PREDSTAVLJAMO BELKISU CRNOVRŠANIN – U DVADESETPETOJ GODINI VEĆ 10 GODINA RADA U MEDIJIMA

Revija Sandžak nastavlja praksu predstavljanja Sandžačke omladine prepoznatljive na polju društvenog djelovanja. Sandžak je iznjedrio mnoge mlade ljude koji su se nesrazmjerno svojim godinama istakli na polju nauke, kulture, talenta i struke. Ako bismo govorili o novinarstvu u Sandžaku, a još profesionalnom, te javnom nastupu u medijima, onda se i te kako možemo pohvaliti vrijednim pojedincima na kojima bi nam mogli pozavidjeti i veliki centri, poput glavnih gradova u okruženju. Mnogi su uvidjeli na vrijeme potrebu da ulažu u sebe puno više nego što se to od njih zatjeva, pa su tako struci dali puno više nego što ona to traži. To je ona omladina koja je svoje afinitete i talente afirmirala, te uz matičnu profesiju putem odabira fakulteta, danas ima još neka profesionalna opredjeljenja koja su produkt ulaganja u sebe i želju za ostvarenjem.

Primjer Belkise Crnovršanin je očit primjer. Po akademskom zvanju pedagog, po profesionalnom i životnom opredjeljenju, osobačiji put je polje javnog nastupa i medija. Taj talenat je, kako kaže, otkrila vrlo mlada, tijekom prvih koraka i susreta sa društvenom zbiljom. Od tada, pa do danas, nije se ništa promijenilo, ali je ona evoluirala u jedno od najvećih i najprofesionalnijih imena pod medijskim nebom Sandžaka. A šta li bolje može potvrditi ovu konstataciju od onoga što slijedi u daljem tekstu.
Od ulaganja u sebe do ostvarenja.
Belkisa Crnovršanin je rođena u Novom Pazaru 1991. godine. Potiče iz starogradske porodice koja održava kontinuitet kako formalnog, tako i vjerskog obrazovanja. Nakon završene osnovne škole “Stefan Nemanja”, završila je srednju “Ekonomsko-trgovinsku školu” u Novom Pazaru. Od 2010.do 2014. godine, studirala, a zatim i diplomiralasa akademskim zvanjem – Diplomirani pedagog-vaspitač na Departmanu za Pedagoško-psihološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.
Za vrijeme studija, učestvovala je i pobjedila na studentskom takmišenju iz besjedništva 2011. godine, koje je organizirao Debatni klub Centra za retoriku Univerziteta u Novom Pazaru. Nakon osnovnih studija upisala je master studije na istom departmanu, gdje je apsolvirala i sprema odbranu master rada.
Prvi javni nastup imala je sa svoje četiri godine na TV JEDINSTVO u novogodišnjem programu. Do svoje četrnaeste godine učestvovala na školskim priredbama, te učestvovala u besjedništvu i redovito pisala za školske časopise. Njen talenat za pisanje potvrdila je tada jedna velika nagrada – u školskom časopisu “Školarac”, kao učenik drugog razreda osnovne škole, pobjedila je na republičkom konkursu za osnovce pod nazivom “Pretoči sliku u priču”. Pobjednica je takmičenja u pisanjutekstova i tema pod nazivom “Najboljiradovi”. Od svoje pete godine, pa sve do kraja pohađanja osnovne škole, pohađala je mekteb u Melajskoj džamiji u Novom Pazaru, gdje je redovito učestvovala na ramazanskim i bajramskim priredbama, a nakon završetka četvrtog stupnja vjerske pouke, položila učenje Kur’ana na arapskom jeziku pred komisijom Mešihata islamske zajednice u Srbiji.
REVIJA SANDŽAK, 189. broj

Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?“ piše o oživljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navodnoj disfunkcionalnosti multietničkih država, prenosi Patria.

Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od podrške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.

Prema Lessovom nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba da uključi Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući ‘hrvatski entitet’ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Kosovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?

Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne biografije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad – Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.

Prizivači i zagovornici rata na Balkanu

U tom svjetlu, teško se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Skoplju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao što su naprimjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izašao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviđa’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razumno rješenje’.

No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rješenja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘neriješena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilnosti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rješavanja nacionalnog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno interesantno, pobjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘principu nacionalnog samoodređenja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivše jugoslavenske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodređenja’. Dakle, ‘nacionalno pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima.

Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rješava’.

Na čekanju novi etnički sukobi na Balkanu?

No, prije nego što odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u međunarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ između SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Prvog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana. U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta.

S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet. Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ukoliko bi do toga došlo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.
Piše: Dr. Zlatko Hadžidedić, Revija Sandžak, 189. broj

