Ako je Crna Gora ne moraju biti i ljudi

Piše: Mithad R. Ćeman
Piše: Mithad R. Ćeman

Moje porijeklo vodi iz Južnog Sandžaka, sadašnje Crne Gore, rođen sam na Kosovu a živim u Bosni. Raspad Jugoslavije od mene je napravio putnika na međunarodnom nivou. Ovom prilikom želim spomenuti neka svoja zapažanja sa jednog putovanja u Crnu Goru, ali ne želim tretirati način na koji se odnose graničari i pun tretman dobrodošlice koju svaki put okusim i zbog koje se uvijek osjetim važnim, već želim tretirati neke detalje iz unutrašnjosti.

Padom komunizma na našim prostorima dolazi do skidanja okova jednoumlja i samonegiranja tako da se otvaraju mnoga udruženja, biblioteke, kulturološke inicijative. Na poziv Islamskog kulturnog centra Podgorica i Nevladine organizacije Orijent Bar održao sam predavanja u spomenutim gradovima i evo nekih mojih zapažanja.

 

Negiranje ili prisvajanje islamske ostavštine – Želja za pokrštavanjem

O odnosu muslimana Bošnjaka prema stvaranju trenutne države Crne Gore suvišno je i nepotrebno pisati, ali mislim da je jako interesantno pogledati kakav je odnos vladajuće strukture Crne Gore prema historijskoj ostavštini muslimana u toj državi. Navest ćemo samo dva primjera: Sahat-kula u Podgorici i Stara tvrđava u Baru ili Stari Bar.

Sahat-kula u Podgorici je građevina koja se nalazi na Trgu Bećir-bega Osmanagića u naselju Stara Varoš u Podgorici. Sagrađena je 1667. godine od strane turskog vezira Hadži-paše Osmanagića. Znači, ovaj dio ostavštine simbolizira arhitekturu iz Osmanskog perioda čiju gradnju su osmislili, platili i izgadili muslimani da bi se danas na njoj nalazio krst.

Ne želim optuživati sadašnju vladajuću garnituru, ali želim napomenuti da od desetak džamija, koliko je nekada imala Podgorica, danas postoje samo dvije (Osmanagića i Doganjska).

Stari Bar ili Antibaris smješten je na vrhu uzvišenja pod Rumijom, udaljeno samo 4 km od mora. Zauzima površinu od 4,5 hektara, i u njemu se nalaze ostaci od preko 600 javnih građevina u kojima bi se trebale naći ostaci svih etapa koje bi svjedočile o svim kulturnim i arhitektonskim periodima historije Bara. Nalazimo ostatke starog rimskog grada, tzv. Antivarium, vidni su romanički, gotski i renesansni stilovi u gradnji. Obnovljene su, označene i natpismom opisane crkve, jedna kapela je u stalnoj funkciji dok su ostaci džamija i objekata iz doba Turskog carstva u potpunosti zanemarene i bačene u zaborav. Tek se mogu više naslućivati nego li primjećivati tragovi islamske arhitekture bez ikakvih pisanih tabli i objašnjenja a da ne spominjemo potpune rekonstrukcije kao što to na istom lokalitetu uspjeva kršćanskoj zajednici.

Sve u svemu jasno je prisutno zanemartivanje i bacanje u zaborav svega onoga što predstavlja islamsko-muslimansku tradiciju i ostavštinu. Crnogorci bi najradije da izbrišu osmanski period a oni starosjedioci (Bošnjaci i Albanci) koji dijele iste duhovne vrijednosti sa Osmanlijama za sada im to šutnjom dopuštaju.

 

Džematsko samoorganiziranje sve izraženije

Tokom višednevnog boravka u ova dva grada nemoguće je ne zapaziti određeni napredak u kvalitetu vjerskog života i objekata za vjersku namjenu, barem u onim dijelovima gdje je prisustvo muslimana nemoguće zanemariti ili gdje ih je nemoguće uplašiti. Medresa i par džamija u Tuzima (podgoričko predgrađe), pronalazak starih temelja porušenih džamija u Podgorici, sve glasniji vapaji o izgradnji džamije u Koniku (podgoričko naselje sa većinskim muslimanskim življem) pokazatelj je da se nešto dešava.

