REAGIRANJE MATICE BOŠNJAKA SANDŽAKA

U tijeku skupštinske rasprave o dualnom obrazovanju, 25.10. ove godine, desio se ultranacionalistički i mrziteljski nastup šefa poslaničke grupe “Dveri”, Boška Obradovića koji je kritikujući ministra Šarčevića rekao da su Bošnjaci “izmišljen” narod sa izmišljenim, kako je izrekao “bošnjačkim/bosanskim” jezikom. Ovakvim govorom mržnje i izlivima netrpeljivosti, dotična persona, poziva na mržnju i ukidanje elementarnih prava građana, pri tome, vrlo subjektivno iskazujući svoje populističke ambicije, zaobilazeći nauku, historiju i bilo kakvo sučeljavanje. Veoma drskim izlaganjem, dotična figura i predstavnik nazadnosti i jednoumlja, anatemisao je cijeli jedan narod, bez trunke stida i civilizacijske odgovornosti.
Uopće ne treba da dokazujemo ko smo i šta smo bilo kome ko nije na naučnom nivou i ko ne pripada krugu ljudi koji zaslužuju da se nađu za naučnim stolom, a kamo li onim šovinistima kojima smetaju dobri odnosi Bošnjaka i Srba, naročito u Sandžaku, koji oba naroda vijekovima doživljavaju kao svoj matični prostor i zajednički grade budućnost. Također, potrebno je takvima kao što je Obradović, poručiti da ni kao ličnost, ni kao ime ni kao predstavnik jedne politke, ne može učiniti ništa da pokvari evropski put za koji se svi narodi u Srbiji zalažu. Osuđujemo manipulantsko korišćenje prostora i zloupotrebu povjerenja njegovih glasača kako bi opstao na političkoj sceni i ukazao na sebe. Ovakve istupe ogradiđujemo od naroda u čije ime se istupa i ukazujemo na potrebu potpune izolacije ovakvih jedinki.

PREDSJEDNIŠTVO MATICE BOŠNJAKA SANDŽAKA
Novi Pazar 25.102017. godine

PRILOG IZUČAVANJU PLAVSKE DUHOVNOSTI

Nove knjige

(Autor Ibrahim Reković: “PLAVLJANI I GUSINJANI U ANEGDOTAMA”, “Almanah”, Podgorica, 2016., 195 str.)

Ime Ibrahima Rekovića, je višedimenzionalno poznato, kako u zavičaju (plavsko-gusinjskom kraju), Sandžaku, Crnoj Gori, kao i među našim zemljacima u emigraciji. Pored svojim duhovnitih slikarskih priloga iz tradicije plavsko-gusinjskog kraja, ostvario je brojne izložbe, kao i napisao značajne publikacije iz oblasti plavsko-gusinjske duhovnosti, a koje se tiču anegdota, legendi, kao i posebno poglavlje njegovog istraživačkog rada, jeste jezikoslovlja. Sve je to prilika, da se o njemu i njegovom djelu na jedan odgovoran način pristupa, zbog čega je obrađen u Enciklopediji Sandžaka.
slika np
Slovo o autoru:

Ibrahim Reković, slikar, publicist i političar, rođen je 3. marta 1941. godine u Plavu. Roditelji: Bećo i Esmana, rođena Šahmanović. Supruga Sabrija, rođena Hodžić. Djeca: Beco, Almasa i Almir. Završio Višu pedagošku likovnu akademiju. Bavi se slikarstvom. Izlagao radove u: Plavu, Peći, Prištini, Sarajevu, Škofjoj Loki /Slovenija/, Podgorici i drugim mjestima. Bio je u dva mandata Poslanik Skupštine Crne Gore. Obavljao je odgovorne funkcije na nivou Opštine: predsjednik omladine, SSRN-a, sekretar Komiteta, SR predsjednik Vijeća Sindikata, direktor SIZ-a za stambeno-komunalnu djelatnost i dr. Savjetnik je za kulturu u Organu uprave SO-e Plav.
Kao vojnik odlikovan je “Ordenom za vojničke vrline.” Za svoj rad je odlikovan i “Ordenom Zasluge za narod sa srebrenom zvijezdom.” Dobitnik je sve tri nagrade na javno raspisanom konkursu za likovno rješenje Grba Opštine Plav. Bavi se prikupljenjem starih riječi plavsko-gusinjskog kraja i dogodovština. Bojom, tušem, olovkom i perom nastoji da otrgne od zaborava, makar dio onoga što je bilo lijepo i karakteristično za Plav i Gusinje. Objavio je knjige „Plavsko-gusinjski biseri“ (anegdote, 2004.), „Izgubljeni ambijent – Plav i Gusinje nekada“ (monografija-crteži, 2004), „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“ (2013), „Plavljani i Gusinjani u anegdotama“ (Podgorica, 2016). Sa nekoliko likovnih priloga i anegdota zastupljen je u udžbenicima „Mostovi“, čitankama za orijentalne razrede Bosanskog jezika i književnosti na Kosovu. Autor je likovnog rješenja Grba Opštine Plav. Uradio je ambleme – logoe za: „Plavsko Jezero“ Plav, Stranku Nacionalne Ravnopravnosti Crne Gore, Turističko-kulturnu manifestaciju „Dani borovnice“ Plav, Bošnjačko društvo Plavljana i Gusinjana „Behar“ u Holandiji i dr. Likovne priloge, rijeli i anegdote objavljivao je u listovima, časopisima i revijama: „Izvor“, „Sandžak“, „Sandžačke novine“, „Plavsko-Gusinjski Glas“, „Plavsko-Gusinjski Avaz“, „Glas Islama“, „Almanah“, „Pobjeda“, „Vijesti“, „Bošnjačke novine“, „Journal“, „Pan Bošnjak“,
„Fokus“, „Forum Bošnjaka“, „Republika“, „Publika“, „Avlija“ i dr. Hobi: Plivanje i vožnja čamcem na Plavskom jezeru.

Struktura knjige:

Pored Predgovora i bilješke o autoru, ova knjiga nosi sljedeće naslove i to: anegdote, legende, Podsećanje ne neke riječi i termine, Riječ urednik, Recenzije: A. Džogović: Humor kao mentalitet socijalne sredine i F. Dizdarević: Smijeh je jedna od najdragocjenijih vrlina čovjekove duše.
Akribijskim metodom, Reković je sakupio 280 anegdota iz plavsko-gusinjskog kraja, koje oslikavaju ovaj duhovni prostor na specifičan način. Sredina koja ima takve anegdote i viceve, zaslužuje da bude šire književno kritički obrađena. Malo je sredina u Sandžaku, koji imaju takvu duhovnost kao što je plavsko-gusinjski kraj. Primjerice radi, Reković je prikupio zapažen broj anegdota o značajnom Plavljaninu Bošnjaku Amiru Šiljkovići, koji ga on naziva Amir Šiljko. Anegdote o ovom duhovnjaku stvaraju očaravajući ambijent dosljetki u svim situacijama. Nažalost, sada je Amir Šiljko otišao za uvijek iz zavičaja i života, ali ostala je pričao o njemu. Bio je to istinski šeret od rane mladosti do zadnjeg dana života, kako na račun drugih, tako se šalio i na svoj način. Kroz portret i dosjetke Amir Šiljka, možemo razmišljati u kakvom vaktu i zemanu smo živjeli, kakav je smisao egzistencije svakog insana ponaosob.
Zatim, autor je zabilježio mnoge događaje, mada anegdotski, iz plavsko-gusinjskog kraja, kojima nedostaju naslovi. Pa je to naša jedina uputa autoru za buduće izdanje, kako bi ovjekovječio mnoge zaboravljene događaje i ličnosti iz ovog kraja ispod Prokletije, kojima mašta nikad nije nedostajala.
Na kraju, najkraće rečeno, smatramo da je ovo divna prilika da knjigu Ibrahima Rekovića, preporučimo široj javnosti, a svojim recenzijama su već to učinili akademik Alija Džogović i književnik Faruk Dizdarević.

Dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 192.