INTERVJU SA DAMIROM RASTIĆEM REPREZENTATIVCEM SRBIJE U BIATLONU I NORDIJSKOM SKIJANJU

Damir Rastić je višegodišnji član nordijske i batilon reprezentacije Srbije kao i član tima Vojske Srbije za nastup na Svjetskom vojnom prvenstvu u pomenutim sportovima.
Rođen je u Sjenici 23.07.1988. godine gdje je završio osnovu i srednju školu.
Obrazovanje
Univerzitet u Beogradu – Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja
• Osnovne akademske studije u periodu od 2007. do 2015. godine
Smjer: Fizičko vaspitanje
Stečeno zvanje: Diplomirani profesor fizičkog vaspitanja
Diplomirao na predmetu: Skijanje
Diplomski rad: Karakteristike tehnike savremenog biatlona
• Master akademske studije u periodu od 2015. do 2017. godine
Smjer: Fizičko vaspitanje i sport
Zvanje: Master profesor fizičkog vaspitanja i sporta
Master rad: Osnove treninga trkača na skijama
Takmičarsko iskustvo
Tokom takmičarske karijere koja još uvjek traje a započeta 1999. godine, nastupao je na preko 450 takmičenja različitih nivoa, počev od Prvenstava grada, Univerzijade, CISM-a pa do Svjetskih kupova i Svjetskih prvenstava.
Osvajač je preko 140 različitih medalja, nekoliko pehara kao i priznanja za najboljeg sportistu i skijša grada Sjenice. Nosilac je dvije stipendije Olimpijske Solidarnosti Međunarodnog Olimpijskog Komiteta (MOK-a) kao kandidat sa ispunjenim olimpijskim normama u biatlonu i nordijskom trčanju za nastup na Zimskim Olimpijskim Igrama u Vankuveru 2010. i Sočiju 2014. godine.
Najbolji lični rezultati ostvareni su na nekoliko Svjetskih kupova u biatlonu, plasmanom u najboljih 60 takmičara, 45. pozicija na IBU kupu u biatlonu 2016. godine, plasman u najboljih 30 takmičara na Zimskoj Univerzijadi 2014. godine, kao i titule državnog prvaka u drumskom biciklizmu, biatlonu i nordijskom trčanju u nizu od nekoliko godina.
2016. godine ispunjava MOK-ovu kvalifikaciju za nastup na XXIII Zimskim Olimpijskim Igrama – Pyeong Chang 2018. godine u okviru nordijskog trčanja.
Trenersko iskustvo
Sticanjem određenih znanja u biatlonu i nordijskom trčanju kao i određenih znanja na studijama, aktivno uzima učešće u radu sa mlađim kategorijama kako u norijskoj, tako i biatlon sekciji na teritoriji Sjenice. Za vrijeme održavanja seminara u nordijskom trčanju i biatlonu u Srbiji, angažiran je kao jedan od predavača i demonstratora.
Od 2013. godine samostalno obavlja terenske laktat testove na ski-rolkama, određuje pulsne zone, prati, analizira i dijagnostikuje stanje sopstvene forme i adaptira trenažno-takmičarski proces.
2016. godine stekao je licencu najvišeg nivoa kao sportski trener nordijskog trčanja – diplomirani profesor fizičkog vaspitanja i sporta, izdatu od strane Skijaškog saveza Srbije.
Dodatna edukacija (iskustvo)
Drugu polovinu 2009. godine bio je gost A tima biatlon reprezentacije Slovenije na čelu sa trenerom Urošom Velepecom, svjetskim prvakom Fakom Jakovim i četvrtoplasiranim na Olimpijskim Igrama u Vankuveru, Bauer Klemenom. Za vrijeme tog perioda stekao je mnoga praktična i teorijska znanja vezana za trening i takmičenja u biatlonu kao i znanja koja su generalno sastavni dio svakog sporta.
Od 03.09.2010. do 03.03.2011. godine služio je redovni vojni rok Vojske Srbije na Vojnoj Akademiji u Beogradu i bio član tima Vojske Srbije na Svjetskom Vojnom prvenstvu (CISM) u Sarajevu 2011. godine.
2016. godine sa svojim kolegama objavio je abstrakt naučnog rada na Međunarodnoj naučnoj konferenciji FSFV-a Univerziteta u Beogradu, kao prvi autor.

1. Otkud biatlon?
Da bih adekvatno odgovorio na ovo pitanje moram pomenuti nekoliko činjenica koje se tiču istorije nordijskog trčanja kod nas u Sjenici.
Naime, nordijsko trčanje na našim prostorima prisutno je još od prije Drugog svjetskog rata, a kao takvo uokvireno osnivanjem prvog Smučarskog kluba ’Jelenak’, datira od 1947. godine. Uzimajući u obzir istoriju nastanka nordijskog trčanja a zatim i batlona u svijetu, kao i karakteristike ova dva sporta, slobodno se može reći da je biatlon zapravo nadogradnja, odnosno jedan vid modernizacije nordijskog trčanja bez obzira na to što se svrstava u zasebnu sportsku disciplinu. Dakle biatlonu je osnova nodrijsko trčanje a nikako streljaštvo.
S ovim u vezi, biatlon i kod nas dolazi malo kasnije, odnosno javlja se kao modernizacija nordijskog trčanja, u prvoj fazi u okviru vojnih takmičenja Kupa maršala Tita u periodu od 1970. godine pa do građanskih ratova u tadašnjoj SFRJ, a zatim u drugoj fazi (fazi obnove) od 2001. godine kada je u SK Jelenku i zvanično formirana sekcija biatlona.
U ovoj prvoj fazi pojave biatlona, moj otac je, sa još nekoliko svojih drugara aktivno učestvovao na pomenutim kupovima, a tadašnji vid biatlona za njega, predstavljao je dopunsku sportsku disciplinu. Njegova glavna sportska disciplina oduvjek je bila nordijsko trčanje, u kojoj je hvala Bogu i dan danas aktivan.
Početkom druge faze (faze obnove) ja sam već bio aktivni takmičar nordijskog trčanja sa trenažnim i takmičarskim stažom od nekoliko godina, sa adekvatno formiranom bazom nordijskog trčanja na koju sam 2004. godine počeo nadograđivati biatlon u početničkim okolnostima, tokom kojih smo svi mi (kako takmičari, tako i treneri) itekako dobro učili iz sopstvenih grešaka.
Ukratko, nije slučajnost što sam ja od svoje 10. odnosno 16. godine takmičar norijdijskog trčanja, odnosno biatlona. Iza toga stoji sve ovo što sam naveo u kratkim crtama, tj. stoji sportska porodica, tradicija ovog sporta kod nas, podneblje i vremenski uslovi, takmičarski duh i entuzijazam nekadašnjih kao i sadašnjih predstavika ovog sporta kod nas i u svijetu, kao i moja želja da i ja budem dio nordijskog, odnosno biatlon sporta na našim prostorima i da nas adekvatno i na najbolji mogući način predstavljam kao takav, gdje god se nalazio.