Postojanje 3 gradske i 8 seoskih džamija u Baru, sve jača inicijativa o izgradnji džamije u novom dijelu grada pokazatelji su prisustva muslimana u ovom gradu. Tokom prošle godine u Baru je otvorena prelijepa džamija sa fenomenalnim pomoćnim prostorom i islamskim centrom koji je u velikoj mjeri doprinio kvalitetu vjerskog života u Baru.

 

Kadrovski nedostaci

Ono što je konstantna potreba rastućih džemata u ovim gradovima i česta zamjerka od strane aktivista jeste da ovaj napredak u infrastrukturi ne prati adekvatan napredak u kvalitetu uposlenika u IZ-u. Potreba za fakultetsko obrazovanim kadrom, mali broj poznavaoca arapskog jezika, mali broj onih koji znaju da odgovore na potrebe i zahtjeve mladih, nerijetko izazivanje problema i podjela radi očuvanja svog radnog mjesta a kao odgovor na zahtjeve mladih džematlija i neupitna lojalnost vladajućoj strukturi neke su od zamjerki na uposlenike unutar IZ-a. Stalni problem državne administracije, a nažalost prisutan problem kod vjerskog kadra, jeste da su oni osmišljeni i na radna mjesta postavljeni radi potrebe naroda a nije narod tu radi njihovih potreba. Kada se u ovom smislu stvari postavena svoje mjesto doći će i do poboljšanja kadrovske politike a samim tim bolje će se zadovoljiti potrebe džemata i džematija.

 

Slobodoumnost, kreativnost i radinost nevladinog sektora

Svijest da apeli i iščekivanja o promjeni i poboljšanjima često bivaju gubljenje vremena entuzijaste ovih gradova je natjeralo da se samoorganiziraju. Koristeći mogućnosti udruživanja i osnivanja nevladinog sektora došlo je do otvaranja više produktivnih i obećavajućih organizacija koje se bave promoviranjem pozitivnih kultoroloških i duhovnih vrijednosti među stanovnicima a pogotovo među omladinom.

U Podgorici se izdvaja Islamski kulturni centar sa gospodinom Džihadom Ramovićem na čelu koji, između ostalog, neumorno iz godine u godinu u domu kulture organizira javne tribine na kojima se tretiraju aktuelne društvene teme i na kojima mogu prisustvovati svi zainteresirani građani bez obzira na pol, godine ili ideološku orijentaciju. Do sada je organizirano preko 50 javnih tribina tokom kojih je učešće uzeo veliki broj eminentih profesora i intelektualaca iz Južnog i Sjevernog Sandžaka, Bosne, Kosova, Albanije… Obezbjeđivanje na desetine hiljada Kur’ana za džemate i pojedince kao i osnivanje mnogih biblioteka samo su neke od vidljivih ostvarenja ovog Udruženja sa gospodinom Ramovićem na čelu. Njegova zauzetost svojim poslom i posvećenost svojoj porodici nisu ga omeli da dobrovoljno, bez ikakve dunjalučke nadoknade, čak ulažući sopstvena sredsva, od rada za boljitak svih muslimana. Ovaj neumorni rad i angažman primijetili su svi dobronamjerni građani tako da Islamski kulturni centar Podgorica ima potpisan ugovor o saradnji sa Mešihatom Crne Gore i Rijasetom Bosne i Hercegovine.

Nevladina organizacija Orijent u Baru sa Ervinom Hadžiburićem na čelu takođe daje svoj doprinos u širenje dobra i prosperiteta u tom gradu. Javnim tribinama u gradskoj sali omogućavaju svim stanovnicima da nauče ili da obnove svoja saznanja o našoj kulturi i duhovnosti. Ovakva okupljanja imaju svoje prednosti u odnosu na tradicionalna predavanja u džamijama iz razloga što oni koji ne poznaju džamijski bonton i norme ponašanja u vjerskim objektima bez sustezanja mogu doći na druženja u sali sa mogućnošću da na kraju postave pitanja ili uzmu učešća u tretiranoj temi.

Ovakvim projektima i inicijativama može se popuniti slobodan prostor i vakuum koji je konstantno prisutan u ovakvim društvima i zbog toga aktivisti zaslužuju svaki vid pohvale i podrške te ih ne treba kočiti i osporavati.

Muslimani su bili i bit će sastavni dio tog životnog prostora, ali zlatnu budućnost koja nam, ako Bog da, predstoji moramo obezbijediti radom na vjerskom i kulturološkom planu i kontinuitetom sjećanja o sebi.

