Moja posljednja istraživanja u okolini Tutina

Da li će se rasvijetliti do sada prikrivana historija Bošnjaka i dokazati da korijeni Bošnjaka nisu toliko plitki kako se to do sada prikazivalo? Falsifikatori bošnjačke historije Sandžaka koji su decenijama prikrivali istinu ipak će biti razotkriveni pojedinim radovima Alije Džogovića, dr. Ibrahima Pašića i Sulejmana Aličkovića.

Autor: Sulejman Aličković
Autor: Sulejman Aličković

Konačno je došlo vrijeme da Bošnjaci pišu svoju historiju, koja je bazirana na naučnoj panorami od historije, jezika, arheologije, onoj od najstarijih naroda do današnjih Evropljana i Bošnjaka, kao jednog od naroda čiji korijeni sežu mnogo dublje nego su nam to pripisivali pojedini historičari, političari i neka naša “braća” na silu. Siguran sam u to da Bošnjaci nisu narod koji je nastao pa nestao, nisu isparili niti sa zemlje zvane Bosna i Hercegovina, niti sa danas još nedefiniranog Sandžaka, niti sa drugih zemalja na Balkanu, a bilo ih je od onog bogumilskog mjesta Dragovića u jugoistočnoj Bugarskoj, pa sve do iza Like i Krbave, i iza Mohaca, još podalje, a danas ih ima po cijelom dunjaluku. Neću da postavljam nekakve etničke međaše, ali smo mi Bošnjaci danas veliki narod, prvenstveno po duhu i historiji, pa neka nas tamo gdje jesmo. Bošnjaci  su uvijek mogli da žive sa drugim narodima, među njima i sa njima.

Ali vratio bih se onomastici i historiji koju do sada pojedini historičari nisu koristili u svojim radovima. Jedan od prvih koji je to uradio je Alija Džogović i dr. Ibrahim Pašić, koji su prikazali kako treba prilaziti onomastičkom materijalu, kako treba bilježiti kompletnu onimiju prilikom rada na terenu, te koliko treba biti hrabar u donošenju lingvističkih i drugih sudova i zaključaka da bi se došlo do dobrih rezultata.
Vratio bih se sada mojim istraživanjima u okolini Tutina. Na ovoj teritoriji sačuvani su brojni toponimi ilirskog porijekla, kao i kultovi iz ilirskog mitskog sistema, npr. oni iz kulta Sunca, mitrizma, iz nekih kosmičkih kultova, kao i neki bogumilski kultovi (Dedovo brdo kod Tutina, Detana, selo Dedilovo i dr.). Mitrova kod Tutina. Onomastički sadržaj ovoga ojkonima pouzdano govori da je na ovim alpskim reljefima davno živio narod koji je njegovao kult Mitre, dakle, na prvom mjestu kult Sunca, a u ovom diskursu i kult kosmičkog prostora i svega onoga što je najstarijoj civilizaciji bilo predmet duhovnog interesovanja  u nedohvatljivoj prirodi.

U ovom tutinskom ambijentu su također zanimljive lokacije: Gradina – više Tutina, na samoj gradini postoje ostaci nekog starog grada. Također  naziv Banderakoji nas asocira na Ilirskog boga Bando. Velepolje (od grč. velepo = pogled, vidikovac), Biohane, Jeliće, Dedilovo – sela u tutinskoj opštini, a zatim nazivi mnogih oronima i ojkonima na Pešteri. Bio je iznenađen falsifikatima tipa da je Sjenica dobila ime po sijenu, što nije samo laički falsifikat već i perfidna namjera da se semantički sadržaji pešterske onimije uključe u političke aspiracije i iskoriste za nacionalističke ciljeve. Jedan onomastički apsurd je izmišljotina da je naziv mjesta Misa nastao tako što je tu Nemanja pomilovao po kosi mladog Rastka rekavši mu: „Mišiću moj!“ Ovo je svakako uobičajena monaška kaža, da bi se pepelom zaborava prekrio argument da je na tom mjestu bilo nekakvo pagansko svetilište. Ovakvi falsifikati opominju današnje historičare, arheologe, etnologe i lingviste da pod lupu novih istraživanja po Sandžaku, i šire, stave pod zajednički imenitelj sve ono što je sumnjivo i što nije u objektivu prave nauke. U narodu postoji vjerovanje da je Tutin dobio ime po onomatopeji tutanj. Navodno, kako je Husein-kapetan Gradaščević “jezdio” preko Pešteri prema današnjem Tutinu, onda se tutanj konjskih kopita čuo daleko do Ibra. Po tome je i ovo poibarsko mjesto dobilo ime Tutin. Svakako je ovo predanje vrlo staro i odnosilo se na rimsku konjicu i rimske oklopne legije, ali je vremenom zaboravljeno i vezano je za pohod Husen-kapetana Gradaščevića.