2. Kada očekuješ da dostigneš zenit svoje karijere, i kojim uspjehom bi bio zadovoljan?
Pošto su nordijsko trčanje i biatlon sportovi bazirani na, prije svega izdržaljivosti i dužem takmičarskom stažu i pošto krajnja specijalizacija nasupa tek nakon potpunog rasta i ravoja organizma, najbolji rezultati u ovom sportu (u najvećem broju slučajeva) postižu se nakon svoje 24. 25. godine života i kao takvi u prosjeku traju do neke 32. godine (u nekim slučajevima i duže). Meni je sada 28 i ako bi sve bilo idealno (ovdje prije svega mislim na moje zdravstveno, materijalno i finansijsko stranje) u naredne 4 godine, imao bih šansu da ostvarim visoke svjetske rezultate i njima bio zadovoljan, a pod istim smatram plasman u najboljih 10 takmičara na Svjetskom Kupu u biatlonu, odnosno ulazak u najboljih 30 na Svjetkom prvenstvu ili Olimpijskim Igrama u nordijskom trčanju ili biatlonu.
Predhodno naglašeno ’imao bih šansu’ nije slučajno tu gdje jeste jer su i biatlon i nordijsko trčanje sportovi u kojima individualni plasman ne zavisi samo od spremnosti takmičara, već isto toliko i od njegovog tima koji ga prati. Pod timom se ovdje podrazumijevaju ’leđa takmičara’ odnosno oni kojih pored trenera nema na sceni, a odgovorni su za ski-servis, zdravstveni status, masažu, psihologiju, logistiku i sl. Sve ovo mora funkcionirati kao jedan zdravi odganizam i u dužem vremenskom periodu kako bi se kumulativnim efektom postigao vrhunski svjetski rezultat. Sve ovo, sada je već neophodno jer je sport u globalu toliko napredovao i toliko se ulaže u njega da se svi zapaženi svjetski rezultati postižu upravo uz pomoć jakih, dobro orgzaniziranih i razrađenih timova.
Mi u Srbiji u okviru nordijskog trčanja i biatlona još uvjek nemamo ni T od pomenutog tima, pre svega zbog malog budžeta koji je neophodan da bi sve to funkcioniralo, zbog nedovoljnog iskustva onih koji vode ove sportove ka višim nivoima, zbog onih koji zarad svojih sitnih ličnih interesa prodaju mnogo korisnije opšte interese, kao i zbog jako prisutnog faktora ’zavisti’ koji se javlja u malim i manjim sredinama prouzrokovan djelovanjem onih koji od svog života nisu napravili ništa dobro ni za sebe a kamo li za okolinu i vode se stavom: „Kada nije moje, onda neće biti ni tuđe!“ što jako loše utiče na cjelokupnu atmosferu u malim i manjim sredinama kojima i mi pripadamo, pa tako i na ove sportove koji kod nas važe za bazu istih na teritoriji Srbije.
U takvim okolnostima ma koliko da ste talentirani, vrijedni, radni i odani ovim sportovima, rezultat je nažalost limitiran. U takvim okolnostima dosta se snage troši na sporedne stvari umjesto da se ista usmeri ka vrhunskom rezultatu. Još više energije utroši se kada ste prvi u nečemu, pa tako ’probijate led’.
Ja se svrstavam u ovu kategoriju koja nažalost nema adekvatan tim iza sebe kao i u one koji u ovim sportovima ’probijaju led’, odnosno ’krče staze’ ostavljajući putokaze onima koji će se po prirodi stvari uputiti istim. Kao neko ko ’krči staze’ u slučaju i da ne postignem značajne svjetske rezultate u ovim sportovima, ipak ću biti zadovoljan jer ću iza sebe ostaviti nešto što će novim generacijama itekako značiti pa na istome neće trošiti energiju, već će moći da je usmjere na ono što će ih dovesti što bliže svjetskom vrhu.

3. Dugo godina si u klubu Sjenica, i sta misliš, koliko je taj klub zaslužan za tvoje konstantno napredovanje, i sam odnos sa trenerom?
Razilaženjem sa određenim stavovima tadašnjeg rukovodstva SK Jelenak, 2006. godine osniva se Smučarski klub ’Sjenica’ i od njegovog osnivanja, njegov sam član. SK Sjenicu osnovala je moja familija koja mi je od samog početka, pa i dan danas podrška u svemu što sam radio i svemu što radim. Isti ljudi su 2000. godine započeli aktivnosti u okviru biciklizma kojim sam se takođe bavio dok nisam upisao fakultet 2007. godine. Obzirom da sam biciklizam trenirao i takmičio preko leta, a nordijsko trčanje i kasnije biatlon preko zime, dosta mi je značilo jer sam najsenzitivniji razvojni period prošao na najbolji mogući način, adaptirajući se za sve ono što je nordijsko trčanje tj. baitlon kasnije zahtjevao od mene.
Za taj početnički period, kao i za period do 2013. godine neizmerno su zaslužni ljudi iz moje familije koji me i dalje podržavaju u svojim aktivnostima. Glavni trener u ovom periodu bio je moj amidža Senad a zatim i moj otac Osman. U radu sa njima dostigao sam određen takmičarski nivo nakon koga se više nije moglo tako adekvatno napredovati, zato što se njihov rad, (uz dužno poštovanje prema njima) više zasnivao na želji, elanu i entuzijazmu nego na poznavanju najsvežijih naučnih dostignuća iz oblasti treninga u nordijskom trčanju i biatlonu kojim bi se nastavio moj napredak sa nivoa koji je do tada bio postignut. Vodeći se željom da svoj put ka vrhu nastavim na najbolji mogući način kao i svjesnošću svojih trenerskih mogućnosti, njihovu trenersku funkciju preuzeli su svetski priznati stručnjaci u ovoj oblasti: Velepec Uroš (trener biatlon A tima Slovenije) i Karel Soukal (lični trener Gabrijele Soukalove – svetske prvakinje u biatlonu za predhodnih par sezona).
Ukratko, za sve ono što sam postigao neizmerno su (posle Božije volje, dara i zahvale) i zasigurno zaslužni Smučarski klub Sjenica, Biciklistički klub Sjenica, odnosno moja familija u okviru klubova kao i izvan njih.

