicije ,,Suvremena poezija Sandžaka” ispred Matice Bošnjaka Sandžaka i Kulturnog društva ,,Zambak”. Recenzenti su emnentni pisci Muvdeta Kreho i Mensur Pavica, a urednik prof. dr. Šefket Krcić. Zbirka predstavlja jedno vrijedno djelo sa 75 pjesama na 140 strana, što dovoljno govori o predanom radu autora, koji je svoje najbolje pjesme objavio pod radnim naslovom ,,Dodir Sandžaka” i one su inspirirane Sandžakom, sandžačkim gradovima, mjestima, sandžačkom biću i svemu onome što krasi duh sandžačkog čovjeka.

Izvod iz recenzije akademika prof. dr. Šefketa Krcića:
-Naser Bakić, je prvenstveno intelektualac i stvaralac, koji potiče sa Pešteri, iz lijepog Devreča, gdje je rođen jedan od najvećih bošnjačkih intelektulaca dr. Ibrahim Bakić. Kad je u pitanju Naser i njegovo pjesničko djelo, koje je pred vama, ono kao takvo najbolje govori o poeti iskrene duše, koji nosi u sebi jedno tragično osjećanje života i vremena, izazvano preranim gubitkom brata Sabahudina, na jednoj od pešterskih destinacija i manifestacija, kada je jedan mladi život na apsurdan način nestao. Takvu situaciju nitko ne može da objasni ni da osjeti, koju ni časni sudovi pravde nisu razriješili na valjan način. Takvu boljku nosi sa sobom poeta Naser. Zatim, iz njegovog života iznenada odlazi plemenita majka Sadija, koja je nakon njegovog povratka iz egzila, izdahnula dušu na njegovim rukama. U takvoj tragičnoj situaciji, Naser je ispisivao svoju patnju i svoj dodir sa sandžačkim načinom života. Čitajte Naserov „Dodir Sandžaka“. … Akademik Šefket KRCIĆ (ulomak iz dužeg rada).

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 192.

Reagiranje – za rubriku „Pogledi“

DODIKOV APSURD IDE U PRAVCU DA SE ŽRTVE BOŠNJACI (MRTVI I ŽIVI)
IZVINU SRBIJI ZA GENOCID!

Vrhunac cinizma i apsurda, pročitali smo, nažalost, u beogradskoj „Politici“, „Dodik: BiH treba da se izvini Srbiji“, od 28. februara 2017., str. 4 (autor priloga M. Kremenović). Ovoj je vrhunac beščašća, koji nisu mogli da predvide ni Kafka, ni Orvel, ni Meša Selimović!!!
U spomenutom tekstu se kaže: „Predsednik Srpske Milorad Dodik rekao je da tužba protiv Srbije i Crne Gore nije bila legalna ni 1993. kada ju je podneo tadašnji lider Bošnjaka Alija Izetbegović.
Neophodno je, kaže Dodik, zatražiti i da se organi BiH izvine Srbiji ’zbog nedopustivog gesta mržnje’, zatim zaključiti da je nemoguće da neko predstavlja BiH ako nema Srba, kao i da bude ukinut OHR, a da Savet za sprovođenje mira prestane sa radom kao i strane sudije…“
Ovdje nije više bitno, šta je Dodik rekao, jer on istupa nekontrolirano sa jasnim stavom, da nakon brojnih tragedija, spriječi pomirenje između Srba i Bošnjaka, što su se zauzeli politički, vjerski i kulturni faktori iz Sandžaka i šire. Očigledno, Dodik se predstavlja kao lovac u mutnom, sa dalekosežnim posljedicama, koji koristi pravnu proceduru aktualne „revizije“ – za svoju politikansku ujdurmu, radi izazivanja i demonstriranja ireacionalnih ciljeva, tj. da on brine o službenom Beogradu i Srbiji, a upravo tim stavovima mržnje prema Bošnjacima i Bosni, nanosi veliku štetu aktualnoj vlasti u Srbiji, koji su ovog „političara“, očigledno, pustili sa koca, da svojim javnim istupima, po Srbiji (za vrijeme raznih manifestacija, gdje je on nezaobilazni govornik mržnje prema Bosni i Bošnjacima), upravo predstavlja glavnog službenika za odnose s javnošću Vlade R. Srbije. Jer, u Bosni mu je zapaženo opozicija R. Srpske, sužila prostor djelovanja i sada on nalazi izlaz, da se stavlja u ulozi advokata Srbije, pa se može steći dojam, da više boravi i djeluje u Beogradu i Srbiji, nego u Banja Luci.
Prema tome, sve što u buduće bude govorio javno Milorad Dodik, Bošnjaci moraju imati na umu, da kroz njega govori sam politički vrh Srbije, koji ga ne zna ili ga ne može obuzdati. Reći danas, 22. godine od tragičnog genocida u Srebrenici (1995), gdje je na zvjerski način ubijeno 8.372. žrtve Bošnjaka, između 12 i 70 godina i isto toliko godina, od prestanka rata u Bosni i Hercegovini, gdje još žive ljute rane žrtava, nisu zarasle (ubijeno preko 150 hiljada civila, silovano preko 100 hiljada Bošnjakinja, likvidirano preko 30 hiljada nevine djece, zatim mučeno više desetiha hiljada žrtava u raznim logorima), nekome poput Dodiku, pada na pamet, da obznenani javnosti, stav – da se Bosna i Bošnjaci trebaju izvinuti Srbiji za počinjeni genocid nad njima i time da se pravdaju, što je netko od žrtava još živ.
Prema tome, u Srbiji da ima pravde, zbog ovih genocidnih izjava mržnje, kada se obilježava 24 godine, od tragedije 20 Bošnjaka u Štrpcima i prije toga na desetine i desetine nevino stradalih u Sjeverinu, u Bukovici i drugim mjestima, ovakve izjave podgrijevaju nezarasle rane Bošnjacima u Sandžaku, koji trpe veliko nasilje i medijsku izolaciju od strane službenog Beograda i službene Podgorice. Sada Bošnjaci ispadaju da su krivi, što su živi, da se umjesto svaki dan, kad se mole Bogu, da se umjestno toga, izvinjavaju Dodiku i beogradskom agresoru i vlastodršcima, što su još živi. U tom pravcu, Dodik je zaslužio, da u Hagu objasni svoju nacističku poziciju i odgovara pred Sudom pravde, pošto u Beogradu mu daju vilu i benificije za ispoljavanje mržnje prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.
Na koncu, filozofi svijeta su mišljenja, da smrt nije teška za one koji su otišli, već za one koji su ostali. U tom smislu, nije problem što to Dodik govori, bez ikakvog moralnog i pravnog opravdanja, već je problem što njegova epidemija mržnje prema Bosni i Bošnjacima nalazi uporište, da bude objavljena, čak i u „Politici“, koja donekle slovi, kao ozbiljan medij. Očigledno, po nalogu vlasti iz Beograda, „Politika“ objavljuje te notorne gluposti, kako bi pokazala uoči predsjedničkih izbora, kako se službeni Beograd nije odrekao pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Nažalost, ovakve stvari tolerira i Međunarodna zajednica ili ostaje slijepa i gluha kod svojih čula. Jasno, ovakve Dodikove izjave, najbolje upućuju, da je Dodik sam sebe eskumunicirao iz Bosne i Hercegovine, jer svojim djelovanjem slijedi Mihajilovićev i Miloševićev projekat „Ram“, na temelju kojeg je okupirana Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
Zato, intelektualci okupljeni oko Matice Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, apeluju na aktualne vlasti u Beogradu, da zaustave Dodika, kao bezumnog hajkača. Ako to ne učine, jasno nam je, da ga oni pripremaju za novog mandantara R. Srbije, što nas ne bi nimalo iznenadilo.