Da je onomatopeja tutanj motivacija za Tutin samo je dio narodne etimologije. Prije će biti da je neka značajna ilirska ličnost bila motivski sadržaj za ime ovog mjesta. Dosta zatamnjeno predanje kazuje da je ovdje boravila ilirska kraljica Teuta, poslije bjekstva ispred rimskih legija, da je ovdje umrla i da je sahranjena na nekom nepoznatom lokalitetu. Mozda baš na Gracu više Tutina, mozda u Mitrovi, na Velepolju, na Dedovu brdu, ili na kultnom mjestu Jelice više Ribarića. Ime oronima Jeliće etimološki je nastalo preko grčkog Helios (Supstitucijom J umjesto H), slično kao kod oronima Jeleč, Jelovjane, Jelenak, Jelovica i sl. Na svim ovim mjestima ima tragova ilirske materijalne kulture (zidine, sakralne nekropole, gradine, kamene kugle – kosmicki mitovi, Špiljani, Đerekare, Jeliće, Bać, razmještaj na karakterističnim vrhovima pećine, Paljevska bogomilsaka).

Kasnije su na ovim mjestima nastala bogumilska svetilišta.

Svakako da je regija Tutina i okoline, koja je geografski u zaklonu, mogla biti i izvjesno Teutino boravište i da je ona tajno sahranjena negdje u ovim krajevima (kao i tajna Atiline sahrane – uobičajeno je kod nekih starih naroda i civilizacija). Arheolozima ostaje da istražuju i lokalitete i literaturu. Makar za samo jedno zrno istine podstičemo ih i motiviramo da dođu do valjanih naučnih rezultata. Možda će i ova moja istraživanja i fotografije koje objavljujem podstaći nekog od njih da počne razotkrivati tajne koje još uvijek leže negdje u zemlji sandžačkoj.

Možda moja pretpostavka da je ovo ipak mjesto gdje je boravila Ilirska kraljica Teuta jednog dana bude i dokazana. Nije li moguće da su ostale neke uspomene na Batona, sina kraljice Teute, u nekim toponimima na teritoriji Sandžaka i dalje kao npr: Batinci (kod Skoplja), Batuša (selo kod Đakovice), Batrage (selo kod Tutina), Batun (poviše sela Ribarića na putu za Novi Pazar), Batnjik, Batinci (kod Vučitrna), Batočina, Batajnica, a može biti i Bratunac, (istočna Bosna), sa sekundarnim (R) itd. Mislim da će Bošnjaci početi da se bave izučavanjem svoje kulture, historije i ne smiju se izdvajati iz evropske kulture. Oni imaju pravo učestvovati u nasljeđu sa svim evropskim narodima i kulturama. Bošnjaci sebe ne izdvajaju iz evropske kulture, oni sebe moraju da uključuju u tradiciju i civilizaciju čiji su slojevi duboki i jaki, prepoznatljivi u toponomastici i glosriju fosiliziranom u pamćenju i lingvističkoj usmenoj kulturi. Bošnjaci Sandžaka moraju da znaju da su preko Sandžaka vodili mnogi stari putevi. Ovdje su se dodirivale i granice velikih carstava, dešavali sukobi od historijskog značaja, a cvjetala je i plemenska kultura najstarijih naroda i civilizacija. Svaka plemenska zajednica, pa i oni “prolazeći” narodi, ovdje su ostavljali svoje tragove: u onomastici, u sakralnoj kulturi, u gradilačkoj kulturi, u lingvistici i preslojavanju antroponimije. Na neophodnost zadržavanja i rasvjetljavanja geografskog položaja Ardijeja upozorava i F. Papazoglu, „Istorije antičkog Balkana“ str. 21, tvrdeći „da se njihova postojbina ne može locirati u zaleđu donje Neretve, već se morala nalaziti mnogo istočnije, negdje u severnim u  predelima Crne Gore u susjestvu Autarijata.“ Po mišljenju A. Benca, dajući svoje ime susjednim plemenima, teritorija Autarijata se proširila na dio istočne Bosne, na jugozapadunu Srbiju. Po istom autoru, Autarijati su barem jednim dijelom tvorci kulturnog tzv. balkanskog geometrijskog stila i posebnih tipova nakita, oružja i pogrebnog rituala u jedinstvenom kulturnom kompleksu „Glasinac Mati“, koji obuhvata širi prostor istoćne Bosne, zapadne Srbije, velikog dijela Crne Gore i sjeverne Albanije. Prisustvo Pirusta, Sardeta, Breuka itd. potvrđuju u svojim radovima Esad Pašić, „Batonov ustanak“ str. 76, 80, 85, 86, 87; A Đogović, „Sandžačka ranobalkanska onimija“. Veoma interesantno je da B. Čović, kako za njega kaže Papazoglu, naš najbolji poznavalac glasinačke kulture, prelazi preko pešterske kulture i, ne spominjući je, odjedanput se nađe u Metohiji i ubroji je u jugoistočnu glasinačku grupu. Opet se zaobilazi Sandžak-Pešter.Poznato je da je onomastika namjerno zaobilažena u naučnim istraživanjima, osobito onim koja pruža arheologija.  Mnoge toponimske strukture namjerno su prikrivane tzv. novim retoričkim slojevima, često onim u službi neke političke i vjerske ideje. Ovde treba spomenuti i Tutnji brdo u čijem podnožju je smješteno selo Dragutinovići u reonu Pešterskog polja. Na teritoriji Sandžaka boravili su razni narodi: prediliri, Iliri,  Kelti,  Goti, Vlasi, Slaveni… kao i razna manja plemena, jos u historiji nedefinirana, a samo u toponimiji potvrđena.
—-