4. Sta očekuješ od Svjetskog Kupa u nordijskom trčanju, kakve rezultate i kakvu konkurenciju?
Prije svega ove sezone očekujem ostvarenje kvalifikacije za sam nastup na Svetskom Kupu u okviru nordijskog trčanja, što ni malo nije lagano. Nastup na istom iz Srbije za sada niko nije ostvario pa bih ostvarenjem ovog cilja bio prvi kome bi to pošlo za rukom, što bi za mene bio jedan od većih uspeha. Sama činjenica da se radi o Svetskom Kupu, govori o tome da je konkurencija izuzetno jaka, odnosno najjača koja može biti kada su u pitanju najprestižnija svetska takmičenja u ovoj sportskoj disciplini.
Što se tiče rezultata moram biti realan i uzeti u obzir sve ono što sam naveo u predhodnim odgovorima. Obzirom da iza mene ne stoji tim koji ni blizu ne može parirati onim koji već stoje iza takmičara učesnika Svetskog Kupa o kome je riječ (ne radi se o jezičkoj duploj negaciji, već o realnom stanju na terenu), očekujem da moj plasman u najboljem slučaju bude negde na polovini liste učesnika istog. Ovaj nivo na Svetskim Kupovima u biatlonu već sam postigao pre par sezona, tako da se nadam da će i trčanju nešto slično biti ostvarivo uz naravno, Božuju pomoć.

5. Koliko nađeš vremena za sebe, za svoje obaveze, familiju?
Sve ovo čime se bavim za mene predstavlja užitak, razonodu, zadovoljstvo i jednostavno me ispunjava. Nikako na te stvari ne gledam kao ne neke obaveze koje trebam obaviti. Takvim pristupom dosta jednostavnije i rasterećenije funkcionišem, tj. potiskujem sve što bi moglo da me remeti u onome što volim da radim, odnosno onome što već radim. U slučaju da svojim poslovima pristupam samo sa neke materijalne, finansijske ili strane ličnog interesa najverovatnije se istima ne bih ni bavio. Jednostavno sve ono vrijeme koje utrošim na poslovima kojima se bavim, trošim prije svega zbog sebe i zbog toga što me ispunjavaju i sve vrijeme koje imam na raspolaganju zapravo je posvećeno stvarima kojima se bavim što znači da ga ne nalazim već ga zapravo imam.
Pored tih poslova (obaveza) u koje spadaju obrazovanje, trening i takmičenje, zahvaljujući podršći familije, ja nekih posebnih obaveza nemam jer sve ostalo zapravo predstavljaju sitnice kao što su radovi u kući i dvorištu, popravka neke opreme za trening i takmičenje i sl.
Obzirom da sam dosta odsutan od kuće u toku godine, nekada i po 10 meseci, i to počev od svoje 16. godine, malo je vremena koje provodim sa svojom rodbinom i prijateljima. S početka je to bilo neobično, ali je vremenom prihvaćeno, pa se sada svodi pod normalnim. Za to vreme uvideo sam da ne možeš imati veliki broj pravih drugova i prijatelja kao i to da svima možeš posvetiti pažnju posebno kada si dosta odsutan kao ja što sam. Iz tog razloga, kao i nekih drugih koji tačno razgraniče ko je pravi prijatelj, a ko ne, pravih prijatelja nemam puno i ono vreme koje sam nekada trošio na lažna prijateljstva sada koristim za druženje sa rodbinom i pravim prijateljima.

6. Kako izgleda prosecan dan kod tebe?
U zavisnosti od godišnjeg doba odnosno perioda u kojem se nalazim, razlikuju se i moje aktivnosti tokom dana.
U gruboj formi može se navesti nekoliko njih, ali pošto bi obrada istih ponaosob bila preduga, navešću jedan prosečan tokom sezone u danima treninga.
Buđenje oko 7:10h, doručak u 7:30h, trening od 9 do 12h, ručak u 12:10h, popodnevni odmor (spavanje) od 13 do 14:30h, drugi trening od 15 do 17h. Večera od 18h od 19h, zatim rad na računaru (analiza i programiranje treninga) i/ili pisanje nekog rada u okviru fakultetskih obaveza, učenje i spremanje nekog od ispita do 00h. Na kraju spavanje od 00 do 7:10h, a zatim sve iz početka uz eventualne korekcije aktivnosti i satnica.

7. Kako pristupas treninzima, kako to izgleda kad Damir Rastic dođe na trening sta on u tom trenutrku razmislja/oseća?
Svakom mom treningu maksimalno sam posvećen i tu zabušavanja nema. Sve što je isplanirano, ako sam u mogućnosti i ako to okolnosti dozvoljavaju obavim na najbolji mogući način. Tokom cijelog treninga koncentrisan sam na sve sitnice i detalje koji, kada ste u vrhunskoj formi i takmičite na najprestižnijim svetskim takmičenjima, igraju bitnu, odnosno presudnu ulogu. Neprestano ’osluškujem’ svoj organizam ne bi li se na najbolji način povezao sa njim i razumeo šta mi to on ’govori’ u datom trenutku i datim okolnostima. Najviše treniram sam i tako mi najviše odgovara.
Kada su mi na programu dugi biciklistički treninzi u letnjim mesecima imam dovoljno vremena da uživam u predelima kroz koje prolazim, a posebno kada sam u Sjenici pa to bude teritorija naše opštine, ili neka od onih sa kojima se graničimo.
Onda kada su mi treninzi malo laganiji dozvole mi da misli usmerim i na stvari koje se tiču stvari nevezanih za sport. Daju mi prostora da adekvatno razmilim i donesem pravu odluku onda kada je potebna.