Autor: Mithat R. Ćeman

Revija Sandžak, 183, april 2015. godine

Horor sjeničkog zdravstva

Piše: Sanela Halković
Piše: Sanela Halković

Ne dao Bog nikom da se ovih dana razboli u Sjenici! A, nažalost razboleli su se mnogi. Broj obolelih od gripa poprimio je razmjere epidemije, a zdravstvo kao u Africi. Kad bi se ko ozbiljno pozabavio i uradio preciznu statistiku bilo bi to ravno pravoj humanitarnoj katastrofi. Mislite da pretjerujem? Nažalost, varate se. Ne pretjerujem, ispričaću vam istinitu muku i golgotu moje bolesne prijateljice.

„Temperatura tijela 39, u plusu. Napolju debeli minus. Ogrijeva zbog duge, hladne zime ponestaje i ložim smederevac samo ujutru i uveče kad je napolju najhladnije. Platu, teškim radom zarađenu, dvedeset tri hiljade dinara, potrošila sam još na početku mjeseca. Kašljem već danima, bole me kosti i mišići, al na posao idem, jer ako koji dan izostanem, gubim gotovo trećinu naredne plate.

Sve se nadam, bolest će sama od sebe proći, trpim, plačem, vučem se zorom..Nemam više kud, moram u bolnicu. Nemam novca ni za taksi. Onako bez snage, zastajkujući na svakom koraku, krenem po pomoć ljekara. Ulice zatrpane snijegom, trotoari ne očišćeni, led ispod snijega, pazim da ne padnem. Hladno mi i pored visoke tjelesne temperature. Dođoh nekako do bolnice, u groznici, drhtim pridržavajući se za zidove.

Na šalteru predejem zdravstvenu knižicu. Sestrica mi odmah traži pedeset dinara. Nemam, kažem, loše mi je ne mogu da stojim. Participacija mora da se plati, kaže mi ona. Šutim, crvenim, jer nemam (hljeb već danima uzimam na veresiju u prodavnici u komšiluku). Evo ja ću platiti, samo da se ne zadržavamo, kaže godpođa iza mene, koja nestrpljivo čeka.

I žena zaista plati. Međutim, moja izabrana doktroka je na trudničkom bolivanju i moram izabrati drugog doktora, kaže mi sestra. Predlaže da sačekam tu negdje dok ona popuni papire za to. Pita me kod kog bih sada doktora, nabraja prezimena nekoliko njih. Kažem svejedno mi je, samo kod nekog ko radi i gdje je najmanja gužva. Svi rade, kaže ona, i gužva je svuda. Onda kažem jedino prezime koje sam zapamtila od onih nabrojanih. Ona mi daje da potpišem neki papir. I dalje stojim, drhtim, imamm vrtoglavicu i očekujem da se svakog časa sručim na pod.

Nema mjesta na stolicama u tijesnom hodniku, naslonih se na zid ispred ordinacije, do koje me uputi sestra. Čekam, dva sata. Gužva je tolika da mi se čini da se cijeli grad preselio u bolničke hodnike. Jedna od žena koja tokađe čeka red šapatom mi kaže – neke sestrice prodaju šminku i odjeću ovdje u bolnici, na radnim mjestima, predlaže mi da ako imam novca, kupim nešto od njih, pa ću, kaže imati bolji tretman. Nemam, naravno, šutim.

Sjenica: Dom zdravlja ili bolesti

 

Ljudi oko mene razglabaju ko je kriv za nestašicu lijekova, kritikuju ministre, Valadu..slušam ih samo polovično.

Kad konačno dođoh do doktora, dijagnoza bi upala pluća, jer sam danima čekala da prođe samo od sebe. Neophodno je da primim antibiotike. Međutim, nema ih u bolnici, nema ni igala, to moram da kupim, kaže mi. I još kaže da bih morala da uradim analize krvi i urina, ali u bolničkoj laboratoriji nema rastvora za analize. Predlaže da, ako imam novca, to uradim u nekoj privatnoj laboratoriji. Šutim. Uzmem recepte za infuziju, antibiotike, parecetamole i sirup za iskašljavanje. Sestra u sobi za injekcije kaže da oni „ništa nemaju“ i da sve mora da se kupi. Nevoljno, sa mobilnog telefona, pošaljem prijateljici poruku da dođe po mene i donese mi hiljadu dinara na zajam do plate.