E: redakcija@politika.rs; E: pogledi@politika.rs;
E: urednik@preporod.com; E: selman@rijaset.ba;
E: udruzenje.sandzak@ (damar); E: Redakcija TV Sandžak;
E: salahudin.fetic@uninp.edu.rs; E: glavni.ured@bnv.org.rs; E: rekasancak@gmail.com; E: smail.cekic@gmail.com

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost
THE HOME OF BOSNIAC – THE SOCIETY FOR CULTURE, SCIENCE AND ART OF SANJAK – YU-36300 Novi Pazar, Pošt.fah.124, Fax. (0038) 020/313-122, mob: +381-64-8891-750, 063-13-98-509, 065-582-3284, 067-599-344, Dinarski žiro-rn: 200-65935880-20 Banka – Poštanska štedionica (za Maticu), PJ Novi Pazar * Devizni račun (EURO) BNZCG 505-821-11182-93 – (Za Maticu)
E-mail: dr.s.krcic@uninp.edu.rs i matica_bosnjaka.sandžak@yahoo.com;
Ogranci: 84325 Plav, pošt. Fah 18
LISTU „POLITIKA“ 84000 Bijelo Polje
I DRUGIM MEDIJIMA 384000 Prizren
11000 Beograd

Novi Pazar, 28. 02. 2017.

Za Maticu Bošnjaka
Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, vr.
(Kont.tel: 064-8891-750
Adresa: M. Alibašića 3, PF 124
36300 NOVI PAZAR)

Revija Sandžak

NA UNIVERZITETU U NOVOM PAZARU ODRŽANI 55. SUSRETI IDEJA ISTOKA I ZAPADA

U organizaciji Debatnog kluba studenata, a u okviru realizacije projekta “Izgradnja duhovnih kapaciteta mladih besjednika“, na Univerzitetu u Novom Pazaru 08.02.2017. godine, održan je 55. “Susret ideja istoka i zapada“. Pod mentorstvom prof. dr. Šefketa Krcića, Centra za retoriku, preko trideset studenata izlagalo je svoje radove. Učešće su uzeli studenti Departmana za pedagoško-psihološke nauke, Departmana za filologiju, Departmana za ekonomiju i Departmana pravnih nauka. Prisutnim studentima se najprije obratio prof. Krcić koji je istakao značaj besjedništva i javnog nastupa. Zatim je studente u radu podržao asistent na Departmanu za pravne nauke, Dženis Šaćirović. Ova sesija je bila i uvodnik u ocjenjivanje kandidata za izbor besjednika koji će biti predložen da govori na manifestaciji Dana Univerziteta u Novom Pazaru, 04.05.2017. godine. Dugogodišnja tradicija ovih manifestacija iznjedrila je mnoge vrsne besjednike, koji su se, upravo, na ovim manifestacijama afirmirali u daljem radu i u društvenom djelovanju.
Manifestaciju je snimila TV Sandžak, a medijsku podršku pružili su Agencija SANA i portal Sandžakpress.net.

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Čestitka Reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću u povodu doktoriranja

Visoko uvaženi reisu-l-ulema, Huseine ef. Kavazoviću, neobično nas je obradovao haber (koji smo pročitali u listu „Preporod“ od 01. marta 2017. godine), da ste uspješno odbranili doktorsku disertaciju naslovljenu „Kodifikacija šerijatskog građanskog prava na temeljima hanefijske Pravne škole u Egiptu“, na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, pred elitnom komisijom, koju su činili: prof. dr. Enes Ljevaković, predsjednik i član komisije, prof. dr. Fikret Karčić, mentor i član komisije i prof. dr. Mustafa Hasani, član komisije.
Imajući u vidu znanstveni Izvještaj spomenute Komisije, koja je istakla izuzetne domete Vašeg rada, kojim ste dali originalan metodološki i znanstveni doprinos u proučavanju ove komleksne problematike, što nas posebno raduje. Zato članovi Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, neobično cijene Vaš čin izbora znanstvene teme i Fakulteta na kojem ste uspješno doktorirali. Vaš, ne samo znanstveni, već i moralni čin izbora Fakulteta za doktoriranje, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, je dokaz da Vi dajete izuzetnu važnost ovoj prvoj visokoškolskoj islamskoj, prosvjetnoj i znanstvenoj instituciji u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Ovo kažemo, zato što je dosadašnja praksa bila, da kada se izaberu naši ugledni alimi, na tako visoko mjesto, kao što je reis-l-ulema, pođu i odaberu neki od fakulteta u islamskim i drugim zemljama, kada ih ne mogu konkretno oni koji slijede pratiti i čuti. Vi to niste učinili i zato Vam pripada od nas veliki moralni imperativ, podizanja i uvažavanja naših institucija, što je omogućilo, kako saznajemo, velikom broju uleme i drugih intelektulaca i znanstvenika, da prisustvuju Vašoj odbrani. Aferim, uvaženi reis-l-ulema, kako bi se znao izraziti naš veliki duhovnjak i pisac Zulfikar Zuko – Džumhur. U tom pravcu, želimo da što prije objavite svoj doktorat, naravno sa obaveznim ekspozeom i mišljenjem Komisije.
S obzirom, da je u toku organiziranje i utemeljenje Islamskog univerziteta u Bosni i Hercegovini, Vaš čin doktoriranja će biti podsticajan, ne samo za današnje generacije na Fakultetu islamskih nauka i još mlađe, polaznike Gazi Husrev-begove medrese (koja obilježava 480 godina od svog postojanja), da motivirate, svojom paradigmom pasionirane istraživače islama, da nastave putem kojim ste vi odabrali.
Želimo Vam sreću, dobro zdravlje i uspjeh u profesionalnom i znanstvenom radu.
Es-selamu alejkum,
Novi Pazar, 05.03.2017.g. Prof. dr. Šefket KRCIĆ, vr
Predsjednik Matice Bošnjaka

TKO JE ZAŠTITNIK GRAĐANA U R. SRBIJI

Stav Matice Bošnjaka – Povodom vrijeđanja pripadnika islama i studenata Sandžaka od strane tzv. „zaštitnika građanina“ Saše Jankovića