8. Šta ti je najbitnije tokom treninga tj., šta radiš, šta najvise doprinosi pobjedi?
Pored onoga što sam u predhodnom odgovoru već naveo, koncentracija, fokus, preciznost i disciplina su elementi koji čine svaki moj trening. Bez takvog pristupa nema dobrog treninga i teško je izvući maksimum onoga što on u tom trenutku pruža. Pored vrhunski isplaniranog trenažnog ciklusa i svakog treninga ponaosob, (tako da pruži ono što se od njega očekuje) predhodni elementi su neophodni kako bi se na najefikasniji način došlo do pobjede, odnosno vrhunskih razultata. Ukratko, da bi se dostigao vrhunski rezultat a njime i pobjeda, neophodno je cjeloga sebe (u svakom smislu te riječi) uložiti u ono čime se bavite, ustrajati u tome i vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Ni jedan se vrhunski rezultat je ostvaruje preko ’noći’.

9. Koliko često se čuješ sa svjetskim takmičarima, koliko si u kontaktu sa njima, koliko se družite van takmičenja?
Prava je privilegija upoznati svjetski poznate i priznate takmičare. Tu su ljudi bez predrasuda, svjesni sebe i svojih mogućnosti, odgovorni, vrijedni, radni, disciplinirani, dostupni za komunikaciju, otvoreni za savjete, normalni i opušteni, nikada gordi i dižoglavi. Nemaju potrebu da se foliraju da su neko i nešto jer to zapravo i jesu.
Ja tu privilegiju koristim od kako sam započeo takmičarsku karijeru na takmičenjima najvišeg svjetskog ranga. Za to vrijeme lično sam upoznao mnoge takmičare i takmičarke tog nivoa i ostvario dobra prijateljstva. Sa nekima sam išao na kampovanje a kod nekih bio i u goste. Pošto sam često na pripremama i takmičenjima, često sam u kontaktu sa njima.

10. Kako izgleda to kada idete na turnire, da li se tada držite zajedno ili svako ide na svoju stranu?
Obzirom da nam je baza kako nordijskog trčanja tako i biatlona u Sjenici, skoro celu reprezentaciju Srbije u ovim sportovima sačinjavamo mi Sjeničaci. Iz Sjenice zajedno i organizovano idemo na takmičenja ili pripreme i isto se tako u nju i vraćamo. Putovanja često znaju da traju od 15 do 20, pa i do 40 sati u zavisnosti od mjesta odrediša i prevoznog stredstva koje koristimo. Za to vrijeme, kao i za vrijeme priprema i takmičenja neki u timu više vremena provedu zajedno nego što provodu sa svojim ukućanim tokom jedne godine. Tako poznanstvo teško se stiče nekim klasičnim druženjem. To nam obezbjeđuje uzajamnu saradnju i podršku kako na terenu tako i izvan njega.

11. Za koga misliš da može napraviti neki velki rezultat iz regiona u ovom sportu?
Iskreno, za sada se takav neko još nije pojavio, što znači da se u narednih desetak godina ne mogu očekivati vrhunski svjetski rezultati.

Intervju vodio: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, 189. broj

USKORO: KNJIGA “KNJIŽEVNI PORTRET ZAIMA AZEMOVIĆA”

Sandžački filozof i pisac, dr. Šefket Krcić (1953), profesor Univerziteta u Novom Pazaru i Univerziteta u Tuzli, poznat po brojnim filozofskim i književnim djelima, za štampu je pripremio studijsku monografiju, pod nazivom “Književni portret Zaima Azemovića” (1935-2015), a u povodu prve obljetnice od preseljenja na Ahiret ovog Sandžačkog pisca.
U ovoj studijskoj monografiji, autor sa estetsko-poetičkih i etičkih pozicija, analizira Azemovićevo poetsko i prozno djelo, kao i njegov znanstveni i društveni angažman, koji je tijekom svog života i rada u rožajskom kraju, sabirao, te okupljao književne, znanstvene i kulturne stvaraoce.
Cilj ove monografske studije, prema mišljenju autora, jeste da pruži opći uvid studentima i istraživačima u Azemovićevu književnu i znanstvenu misao.
Zacijelo, ovom studijom, prof. Krcić, je značajno doprinio rasvjetljavanju suvremene sandžačke i opće bošnjačke literature. Poželjno bi bilo, da Krcićev primjer, slijede i drugi kritičari i istraživači i late se ozbiljnog pristupa u proučavanju starih i novih Sandžačkih stvaralaca. Zasigurno, rijetki su primjeri, da će netko iz Beograda ili Podgorice, proučavati sandžačku i bošnjačku duhovnost, upravo zbog sveprisutnije diskriminacije i netolerancije, koje šire centri moći i obrazovne institucije na Balkanu, koji ne mogu da prebole jednu historijsku i književnu činjenicu, da upravo u Sandžaku je rođen najveći poeta svijeta Avdo Međedović (1866-1953), koji je svojim dugim epovina nadmašio legendarnog Homera. Upravo na voe činjenice, ukazivao je u brojnim radovima dr. Krcić.
Jasno, autor je u ovoj studijskoj monografiji o Azemovićevom književnom stvaralaštvu, objedinio i razvio svoje tekstove o ovom piscu, koje je svojevremeno objavljivao u sljedećim glasilima: Revija “Sandžak”, “Rožajski zbornik”, “Preporod”, “Glas islama”, “Avlija”, “Sandžakpress”, “Godišnjak Preporoda” i u drugim medijima.
Urednik ove jedinstvene monografije je prof. dr Sefer Međedović. Recezenti su: akademik dr. Dževad Jahić i Doc. dr. Jahja Fehratović, koji su pozdravili ovaj istraživački i izdavački poduhvat profesora Krcića, koji je svojim ukupnim angažmanom i sadržajima doprinio očuvanju sjećanja na Azemovića, sjajnog pisca i čovjeka.
Na ovoj publikaciji sudjeluje i tim Matice Bošnjaka Sandžaka: MSc Dženis Šaćirović (tehnički urednik) i a Azra Jejna (kompjuterski slog).