PROFESOR UNIVERZITETA U NOVOM PAZARU NA PRESTIŽNOM SVJETSKOM UNIVERZITETU

Profesor Departmana za pravne nauke Univerziteta u Novom Pazaru, dr. Eldar Šaljić, nakon 10 godina vrlo uspješne akademske karijere na Univerzitetu u Novom Pazaru postao profesor i programski direktor postdiplomskih studija na American university in the Emirates, jednom od najprestižnijih fakulteta na Srednjem istoku. Profesor Šaljić je diplomirao na Univerzitetu u Sarajevu, a magistarsku i doktorsku diplomu stekao je na Univerzitetu u Novom Pazaru. Kao ekspert za bezbjednost i terorizam, objavio je nekoliko knjiga, desetine naučnih radova i učestvovao na nekoliko desetina važnih međunarodnih konferencija. Član je mnogih međunarodnih organizacija. Važi za jednog od najrespektabilnijih profesora na prostoru Balkana. Nastavu drži na engleskom jeziku.
KRATKA BIOGRAFIJA:
Doc. dr Eldar Šaljić, rođen je 09. oktobra 1980. godine u Sjenici.
Osnovnu školu je upisao 1987. godine u Sjenici, a završio sa odličnim uspehom 1995. godine u Sjenici. Gimnaziju, smer opšti upisao je 1995. godine u Sjenici, a završio sa odličnim uspehom 1999. godine u Sarajevu- IV gimnazija-Dobrinja.
Na Fakultetu kriminalističkih nauka, diplomirao je 2004. godine kao jedan od najboljih studenata na klasi (tema: “Uloga i značaj ugovora iz Mastrihta u borbi protiv organizovanog kriminala” – mentor prof. dr Mirsad Abazović).
Na Univerzitetu u Novom Pazaru 2007. godine završio je sa prosekom 9,00 magistarske studije, odbranivši magistarski rad i stekavši zvanje magistar pravnih nauka (tema: “Uloga policije u prethodnom i pretkrivičnom postupku”-mentor prof. dr Vladimir Krivokapić). Doktorsku disertaciju, odbranio je 2010. godine na istom fakultetu i stekao zvanje doktora pravnih nauka (tema: “Terorizam-metodologija suzbijanja i otkrivanja” – mentor prof. dr Zvonimir Đorđević).
Od 2008. godine do danas zaposlen je na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. U zvanju asistenta od 2008-2010. Godine držao je nastavu na časovima vežbi iz predmeta: Krivično pravo, Osnovi kriminalistike, Kriminalistička taktika, Kriminalistčka metodika, Prekršajno pravo, Kriminologija, Upravno pravo, Organizovani kriminal, Penologija, Međunarodno krivično pravo, Kriminalistička tehnika, Kriminalistička operativa.
U akademskoj 2010/- godini u zvanju docenta drži nastavu na osnovnim studijama iz predmeta Osnovi kriminalistike, Viktimologija, Kriminologija, Kriminalistička metodika, Kriminalistička operativa, Kriminalistička analitika, Kriminalistička taktika, Organizovani kriminal i na master studijama Organizovani kriminal i terorizam.
Novembra meseca 2008. godine imenovan je za menadžera Centra za monitoring Internacionalnog Univerziteta u Novom Pazaru.
Aktivno se bavi naučnim radom u oblasti kriminalističko-bezbednosnih i krivično pravnih nauka.
Svoje radove publikovao je u domaćim i inostranim časopisima, koji su visoko rangirani u međunarodnim okvirima.
Do sada je samostalno i u koautorstvu objavio više od 60 naučnih i stručnih radova iz navedenih oblasti. Učestvovao je na nekoliko desetina međunarodnih naučno-stručnih skupova i konferencija. Takođe, u koautorstvu je objavio monografiju i knjige pod nazivom: “Teorizam i organozovani kriminal” i udžbenike: “Viktimologija”, “Kriminalistička metodika” i “Terorizam-pravno bezbednosna infrastruktura”.
2013. godine, imenovan je za upravnika pravne klinike na Univerzitetu u Novom Pazaru
Aktivan član je Internacionalne asocijacije kriminalista (IAK) sa sedištem u Banja Luci.
Zamenik glavnog odgovornog urednika časopisa Pravne teme Departmana za pravne nauke
Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru (2013-…).
Ovo je samo jedan od dokaza koliko je stručni kadar Univerziteta u Novom Pazaru cijenjen i priznat u svijetu. Sa druge strane, ovo je dokaz koliko je uprava univerziteta odana odluci da pruži šansu i podršku svima koji su vođeni idejom progresa i ulaganje u lične kapacitete, sa idejom da budućim generacijama u Sandžaku, pruže primjer i daju mogućnosti sveopćeg razvoja.
Kolektiv revije ,,Sandžak’’, upućuje najsrdačnije čestitke profesoru Šaljiću, upravi Univerziteta u Novom Pazaru i upravi American university in the Emirates.