Matica Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, prati sva aktualna zbivanja u regionu, a posebno sagledava stavove i kritički procjenjuje predrasude službenog Beograda i službene Podgorice prema Bošnjacima i građanima Sandžaka.
Ovaj stav i reagiranje donosimo, na temelju široke rasprave, analitičkog istraživanja i demokratske diskusije, hladne glave i vrućeg srca. Ovim prilogom, javno želimo upoznati sa našim stvarnim stanjem i tom prilikom izražavamo veliku zabrinutost za svoj dalji opstanak na ovim surovim balkanskim prostorima. U tom smislu, veoma smo iznenađeni stavovima zaštitnika građana Saše Jankovića, koji se bezsmisleno upustio u jednu nemilosrdnu kampanju protiv Islamske zajednice u Srbiji, kao i protiv studenata i nastavnika Fakulteta za islamske studije, zbog čega ne možemo ostati ravnodušni.
Nama koji živimo na sandžačkom prostoru, uopće nam nije poznato, kada je tzv. zaštitnik građana vidio Novi Pazar, i razgovarao sa prestavnicima relevantnih institucija, kako bi znali za njegovu namjeru, da od islamskih institucija u Novom Pazaru napravi vandalističko čudo, poput one koji su njegovi sljedbenici uradili sa „Savamahalom“ u Beogradu. Zato nam nije jasno, zašto se Janković ostrvio na nezaštićene mlade ljude, a preskače Beograd i druge velike gradove (kako bi se reklo, da od drveta ne vidi šumu), pa mu je palo na oko na zdanije Fakulteta za islamske studije, koji je sagrađen prije jednog stoljeća, i to na vakufskom zemljištu (pa valjda je svakom normalnom poznato, da je vjera odvojena od države). Danas, ta mala nadogradnja ne remeti saobraćaj niti ugrožava bilo kojeg građanina ili instituciju. Da podsjetimo, na nekoliko stotina metara od FIS-a (Fakulteta za islamske studije), godine 1971. prilikom pripreme za Brozov dolazak u Novi Pazar, tadašnje vlasti su srušile čuvenu „Tijesnu čaršiju“, koja je bila remek djelo islamske i uopće balkanske arhitekture u ovom kraju.
Da je netko od naših članova, uglednih pravnika, umjesto Jankovića bio „zaštitnik građana“, koji iza sebe imaju izuzetne znanstvene rezultate, primjera radi, poput prof. dr. Sefera Međedovića, istaknutog pisca brojnih pravnih djela, zatim istaknutih advokata Kadriju Kolića, dr. Izeta Laličića, Mehmeda Hota i drugih naših renomiranih stručnjaka, nikad se ne bi nitko od nas usudio da zatraži od vlasti u Beogradu, a još manje da ruše nadogradnju Pravoslavnog teološkog fakulteta, ili bilo koje druge hrišćanske bogomolje, niti da ruše zgradu Skupštine Jugoslavije, odnosno, danas Skupštine R. Srbije. To bi bio apsurd! S druge strane, po Jankovićevoj „logici“, to bi bilo normalno! Da podsjetimo, na tom mjestu (gdje je sada Skupština) bila je, kako kaže historija Grada Beograda, najpoznatija džamija na Balkanu, čuvena „Batal džamija“, sa četiri munare.
U tom smislu, nikada nitko od nas ne bi savjetovao poslanike bošnjačke nacionalnosti, niti bilo koje druge poslanike, da traže rušenje zgrade Skupštine (gdje je nekad bila džamija). S druge strane, bilo bi normalno, da Vlada R. Srbije, dodijeli adekvanto zemljište u centru Beograda (blizu Kalemegdana) za izgradnju velikog Islamskog centra, po ugledu na Islamski centar u Zagrebu (Hrvatska), ali ne manje površine od zgrade današnje Skupštine R. Srbije.
Dalje, s obzirom da je zaštitnik građana ušao u pred-predsjedničku kampanju (koja još nije oficijelno raspisana), za predsjednika Srbije, i navodno da su ga za tu akciju podržali apelom sto intelektulaca (!!!???), bilo bi nam interesantno, da potpisnici (tog apela) ako imaju imalo etike, dostojanstva i odgovornosti, da dođu u Novi Pazar, pa da podrže građanina i pseudopravnika Sašu Jankovića, u rušenju zdanija Fakulteta za islamske studije. Jasno, među potpisnicima tzv. apela, postoje i neki časni pojedinci, koji vjerujem, nisu upoznati sa prljavim angažmanom tzv. pravnika (ne)zaštitnika građana Saše Jankovića, čije postupke sa prezirom pratimo.
Članovi Matice Bošnjaka, nitkom ne mogu i ne žele zabraniti da ispolje svoju kandidaturu, pa ni ovu najavljenu Saše Jankovića, nejćemo ometati. Moguće je da kandidat Janković, postane i predsjednik „Savamahale“, ako ista proglasi autonomiju na nivou Beograda i Srbije. Ali, ako je R. Srbija i njene najveće znanstvene, kulturne i političke institucije su došle na nivo jednog kontraverznog Saše Jankovića, koji zagovara otvorenu mržnju i sije predrasude i druge stereotipe protiv islama i studenata bošnjačke nacionalnosti, možemo konstatovati, da je pod uticajem jedne bezobzirne i nedefinirane alapače (bivše poslanice iz /ne/demokratske stranke), iz pazarske tzv. šejtan mahale, čije djelovanje dolazi pod zapaženim uticajem ateističkog kruga (ili klana) Gradske uprave Novog Pazara, koji orkestrirano djeluju protiv vlastitog naroda, a posebno pitanje Islamske zajednice u Srbiji, izazivajući pri tome, neslogu i nepotrebne sporove među vjernicima i građanima. Sve je to u interesu, da se Sandžak i građani ove regije drže u izolaciji i da se podstaknu na iseljavanja, koja traju čitavog XX stoljeća, a i danas su prisutna.
Smatramo, da tim činom, državne insistucije ne smiju spadati na tako niske grane, jer demokratski svijet cijeni društveno uređenje jedne zemlje, kakva su u biti, prava manjinskih naroda. Upravo zahvaljujući takvim pojedincima, kao što je Saša Janković i ini, slobodni smo konstatovati i predočiti javnosti, da su Bošnjaci u Sandžaku, postali Peregrini, tj. narod van zakona. U tom smislu smo izazvani da ne pristajemo na šutnju i da „gledamo svog posla“, kako bi se žargonski izrazili. Zato smo spremni, da odgovorimo na Jankovićevu izraženu mržnju, ali istovremeno ne uzvraćamo mržnjom, već želimo da svim zvaničnim insitutcijama uspostavimo suradnju i dijalog u skladu sa etičkim kodeksom i zvaničnim zakonskim propisima.

Zahvaljujemo svim medijima i urednicima, na ustupljenom prostoru, koji imaju hrabrosti da objave ovaj naš stav, koji dolazi od intelektualaca obespravljenog bošnjačkog naroda, koji su spremni na dalji demokratski dijalog. Bujrum!

S poštovanjem,

PREDSJEDNIK
Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, v.r. Revija Sandžak, 188. broj

OTPOR VREMENU ZLA – Tkome smeta Internacionalni Univerzitet i školovanje Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori?

Pogled iz Sandžaka

Diskusija na Sveopćem Saboru Islamske zajednice
u povodu ataku na Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru
Akcenti iz izlaganja našeg suradnika iz Sandžaka, prof. dr. Šefketa Krcića.