1.Esad Pašalić-Batonov ustanak str.23

2.Fanula Papazoglu-Iz istorije antičkog Balkana str.21,22,35,45.

(kraj)

Razmišljanja iz mog ugla gledanja

Autor: Radomir Čolaković
Autor: Radomir Čolaković

Posle niza skandala oko problema plagijata raznih diploma od osnovnih studija pa čak do doktorata, iz raznih (ne)nadležnih institucija i od pojedinaca na važnim društvenim položajima, dolazila su nam razna obaveštenja, objašnjenja i razmišljanja u formi: „nije u našem domenu odgovornosti“, „nismo kompetentni“, „nemamo zakonsko pravo“ itd. Čak i iz Ministarstva prosvete su dolazila mnoga konfuzna uveravanja u formi dilema ko treba da stoji iza analize, procene ili osude neke protivzakonske radnje u oblasti obrazovanja u koje spada i fenomen plagijata. Nastavi čitati Razmišljanja iz mog ugla gledanja

Havarijjuni, ashabi i mi

Mersada Nuruddina Agović
Mersada Nuruddina Agović

Allah, dž.š., je neke Svoje Poslanike slao određenim narodima kako bi se pripadnici tog naroda opametili i pouku primili, a Muhammed, s.a.v.s., je poslat cijelom čovječanstvu. Mnogi Allahovi poslanici su bili vrijeđani od strane onih koji su trebali pouku primiti. O tome govori Kur’an, a.š:

,,A kako će oni pouku primiti, a već im je došao istiniti Poslanik, od koga oni glave okreću i govore: ‘Poučeni – umno poremećeni!’” (Ed-Duhan, 13-14) Nastavi čitati Havarijjuni, ashabi i mi

BNV ili SNV – pitanje je sad

edin zecirovic
Piše: Edin Zežirović, glavni i odgovorni urednik

Mnoštvo je događaja koji su obilježili vrijeme koje je za nama, a koji u manjoj ili većoj mjeri zavređuju pažnju i dodatnu analizu. Među njima se, na samom vrhu ljestvice, nesumnjivo i danas nalaze, izbori vijećnika za Bošnjačko nacionalno vijeće, kao i sve ono što im je predhodilo i ono što se zbilo i još uvijek zbiva nakon njih. No, kako bismo razjasnili Hamletovsku dilemu iz naslova krenimo redom.

Farsa zvana Bošnjačko nacionalno vijeće u tehničkom mandatu, u kojoj su svojevremeno učešća uzeli čak i najviši državni službenici, opće je poznata stvar pa je ne bih mnogo komentirao ovom prilikom. Ono što su centri moći (beogradski, probeogradski, k’o demek bošnjački, poltronski i sl.) izvukli kao pouku iz tog perioda jeste da ovog puta ne smiju dozvoliti da se stvar otme kontroli pa da ih opet boli glava. Država je izmjenama zakona smanjila ingerencije i nadležnosti vijeća. Valjda iz bojazni da, poslije dugog perioda obespravljenosti, ne zbuni svoje građane drugih nacionalnosti tolikim „pravima i slobodama“, pa bolje daj na kašičicu. Naše „lokal-patriote“ su, u periodu kad su izbori već postali izvjesni, u nekoliko navrata pokušali izvjesti manevre raznim spasonosnim inicijativama, pokušavajući na taj način zbuniti Bošnjake, a sebe svrstati u borce za bošnjačka pitanja. Međutim, njihovu plitkost su Bošnjaci vrlo brzo prepoznali i nijesu joj posvjetili značajniju pažnju.

