SLIKANJE MRAMOROM

Kada se spomene Istanbul, vjerovatno nam mnogo lijepih slika sa grada na Bosforu prođe kroz glavu. To i nije tako čudno kada saznamo koliko je kroz historiju tog grada prošlo „slikara“ koji su „slikali“ izgled grada kroz vrijeme. Isto tako nije čudno to što se za arhitekturu kaže da je „kraljica umjetnosti“. Zapravo, izgradnjom arhitektonskih zdanja na jednom prostoru, umjetnik, arhitekta, „slikar“, „slika“ panoramu i izgled grada kao što umjetnik slikar slika sliku.
Tako su kroz historiju nastajali gradovi, u zavisnosti koji i kakavi su ih „slikari“ „slikali“, u zavisnosti od toga koji i kakvi su ih vladari izgrađivali i branili, u zavisnosti od toga koji i kakvi su ih napadači rušili i spaljivali, u sadašnjosti možemo dati svoju ocjenu da li je i koliko neki gradslikarski i estetski privlačan i lijep. Istanbul je sam za sebe u cjelini slika za sebe, međutim, u toj slici postoji bezbroj zasebnih slika koje se mogu posmatrati kao posebna cjelina. Jedna od takvih zasebnih estetskih cjelina je i Bujuk Medžide džamija ili Ortakoj džamija, koja se nalazi na samoj obali Bosfora. Ova džamija se sada nalazi u blizini jednog od visećih mostova na Bosforu i po tome je u široj javnosti i poznata, međutim, i pored toga što ona sada ima još i dodatni ugao gledanja na nju, kada je veliki most u pozadini, njena ljepota nije ništa manje zračila i prije nego li je most bio izgrađen.
Naime, ova neobarokna građevina, koja je izgrađena 1853. godine a čiji je arhitekta bio manje ili više poznati Balyan Nigogos, Istanbul svrstava u estetski najslikarskije gradove na svijetu. Iz ugla jednog slikara, izazov je, na platnu naslikati nešto nalik ove džamije i njenog okoliša, a kakav je izazov sve to u vremenu i prostoru isklesati od mramora i smjestiti na odgovarajuće mjesto. Iako se estetika kao nauka bavi ovakvim temama, nepotrebno je trošiti filozofske misli i riječi, u opisivanju ove čarobne slike, već je svrsishodnije i kreativnije otići do grada na Bosforu i tu beskrajnu izložbu pogledati na licu mjesta.

Zukorlić Hazim, Revija Sandžak 185. broj

REDITELJ EMIR HAMIDOVIĆ SNIMA NOVI DUGOMETRAŽNI FILM – “OPERACIJA KERBERUS”

Mladi Sandžački redatelj Emir Hamidović, nakon svog prvenca i vrlo uspješnog dugometražnog filma prikazanog maja 2013. godine, koji je novopazarska publika sa oduševljenjem prihvatila i koji ima preko 270.000 pregleda na You Tube kanalu, upušta se u novu avanturu snimanja. Riječ je o novom filmu “Operacija kerberus”. Svojevrsni nastavak prethodnog filma u konceptualnom smilu, ali sa različitim idejama i radnjom koja se odigrava u ovom filmu, svakako se može očekivati da će i ovaj film privući pažnju ne samo novopazaraca, već i sire regionalne publike.
Snimanje radnje filma pranirano je u Novom Pazaru, Beogradu, na Ibarskoj magistrali i širem prostoru Sandžaka. Glumačku ekipu sačinjavaju glumci iz filma “402” ali i dio novih, koji će po riječima reditelja, biti osvježenje i opravdati očekivanja publike.
Po riječima reditelja, snimanje filma i finalna produkcija trebali bi biti završeni do kraja godine, ukoliko se ispune svi tehnički uvjeti.
S obzirom da film zatjeva visok nivo profesionalizma i moderniju tehniku, dobrodošao je svaki vid podrške ovom projektu.“OPERACIJA KERBERUS”
Sažetak sadžaja filma: Bivši sajber kriminalac se vraća svom zanatu pokušavajući da otkrije ko je ubio njegovu djevojku. Potraga za krivcem ga uvlači u sukob internacionalnih tajnih organizacija. Na izgled slučajno u njegov posjed dolazi državna tajna od ogromne važnosti za kojom tragaju sve tajne državne i kriminalne organizacije, te se on tako nalazi u sukobu sa svima. Nakon što otkrije šta je u stvari u njegovom posjedu naći će se u moralnoj dilemi, da li da osvjeti smrt svoje devojke, ili da sprieči katastrofu koja može izazvati civilni rat.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 185. broj