(Informativna služba Matice Bošnjaka Sandžaka) Revija Sandžak 189. broj

EDICIJA “DOBRI BOŠNJANI” KNJIŽEVNIK DR. MUHSIN RIZVIĆ

Muhsin Rizvić (14. april 1930. – 9. juni 1994.) rodom je iz Mostara, mada mu je očeva porodična loza vezana za Konjic. Od djetinjstva živi u Sarajevu, gdje mu je otac bio muderis u Gazi Husrevbegovoj medresi i slovio kao jedan od najboljih kaligrafa svoga vremena.
Kao omladinac, pridružio se djelovanju grupe “Mladi muslimani“, te je zbog toga uhapšen i osuđen. U zatvoru je teško obolio od tuberkuloze.
Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Rizvić je diplomirao na studijskoj grupi za južnoslavenske književnosti i maternji jezik, a jedanaest godina kasnije na istom je fakultetu odbranio doktorsku disertaciju ”Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine”. Bio je to pionirski književnohistorijski zahvat i jedan od najvećih književnoistraživačkih podviga unutar bošnjačke književne tradicije u ovom stoljeću.
Nagovorom prof. dr. Midhata Begića, Rizvić kasnije prelazi za profesora na katedru južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je radio sve do svoje iznenadne smrti juna 1994. godine. Uoči agresije na BiH 1992. i sve vrijeme svoga života bio je vidno angažiran u fundamentalnim bošnjackim nacionalnim projektima. Prije svega, obavljao je funkciju predsjednika Kulturnog društva Bošnjaka ”Preporod” nakon njegove Obnoviteljske skupštine oktobra 1990., a smrt ga je zatekla na mjestu predsjednika Savjeta KDB ”Preporod”.
Akademske djelatnosti:
-Rad na Institutu za izučavanje jugoslavenskih književnosti u Sarajevu
-Profesor historije jugoslavenskih književnosti XVIII i XIX vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
-Profesor Metodologije i tehnike naucnog rada na postdiplomskom studiju knjizevnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
-Gost predavač na Univerzitetima na području bivše Jugoslavije (Dubrovnik, Novi Sad, Zagreb, Skoplje, Beograd)
Ostale djelatnosti, funkcije i angažmani:
-Sekretar saveza slavističkih društava bivše Jugoslavije
-Urednik bigrafsko-bibliografskog leksikona Jugoslavenskih pisaca
-Član komisije za izradu historije književnosti BiH u Akademiji nauka i umjetnosti BiH
-Član u organima upravljanja različitih značajnih naučnih institucija u Sarajevu (Institut za jezik i književnost, Orijentalni institut, Seminar za strane slaviste, Muzej književnosti BiH itd.)
Nagrade:
1. Republička nagrada za naučni rad “Veselin Masleša” (1973) za knjigu Behar
2. 27-Julska nagrada (1975) za disertaciju
BIBLIOGRAFIJA
Knjige:
1. IZNAD I ISPOD TEKSTA. OGLEDI I KRITIKE, Svjetlost, Sarajevo, 1969., lat., p.215
2. BEHAR. KNJIŽEVNOISTORIJSKA MONOGRAFIJA, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
3. KNJIŽEVNO STVARANJE MUSLIMANSKIH PISACA U BOSNI I HERCEGOVINI U DOBA AUSTROUGARSKE VLADAVINE. (Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela, XLVI/1-2), Sarajevo, 1973. – II izd.: BOSANSKO-MUSLIMANSKA KNJIZEVNOST U DOBA PREPORODA 1887.-1918., Mešihat islamske zajednice BiH, El-Kalem, Izdavačka djelatnost, (Biblioteka: Kulturna baština), Sarajevo, 1990., lat., p. 581
4. INTERPRETACIJE IZ ROMANTIZMA, Svjetlost, Zavod za uđbenike, Sarajevo, 1976, lat., p. 254
5. BOSANSKOHERCEGOVAČKE KNJIŽEVNE STUDIJE; IRO Veselin Masleša, OO Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1980., lat., p. 424
6. INTERPRETACIJE IZ ROMANTIZMA II, Svjetlost, Sarajevo, Zavod za uđbenike i nastavna sredstva, Nastavna biblioteka, knj. 104., Sarajevo, 1984., lat., 215
7. PREGLED KNJIŽEVNOSTI NARODA BOSNE I HERCEGOVINE, SOUR Veselin Masleša, IRO Sarajevo, OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1985., lat., p. 215
8. TOKOVI I STVARAOCI KNJIŽEVNE BOSNE, Univerzal, Tuzla, 1986., lat., p. 315
9. KROZ GORSKI VIJENAC INTERPRETACIJA I TEKSTUALNO-KOMPARATIVNA STUDIJA O STRUKTURI, Svjetlost, Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1989., lat., p. 444
10. IZMEDJU VUKA I GAJA, Izdavačka djelatnost NIPRO Oslobodjenje, Sarajevo, 1989., lat., p. 384
11. PANORAMA BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., lat., p. 447
12. BOSANSKI MUSLIMANI U ANDRICEVU SVIJETU, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1995., lat., p. 686
13. BOSNA I BOŠNJACI, JEZIK I PISMO, Bošnjacka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 1999., lat., p. 68
14. KNJIŽEVNE STUDIJE, Bošnjacka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 2005., lat., p. 548
Kritički Tekstovi:
1. Mihovil Kombol o književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Izraz, 1982., 5-6, 468-485.
2. Estetski arhaizam Matije Divkovića, Literat…zbor, 1982., 5, 33-54; Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, 1982., 145-162.
3. Ekspoze o unutarnjem kontinuitetu, Odjek, 1971., 5, 10; 6, 18.
4. Satirični mehanizam u Jazavcu pred sudom, Život, 1983., 7-8, 78-88.
5. Šantićeva antologija, Izraz, 1983., 5, 361-367.
6. Buntovno-aktivistički Kranjčević, Pregled, 1965., 7-8, 43-72.
7. Meditativno-pesimistički Kranjčević, Život, 1965., 6, 3-20, 7-8, 68-83.
8. Jevrejska književnost između dva rata, Izraz, 1980., 6, 538-563, 7, 47-66, Pe’Amim, 1982., 14, 107–131.
9. Prohod kroz djelo Maka Dizdara, Odjek, 1981., 4.
10. Relativizam kao struktura i poetika romana Derviš i smrt, Život, 1984., 3-4, 294-300.
11. Ogled o Begićevu eseju, Život, 1981., 7-8, 100-106.
12. Književna kritika u “Bosanskoj vili”, – Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, II/1964., 337-403.
13. Traume djetinjstva i zavičaja u poeziji Anđelka Vuletića, – Odjek, 25/1972., 13, 11, od 1. do 15. jula.
14. Teze za pristup izučavanju bosanskohercegovačke književnosti i neki primjeri koji ih učvršćuju, Godišnjak Instituta za književnost, III-IV, 1975., 227–231.
15. Socijalna problematika u književnom stvaranju muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Referat na Drugoj naučnoj konferenciji seminara za makedonski jazik, literatura i kultura, Ohrid, 1975.
16. Turski folklor u bosanskohercegovačkim časopisima i njegovi tragovi u djelima nekih bosansko–muslimanskih pisaca, Referat na Prvom internacionalnom kongresu turskog folklora, Istanbul, 1975.
17. “Komšije”– vezivna odredba proze Svetozara Ćorovića, Most, 1975., 5-6, 13-22.
18. Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI. do sredine XIX. stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti, Godišnjak Instituta za jezik i književnost, 1976., V, 217-264.
19. Stvaralački doživljaj i čitalačka recepcija u književnosti Muslimana na orijentalnim jezicima, Književna istorija, 10/1977., 37, 3-12.
Revija Sandžak, 189. broj