Uvaženi glavni muftija, uvaženi narodni poslanici, poštovana ulemo, koleginice i kolege, neka je selam i mir na sve vas. Zahvaljujem na ljubaznom pozivu, da sudjelujem na Sveopćem Saboru Islamske zajednice, što je za mene kao filozofa i profesora univerziteta, posebna čast.
Došao sam sa na ovaj častan skup, da iznesem svoj stav, kao najstariji profesor univerziteta i društveni djelatnik, da otvorim nekoliko pitanja, koja svojevremeno potencirao filozof Rasim Muminović o otriježnjenju Bošnjaka, kao i o stavu narodnog poslanika M. Zukorlića, o porobljenoj svijesti Bošnjaka, koji ravnodušno promatraju sve probleme sa kojima se naš narod sučeljava. Jasno, ne mogu biti ravnodušan, a da ne kažem sljedeće:

Udar bezumnika na autornomiju
Univerziteta u Novom Pazaru

Ovo je vrijeme velike hajke na autonomiju univerziteta, presija na bošnjačkog čovjeka i sandžačku viziju humanizma, kako se znao izraziti naš rahmetli filozof Muminović. Režim nemilosrdno urada bez ikakvog osnova na mlade ljude, koji studiraju na našem Univerzitetu kao i njihove porodice. Takav postupak je jasan znak, da ljudi žive u strahu i da se moraju iseljavati. Sjetimo se samo Ničeovog stava, da dobronamjerni ljudi postaju bezopasni. Izgleda, da Zukorlićeva teza i stavovi o velikom pomirenju, koja dolazi od naroda koji je doživio velike žrtve, koje nikad nisu pravno procesuirane i adekvatno sancionirane, izgleda da se to vraća, kao bumerang za dobronamjernost. Podsjećam, profesor i sociolog i filozof društva dr. Esad Ćimić je znao podići poklič i reči: Trebamo se baviti politikom, kako se politika ne bi bavila nama! Zacijelo, naši studenti posjeduju svijest i savjest i bilo bi interesantno da sa svojim besjedama nastupe na nekom od beogradskih televizija, na način kako to govore na našem Univerzitetu, što redovno prenosi TV Sandžak.
Međutim, Bošnjaci Sandžaka, posebno kritički intelektualci (to nisu oni koji su svoju glavu stavili u pijesak i služe prljavim režimima Beograda i Podgorice), već oni koji do najvećih visina uzdižu ljudski ideal slobode i pravde, i u tom smislu se moraju oduprijeti vremenu zla, kao što su to znali veliki pisci Meša Selimović, Mak Dizdar, Nusret Idrizović, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić iz redova Bošnjaka i usamljeni pisac Mihailo Lalić iz redova Crnogoraca, Esad Mekuli, Redžeć Qosija, Ismail Kadare i Ibrahim Rugova iz redova Albanaca, koji su se jedino mogli približiti kritičkom i humanističkom duhu velikog M. Krleže.
U tom smislu, ja sam nošen vizijama ideala slobode i pravde, koji su najavili, narodni heroj i pjesnik, Rifat Burdžović, te spomenuti pisci Selimović i Lalić i drugi, pa smo sa grupom bošnjačkih intelektualaca, na čelu sa akademikom M. Filipovićem, mudrim i prodornim internacionalncem Adil-begom Zulfikarpašićem, te filozofom dr. Hasanom Sušićem i drugima, još 1989. kada smo u Sarajevu osnovali Forum za individulanu, kolektivnu i tradicijsku zaštitu Bošnjaka – muslimana. Na dalje, osnivanjem institucija u Sandžaku, SDA (1990), Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka (1991), Matice Bošnjaka Sandžaka (1991), posebno Mešihata Sandžaka (1992), Internacionalnog Univerziteta (2002) i drugih političkih, kulturnih i humanitarnih organizacija, s ciljem da izgradimo ideal sandžačkog društva, slobodu i pravdu za Bošnjake i sve druge građane naše regije, kako bi mogli raditi na kritičkom potiskivanju nemilosrdne hajke i kamanje, koje se vode iz centara moći, prema vodećim institucijama Sandžaka. Te činjenice su svjesni istinski vjernici, da je atak na bošnjačke insitucije, tj. atak na Internacionalni univerzitet, koji se bavi proizvodnjom znanja. Jer, Islamska zajednica je stožer jedinstva i osjećaja za zajednicu Bošnjaka. Ako je tu udar izvršen, onda se udar širi na sve druge institucije, grupe i ljude, a posebno na vodeću instituciju Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, kao edukativni i znanstveni centar javnog djelovanja i njegovog utjecaja na progres i emancipaciju Bošnjaka Sandžaka.
Jasno, svi oni eksperti iz zemlje i svijeta, koji su posjetili Internacionalni Univerzitet, mogli su da se uvjere u njegovu integralnu autonomiju. Na ovaj univerzitet, ne može bez najave doći ni načelnik Opštine, ni predsjednik Republike. Zatim, da se uvjere u jedan izuzetno lijepo sređen objekat, sa perfekcionističkim programima, za svaku studijsku grupu, kao i elitni nastavnički, suradnički kadar i uljudnu i pristojnu administraciju. Zacijelo, za djevojke nejma boljeg i sigurnijeg univerziteta u regionu. Na svima njima je da sada javno kažu svoju istinu i da stanu u odbranu Univerziteta i njegovog dostojanstva.
Helem, Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori postaju, po svemu sudeći, Peregrini, kako bi se srati Rimljani izrazili, tj. narod van zakona. Iz dana u dan, permanentno se ukidaju i dovode u pitanju njihove vjerske, edukativne, znanstvene i nacionalne institucije. Zato smo začuđeni, zašto registrirane političke partije iz Sandžaka, i one koji imaju svoje zastupnike u općine, šute pred ovom velikom kampanjom i hajkom, koju je lansirao Nacionalni savjet za visoko obrazovanje (smatram, da i njihove diplome mogu biti probelmatične, ako se sagledaju kritički, i koje stavove u nauci zastupaju, pa bi to bio pravni osnov, da se oni pozabave samim sobom) i sa veoma zlonamjernom i tendencioznom tzv. Akreditacionom komisijom, koju nadam se, da ćemo ovim našim stavom pozvati ih na crtu sučeljavanja. Mi, redovni profesori Univerziteta za takav dijalog smo spremni. Sve to jasno ukazuje na rat protiv Bošnjaka i bošnjačkih institucija, čak i onih koji imaju internacionalno obilježje, kao što je Univerzitet. Dakle, nad Bošnjacima, Srbije i Crne Gore se proizdovi državni teror, a državni teror je i danas kada je opozicija u Crnoj Gori ponudila Bošnjacima premijersko mjesto, oni zbog sluganstva, poltronizma i primitivizma nisu to prihvatili, bez obzira što u našem narodu ima više kvalitetnih pojedinaca, koji tu funkciju mogu sa uspjehom obnašati. Takvo stanje stvari ugrožava egzistencijalnu, tj. biološku supstancu Bošnjaka, kojim se i narušava očuvanje moralnih običajnih vrijednosti, a time i opstanak Bošnjaka.