Ona zaista svojim automobilom ubrzo i dođe. Krenusmo od apoteke do apoteke, da tražimo lijekove. Međutim, gentamicina nema ni u jednoj. Jedna apotekarka predlaže da se vratim kod doktora, pa da promjeni terapiju i prepiše neki drugi antibiotik.

Sve mi je teže, gušim se, kašljem, povraćam ispred apoteke..prijateljica mi pomaže Allah je nagradio. Vraćamo se opet u bolnicu, zamolimo ljude koji stoje ispred ordinacije da nas puste „samo da nešto pitamo“. Objasnih doktoru da u cijelom gradu nema nijedne jedine injekcije gentamicina, od potpunog beznađa, isprpljenosti, bolesti, očaja, preblijedim i izgubim dah, skljokam se na krevet u ordinaciji. On onda na nalogu za lijekove napisa čarobnu riječ CITO, i prijateljici reče da me odvede u hitnu službu, jer će tamo morati da mi daju terapiju.

Tamo ironično prokomentarisaše ono CITO, vele zar je baš toliko hitno? No ipak mi dadoše taj antibiotik u nestašici.

Kad sam sutaradan otišla na kontrolu opet bez novca (jer sam onu hiljadarku već potrošila na lijekove), i opet pješice, dobila sam nove recepte i opet „ništa u bolnici nema“.

Šta da radim? Da pozajmljujem novac više ne mogu. Nemam dakle da kupim prepisani hemomicin, aminofiline,čak i da ih ima u apoteci na recept ja nemam ni za participaciju… Vratih se kući. Majka kaže kuhaće mi čajeve od jagorčevine i koprive. Dobro, mislim se ja, malo mi je svakako bolje od jučerašnje terapije. Toliki narod se u Africi liječi bez bolnica, travama i vradžbinama, pa zašto ne bih i ja. Na kraju krajeva, ja sam još i sretna jer imam kakav takav posao, pitam se kako se tek liječe nezaposleni, a tih je u Sjenici najviše“.

Tako, dok iščekujemo obećani evropski standard, galopiramo ka afričkoj bijedi. Ko je kriv ne znam, valjada oni koji šute i trpe.

 

Autor: Sanela Halković

Revija Sandžak, 183, april 2015. godine

Slikom i perom – tri godine BKZ u Luksemburgu

Piše: Muhamed Ćeman
Piše: Muhamed Ćeman

U subotu veče, u prepunoj sali luksemburškog predgrađa Begen, svečano je obilježena treća godišnjica osnivanja Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) Luksemburga.

Manifestacija je svečano otpočela učenjem odlomka iz Kur’ana. Nakon što je proučeno ašere, prisutnima se kratko obratio predsjednik BKZ Luksemburga Muhamed Ćeman, koji je tom prilikom poselamio prisutne i iskazao im dobrodošlicu, a nakon toga pojasnio da je organizator večeri vodio računa da program koji slijedi svojim sadržajem ispoštuje tri glavne odrednice bošnjačkog identiteta – vjeru, jezik i vezivanje za domovinski prostor, Bosnu i Sandžak. Također se dotakao medijske hajke kojoj je BKZ Luksemburga bila izložena u zadnje dvije godine zbog prikupljanja sredstava za izgradnju Bošnjačkog kulturnog centra u Petnjici na Bihoru, te je istakao da su pomenuti pritisci samo dodatno ojačali BKZ Luksemburga čemu svjedoči i veliki broj prisutnih na obilježavanju njene treće godišnjice.

 

Promocija Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti

U nastavku programa, moderator Elvedin Halilović najavio je promociju Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti, te je dao riječ promotoru, književniku Remziji Hajdarpašiću, koji je u svom iscrpnom predstavljanju Enciklopedije između ostalog istakao  da je Enciklopedija najbolji dokaz o sazrijevanju našeg naroda, te da je njome gospodin Fehratović ugradio još jedan kamen u temelje riznice u kojoj se čuva bošnjački identitet i kultura. Hajdarpašić je takođe podvukao da ne može savremeni sandžački pisac stvarati djela primjerena modernom dobu bez poznavanja sopstvenih korijena. Uslijedilo je obraćanje autora Enciklopedije dr. Jahje Fehratovića, koji je tom prilikom govorio o sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz povijest te njenom prisvajanju od strane naših komšija, prvenstveno Srba i Crnogoraca. U tom kontekstu istakao je i glavnu važnost nastajanja Enciklopedije, a podvukao je i značaj institucija poput Svjetskog bošnjačkog kongresa – izdavača Enciklopedije, ali i BKZ-a i drugih koje nastoje očuvati bošnjačku kulturu, vjeru i običaje, te interese Bošnjaka uopšteno. Autor Fehratović je tijekom svog izlaganja najavio skori izlazak iz štampe još nekoliko novih tomova Enciklopedije, što je osobito obradovalo prisutne.