Revija Sandžak, broj 192.

PREDRASUDE I BLASFEMIJE STANIŠE TUTNJEVIĆA

Reagiranje – za glasilo “Srpski književni list” – Beograd

Odgovor na tekst “Truli plodovi ‘bosanskog duha’ Tunje Filipovića”, autora Staniše Tutnjevića, “Srpski književni list”, maj-juli, Beograd, str. 2, 2017.

Veoma smo iznenađeni sadržinom i strukturom teksta, Staniše Tutnjevića, publiciste i nekadašnjeg Sarajlije, koji je na čitavoj jednoj “ponjavi” lista Srpskog književnog lista, nastojao da udovolji interesima nacionalista, kako bi se pokazao kao veliki znalac prilika u Bosni i Hercegovini i kuda idu tokovi “bosanskog duha”, kako on naziva akademika M. Filipovića “Tunjo Filipović”!
Jasno, na samom početku želimo ukazati, na jednu činjenicu, bez obzira što nitkog ne želimo učiti, kako želi misliti, ali svakako nedopustivo je u javnoj komunikaciji da se netko ko ima svjetsko ime, kao što je to slučaj sa akademikom Muhamedom Filipovćem (1929), da se polemičar obraća mahalskim zlonamjernim jezikom. Prije svega, želimo čitatelje da obavijestimo, da ne znamo koji je pravi povod ovom člankopiscu, da upotrebljava porodični nadimak akademika Muhameda Filipovića, jednog, ne samo vodećih filozofa sa prostora ex-Jugoslavije, nego i svijeta danas. Jasno, ako netko želi, kao dežurni analitičar, da javno polemizira, veoma je neukusno da to čini sa upotrebom privatnih nadimaka.
Kao pisac i filozof koji respektira kulturu i duhovnost svih naroda svijeta, koji je posebno istraživao niški filozofski krug, beogradski filozofski krug, te vojvođanski filozofski krug, smatram da imam dovoljno argumentacije i autroiteta, da kažem javno, da autor spomenutog priloga, Staniša Tutnjević, nije u pravu da stvaralaštvo jednog doajena filozofije i nenadmašnog polemičara akademika M. Filipovića, njegovu djelatnost, da naziva “trulim plodovima”. Zbog čega on to radi, mogu samo da odgovorimo izrazom, zbog predrasuda i blasfemija?
Da podsjetimo, Filipovićev esej, “Bosanski duh u književnosti – šta je to?”, zbog čega je časopis “Život” uređivao legendarni pisac Meša Selimović (bio zabranjen javno bez ijednog argumenta). Poznata je činjenica da bosanski duh je fenomen i da postoji kao univerzalna kategorija mišljenja i življenja i da je nije izmislio akademik Mahmutćehajić, niti legendarni liberal Zulfikarpašić, već taj duh postoji više od jednog milenijuma, ne samo od vremena Kulina Bana, već i ranije, kao i kasnije od mislilaca, među kojima su posebno značajni Hasan Kafija Pruščak (1545-1615), zatim Uskufi (1584-1644), Mustafa Ejubović (1651-1707), Šejh Mehmed Užičanin (1690-1750), Sabit Užičanin (1650-1712), Ahmed Gurbi Baba (1680-1760), sve do Mehmeda Bošnjaka (oko 1570-1644, autor kultne filozofske knjige “Gradacija bitke”), dr. Mirze Safvet-bega Bašagića (1870-1934) i drugi.