Bošnjaci pred novim egzodusom

Prema tome, atak na Internacionalni Univerzitet, jeste novi pritisak na Bošnjake, da krenu u nova iseljavanja, tj. nove egzoduse, koji smo vidjeli svake subote, a i drugim danima, da između 10 i 20 autobusa, mladi ljudi ispod 40 godina putuju prema Zapadu, što bi poremetilo etničku strukturu Sandžaka, a što je strategija Srbije i Crne Gore što lahkše izoliraju Bošnjake u ovoj vještačkoj podjeljenoj regiji.
Na kraju, Bošnjaci Sandžaka, tj. u Crnoj Gori i Srbiji, ne žele da žive pod hipotekom, “turske krivice”, tzv. tuđe krivnje, dakle, ne žele da žive u strahu koju raspiruju i rasturaju karadački i beogradski mediji. Zato, neka zvaničnici Beograda i Podgorice objasne aktulnom turskom režimu, sa kojima imaju dobru suradnju, kad im treba, zašto nam podmeću kukavičije jaje turske krivce, da li ovim činom psuju našu ili Erdoganovu “majku”, nek objasne oni psi rata, koji danas vode politiku Srbije i Crne Gore. Bošnjaci ne žele da žive pod presijom straha. S druge strane, onima kojima je dobro, uvjetno dobro, koji su izabrali beogradizaciju islama, da upotrijebim formulaciju poslanika Zukorlića, oni su pristali na poltronstvo i pohlepu, kako bi se izrazio naš beogradski prijatelj, prof. Čedomir Čupić, čije riječi podrške našem Univerzitetu ne prestaju i čiji stavovi, saopćeni i na ovogodišnjem Sajmu knjiga, da Islamska zajednica svesrdno i dosljedno treba stati u zaštitu dostojnastva i digniteta Univerziteta kao Vakufa, i sandžačkog čovjeka, uopće.
Cijenjeni skupe, moj konkretni prijedlog, upućujem Sveopćem Saboru Islamske zajednice u Srbiji, da usvoji prijedlog Matice Bošnjaka Sandžaka, koji se sastoji u sljedećem: da o svim ovim problemima, sa kojima se sučeljava Intenracionalni Univerzitet u Novom Pazaru i Islamska zajednica u Srbiji, da se u najskorije vrijeme u Sarajevu i Novom Pazaru organizira Svjetski bošnjački kongres i da se isti u svim kapacitetima, posveti ovim pitanjima, kako bi svi Bošnjaci i javnost svijeta bila upoznata sa našim stanjem problema, koje imamo u Srbiji i Crnoj Gori. Cilj Kongresa jeste, da donese odluke, koje ličnosti ne mogu da se bave javnim poslom. Evo paradigme: Ako se kojim slučajem pisac i profesor Šefket Krcić ogriješio o etički kodeks Bošnjaka, treba jasno da se kaže, da li treba ubuduće da se bavi javnim poslom ili ne. Nedopustivo je, da netko od građana donije mandat od Bošnjaka, a da njegovo dalje djelovanje kada se udalji od Sandžaka, pridruži agresorskoj politici protiv Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Takvu lustraciju i stavove treba da se zauzmu prama svakom pojedincu, a ne kad Bošnjaci odu u Beograd, onda pucaju na svoj narod, čast izuzecima dvojici naših sadašnjih poslanika. Selam za sve vas.
Nema kraja.

(Ulomak iz šireg izlaganja)

Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, 188. broj

Pogled iz Sandžaka MEMORANDUM SANU TRI DECENIJE KASNIJE

Dana, 15. septembra t.g., navršile su se tri decenije od donošenja tajnog dokumenta Memoranduma Srpske akademije nauka, koji je bio osnov za razbijanje SFRJ, stvaranje koncepcije Velike Srbije, kao i izazivanje okupacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, a u svemu tome ni Sandžak nije bio pošteđen, iako se nažalost nalazi između Srbije i Crne Gore. Brojni zločini nedužnih civila u Štrpcima, Bukovici, Sjeverinu i drugim mjestima, gdje su stradali nedužni Bošnjaci, kao i vođenje brojnih montiranih političko-sudskih procesa u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Podgorici i Beogradu, sa nesagledivim posljedicama o kršenju ljudsih prava i sloboda. Riječ je o dokumentu, koji je nedavno, najzad, objelodanila SANU, koji je pored Bošnjaka, najviše pogodio Srbe, jer ih je zbio i protjerao iz Hrvartske, Crne Gore, Kosova. Hegel bi rekao, da je cilj takvog dokumenta, „goli leš“. Sadašnje pojavljivanje ovog kontroverznog „Programa“, možemo zaključiti da se radi o krigiranoj verziji u odnosu na njenu prvu verziju iz 1986. Nažalost, o ovom zloglasnom dokumentu, nije organuziran ni jedan znanstveni skup, kojim bi se kritički „oprala“ SANU, koja od sredine 80-ih godina, prošlog stoljeća prestala da bude znanstvena institucija. Upravo, zato što se bavi politikanstvom i prljavom ideologijom zla. Godine 1987., neposredno prije održavanja famozne 8. sjednice CK-a Srbije, tadašnji predsjednik Srbije legendarni Ivan Stambolić, je stopirao proslavu 100-godišnjice Akademije. Nakon toga, SANU se okrenula, afirmirajući neofašizam i ekspanzističku ideologiju Slobodana Miloševića. Upravo danas, u javnosti se pojavljuju stavovi, kao da najveći zagovornik Memoradnuma, pisac Dobirica Ćosić, kako u tome, navodno, nije ni sudjelovao, što je još jedna obmana javnosti. Sam Ćosić je javno isticao u vezi Memoranduma. „Srbi su dobitnici u ratu, a gubitnici u miru.“ Zašto ovaj stav SANU ne objasni javno? Otvara se pitanje, zašto se ovaj dokument krije od javnosti. Trebalo je da prođe tri decenije, kako bi se mnoge stvari zaboravile.

„Memorandum je „nenaučena“ lekcija. Razumijevanjem prošlosti društvo gubi potrebu da se ponavlja.“
Dr. Latinka Perović,
vodeća srpska povjesničarka

Memorandum i SANU danas

„Etnogenezi su nesrećni proizvodi regionalnih ideologija i provincijalizama.“ Na ovaj sud, se pitao publicista Zoran Panović (nedavno u „Expres“-u, ističući: Da ne znate da je ovo iz Memoranduma, da li biste ikad pogodili? Neverovatno. Konačno se otkrilo, da je radnu grupu, sredinom 80-ih godina formirao u SANU (25. maja 1985.), akademik Ivan Maksimović u kojeg su, pored imenovanog, spadali: Dobrica Ćosić, Kosta Mihailović, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Vasilije Krestić, Jovan Rašković (čije ime danas se ne spominje u dokumentima, najverovatnije zbog eventualne reakcije njegove kćerke dr. Sande Rašković – Ivić, koja je predsjednica DSS).