NASTAVAK KRATKOMETRAŽNOG FILMA “PERON”, NASTAVAK PRIKAZIVANJA REALNOSTI NOVOG PAZARA

Na promociji romana “Sebi stranac” maja mjeseca ove godine u Velikoj sali Doma kulture u Tutinu premijerno je prikazan kratkometražni film autorice Selvije Ferizović iz Novog Pazara. Koncept romana koji je autoricu podstakao da režira film, prikazuje položaj mladih ljudi i njihove goruće probleme koji se tiču njihove egzistencije u svom gradu. Sadržina ovog kratkog filma, prikazana kroz kratke radnje, dijlaloge i monologe u kojoj su učestvovali mladi ljudi iz Novog Pazara, imala je za cilj da alarmira društvo i ukaže na anomalije sistema u kome vlada sistem nejednakih šansi, a korupcija, političko poltronstvo i ponižavanje omladine preovladavaju kao uzrok izrazito lošeg položaja omladine. Mladi ljudi koji se bore da studiraju, rade i nastoje da formiraju svoje porodice, kratkom scenom i porukom na kraju filma ukazuju na realnost koja se događa posljednjih godina, a naročito sada u sve većem jeku napuštanja Novog Pazara redovnim autobuskim linijama prema zemljama inostranstva.
Peron
Nakon velikog interesiranja šire akademske javnosti, ovaj film doživljava svoj nastavak, ili bolje rečeno reobjavljivanje sa novim scenama i novim elementima koji čine nejgov koncept. U filmu se pored problema omladine, akcent stavlja i na turističke potencijale Novog Pazara koji su neiskorišteni, ali sa jasnom porukom, što se u scenama i da primjetiti, pod nebrigom lokalnih vlasti posljednje dvije i pol decenije, izvršio kulturocid najvišeg nivoa. Grad Novi Pazar, kulturno-historijski centar, ne samo Sandžaka, već i šire regije, prikazan je u svom najtužnijem izdanju: katanci na vratima najstarijih i najznačajnijih objekata, objekti u ruševinama i zarasli u korovu. Tužne slike neiskorištenih turističkih i kulturnih potencijala Novog Pazara, zajedno sa slikama odlaska naših mladih ljudi sa ovih prostora, čine mozaik ovog filma, koji će uskoro biti prikazan i predstavljen široj javnosti i publici na nekim od festivala kratkometražnog filma u Srbiji.
Redakcija Revije Sandžak, imala je prilike da pristustvuje snimanju scena za film i odgleda prvu verziju čije je montiranje u toku. Produkciju filma potpisuje ambiciozni Haber Team iz Novog Pazara, koji se zadnjih godina istakao upravo u prikazivanju nekoliko kratkometražnih filmova i reditelj vrlo uspješnog filma “402” Emir Hamidović.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 185. broj

INSTITUCIONALNO REAGIRATI NA PRIJETNJE UPUĆENE NARODNOM POSLANIKU MUFTIJI MUAMERU ZUKORLIĆU

Najnovije prijetnje koje su putem video linka na internetu uputuli pripadnici terorističke ogranizacije tzv. “islamske države” a koje se odnose na pozive na ubijanja muslimanske bošnjačke uleme u Bosni I Sandžaku, predstavljaju ozbiljne namjere da se ugrozi bezbjednost muslimana bošnjaka na ovim prostorima. Prijetnje i poruke upućene putem ovog video linka, konkretno upućene prvom od nekoliko prozvanih za egzekuciju, muftije Muamera Zukorlića, sada narodnog poslanika u Skupštini Srbije, prijetnje su koje se moraju prihvatiti ozbiljno. Tzv. “islamska država”- teroristička organizacija odgovorna djelovanja u nekoliko država i terorističke napade u turskoj i zapadnim zemljama, ima očiglednu namjeru da terorizam proširi na ove prostore. U tom smislu, svi resursi prevencije moraju biti aktivirani. S obzirom na to da njihova misija isključivo počiva na indoktrinaciji krivog tumačenja vjere Islama i da je kao takva prepoznata od strane gotovo stoprocentne populacije muslimana u svijetu, može se reći da su izrazi njihove volje plodni samo tamo gdje trenutno posjeduju određenu vojnu moć, a da izvan granica svog fizičkog terora ostvaruju veze sa ljudima koji će ispunjavati njihove terorističke ciljeve. Konkretno, ovaj link koji upućuje za egzekuciju muslimansko bošnjačke uleme na Balkanu, poziv je novim regrutima koji bi sličnih scenarija kao u Istanbulu, Ankari, Parizu ili Briselu, radili za interese ove terorističke organizacije. S obzirom da su agresija i pokušaj puča u Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji od prije skoro deceniju, izazvali određene animozitete prema legalnom rukovodstvu i da je pojava paradžemata, koji djeluju na prostoru Sandžaka, što javno, što tajno, može se uzeti u obzir kao stepen rizika ugrožavanja bezbjednosti muftije i narodnog poslanika Muamera Zukorlića.

PRVA POTENCIJALNA PRIJETNJA: PARADŽEMATI

Mešihat islamske zajednice u Srbiji, već skoro deceniju nema ingerencije nad svim elementima koji se pozivaju na vjeru Islam a djeluju na prostoru Sandžaka. Samim tim, Mešihat, van svojih institucija, od vrtića i škola Kur’ana do Fakulteta za islamske studije, nema ingerencija o vjerskom obrazovanju I moralno-duhovnom stanju ljudi koji godinama odbijaju da prelaze čak i pragove džamija u Sandžaku, već samoorganizirano praktikuju vjerski odgoj, a često vode zatvoren život u krugu istomišljenika. Kao potencijalna prijetnja za realiziranje terorističkiih napada u Sandžaku, mogu se uzeti ove skupine. S obzirom da je indoktrinacija i poigravanje sa emocijama vezanim za islam, glavna poruka terorista, labilne, nedovoljno obrazovane, psihiki nestabilne i osobe krivog učenja interesnog fragmentiranja Kur’ana i Sunneta, mogu poslužiti terorističkim ciljevima. Potrebno je temeljno ispitati djelovanja svih džemata koji djeluju van ingerencija i upravljanja Mešihata, i procijeniti spepene rizikanjihovog djelovanja, jer nepriznavanje jedinstvene Islamske zajednice i nepriznavanje vrhovnih autoriteta muslimana u Srbiji, služi kao prvi stepen ostvarivanja prijetnji djelovanja protiv njih samih, ali i apsolutne
većine vjernika koju podržavaju legalne institucije. U tom smilsu, potpuno se opravdava rizik ugrožavanja bezbjednosti muftije Muamera Zukorlića, narodnog poslanika, koji je već ranije i bio
meta ekstremista na ovim prostorima i čija likvidacija je jednom i ozbiljno bila pripremljena za realizaciju.

DRUGA POTENCIJALNA PRIJETNJA: KRIMINALNI KRUGOVI.