 

Obraćanje predsjednika BKZ Petnjica Almira Muratovića

Po okončanju promocije Enciklopedije, prisutnima se obratio predsjednik BKZ Petnjica, Almir Muratović koji je tom prilikom predstavio rad i angažman tamošnjeg BKZ-a, te je također premijerno prikazana i kratka video reportaža iz Petnjice realizovana od strane SandžakTV, koja je detaljno predstavila projekat izgradnje Bošnjačkog kulturnog centra (BKC) “Sandžak” u Petnjici. Uslijedila je polučasovna pauza koja je protekla uz muhabet i druženje mnogobrojne publike i govornika.

 

Dodjela priznanja «Mulla Osman Hrastoder»

 U drugom dijelu programa, svečano je dodijeljeno priznanje koje je ustanovila upravo BKZ Luksemburga, a koja nosi naziv po velikom heroju Sandžaka –  “Mulla Osman Hrastoder”. Ovogodišnji laureat je predsjednik Šure, tj. Islamske zajednice Luksemburga Sabahudin Selimović. Organizator se odlučio da ovogodišnje priznanje uruči gospodinu Selimoviću kako bi mu se odalo priznanje za veliki trud i zalaganje u kontekstu okupljanja muslimana tj. džemata u zajedničku uniju tj. Šuru, što je preduslov za traženje ravnopravnog statusa po uzoru na druge religije u Luksemburgu, te je nedavno, kao posljedica pomenutih napora, islam u Luksemburgu konačno konvencioniran kroz potpisivanje ugovora između predstavnika Šure i Države. Priznanje u ruke gospodina Selimovića uručio je najstariji član odbora BKZ Luksemburga hadži Omer Pezerović. Vidno ganut, Selimović se kratko obratio prisutnima. Tom prilikom čestitao je godišnjicu BKZ Luksemburga, srdačno se zahvalio na dodjeli priznanja, te je na kraju istakao da skraćenica BKZ za njega ne znači samo Bošnjačka kulturna zajednica, već i BOŠNJACI KRENIMO ZAJEDNO.

 

Obraćanje predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) dr. Mustafe Cerića

Po uručenju nagrade, uslijedilo je nadahnuto obraćanje predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) dr. Mustafe Cerića, koji je govorio na temu – “Domovinski prostor Bošnjaka – savremeni izazovi i perspektive”, te ovom prilikom poštovani čitatelji, zbog njegove osobite važnosti i značaja, objavljujemo integralni sadržaj njegovog izlaganja.

LJILJANI: „Hvala vam što ste, u ovako velikom broju, došli na ovu našu 3. obljetnicu BKZ-a, jer znam da vam se večeras u Luksemburgu nude i drugi programi, možda više zabavni, ali vi ste se odlučili ovu večer pokloniti svojoj naciji… Hvala vam na tome od mog i srca svih Bošnjaka, koji prihvataju pravilo da je ‘svaki Bošnjak odgovoran za drugog Bošnjaka’, ma gdje bio… Važno je naglasiti ovu izreku ‘ma gdje bio’, jer vidim da smo se večeras okupili ovdje u Luksemburgu kao Bošnjaci iz raznih krajeva na Balkanu i Europi sa nacionalnom zastavom Bošnjaka – s ljiljanima… Da, kao što znate, Svjetski bošnjački kongres je usvojio zastavu sa ljiljanima kao nacionalnu zastavu Bošnjaka… Oni koji se protive da ova zastava bude samo zastava Bošnjaka, dobro su došli da prihvate da ljiljani budu i njihova zastava, jer mi smo potpuno svjesni činjenice da Bošnjaci nisu samo muslimani, već da Bošnjaci mogu biti i hrišćani i kršćani… Bošnjak nije vjersko, već nacionalno ime svih onih koji se tako osjećaju, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.