Ali (eh da nije ovog ali), nakon niza propalih manevara na sandžačku scenu stupa manevarski velemajstor lično, proklamujući ono o čemu sandžački narod već glasno priča i poduže vrijeme priželjkuje, a to je BOŠNJAČKO JEDINSTVO. Činjenica da je nekolke godine prije, ličnim manevrima, proizveo glavni razlog bošnjačkog razjedinjavanja – pokušaj stvaranja paralelne islamske zajednice, valjda je, uz želju i nadu da će ove rede ispraviti grešku, i bila presudna i NAROD SE UPECAO U MREŽU. Na drugoj strani našao se pokret okupljen oko suverena bošnjačkog pitanja, kome se je pokušavalo spočitavati da je osnovna prepreka bošnjačkom jedinstvu i pozitivnim procesima u Sandžaku, pokret kome je prošlog puta uz asistenciju države i oteto BNV. No, međutim, izborne malverzacije velemajstora koje su se desile u Tutinu i Sjenici, opet uz asistenciju državnih organa, doduše ovog puta sa nižih nivoa, poprilično su demaskirale sad već proklamovanu frazu o bošnjačkom jedinstvu. Iza maske se je počela nazirati ogoljena želja za vlašću ili bolje reći vlasništvom nad tom, za Bošnjake, važnom institucijom. Pod parolom CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA, još jedared je silovana i prekrojena volja građana. Bilo kako bilo, druga lista je, zarad Bošnjaka i Sandžaka, uzela učešća u konstituiranju BNV-a, nadajući se da će zaista biti makar minimuma svijesti i konstruktivizma u pravcu postizanja bošnjačkog jedinstva. Konstituirajuća sjednica je protekla uz dozu blage napetosti, ali je narodu ostavila nadu da se stvari kreću u pozitivnom pravcu. U međuvremenu je u Domu kulture održana svječanost u povodu obilježavanja Dana Sandžaka, kojoj su prisustvovali svi važni politički i društveni faktori. Može se reći da je ovaj događaj napravio svojevrsnu revoluciju i postavio urnek kako se treba i može graditi jedinstvo, uz toleranciju i poštivanje suprotnog stava i mišljenja. No, ubrzo je na red došla i druga sjednica BNV-a, kojom je predsjedavao „velemajstor“ lično. Pokušaj nipodaštavanja volje građana izražene kroz 16 legitimno izabranih vijećnika je došao kao hladan tuš cijelome Sandžaku. Nesposobnost prihvatanja drugačijeg mišljenja, autokratizam, bahaćenje, strah od javnosti, samo su neke od bora koje su se mogle vidjeti na ogoljenom licu, nakon što su maske popadale. Oni koji su se upecali na proklamovanu frazu bošnjačkog jedinstva konačno su imali priliku da shvate da su ustvari samo zagrizli mamac i da ih sad neko namotava na štap. Čudi činjenica da je na drugoj strani 18 intelektualaca, koje je narod izabrao pod geslom borbe za postizanje bošnjačkog jedinstva, ostalo nijemo na ovakvo ponašanje njihovog vođe. Valjda su se oni, godinama surađujući sa njim, navikli na ove njegove bore, te im je sve ovo „prirodna pojava“. Da je sve ovo za njih prirodna pojava, govori i njihova tišina kojom potvrđuju odluke „velemajstora“ da nakon svega, negdje, nekako, sa nekim, izabere organe vijeća i o tome samo kratko izvijesti javnost.

Nakon svega ovoga još uvijek ostaje aktuelna Hamletovska dilema iz naslova: Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) ili Suljovo nacionalno vijeće (SNV)? – Pitanje je sad!

Svoje viđenje ću završiti stihovima iz Hamleta u kojima se nalaze dva moguća odgovora na postavljenu dilemu, pa neka odabere svak šta mu je bliže karakteru, časti i dostojanstvu.

„O, biti ili ne biti – pitanje je sad:

Da li je ljudskog duha dostojnije

Trpjeti praćke i strijele sudbine nasilne,

Ili oružje dići na more muka

I otporom ih sve zauvijek okončati?“

(Revija Sandžak, br. 181)