Druga potencijalna prijetnja po bezbjednost muslimansko bošnjačke uleme jesu kriminalni krugovi do kojih može doći ova teroristička organizacija, s obzirom na to da raspolaže sa značajnim materijalnim sredstvima. U prilog tome ide i saradnja sa sličnima tokom izvođenja terorističkih napada u Evropi.

BIA I PU NOVI PAZAR MORAJU REAGIRATI I NAPRAVITI PLAN DJELOVANJA ZAŠTITE OD TERORIZMA.

Bezbjednosno-informativna agencija sa ispostavom u Novom Pazaru u suradnji sa policijskom upravom mora uzeti u obzir ove prijetnje upućene vrhu islamske zajednice i licima od vjerskog autoriteta, tako što će uzeti u obzir neophodnost stavljanja pod kontrolu samoorganiziranih organizacija i drugih institucija koje djeluju izvan Mešihata. Najprije se moraju pratiti eventualni utjecaji ili pokušaji kontaktiranja terorističkih organizacija sa licima koja posjeduju kriminalne dosijee unutar izdvojenih skupina. Uglavnom kada je riječ o ilegalnim organizacijama, one su umrežene sa ilegalno organiziranim organizacijama u drugim državama, čije djelovanje, kao u našem slučaju, spada izvan djelovanja legalnih institucija. Na principu ilegalnosti počivaju i sve vrste vjerskih ekstrema I radikalnog ispoljavanja koji se uglavnom slažu sa načelima diverzantskog djelovanja. U tom slislu, plan djelovanja mora bitisačinjen od visokoobrazovanih eksperata za terorizam a ujedno i poznavaoca društvenih kretanja u Novom Pazaru na tom planu i svih neprijatelja narodnog poslanika muftije Muamera Zukorlića.

Narodni poslanik Muftija Muamer Zukorlić
Narodni poslanik Muftija Muamer Zukorlić

Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 185.

TURSKA ZEMLJA TERORA

Kada govorimo u terorizmu u Evropi najčešće mislimo na događaje u Parizu i Briselu, ipak Tursku potpuno zaboravljamo. Samo u ovoj godini je u pet napada stradalo preko devedeset ljudi. Za njih nema natpisa kao Je susis Charlie ili recimo BenAnkaraliyim ili nešto u tom pravcu. Na svijetu trenutno ni jedna razvijenija država nije toliko opterećena terorizmom kao Turska. Ali zašto je to tako? Više je razloga. Na prvom mjestu je tu konflikt sa kurdsikm teroristima, konflikt sa Islamskom državom i na kraju sam geografski položaj Turske.
KONFLIKT SA KURDIMA
Na jugoistoku Turske živi posebno mnogo Kurda (preko 10 miliona). Kurdi su narod bez sopstvene države. Dugo vremena su Kurdi ugnjetavani, danas je to drugačije, ipak mnogi od njih se i dalje osjećaju kao građani drugog reda. To svoje nezadovoljstvo jedan dio izražava nasilno preko Terorističke organizacije PKK koja ima i separatističkih ambicija. Oni sebe opisuju kao radničku partiju, ali u većini država se bilježe kao teroristička organitacija. PKK je ubila preko 40. 000 ljudi. Godine 2013. je došlo do primirja između Turske vlade i PKK, sve do 20. jula 2015. Godine. Tog dana je u gradu Surudžu izvršen teroristički napad. U Surudžu većinom žive Kurdi, i na mirovnim demonstracijama kurdske omladime izvršen je napad. Ubijene su 34. Osobe i preko 60. teško povređenih. Napad je izvršio borac Islamske države kažu jedni, drugi izvori kažu da je to bio Kurd iz redova Islamske države, dok PKK kaže da je to bila Turska vlada. Zbog toga poslije toga napada narednih dana su vršili manje atentate na turske policajce. Turska vlada je reagovala i napala položaje PKK u Turskoj. To je proizvelo niz terorističkih napada na Turske položaje sa druge strane. Ipak postoji još jedna teroristička organizacija koja se specijalizovala na civile. To je TAK ( Teyrêbazên Azadiya Kurdistann ) koji napadaju najčešće turističke ciljeve, dva napada ove godine u Ankari idu na njihov konto i nekoliko manjih prošlih godina. Sve u svemu 70% terorističkih napada izvrše PKK, TAK I druge kurdskim terorističkim organizacijama. Ostalih 30% ide na konto tzv. Islamske države.
KONFLIKT SA ISLMASKOM DRŽAVOM
Ništa manje komplikovan. Činjenica je da od 20. Jula i terorističkog napada u Surudžu, Turska vlada napada i položaje Islamske države. Da bi to uzvratili teroristi su u ovoj godini izvršili dva napada samo u Istambulu. Na radaru Islamske države je svakako Turska sada jedno od primarnih mjesta što je za sebe preopširna i posebna tema. Kada govorimo o piru Islamske države prema Turskoj treba imati u vidu njene indirektne i direktne saveznike tako da situacija postaje kristalno jasna.
GOGRAFSKI POLOŽAJ
Pogledajte Tursku na karti svijeta. Ona se graniči sa dvije trenutno najnestabilnije države. To su Sirija I Irak. Naravno da otud teroristi lahko mogu da ulaze u Tursku. Pored zvaničnih granica mogu proći preko tzv. zelene granice. Turska je zbog svojeg položaja jedan od najvećih turističkih centara, posebno primorje. Turizam je i važna grana ekonomije. Teroristi to koriste i aktivno napadaju turističke ciljeve gdje stradaju i državljani drugih država kojima se dodatno svete tim državama npr. Njemačkoj. Držace Evrope ingoriraju terorizam u Turskoj. Često kažu, rado ćemo pomoći ali prvo riješite problem sa nezadovoljnim Kurdima. Ostaje otvoreno pitanje zašto u medijima i na društvenim mrežama malo izveštavaju i govore o tome. Naravno Turska im je udaljenija od Belgije ili Pariza i to kao publiku ne zanima pa se mediji prilagođavaju tome, sa druge strane ignoriranje muslimanskih žrtvi je postala nezvanična praksa evropskih država.

Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, broj 185.

SVJETSKI RENOME AKADEMSKOG SLIKARA MIRZE ŽUPLJANINA IZ NOVOG PAZARA

Mirza Župljanin, akademski slikar rođen je 07.05.1981. godine u Novom Pazaru. Osnovne studije završio na Departmanu umetnosti Univerziteta u Novom Pazaru u klasi profesora Mehmeda Slezovića. Bavi se slikarstvom, vajarstvom, umjetničkom fotografijom, modnim dizajnom, grafičkim dizajnom, dizajnom enterijera i 3D umjetnošću. Radi kao asistent na Univerzitetu u Novom Pazaru. Do sada je imao 61 kolektivnu i 16 samostalnih izložbi. Učesnik vise međunarodnih kolonija. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo i dizajn enterijera. Njegove slike se nalaze na doktorarima na univerzitetima u Majamuju , Virdžiniji, Lebanonu i Velikoj Britaniji.
Mirza Župljanin
Kao jedan od najuspješnijih slikara sa prostora Sandžaka, postigao je zapažene uspjehe i na međunarodnom nivou. Renomirani elektronski časopis za slikarstvo Art & painting objavio je sliku Mirze Župljanina “Big beng” (kombinovana tehnika). Uspeh Župljanina je bio utoliko veći, jer Art & painting predstavlja najrenomiraniji svetski eletronski časopis za slikarstvo, a vrlo retko objavljuje slikare koji nisu afirmisani u svetskim razmerama. Urednici Art & pantinga su najpozatiji svetski slikari, kustosi, istoričari umetnosti i kolekcionari.
2015. godine pobjedio je na međunarodnom konkursu časopisa Avlija iz Rožaja na najbolju neobjavljenu fotografiju u regionu.
Direktor britanskog filma Ben Čarls Edvards je njegove slike odabrao za svoj najnoviji film “The Smalls”.
Mirzina umjetnost prisutna je i u mnogim džamijama, kojima je darovao svoj kaligrafski talenat.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 185.