Dr. Š. Krcić: SANU – prostor za znanost ili za salon namještaja „Dalas-a“ Iz Tutina.  Neka srpski zvaničnici o tome odluče. (1993)
Dr. Š. Krcić: SANU – prostor za znanost ili za salon namještaja „Dalas-a“ Iz Tutina. Neka srpski zvaničnici o tome odluče. (1993)

Neposredno poslije usvajanja dokumenta Memorandum SANU, preko kolega iz Saveza filozofa Jugoslavije (čiji sam bio rukovodilac), saznao sam za zadatke i ciljeve srpskih akademika, koji su u pismenom obliku napravili nove ratne ciljeve Srbije. Napominjem, kako tada, tako i sada redovno pratim štampu iz čitavog balkanskog regiona, zato mi je bila poznata svaka sitnica u vezi programa Memoradnuma SANU. Dalje, podsjeću samo na neke činjenice, kako sam sve to doživljavao i preživljavao. Te davne 1986. godine, početkom oktobra, reagirao sam javno u štampi. Tada mi je odgovoreno, da izmišljam Memorandum SANU, i da to ne postoji. Jedan od glavnih velikosprskih ideologa, dr. Slobodan Vukićević iz Nikšića, je na sjednici Naučnog vijeća Filozofskog fakulteta izjavio, da ovu „gubu“ treba očistiti iz torine“, misleći na potpisnika ovih redova. Na to su reagirali časni i ugledni prof. dr. Tonka Daković (znanstvenica hrvatske nacionalnosti) i dr. Žarko Šćepanović (crnogorski historičar), koji su istakli, o čemu vi to govorite, zar vi to Vukićeviću, dobacijujete. (Isti Vukićević je sa grupom nastavnika neočetničke orijentacije atakovao na moju ličnost, da početkom 1992. godine budem udaljen sa Univerziteta van naučnih, van nastavnih, tj. iz političkih razloga). Tu ideju sam dugo nosio u glavi, kad sam prešao sa intelektualnim angažmanom u Novi Pazar, pokretanjem Revije Sandžak i osnivanjem Matice Bošnjaka. Prilikom jedne diskusije u Sali Rex na Dorćolu u Beogradu, o ulozi SANU u organiziranju i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, izjavio sam sljedeće: „SANU, odnosno Srpska akademija je dugo vremena šutjela. Zatim se sredinom 80-ih godina oglasila genocidnim dokumentom Memorandumu. Taj dokument, odnosno, zolokobni spis je koštao mnoge nedužne ljude života. To nije učinila ni jedna akademija nauka na svijetu. Umjesto da se politika distancira od tog zločinačkog teksta, miloševićevska politika ga je pretežirala kao ratni manifest, čiji rezultati su na stotine hiljada mrtvi i silovani. Na desetine hiljada ubijene djece i nedužnih civila, i preko milion prognanih civila diljem svijeta. Stoga, bolje je bilo za Srbiju i Beograd, da je zgradu SANU dala u zakup elitnoj firmi namještaja „Dalas“ iz Tutina, da u njoj postavi galeriju umjetničkih predmeta za uređenje životnog kućnog prostora, nego što ima instituciju senilnih staraca, koje proizvode nebuloze i smrt.“ Ove riječi su zapisali moji vrli prijatelji iz Beograda dr. Nebojša Popov, dr. Mehmedalija Bojić, dr. Miladin Životić, mr. Zufer Novnović, mr. Hikmet Hasanović i drugi koji su kasnije sav ovaj događaj prepričavali u anagdote i čude se kako sam opstao da egzistiram na balkanskim vjetrometinama u vremenu.

memorandum
Stalne intrigrantne provokacije

Nakon tog skupa u Rex-u na Sajmu knjiga, susreo me je akademik, prof. dr. Mihailo Marković, profesor sa studija, koji se odmetnuo od filozofije i postao ideolog miloševićeve nacističke parije SPS. Tada mi je pred velikim brojem ljudi na jednoj sajamskoj promociji rekao: „Zašto profesore Krciću ne proglašavate autonomiju Sandžak? Još nekoliko ponovio isto pitanje, kako bi skrenuo pažnju na moju malenkost. Tada sam zamolio medijatora na promociji, da mi dozvoli mikrofon i odgovorio mu javno: „Profesore Markoviću, razumio sam Vaše pitanje, ali nisam razumio zbog čega ste ga postavili! On mi je tada dobacio, pa Vi ste pregovarali sa sprskim akademicima i naučnicima. Odgovorio sam mu, to je tačno, ali to je ideja tolerancije i dijaloga, kojom treba spriječiti širenje sukoba. A što se tiče autonomije Sandžaka, smatram da to trebate Vi i Vaš šef Milošević da postavite u Parlamentu Srbije, Crne Gore i Jugoslavije, koje su za vas postale srpske zemlje i da na tom mjestu izglasate autonomiju Sandžaka u skladu sa međunarodnim pravom. Tada je nastao tajac. Te večeri sam se jedva izvukao iz Beograda, kako bi došao u Novi Pazar.
Danas, neki vanji akademici, poput Vladimira Kostića, inače maloslobodoumnijeg predjsednika, pjesnika Matija Bećkovića, Ljubiše Rakića, Dušana Kovačevića, mogu se pročitati u beogradskim medijima stavovi, da oni više neće da nose tu opasnu hipoteku Memoranduma, koji su izazivali mržnju i rat, i genocid u Srebrenici i drugim mjestima Bosne i Hercegovine, već kažu, da su htjeli da sačuvaju Jugoslaviju, a u stvari ne mogu danas zbog malog diktatora Vučića, da kažu da im je bio cilj Veliku Srbiju, što je u osnovi Šešeljeve ideologije. I sva ova igra, oko Referenduma u tzv. Republici Srpskoj je proizvod dima, koji je pušten iz boce Memoranduma SANU, malo što su okupirali 50 osto teritorije Bosne, već traže i drugu polovinu.

U Sandžaku se stalno vođene diskusije
o prvom i drugom Memoranumu

Nažalost, Sandžak iako je imao svoj referendum za autonomiju uz međunarodne posmatrače u periodu od 25-27. oktobra 1991. godine, svi šute, zato što ne žele da dolijevaju ulje na vatru, s jedne strane, a s druge strane, razjedinjeni lideri Sandžaka, zaboravljaju da kažu, da Republika Srpska, nema ni jednu relevantnu historijsku činjenicu, da ima pravnu autonomiju, kao što to slučaj sa Sandžakom od XV stoljeća, pa sve do 1945. godine, kada je Treće zasjedanje AVNOJ-a, avgusta mjeseca 1945. godine, ukinulo autonomiju Sandžaka. Upravo, iz tih razloga, ove činjenice, moraju imati na umu, istaknuti političari u Beogradu, Sarajevu tako i u Podgorici, jera ako se ovo pitanje nedemokratski ne riješi, i danas se odvija genocid nad Bošnjacima, a Evropa to šuti. Da podsjetimo, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini dr. Valentino Incko, je početkom 90-ih godina službovao, preko misije KEBS-a u Sandžaku i zna stanje, koje se od Miloševićevog vremena iupće nije promijenilo.
Kojim slučajem, da su Srbija i Crna Gore demokratske zemlje, i da istinski koračaju drumom Evropske unije, normalno bi bilo očekivati, da sami predlože u svojim parlamentima, raspravu o Sandžaku i da priznaju prekograničnu europsku regiju Sandžak, po principima kao što to imaju druge regije, primjera radi, Južni Tirol, Katalonija i druge.
Međutim, u Sandžaku, većinsko stanovništvo čine Bošnjaci, islamske vjere, koji su na udaru ekstremnih režima Beograda i Podgorice, i kao takvi su najougroženiji narod u Europi. Sve je to rezultat utjecaja Memorandum SANU, da se gomilaju problemi na Balkanu i umjesto pomirenja, vođenja dijaloga da su na pomolu novi sukobi sa nesagledivim posljedicama, a glavni generator krize i dalje ostaje Beograd, koji prema vani šalje poruku suradnje, a unutra ugrožava ljudska prava manjinskih naroda. Pravi primjer je 30-a obljetnica Memoranduma SANU, gdje uz časne izuzetke, većina srpskih i crnogorskih intelektualaca i pisaca šute kao zaliveni. To je znak, da službeni Beograd i službena Podgorica, spremaju tajne planove prema zemljama u sudsjedstvu i nesprskim i necrnogorskim narodima. Dok smo pisali ove redove, naš ured je došao Murat Mahmutović, pisac starije generacije, koga su Srbi više puta raseljavali sa vatana, koji izjavi, ne bi me čudilo, da SANU priprema i treći Memorandum. Pitamo se, šta činiti dalje? Kakva je perspektiva života, kada smo okruženi memorandumima raznih vrsta? Oficijelna vlast Beograd i Podgorice o Memorandumu SANU, šuti kao zalivena.

Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 187.

ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKI RAD MR. HAKIJE ZORANIĆA NA POLJU ETNOGENEZE BOŠNJAKA

mr-hakija-zoranicMr. Hakija ZORANIĆ, historičar i publicist, rođen je 02. septembra 1933. godine u Obruvu kod Bijelog Polja u Sandžaku. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio je u Bijelom Polju. Od 1950. do1954. završio je Geodetsku vojnu akademiju u Zemunu. Od 1954. do 1961. godine je profesionalno radio u Vojnogeografskom institutu u Beogradu, a od 1961. do 1970. godine u njegovom Odjeljku u Sarajevu kao izvršilac više vrsta geodetskih, aerofotogrametrijskih, topografskih i kartografskih radova za izradu vojnih karata razmjera 1 : 25000 i 1:50000 u zvanju geodeta. Od 1965. do 1970. godine vanredno uz rad završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu i dobio zvanje diplomirani politolog, poslije čega od 1970. do 1975. godine radi kao profesor predmeta Društveno-politički sistem SFRJ u Srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Nakon što je od inspekcije Generalštaba i od pretpostavljenih starješina ocjenjen visokom ocjenom 1975. godine, pekomandovan je i postavljen – izabran najprije za predavača, a kasnije za višeg predavača za predmete: 1. Osnovi filozofije i 2. Društveno-politički sistem SFRJ u Tehničkoj vojnoj akademiji i Vojnotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je također uz rad vanredno završio postdiplomski studij na III stupnju Fakulteta političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je 06. 05. 1981. godine u Zagrebu odbranivši magistarsku tezu pod naslovom: „Zajedništvo i opštenarodna odbrana SFRJ“, čime je promoviran u zvanje magistar političkih znanosti.
U svom magistarskom radu Hakija Zoranić je pored ostalog ukazao na nužnost spoznaje istinitog nacionalnog identiteta Muslimana u SFRJ, dokazujući da se koncepcija opštenarodne odbrane SFRJ ne može realizirati i ostvariti bez potpunog dovođenja Muslimana (tadašnji naziv za Bošnjake) u ravnopravan položaj sa Srbima i Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima. Posebno da se Bosna i Hercegovina moraju u potpunosti u svim pravima izjednačiti sa Srbijom i Hrvatskom, jer je tokom čitavog postojanja u sastavu SFRJ bila eksploatirana (radna snaga, željezo, drvo i ostali proizvodi). Ako se navedna dva uslova ne ispune neminovno će doći do sukoba između Srbije i Hrvatske oko Bosne i Hercegovine što bi moglo dovesti do propasti Jugoslavije. To se i naziralo nakon Titove smrti 1980. godine. Navedeni magistarski rad je izazvao veliki interes kolegijalne javnosti. Sala FPN u Zagrebu prilikom odbrane bila je dobke puna, najviše zbog Hakijinog dokazivanja da Muslimani nisu poturice nego potomci Bošnjanja srednjovjekovnog naroda kojem se rada nije baš precizno znalo ime, a koji je nastao onda kad i Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj.
Dalje, mr. H. Zoranić je uskoro prijavio doktorat na istom Fakultetu pod naslovom „Jugoslovensko zajedništvo i opštenarodna odbrana“, u kojem je centralno pitanje bilo predloženo nepriznavanje muslimanske nacije, ali prikriveno i zamotano u zajedništvo i optenarodnu odbranu SFRJ.
Međutim, odmah nakon magistriranja, obavještajna služba JNA – služba bezbjednosti je oklevetala sadržaje o Muslimanima kojom prilikom nisu napali magistarski rad, nego jedan seminarski rad čija je suština bila ugrađena u prvi dio magistarskog rada. Uslijedile su brojne akcije iz nepoznatih i montiranih razloga protiv H. Zoraniča u cilju ometanja doktoriranja na tu temu, denunciran i oklevetan je kod saveznog sekretara za narodnu odbranu generala Nikole Ljubičića. N. Ljubičić je naredio general pukovniku Danetu Petkovskom da sazove skup svih vrhunskih starješina koji su na naivišim funkcijama u JNA od čina pukovnika do generalpukovnika na temu: „Pojave nacionalizma u JNA“. Na tom skupu održanom 02. 03. 1982. godine u domu JNA u Beogradu, nije spomenuto ničije ime niti napisani rad osim mr. Hakije Zoranića. Dane Petkovski je kritikovao rukovodstvo Tehničke vojne akademije „zašto su dopustili da mr. H. Zoranić umnožio seminarski rad o Muslimanima i razdijelo znatiželjnima, naročito jednom broju pitomaca i studenata VTF, a u njemu ima nacionalističkih sadržaja…“
General-potpukovnik Ljubodrag Đurić načelnik Političke uprave je pitao generala D. Petkovskog odakle mu takvi podaci o H. Zoraniću, odgovorio je mucajući da su podaci dobiveni anonimno. Lj. Đurić je kategorički ustvrdio da ima sasvim suprotne podatke da mr. Hakiju Zoranića visoko cijene sve generacije pitomaca – studenata i Tehničke vojne akademije i Vojno tehničkog fakulteta, upravo zato što nije nacionalista. Zatražio je da generalpukovnik Dane Petkovski u nastavku sjednice povuče riječ, jer to Kaija ne zaslužuje. Lj. Đuriću, su se pridružili još jedan pukovnik i jedan general pa je Dane Petkovski tako i postupio. U nastavku sjednice obratio se skupu pored ostalog i riječima „ono što sam malo prije govorio o Hakiji Zoraniću nakon što sam dobio više prigovora od generalpotpukovnika Đurića i još nekoliko drugova povlačim riječ, dakle mr. H. Zoraniću se ne može prigovoriti da su u njegovim napisima prisutni nacionalistički sadržaji.“
Interesantno, Obavještajna služba je samo zaćutala, ali nije odustala od potajnog šikaniranja. Tako da je mr. H. Zoranić morao da podnese molbu III stupnju Fakulteta političkih nauka da ponovo izvrši recenziju predmetnog seminarskog rada. Dana 01. 12. 1983. godine Nastavno naučno vijeće III stupnja Fakulteta političkih nauka je raspravljalo po Zoranićevoj molbi i donijelo odluku da nije potrebno vršiti ponovnu recenziju nego da je pravilno od ostane prijašnja pozitivna ocjena i objasnilo da je Hakija upravo pristupio po principima nauke, a da je na njega neopravdano bačena „jedna ljaga koju treba što prije skinuti jer on to ni počemu ne zaslužuje“. Odluka je odmah prihvaćena načelniku – komadantu Centra tehničkih vojnih škola i načelniku Tehničke vojne akademije. Ni poslije ovog nije prestalo potajno maltretiranje što se posebno vidi da nije dobio čin pukovnika iako je imao najvišu ocjenu za svoj rad – naročito se ističe. Ostao je u činu potpukovnika šesnaest i po godina, z kojem je 09. 09. 1991. godine napustio JNA sa trideset i sedam godina radnog staža, tj prije nego je stekao uslov za penziju. JNA je napustio među prvim Bošnjacima muslimanima, jer je ona svakim danom postajala srpska, ustvari četnička vojska, najveća opasnost za bivšu RBiH.
S druge strane, u čin pukovnika i generala unaprijeđivani su Srbi koji su imali i po šest godina visokoškoslke naobrazde manje od mr. H. Zoranića, noseći čin potpukovnika samo po četiri godine.
Zatim, početkom januara 1987. godine svojevoljno nakon dvogodišnjetg zahtijevanja napušta položaj višeg predavača u Zagrebu i dolazi u Sarajevo na službu u Komandu garnizona, to je zapravo bilo vješto iznuđena prekomanda.
Najzad, dana 28. 06. 1990. na poziv patriota stupa u vezi sa predstavnicima nove vlasti nakon pada jednopartijskog sistema, sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i pomaže u vojnim pitanjima kod koncepcije stvaranja Armije R. Bosne i Hercegovine, od kad ga on prema potrebi poziva da izvrši potrebne zadatke naročito na pripremi odbrane, ako dođe do agresije koja je bila sve očiglednija, ali se nije znalo koliko će joj biti razmjere. To sve čini i ako je u JNA morao formalno ostati do 09. 09. 1991. godine, što je bilo jako rizično.
Ubrzo nakon što je počela agresija na BiH, kada mr. H. Zoranić, postaje član Glavnog štaba Armije BiH gdje radi u Upravi za moral. Veoma često govori komandirima i komandantima jedinica u vidu razgovora, ali najčešće drži predavanja i govore prije njihova odlaska na linije odbrane radi podizanja borbernog i opšteg morala.
Najviše takvih predavanja i onih o etnogenezi Bošnjana (Bošnjaka) održao je slušateljima ratne škole za komandire i komandante jedinica Armije R BiH na Bjelovama u Sarajevu – od 1993. do 1994. godine o čemu je bio upoznat komandat te škole Harbinja Dervo.
Dalje, dana 22. 07. 1996. godine odlikovan Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine proizveden je i naprijeđen u čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Krajem 1996. godine, penzioniran je upravo u činu pukovanika Armije R. Bosne i Hercegovine.
No, mr. H. Zoranić nije prestao raditi. On neprekidno radi na daljem prikupljanju brojne građe i nene obrade na temu: O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, te pojavi i razvoju manihejstva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.
No najznačajnija su istraživanja i nalazi o osvajačkim pretenzijama država Srbija i Hrvatska, te dokazao da je zbog toga tokom nekolike decenije izvršeno posrbljivanje Bošnjaka pravoslavne vjere sa jedne strane i pohrvaćivanjem Bošnjaka katolika sa druge strane. Bili su blizi da izvrše posrbljivanje, odnosno pohrvaćivanje i Bošnjaka – muslimana. Uklonili nacionalno ime Bošnjak, ukinuli hiljadugodišnji bosanski jezik i uveli srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski jezik. Te tako dijelili BiH na srpski i hrvatski dio, prvo Cvetković-Maček 1939. godine, a Slobodan Milošević i Franjo Tuđman 1992. godine.
Zacijelo, mr. H. Zoranić je svojom knjigom (koju je istraživao i pisao preko dvije decenije) „O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka“ (Sarajevo, 2009., o ovom djelu se najpozitivnije odredio akademik dr. M. Filipović), argumentirano dokazao da je osvajanje BiH bio glavni uzrok agresije i genocida na nju. Rezultat toga dugogodišnjeg istraživanja je ova knjiga. Najveća mi je želja da buduće generacije svih naroda i narodnosti, svih građana BiH kada zasnaju brojne istine iz ove knjige međusobno se pomire, zbliže i zavole, tako da im zajednička država Bih postane najveća vrijednost za koju će se često takmičiti koje najviše voli i često sami sebe upitati kako je rekao Kenedi: „Šta sam ja dao ili uradio za državu, a ne samo šta je država dala meni.“