ANALIZA PO MJERI KONC-LOGORA, ETNIČKOG ČIŠĆENJA I GENOCIDA

(reakcija na tekst Timothy Lessa u Foreign Afairs-u od 20.12. pod nazivom „Dysfunction in the Balkans – Can the Post-Yugoslav Settlement Survive?“

Neki britanski “pametnjakovići”, (nazovi analitičari) predlažu cijepanje Balkanskih država koji bi se mogao ostvariti samo na principu djelovanja konc-logora, etničkog čišćenja i genocida. Van svih civilizacijskih protokola, oni bi da stvore tri velike države i naprave tri mikro države i stvore “trajni mir” na Balkanu. Oni otvoreno zagovaraju stvaranje etnički i nacionalno čistih država koje bi podrazumijevalo da se od autohtonih sredina, stvore vještačke i otvoreno pozivaju na nove progone, a tako i legaliziraju stare na ovim prostorima.
U XXI vijeku, oni predlažu da se stvori hrvatski entitet u BiH, da se entitet RS pripoji Srbiji, da se stvori entitet Albanije u Crnoj Gori, a ostatak Crne Gore pripoji Srbiji. Zatim, da se dio Makedonije pripoji Albaniji, te Preševska dolina Kosovu, a da općine sa Kosova gdje žive Srbi se pripoje Srbiji. Makedonija da ostane “pola države”, Bosna 1/3, Crna Gora da se “ugasi” i sve to lijepo “mirnim predajama”. Po njima postoji samo jedno pravilo: podrži sve koji imaju ambicije da prave veledržave. Dakle, oni priznaju i nameću jedan jedini zakon: “ZAKON SILE – SILOM DO KONAČNOG MIRA!” No, to liči na britansku diplomatiju i tijekom agresije na Bosnu, ali i kasnije. Epilog još doživljavamo.
Ono što gospodin Timothy Less, direktor agencije Nova Evropa iz Cambridgea kao vodeći analitičar / glasnogovornik i njegovi ne uzimaju u obzir jeste to da na zapadnom Balkanu ne postoji par kvadratnih kilometara gdje žive istovjetne jedinke u vjerskom i nacionalnom smislu. Dakle, velikodržavni projekti su mogući samo, i isključivo samo: na principu djelovanja konc-logora, etničkog čišćenja i genocida.
Jedini princip koji je konačni korak ka ostvarenju trajnog mira je na građanskom principu jednakosti: da je Bošnjak u Kragujevcu ravnopravan sa Srbinom u Zenici; Srbin u Prizrenu sa Albancem u Novom Sadu; Albanac u Nikšiću sa Crnogorcem u Tirani; Hrvat u Kruševcu kao Srbin u Zagrebu, itd. Najveće dvije kočnice su neimplementacija Dejtonskog Aneksa 7 i pitanje oko Kosova, koje ide u jednom smjeru, piše u raekaciji Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 189. broj