PORUKE I POUKE NAMA

(izvod iz pogovora knjige “Izvještaji iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva”, (1994) autora Munira Gavrankapetanovića, jednog od istaknutih članova organizacije “Mladi Muslimani”)
Dvadeset peti mjesec rata je pri kraju. Svako jutro kad se budim pitam se, da li je ovo stvarnost – ne čujem stalne zvižduke granata i eksplozije. Bezbroj puta zahvaljujem Allahu na ovom čudesnom daru. Dok ležim na postelji – vrlo je rano, svugdje tišina. Prisjećam se burnih mjeseci a posebno marta i aprila 1992. god. Vjerujem da mnogi moji sugrađani nisu uopće bili svjesni šta nam se priprema. Svaki čovjek se pojedinačno pitao: Zašto je moralo doći do rata i krvoprolića? – svi živimo u miru i slozi. To je bila naša velika obmana. Prepošteni, a i naivni smo bili. Nismo vjerovali u tamne sile zla, koje nam pripremaju uništenje. Nekoliko mjeseci pred agresiju poceli su se pojavljivati „Pokreti za mir“ i razne slične manifestacije. Ponekad pomislim da li je sve ovo bilo usmjereno na uljuljkivanje našeg Bosnjačkog Muslimanskog naroda u san. Pedeset godina smo zavođeni, obmanjivani. Naš narod je počeo da vjeruje u iskrenost parola o „bratstvu i jedinstvu“. Pod uticajem ateističke propagande mnogi su poceli da napuštaju svoju tradiciju i svoje stare duhovne vrijednosti. Naši ljudi su se počeli stiditi svog porijekla i svega duhovnog što ih je vezalo zu Islam. Rotitelji su krili od djece istinu o Islamu. I imena neislamska su djeci poceli davati da bi svjedočili svoju iskrenu odanost parolama bezboštva. Sklapaju se mješoviti brakovi između muslimana i nemuslimana. Preuzimaju se nama strani običaji i strane tradicije. Potpuni moralni pad našeg Bosnjačkog muslimasnkog naroda počeo se nazirati. Moglo se postaviti pitanje: Koliko je jos bilo potrebno godina bezbožničke propagande, obmanjivanja, prevare, terora, pa da narod Bošnjaka muslimana potpuno nestane? Fizički bi živio ali bi umro za vjeru u Jenog Boga i sve vrijednosti te vjere. I tada je došao udar! Strašan, surov, bezobziran, krvav! Ništa nije pomoglo ulagivanje „bratstvu i jedinstvu“. Ništa nisu pomogli mješani brakovi. Ništa nije pomoglo odricanje od vlastitog muslimanskog bića. Upravo u takvim sredinama koje su se najviše odricale same sebe i počele primati sve tuđe – udar je bio najstrašniji i najsvirepiji! Pitam se zašto, upravo tako? To Allah zna! Muslimani u većini bili su zatečeni, izbezumljeni, prestravljeni postavljajući sebi pitanje: Šta se ovo dešava? Zar je ovo moguće? Pa nikome ništa žao nismo učinili. Naše kćeri su se udavale za Srbe, rađale im djecu – pa zašto sada ovo? I stotine pitanja je dolazilo. Odgovor se nije čuo. Čuli su se samo krici onih koje su ubijali, klali, silovali. Krici onih kojima su živima gulili kožu, vadili oči, otkidali uši, noseve, jezike. Krici onih koje su kastrirali. Cui su se vapaji onih koji su gubili svu dugogodišnju tesko stečenu imovinu. Da, to je bila sudbina, teška i bolna. Od prvog srpskog ustanka 1804. god. pa i još dublje u našu istoriju od Velikog rata 1683-1699 god. nad Bošnjacima se vrše genocidi. Proganjaju se, ubijaju, isjeljavaju, prisilno pokrštavaju. Zašto? Samo zato što su Muslimani i što vjeruju u Jednog Boga. Genocid za genocidom je slijedio. A mi Bošnjaci smo zaboravljali, opraštali, iako su mnogi naši gradovi srušeni, opljačkani a stanovnici poubijani. Iako smo izgubili mnoga područja gdje smo vjekovima zivjeli – Mi smo opraštali i zaboravljali. Stotine hiljada mezara nevino ubijenih, rijeke pocrvenjele od nase nevino proljevene krvi zazivali su na osvetu. Ali sve je bilo uzalud. Naše uši su bile gluhe a nasa srca zatvorena. Opraštali smo i strašne četnicke zločine iz II Svjetskog rata. Ustručavali smo se da podignemo nišane našim ubijenim. Mislili smo da će nam opraštanje pomoći! Dotle smo bili došli da su neki naši ljudi „akšamlučili!, deceniju, dvije kasnije sa tim istim ljudima koji su klali njihove očeve i majke 1941. god. A sada u ovom zadnjem udaru sinovi tih četnika su poklali njih i njihove žene i djecu. Najnovoji udar je iz temelja potresao Bosnu i Bošnjački narod. Zahvaljujući pojedincima pa i skupinama Bošnjaka, koji su u doba komunističke tiranije polutajno pa i tajno slavili Ime Božije, živili u islamu koliko su mogli, radili su za Islam ilegalno, zahvaljujući šehidima i njihovoj krvi proljevanoj u borbi protiv komunističkog nevjerstva, Allah nas je pomogao i učinio čudo. Ulio je hrabrost i odlučnost u srca grupica mladih Bošnjaka. Ulio je snagu u njihove mišiće. Brojem daleko slabiji i gotovo bez oružja naši mladići su u glavnom zaustavili krvavi pohod neprijatelja, koji je išao na istrebljenje Muslimana Bosne i Hercegovine. Tako je spašeno Sarajevo, tako je spašena Bosna. Vise nikada i nikada ovi zločini se ne smiju zaboraviti. Treba iz zaboraba izvući i one zločine koji su davno učinjeni treba pamtiti! Uz to ide osveta nad svima onima koji su zločine pocinili. Naša borba je pravedna i časna i nikada ne smije biti ukaljana. Nevini će uvijek biti pošteđeni. Neprirodno i nepravedno bi bilo kada bi zločinci ostali nekažnjeni. Budi nadu buđenje vjere u Jednog Boga. S probuđenjem vjere se susrećemo na svakom koraku. Ponavljam opet: Mi smo samo čudom Allahovim dž.š. spašeni i zato je sada naša kolektivna obaveza povratak vjeri u Boga. Ne smijemo nipošto dozvoliti da ponovo počnemo padati u kaljuzu grijeha. Ako pak opet postanemo loši da li ce Allah htjeti da nas pomaže? U vjeri i njenim praiskonskim najvišim vrijednostima leži naša budućnost i naš spas! Kroz vjeru steći ćemo milost i zaštitu Boziju a to su osnovni uslovi za koju vjerujem da će biti svijetla i blagoslovljena. S vjerom u Boga, nastaće društvo slobodnih poštenih ljudi koji će bez obzira na naciju i vjeru živjeti zajedno u slobodi, miru, demokratiji. Iz razmišljanja me trže pucnjava sa Trebevica. Puščana vatra. Ležim ovdje na ležaju mirno, jer znam da Sarajevo čuvaju najhrabriji i najbolji njegovi sinovi. Čuvaju ga po kiši, snijegu, ledu. Ogromne su njihove zasluge kod Allaha dž.š. za samo jedan dan stajanja u bojnom rovu. Nažalost, pedeset godina nevjerstva je taložilo svoju prljavštinu koja sada izbija na površinu. To su prostitucija, blud, krađe i razne vrste kriminala. Pred generacijom koja upravo sada stasa za život, pred našim mladim junacima – borcima, postavljen je sudbonosni zadatak da moralno preporode naš narod. Oni snage za taj veliki i časni poduhvat treba da crpe iz svoje vjere u Boga. Jer vjera u Boga je temelj za svaku pozitivnu akciju. Treba znati: bez morala nema sretnog i blagoslovljenog društva. Dok ovo razmišljam čujem ezan iz kasarne UNPROFOR-a. Mujezin poziva egipatske vojnike na namaz. Kroz otvorena vrata terase do mene dopire milozvučni glas. Allahu ekber, Allahu ekber! Bog je najveći, Bog je najveći. Ešhedu en la ilahe illellah! Vjerujem – Nema Boga osim Allaha! Vrijeme je za sabahski namaz!