Naravno, uz eminentne bošnjačke filozofe i duhovnjake, prije svega Ferida Muhića (1943), Rasima Muminovića (1935-2012), Nerkeza Smailagića (1927-1985), Abdulaha Šarčevića (1929), Arifa Tanovića (1925-2010), Kasima Prohića (1937-1984) i drugih velikana duha Bosne, ime akademika Muhameda Filipovića je na posebnom mjestu. Da podsjetimo, 80-ih godina prošlog stoljeća, otvoreno je rekao partijskim ideolozima, da se on osjeća fundamentalistom. A onda je pojasnio, bavim se Hajdegerovom fundamentalnom ontologijom. Time je nepismene ideologijske poltrone zbunio i bacio u ambis ćorsokaka.
Danas, kada postoje brojna otvorena pitanja literature, a među kojima je ta dilema, vezana oko Andrića, čiji je pisac i koje su njegove elevantne estetske i etičke vrijednosti, u prevrednovanju duha, još nije sve jasno iskrastilizirano. Da li je to pisac hrvatski, bosanski ili srpski? Uopće nisam opterećn, ko sve Andrića prisvaja, pa i oni koji prisvjaju legendarnog i bošnjačkog pisca Mešu Selimovića. Po mom dubokom uvjerenju, važno je da pisci imaju svoje čitatelje. Postoji li pisac i kritičar koji će osporiti djelo “Kameni spavač”, legendarnog Maka Dizdara? Nećemo čekati odgovore, ali kao što i priliči ostaje nam da kažemo, da su Mak Dizdar, Selimović i mnogi drugi bosanski pisci, prije zaslužili Nobela, prije Andrića, kao što su i brojni srpski pisci, među kojim Crnjanski, Tišma, Pekić, su zaslužili Nobela, nego Andrić, kao i eminentni hrvatski doajeni britkog stiha Krleža, Tin Ujević, Marinković, trebali su dobiti Nobela, ali je ocijenjeno, da su previše humanisti!
Tako i u ovom slučaju, mnogo se Tunjević zabrinuo za Andrića, pisca i studenta koji kada je studiora u Beču, stanovao u istoj ulici sa Hitlerom i Brozom. Ništa nije čudno, što je i služio diplomatskim interesima, nekadašnje profašističke jugoslavije, Drugi svjetski rat je proveo u Beogradu, gdje je neometano pisao, pod zaštitom gestapoa, a zatim komunista. Nikad Andirć svoje stanovište nije pojasnio, već je šutio kao riba u vodi! Zato se pitam, zašto mora biti kriv akademik Filipović, što je neki neodmjereni bandit rušio Anrdićevu figuru u Višegradu. To nije bila narudžbina akademika Filipovića.
Na koncu, bio bi sretan, ako bi ovaj prilog pomogao gospodinu Staniši Tutnjeviću, ne da ublaži svoje stavove prema bosanskom duhu i akademiku Filipoviću, već da ne baca ljagu na Bosnu i Hercegovinu, kao državu, od koje bi mogla Europa da nauči, kako se francuski suvremerni filozof izrazio Anri Bernar Leyi. Zato, našem sugovorniku Tutnjeviću, savjetujem, da ne priziva razne duhove, ako to nastavi stalno ćemu se javljati i u snu i u javi bosansku duh pred sobom i nad sobom, a on neće znati zašto. Moja poruka bi bila, kako gospodinu Staniši Tutnjeviću i svim čitateljima dobrim i učenim ljudima da budemo riješeni voditi dijalog i razgovorati o budućem mišljenju, na humanim temeljima naših tradicija i sa dužnim uvažavanjem. Zato, postavljam jedno pitanje, tko bi u Srbiji razgovarao sa mojom malenkošću, ako bi najveće srpske mislioce, B. Petronijevića, B. Šešića, M. Životića i druge, nazviao umjesto pravim imenima, nadimcima. Nadimci su bili i ostali kamen spoticanja i uvrijedljivog odnosa među ljudima i grupama.
S poštovanjem,

Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 192.