BOSNA JE DOMOVINSKI PROSTOR BOŠNJAKA: Odmah da kažem kao odgovor na postavljenu temu: domovinski prostor Bošnjaka na Balkanu i Europi je definiran u njihovom povijesnom i nacionalnom imenu – Bošnjak; imenu koje je izvedeno iz imena njihove zemlje, Bosne. Ovu vezu između nacionalnog imena – Bošnjak – i domovinskog prostora – Bosna – ne samo da nije teško primijetiti, već ta dva pojma nije moguće rastaviti ni fizički ni mentalno. Dakle, Bosna je glavni domovinski prostor Bošnjaka, koji su svakim danom sve više svjesni te činjenice i sve se više oslobađaju straha da o tome jasno i glasno govore. Također, oni kojima je na srcu suživot i tolerancija na Balkanu, sve više razumiji ovaj govor Bošnjaka, kao što razumiju da je i Sandžak povijesni i nacionalni prostor Bošnjaka. Dakako, gorka je činjenica da su Bošnjaci danas rasuti po cijelom Balkanu, Europi, Sjevernoj Americi i Australiji. Najviše ih ima u Turskoj. Prema nekim procjenama, Bošnjaka danas ima oko deset miliona. Ako je to tačno, a jeste, onda samo jedna trećina Bošnjaka živi u svojoj matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini, dok su dvije trećine rasute po svijetu.

Ta naša saznanja o tome ko smo, šta smo, odakle smo i gdje nam je naš domovinski prostor na osnovu našeg povijesnog i nacionalnog prava, zahtijevaju da mislimo i govorimo o našim ‘savremenim izazovima i perspektivama’. Prije svega, moramo se suočiti sa percepcijama drugih o nama, percepcijama koje nemaju logike, pa baš zato i jesu percepcije, koje ne poštuju logiku, odnosno logika ne mijenja percepcije. Jedna od tih percepcija o nama, koja nas opterećuje, jeste ta da smo mi, Bošnjaci, kao nacija i kao vjera ‘historijska greška’. Oni koji tako misle o nama ne znaju nam objasniti kako smo mi ‘historijska greška’, ali znaju da im tu grešku valja ispravljati i to etničkim čišćenjem i genocidom.

PAMĆENJE: Druga percepcija o nama, kao posljedica te prve, jeste da mi nemamo ništa svoje, vlastito, već da je sve što nam pripada, u stvari, tuđe, uključujući i naše vlastito sjećanje, naše vlastito pamćenje. Nama se osporava i pravo na vlastito pamćenje, jer ni to ne smije biti naše vlastito. Ne smijemo ni naša sjećanja prisvajati kao naša vlastita, već to za nas treba čuvati neko drugi i to nam servirati onako i onoliko koliko u nama neće buditi osjećaj prava na naciju, vjeru, jezik, kulturu, zemlju i državu, jer oni znaju, a evo i mi znamo, da je identitet jedne nacije u kontinuitetu njenog pamćenja. Zato im je zasmetalo osnivanje naših nacionalnih institucija, jer su u tome prepoznali da im te njihove negativne percepcije o nama padaju u vodu. Mi ne samo da odbacujemo njihovu percepciju o ‘historijskoj grešci’, već smo se odvažili planski i svjesno oživljavati naše sjećanje, naše pamćenje na naše pravo na naciju, vjeru, kulturu, jezik, zemlju, dom, domovinu i državu. To su savremeni izazovi Bošnjaka – da se probude, da se sjete i da upamte svoje povijesno i nacionalno pravo na naciju i državu iz čega proizilaze i sva druga prava, kao što su pravo na vjeru, kulturu, jezik, dom i domovinu. Naravno, matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu svih Bošnjaka, ma gdje bili…