Munir Gavrankapetanović, 1994. godine

O AUTORU (IZVOR: BOŠNJACI.NET)
Rahmetli Munir Gavrankapetanović rođen je u Sarajevu 14. juna 1928. godine, preselio na bolji svjet 16. 01. 1999. godine ili 28. ramazana 1410. godine. Otac mu je Ismet-beg, a majka Ismeta-hanuma rođena Kapetanović iz Vitine. Porodica Gavrankapetanović je porijeklom iz Počitelja na Neretvi.
Osnovnu školu i gimnaziju Munir Gavrankapetanović završio je u Sarajevu. Petnaestog juna 1943. godine pristupio je organizaciji „Mladi Muslimani“.
U septembru 1947. godine upisao se na Građevinski fakultet u Zagrebu. Dvadeset i petog maja 1949. godine uhapšen je zbog učešća u organizaciji „Mladi Muslimani“. U toku istrage bio je podvrgnut teškoj torturi. U oktobru 1949. godine na Okružnom sudu u Sarajevu u grupi sa Dževadom Čurčićem, studentom medicine i Zuhdijom Njuhovićem, studentom agronomije, osuđen kao drugooptuženi na osam godina lišenja slobode sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava u trajanju od dvije godine.
U aprilu 1951. godine zadobio je teške tjelesne povrede u montiranoj željezničkoj nesreći pri transportu zatvorenika iz Zenice u Sremsku Mitrovicu. Odlukom Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ iste godine zajedno sa Njuhovićem oslođen daljnjeg izdržavanja kazne. Uslijed ranjavanja uslijedile su komplikacije. Poslije boravka u nekoliko bolnica i lječilišta stanje se popravilo, ali je ostala hronična upala meningijalnih opni. 1958. godine diplimirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Specijalizirao iz oblasti sanitarna hidrotehnika u Parizu i Strasbourgu 1956/66. Godine. 1958. godine se oženio u u braku dobio dva sina i jednu kćerku.
Od 1960. godine pa nadalje hronična upala meningijalnih opni se rasplamsava, što postepeno dovodi do potpune nepokretnosti. Od izlaska iz zatvora, sve do jeseni 1988. godine, neprekidno bio izvrnut raznim vrstama maltretiranja od komunističke policije.
Objavio je slijedeće knjige:
1.“Snagom mjere do savršenstva duše“ (pod pseudonimom Ismet U. Šehibrahimopvić – sedam izdanja na bosanskom i jedno na albanskom jeziku)
2. „Na putu utjehe i nade“ (pseudonim Ismet U. Šehibrahimović)
3. „Oprosni hadždž” (inicijali M.G.)
4. „U plamenu kušnje“ (tri izdanja na bosanskom i jedno na turskom jeziku)
5. „Problem abortusa“ (pobačaja) – dva izdanja
6. „Vjerom do savršenstva duše“ (prošireno izdanje knjige „Snagom vjere do savršenstva duše“)
7. „Zapisni iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva“
8. „Život i smrt na putu istine našeg rahmetli Nusreta“ (brošura urađena uz pomoć saradnika)
U ilegalnom časopisu organizacije „Mladi Muslimani“ „Mudžahid“ objavio četiri rada. U islamskim časopisima i listovima „Takvim“, „Zemzem“, „Islamska misao“, „Mualim“, „Sumejja“ „Islamski Preporod“) objavio je 51 rad.
Iz oblasti hidrotehnike i građevinarstva objavio 16 stručnih radova u časopisima „Vodoprivreda“, „Ceste i mostovi“, „Ribarstvo Jugoslavije“, „Život i zdravlje“. U okviru Zavoda za vodoprivredu objavio brošuru „Projektovanje šaranskih ribnjaka“. Rad „Opskrba vodom u Bosni i Hercegovini u doba vladavine Osmanskih Turaka“ u pripremi za štampu izgorio u aprilu 1992. godine prilikom četničke agresije na Sarajevo u Zavodu za vodoprivredu.
Obavio hadždž 1994.godine. Cijelo vrijeme rata se nalazio u opkoljenom Sarajevu

Revija Sandžak, broj 185.

Potrebe, izazovi, problemi i rešenja, obrazovog sistema u Novom Pazaru

Želim našim čitaocima da prikažem stanje u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Novom Pazaru, radi poboljšanja istih. Svi smo svjesni da obrazovni sistem nije na zavidnom nivou.
U Novom Pazaru je nedovoljan broj obdaništa i predškolskih ustanova. Potrebno je izgraditi najmanje jos 3 nove predškolske ustanove. Program je potrebno prilagoditi bošnjačkoj kulturi i tradiciji.
U Novom Pazaru osnovne škole su prepune. Što i nije tako loše, ali nije ni produktivno, a to nam i pokazju rezultani minule mala mature. Puno faktora je tu. Samo neke ćemo navesti. Odjeljena u osnovnim školama dostizžu cifru i do 40 učenika po odjeljenju, što je jako loše po produktivnost i stečena znanja i vještine naše djece. Po zakonu je maksimalno 30, mada zbog tog sto smo MANJINA, odeljenja mogu da idu i do 28. E sad vidite, saberite, oduzmite, podijelite i vidite koliko bi smo imali još odjeljenja, a samim tim i još novih osnovnih skola, najmanje 3 i to velike skole koje su potrebne da se izgrade u Novom Pazaru. Izgradnjom 3 osnovne škole otvorilo bi se najmanje 200 novih radnih mjesta.
Imamo i problem implementacije bosanskog jezika u osnovnim i srednjim školama. Uglavnom zbog slabe i pogrešne informisanosti roditelja, a i zbog toga sto se direktori izvlače od nastave na bosanskom jeziku pod izgovorom da nemaju dovoljno učionica i prostora. I ovaj problem se rješava izgradnjom novih osnovnih i srednjih škola, a i boljom informisanošću šire javnosti.
Potrebna je veća kontrola prosvetnih inspektora u osnovnim i srednjim školama, jer javna je tajna da mnogi profesori zloupotrebljavaju učenike primoravajuči ih da dolaze kod njih na privatne casove. Ti časovi nisu nimalo jeftini, a što je još gore nista ih i ne nauče. Jedno od rješenja bilo bi da se Novi Pazar, Tutin i Sjenica osamostale od školske uprave iz Kraljeva i na taj način bismo imali česte i jednostavne posjete inspektora osnovnim i srednjim školama.
Bezbjednost učenika je na jako niskom nivou. Šta više, tako je obeshrabrujuća, jer učenici su često svjedoci i/ili akteri u nekom vršnjačkom nasilju kao što su tuča, vrijeđanje, ubistvo, a u poslednje vrijeme i sajber nasilje. Ovakvih situacija je sve više u i van naših škola. Da bi se ovaj problem, koji uopšte nije mali, riješio, u najmanjem slučaju, umanjio, potrebno je uključiti širu zajednicu. Prvo pomoći djeci, raznim radionicama i seminarima za prevenciju nasilja, pa onda roditeljima i starateljima, i naravno i nastavnicima koji su bitan faktor u vaspitanju i obrazovanju djece. Potrebni su besplatni seminari za sve nastavnike o prevenciji nasilja kod djece i svi drugi seminari kako bi se nivo znanja i vještina kod nastavnika, a i kod djece podigao na viši nivo.
Bitan faktor u vaspitanju djece jeste i posredna i neposredna okolina u kojoj djeca odrastaju i provode slobodno vrijeme. Jedan od negativnih faktora su kladionice, kockarnice i kaifici u kojima se služi alkohol, a koje se nalaze u blizini vaspitno obrazovnih ustanova. Ovi faktori su glavni izvori nasilja i problema i kod djece, a i kod šire zajednice. Zato je potrebno zakonskim sredstvma ograničiti domet i rad ovakvih objekata u blizini vaspitno obrazvnih ustanova. Moje je mišljenje da ovakve lokale treba zabraniti u krugu škole, čiji je prečnik najmanje 1000m.
Ulice koje vode do škola su izrazito nebezbedne iz više razloga. Prvo trotoari su nepropisno zauzeti što automobilima što tezgama i robom iz prodavnica. Drugo, djeca koja žive dalje od škole moraju na nekoliko mjesta prelaziti lokalne i regionalne puteve, kao sto je magistrala koja je jako nebezbedna. Jedno od rješenja jeste izgradnja novih škola i izgradnja nadvožnjaka iznad magistalnih puteva.