MI NE VOLIMO SVOJU DJECU

Prvi je radni dan za škole u mom gradu posle produženog zimskog raspusta. Svi znamo i zašto je taj raspust i produžen.
Stižem po običaju malo ranije ispred predškolske ustanove na Hađžetu, da uzmem svoje dijete. Hladno je. Mrak je. Snijeg tiho pada.
Sjetih se svojeg školovanja. Sjetih se zbog toga što dva roditelja glasno razgovaraju o tome kako im je dijete kazalo da mu je jutros bilo hladno u školi. Nema grijanja. Da su ozebli. Ja slušajući to, u redu gdje zajedno čekamo naše najmilije, okrećem se ka njima i kažem im, glasno, “Vi ne volite svoju djecu”. I to ponovim nekoliko puta. Svi se okreću ka meni. Svi su to čuli, a ja ponavljam “Vi ne volite svoju djecu”. Čovjek poblijede. Kaže: “Da, upravu je, mi ne volimo svoju djecu”. Njegov sagovornik, dodaje: “Pa šta da radimo, nemaju za grijanje”. Ja odgovaram: ” Novac za škole stiže gradovima i općinama iz državnog buđžeta. Imaju novca za pjevače, a nemaju za osnovne uvjete, za normalo školovanje naše djece. Kako šta da radite, borite se za svoje dijete i ne čekajte da se neko drugi bori za vas”.
Vidim da sam se i ja, a i ostali roditelji uzbudili. Odlučujem da se ušutim. Dosta sam kazao. Ali u sebi nešto razmišljam, zašto taj roditelj nije ušao u školu sa svojim djetetom, škola je javna ustanova, pa da se i sam uvjeri, pa da i sam vidi gdje šalje svoje dijete, kome i gdje ga ostavlja. Valjda smo tako “dresirani” da ne smijemo ništa da znamo, pitamo, učinimo…
I tako dok se smirujem sjetih se restrikcije struje, mraka u školi, sjetih se da je i meni bilo hladno kad sam išao u školu. Sjetih se i ovih ratova. Svašta nešto se sjetih. To u trenutku prekide glas neke druge učiteljice, jer je “naša” u bolnici. “Mehmed” – ja se trgoh i javih. Preuzeh dijete. Vratih se u realnost.
Stigosmo kući, i kao po običaju, pregledah razne infomativne internet portale. Zapazih, za naš grad udarnu vijest, sliku, nekih vojnih oklopnih vozila koja su prošla gradom. I svatih da ni ja ne volim svoje dijete. Svatih da i njega čeka neka sudbina slična mojoj. Neki novi ratovi. Svatih da sam trebao i ja, kao što su moji drugovi koji su odavno otišli, da odem… Ali gdje?

Piše: Senadin Halitović, Revija Sandžak 189. broj

85 GODINA REVIJE “SANDŽAK”

PROGLAS Revije “Sandžak” iz 1932. godine: „Sandžaklijama i prijateljima Sandžaka“: „Potreban je bio odavno jedan list u kome bi našao pisanog izlaza cio javni život našega Sandžaka. Potrebno je podstaći ljude da nekakav kulturno značajan posao otpočne. Potrebno je bilo da se naši školovani ljudi zainteresiraju za javne poslove rodnog kraja, da se unese nešto duhovnog života u naše zaspale gradove i prošire pokret na naše sandžačko selo. Zbog toga je pokrenut list ‘Sandžak.’ Poreknut ne da on sam sve to sredi, nego da pomogne, ponegdje podstakne, dovede u međusobnu vezu one koji to hoće da rade…“
Ove godine, tačnije 1. februara, navršava se 85 godina od objavljivanja prvog broja najvećeg lista u historiji ovih prostora. Revija “Sandžak” je fenomen kakav nije zabilježen do današnjih dana, a uloga koju je ovaj medij imao, kroz svoj diskontitunitet pojavljivanja, ostavio je neizbrisiv trag na polju novinarstva, ali i sveopće uloge u svim kritičnim vremenima u Sandžaku.
Podsjećanja radi, Revija “Sandžak” je objavljivana u periodima: 1932-1938, 1944-45, 1990-91, 1992-2001, 2011-2015, i uspostavljena pod novim rukovodstvom 2016. godine. Promatrajući godine izlaska, ovaj fenomen nazvan “glasom istine i pobune”, vjerovatno najvrijednijeg urednika prof. dr. Šefketa Krcića, nesumnjivo je u nekim godinama svog djelovanja, predstavljao i jedini izvor normiranog medijskog izvještavanja u vihoru nevolja naroda Sandžaka. Podsjećanja radi, Sreten Vukosavljević, svoje političke i društvene stavove, uprkos volji režima tadašnjeg državnog ustrojstva, deklarirao je u Revija “Sandžak” po cijeni pune odgovornosti i odmazde. Milivoje Žugić je, tijekom,
Kroz ovaj hronološki leksikon kulturnih i političkih događaja u Sandžaku, prošla su sva imena. Gotovo da ne postoji ime u politici i kulturi da nije u određenom periodu bilo prisutno u Reviji “Sandžak”. Svi su u ostavili traga, kako u svojim deklariranjima u sferi politike, tako i u izvještajima o aktivnostima na svim društvenim poljima. Revija je, stoga, i svojevtsno vjedočanstvo koje sa sobom nosi neizbrisiv trag svih ljudi i vinovnika događaja.
Za ovo glasilo možemo slobodno reći da je bilo u fokusu borbe sa tri najveća režima koji su za prostor i narod Sandžaka bili naročito destruktivni: Karađorđevićev, Miloševićev i Tadićev. Zamislite samo, tu ključnu ulogu koju u teškim vremenima na sebe preuzima grupa odgovornih ljudi. Odgovornih prema sebi, svom narodu i vremenu, a pored toga hrabrih i ljudi na strani istine.
Sa Revijom “Sandžak” je teško trgovati argumentima, jer njena arhiva govori i svim događajima. Ona je zabilježila svaki duh teških vremena, a ako govorimo o historijskoj ulozi na prostoru Sandžaka i Srbije, možemo reći da je tijekom devedesetih godina bila i jedino svjetlo istine na ovim prostorima. Plasiranjem istine u ono vrijeme, zabranama, zaplenama, zastrašivanjima, ucjenama, prijetnjama, te sudskim proganjanjima uredništva i ostalim metodama ugrožavanja prava na pisanju istine, Revija “Sandžak” je oličenje istrajnosti, ali i vječite potrebe da se pojavi i obavlja svoju ulogu. Možemo sa ponosom reći da je ovaj medij izdržao sve nedaće, nepravde i ostao ono što je od samog početka i bio – simbol Sandžaka i najveće ime pod nebom sandžačkog novinarstva.
U ime uredništva Revije “Sandžak”, svim Sandžaklijama – Bošnjacima, Srbima, Crnogorcima i Albancima, čestitam Dan Sandžačkog novinarstva.

Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak, 189. broj