PANBOŠNJAČKO NACIONALNO BUĐENJE: Dakako, negativne percepcije drugih o nama nas opterećuju, ali percepcije koje mi imamo o samima sebi su opasnije. Prije svih, percepcija koju mi sami sebi namećemo, svjesno ili nesvjesno, o tome da ne znamo čiji smo zato što nismo spremni biti svoji i raditi za svoj nacionalni interes. Ova samopercepcija Bošnjaka je posljedica konfuzije u definiciji da Bosna i Hercegovina nije ničija zemlja, pa tako može biti svačija, te da ni Bošnjaci nisu ničiji, pa čak ni svoji, pa mogu biti svačiji. Ovu samonegirajuću percepciju o nama samima moramo mijenjati kroz razvijanje svijesti o bošnjačkom nacionalnom suosjećanju i solidarnosti, tako da Bošnjaci znaju da se imaju na koga osloniti i pouzdati, a to će reći da Bošnjaci pripadaju samima sebi, te da njihova zemlja Bosna i Hercegovina pripada njima, kao što pripada i svima drugima koji je doživljavaju kao svoju zemlju i svoju državu. Zbog toga, nema potrebe da Bošnjaci budu ičiji. Nema potrebe da se bilo kome dodvoravaju. Nema potrebe da svoju naciju izdaju zarad svojih ličnih interesa. Posebno je opasna percepcija, koja se u posljednje vrijeme širi među Boišnjacima, a to je da se Bošnjak ne može pouzdati u drugog Bošnjaka nacionalno, politički, poslovno, pa čak ni prijateljski. Konstatacija koja se često čuje među Bošnjacima: ‘Najgori su naši’, treba nas zabrinuti i moramo se upitati šta se to s nama događa pa sami sebi jamu kopamo. Bošnjaci nisu loši ljudi. Spremni su jedan drugome pomoći, ali gubitak nacionalnog, političkog i poslovnog samopoštovanja (self-esteem) u Bošnjaka javlja se kao posljedica nedostatka osmišljenog i uvjerljivog nacionalnog i političkog vođstva, a to opet rađa još jednu opterećavajuću, negativnu samopercepciju o tome da smo, kao nacija, neuspješni zato što nijedan započeti nacionalni projekat ne možemo privesti kraju. Tako u zadnje vrijeme neki govori i o našim započetim nacionalnim projektima Svjetskom bošnjačkom kongresu (SBK), Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU), Bošnjačkom nacionalnom fondu (BNF) i Bošnjačkoj kulturnoj zajednici (BKZ)… Oni koji to govore, u želji da nas motiviraju da radimo više i brže u podizanju ovih naših nacionalnih institucija, su dobronamjerni i mi to pozdravljamo… Međutim, ima i onih koji nas ovom pričom žele obeshrabriti na ovom našem putu, jer im je to do sada polazilo za rukom, da nas svojom negativnom pričom uplaše, pa da odustanemo od započetog posla. Upravo njima želimo poručiti da su se ovoga puta preračunali, jer nas njihova negativna priča samo stimulira da radimo više, bolje i uspješnije, ako Bog da… Dokaz tome je i ovaj večerašnji skup, ova promocija ‘Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti’, te vaše prisustvo, koje je izraz visoke nacionalne svijesti u Bošnjaka. Dakle, ideja panbošnjačkog nacionalnog buđenja se ostvaruje… polahko, ali sigurno, hvala Bogu…

Dragi Bošnjaci i Bošnjakinje, ma gdje bili, 21. stoljeće je stoljeće našeg nacionalnog, kulturnog i državnog buđenja, našeg ustajanja, našeg jedinstva u odbrani od etničkog čišćenja i genocida. Mi to dugujemo našim potomcima! Zato, hrabro i ponosno trebamo biti zajedno na našem putu do zadanog cilja, ako Bog da…”

 

U sklopu večeri, fatihom, dovom i(li) minutom šutnje odata je počast tragično preminulim u padu helikoptera u Srbiji.

U danima koji su prethodili ovom doista po riječima mnogih prisutnih izvanrednom skupu, predsjednik SBK-a dr. Cerić susreo se sa imamima, predstavnicima bošnjačkih udruženja i džemata u Luksemburgu, te održao niz predavanja na različitim lokacijama u Luksemburgu.

 

Autor: Muhamed Ćeman

Revija Sandžak, 183, april 2015. godine

Na žalost, nijesu samo Štrpci

Piše: Edin Zećirović
Piše: Edin Zećirović

Nerijetko sam razmišljao o tome kako je moguće da zločini poput onih u Šahovićima ili Starčeviću ostanu nerasvijetljeni, a počinioci nekažnjeni. Međutim kako vrijeme odmiče i nižu se godine jedna za drugom, životna zbilja nam sama daje odgovor na ovo pitanje. Naime, nije davno bilo, pa da ne možemo pamtiti, kada su nam se desili zločini, torture i progoni poput ovih koje ću hronološki nabrojati (ograničio sam se samo na Sandžak, jer za one u BiH bi trebala knjiga kako bi se pobrojali): Nastavi čitati Na žalost, nijesu samo Štrpci