U srednjim skolama imamo dodatne probleme. Srednje stručne škole zbog nebrige države, lokalne samouprave i direktora imaju veliki problem u organizaciji praktične nastave. Praktična nastava zbog nedostatka materijalnih sredstava se i ne izvodi ili se izvodi po jako siromašnom programu. Danas je 21. vijek, to je vijek znanja, vještina i umijeća, i u ovom vijeku pogubno je da jedan učenik koji pohadja srednju stručnu školu, nju kada završi nije osposobljen da praktično primenjuje teorijska znanja. Ovaj gorući problem je potrebno pod hitno riješavati.
Novom Pazaru su potrebne savremene srednje stručne škole da bismo vratili stari industrijski sjaj, da bismo oziveli zanatsku djelanost, mala i srednja preduzeća.
Mnoge srednje i osnovne škole nemaju salu za izvođenje fizičkog vaspitanja. Ovaj problem ima jake posledice na pravilan psihofizički razvoj djece. I ovo je jedan od gorućih problema.
Vrijeme je da Bošnjaci dobiju prvu bošnjačku gimnaziju, u kojoj bi se nastava izvodila na bosanskom jeziku i čiji bi plan i program sadržao elemente bošnjačke kulture.
Poznato je da su Sandžaklije veliki građevinski graditelji zapadne Evrope, a i šire. Zato je potrebno izgraditi srednju građevinsku školu u Novom Pazaru.
Izgradnjom novih srednjih škola stvorilo bi se još 200 novih radnih mjesta. Poznato je široj javnosti da je Novi Pazar u samom vrhu po nezaposlenosti.
Nadam se da će ova analiza stanja u obrazovnim ustanovama u Novom Pazaru pomoći vlastodršcima kako na lokalnom tako i na državnom nivou, a i običnim građanima, da shvate potrebe i probleme s kojima se susreću učenici, nastavnici i roditelji.

Halitović Senadin, Revija Sandžak, broj 185.

Izdajnik – privilegija ili poniženje

Svjedoci smo zbivanja oko nas. Obraz nikada nije bio jeftiniji, prodaje se za bagatelnu cijenu i služi da dobijanje funkcije, u najmanju ruku, nelegalnim putem. Iskušenja su ta koja čine čovjeka čvršćim i koja ga čine boljim, ali isto tako to je mač sa dvije oštrice, koji zna biti odskočna daska za propadanje čovjeka. Ovom prilikom nećemo govoriti o onima koje su iskušenja uzdigla, obratit ćemo pažnju na one koji su dotakli dno istim.
Sjedio sam sa prof. dr. Enverom Gicićem, kada nam je jedne prilike pričao da je u Kuwaitu jednom bio poslovno i da su se kroz razgovor dotakli čovjeka koji je sjedio do vrata u tom restoranu, ljudi su ga izbjegavali. Dalje, nastavlja pričati. Taj čovjek zna na arapskom jezku u trenucima pričati pjesmom, poezijom, a to može svega nekoliko ljudi u svijetu. Bio je na dobrom glasu, bio je imam džamije, uglednik, u njegovoj džamiji tražilo se mjesto više tokom džume. Ljudi su ga izrazito cijenili i voljeli. Nakon nekog vremena počeo se baviti politikom, ušao je u parlament. Trebao se izglasati zakon o zabrani nošenja hidžaba. Platili su mu da glasa ZA, njegov glas je bio od velike važnosti i taj zakon je izglasan. Nakon toga, tog čovjeka djeca na ulici pljuju, rijetko ko se usudi sjesti sa njim za isti stol, nikada toliko nije bio ponižen a tako je umiljat i uvijek rado vidjen bio. Sa njim se sad i rijetko ko selami…
To je samo jedan u nizu primjera, a takvih imamo i kod nas u Sandžaku, kad od insana napravite gaziju, heroja, ali taj „heroj“ izda sve za šta se borio, zbog funkcije u općini, školi ili za bilo šta drugo što će od njega/nje napraviti stvar da se drugi ibretišu, što bi naš narod rekao. Život na ovome svijetu ne traje vječno, niti nafaku dijele ljudi, pa da kako oni oni drugi da igraju, niti je obraz na prodaju. Djedovi naši su govorili, „krv ti halalim ali mi obraz čuvaj“ toliko o tome. Da bi nakon toga, unuk takvog heroja prodao sebe i pogazio sve radi fotelje. Pozicija i funkcija je nešto što se danas ima a sutra nema, nešto što je dnevno i što se u mezar ne nosi. Nešto čime ćeš lakše zaraditi džennet i zadovoljstvo ljudi.
Nekako čovjek pobrka lončiće i parametre ljudskosti, te tako kupi sebi poniženje, danas se bori za ono protiv čega se jučer borio. A o tome nas je i Poslanik, s.a.w.s., obavjesto riječima da će doći vrijeme kad će čovjek omrknuti kao vjernik a osvanuti kao nevjernik u suprotno. Bitno je da nosiš odijelo, da imaš dobru funkciju a to kakav čovjek stoji iza tog odijela to je manje bitno. Bitno je da se kaže da si neko, ustvari niko, bitno je sve ono što ne bi trebalo biti. Bolno, surovo. Ali za neke tako ponosno!
Na nama je da o tome pričamo, da pričamo o etici koju su nam iako bez dana škole djedovi ostavili a tako ljubomorno su je čuvali!
Trebaš znati, o ti koji si izdao da neće proći dugo a da ćeš biti „obješen“ o omču koju si izdao! Sam češ sebe popeti na to vešalo. Svojom voljom i odlukom!
Čime se budala ponosi, pametan se toga stidi!

Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, broj 185.

Šta će biti poslije izlaska Britanaca iz Evropske unije

Prije negdje oko 40 godina Britanci su postali članica Evropske unije. Ipak, sada na referendumu je sa malom većinom izglasan izlazak Engleske iz Unije. Ipak, još dvije godine će Engleska ostati u Uniji i to dok budu trajali pregovori sa Briselom oko njenog izlaska. Čak je moguće da se nakon pregovora opet raspiše referendum i ponovo glasa ua ulazak ili izlazak iz Evropske unije pod okolnostima kakve su dogovorene sa Briselom. Još se sa sigurnošću ne može govoriti kakve su posledive izlaska Britanije. Naravno da njen izlazak ne znači potpuno ograničenje od Unije. I Švajcarska nije dio Unije, pa ipak ima niz dogovora i ugovora sa njom koji regulišu trgovinu i kretanje stanovništva. Ono što možemo je da postavimo nekoliko hipoteza.
Politika
Velika Britanija je već dugo dio Unije i usko je povezana sa drugim državama npr. Njemačkom. Njemačkoj je godinama bila jak i pouzdan partner. Njemačka bi sada mogla biti češće nadglasana u Evropskoj uniji. Osim toga, generalno će biti teže za političare da sarađuju sa Velikom Britanijom jer su izvan Unije. U samoj Velikoj Britaniji će izlazak imati jake posljedice. Kamerun vjerovatno neće biti premijer. Čak je moguće da se Velika Britanija kompletno raspadne. Npr. U Škotskoj je već jednom bio referendum o mogućoj nezavisnosti Škotske. Takav referendum bi se mogao ponovoti, jer većina Škota su bili za ostanak u Uniji. Irci na sjeveru bi mogli tražiti ujedinjenje sa Irskom. Ono što bi ostalo od Engleske bi bilo daleko od naziva Velika Britanija.
Ekonomija
Za Veliku Britaniju bi važilo isto kao i za sve ostale države van Unije. Dakle, plaćala bi iste carine, za njihove radnije bi važili isti kreteriji kao i za sve ostale. Više od polovina uvoza i uzvoza Evropske unije obavlja Velika Britanija. Englezi su jedan od najvećih ekonomskih prartnera u Uniji. Sada van Unije ukoliko sve postane kompliciranije u smislu birokracije moglo bi se desiti da se mnoga preduzeća distanciraju od Engleske i potraže mjesto u drugim drćavama Unije. Britanska funta je na najnižem stepenu u posljednjih trideset godina tako da bi valuta mogla dodatno da im oslabi. Ima i eksperta koji kažu da na dugoročno izlazak donosi prednosti. Moguće je da se olakša birokracija za Veliku Britaniju i mnogi uslovi takođe, ali ptotiv toga su mnogi. Oni smatraju da treba udariti pečat na Velikoj Britaniji i biti čvrst u pregovorima kako se ne bi dodatno ohrabrile i druge država da napuste Uniju.
Druge države Unije
Jedan veliki dio prihoda u Uniji dolazi iz Velike Britanije. Prema izvještaju iz 2011. godine ona je odmah iza Njemačke, Francuske i Italije. Konkretno, njen izlazak bi se odrazio na Njemačku tako da bi ona morala da plaća dvije milijarde evra više u evropskoj kasi. To je naravno novac koji će joj na drugim mjestima nedostajati. Naravno i za radnije drugih država bi važila neka nova pravila. Čak bi i Premijer liga mogla da trpi jer je veliki broj fudbalera pod ugovorom kao član Unije. A za državljanstvo bi morali da ispunjavaju određene uslove kao što je određeno mjesto na svjetskoj rang listi ili određen broj utakmica igranih za Veliku Britaniju. Što se tiče slobode ulaska u Veliku Britaniju. Sada bi bila potrebna viza. Letovi bi bili skuplju. A erazmus studentima bi bilo teže zbog birokratije. To su za sada samo hipoteze. Ali ako pregovori budu teški kao što traže pojedini političari Evropske unije moglo bi biti još gore. Sljedeće godine su izbori u Francuskoj, a ako pobijedi desnica najavljuje se isti referendom kao u Engleskoj.

Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, broj 185.