Dakle, ovom velikom pregaocu žarka želja mu je bila, kada se saznaju historijske istine iz ovog djela, da Bošnjaci, bh. Srbi i br. Hrvati stvarno potiču od jednog naroda srednjovjekovnih Bošnjaka, da imaju isti etnički korijen i stablo, tj. da su ogranci istog etničkog stabla.
Najkraće rečeno, iz tog proizilazi, da ako se pravilno, procijene i upotrijebe istine, ideje i poruke ove knjige, BiH može i treba da postane slobodna i prosperitetna zajednica slobodnih naroda i građana. S druge strane, a kraći naučni radovi posvećeni etnogenezi Bošnjana i manihejstvu izloženi na naučnim skupovima u Sarajevu i u Zenici objavljeni su: Prvi u Zborniku radova sa naučnog skupa održanog u organizaciji Udruženja Bošnjaka iz Sandžaka, 22. i 23. aprila 1995. godine u Sarajevu na temu: Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka. H. Zornić je na ovom skupu imao naučni referat: Bošnjaci Bosne, Hercegovine i Sandžaka su jedan narod. Zbornik je objavljen početkom 1996. godine.
Drugi referat izašao je u Zborniku radova sa znanstvenog skupa održanog u organizaciji Fakulteta političkih nauka iz Sarajevu u Zenici 01. i 02. juna 1996. godine na temu: Bosanska srednjovjekovna država i suvemenost. Ovdje je mr H. Zoranić imao znanstveni referat. Srednjovjekovni Bošnjani i njihova vjera. Zbornik je objavljen 1996. godine.
Ostali kraći radovi objavljeni su u stručnim, znanstvenim časopisima, Sandžakim novinama u Novom Pazaru i drugim glasilima.
Bez obzira što se nalazi po odmalkoj 84. godini života, historičar i publicist mr. H. Zoranić, plijeni i inspirira svojom kreacijom i istraživanjima koja govore o paradigmi, kako se jedan autor bori i bavi stručno sandžačkim pitanjem hrabro za jednog međunarodno-pravnog aspekta kao i matičnu i međunarodno priznatu BiH i za emancipaciju Bošnjaka autentičnog naroda. Za sve ove reference, s obzirom da je ovaj autor marganiliziran i osporavan od komunističkih vlasti, a dao je puni doprinos oslobođenju Bosne od agresora, kao i doprinos poslijeratnom periodu u rasvetljavanju brojnih spornih situacija, zaslužio je da od unverziteta u Bosni i Hercegovini i Sandžaku da bude počastni doktor historijskih znanosti.
Piše: prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak 186. broj