OBJAVLJENA DRUGA ZBIRKA PJESAMA AUTORA MR. NASERA BAKIĆA “DODIR SANDŽAKA”

Druga zbirka pjesama, pod nazivom ,,Dodir Sandžaka”, autora Nasera Bakića, društvenog djelatnika, pisca, publiciste, doktoranta na Univerzitetu u Novom Pazaru i sekretara Udruženja pisaca Sandžaka, iz štampe je izišla ljetos. Ova publikacija je objavljena u okviru edicije ,,Suvremena poezija Sandžaka” ispred Matice Bošnjaka Sandžaka i Kulturnog društva ,,Zambak”. Recenzenti su emnentni pisci Muvdeta Kreho i Mensur Pavica, a urednik prof. dr. Šefket Krcić. Zbirka predstavlja jedno vrijedno djelo sa 75 pjesama na 140 strana, što dovoljno govori o predanom radu autora, koji je svoje najbolje pjesme objavio pod radnim naslovom ,,Dodir Sandžaka” i one su inspirirane Sandžakom, sandžačkim gradovima, mjestima, sandžačkom biću i svemu onome što krasi duh sandžačkog čovjeka.

Izvod iz recenzije akademika prof. dr. Šefketa Krcića:
-Naser Bakić, je prvenstveno intelektualac i stvaralac, koji potiče sa Pešteri, iz lijepog Devreča, gdje je rođen jedan od najvećih bošnjačkih intelektulaca dr. Ibrahim Bakić. Kad je u pitanju Naser i njegovo pjesničko djelo, koje je pred vama, ono kao takvo najbolje govori o poeti iskrene duše, koji nosi u sebi jedno tragično osjećanje života i vremena, izazvano preranim gubitkom brata Sabahudina, na jednoj od pešterskih destinacija i manifestacija, kada je jedan mladi život na apsurdan način nestao. Takvu situaciju nitko ne može da objasni ni da osjeti, koju ni časni sudovi pravde nisu razriješili na valjan način. Takvu boljku nosi sa sobom poeta Naser. Zatim, iz njegovog života iznenada odlazi plemenita majka Sadija, koja je nakon njegovog povratka iz egzila, izdahnula dušu na njegovim rukama. U takvoj tragičnoj situaciji, Naser je ispisivao svoju patnju i svoj dodir sa sandžačkim načinom života. Čitajte Naserov „Dodir Sandžaka“. … Akademik Šefket KRCIĆ (ulomak iz dužeg rada).

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 192.

SJEVERIN, DUH ZLOČINA I NEPRAVDE ČETVRT VIJEKA POSLIJE

Navršilo se četvrt vijeka od stravičnog zločina nad Bošnjacima kada je paravojna teroristička grupa pod komandom ozloglašenog ubice Milana Lukića, zaustavila autobus u mjestu Mioče kod Rudog, izvela iz autobusa, odvela na nepoznatu lokaciju, brutalno mučila i ponižavala i zatim svirepo ubila 16 Bošnjaka (15 muškaraca i jednu ženu). Ozloglašeni ubica koji se sa svojom terorističkom grupom neometano i slobodno kretao kako na prostoru okupiranog dijela Bosne, tako i na slobodnom dijelu Srbije, harao je bošnjačkim selima i gradovima, palio, pljačkao i ubijao, a da niko nije htio od strane državnih organa tadašnjeg režima Slobodana Miloševića, da stane na put ovom ubici i njegovoj zločinačkoj družini.
Zločin u Sjeverinu urađen je planski, a efekti ovog zločina, samo su uvod u ono što će se i kasnijih godina dešavati na prostorima svih sandžačkih općina, a naročito onih duž granice sa Bosnom, u općinama Priboj, u Prijepolju i u Pljevljima. Nakon ubistava na teritoriji Bukovice, granatiranjem sela Kukuroviće, otmicom u Štrpcima, te paljenjem i pljačkanjem bošnjačkih kuća, a zatim represijom nad stanovništvom i premlaćivanjima u policijskim prostorijama, većina Bošnjaka tog kraja, napustilo je pomenute općine, pa je i demografska struktura nasilno trajno izmijenjena.
Ono što nakon 25 godina opominje kako preostalo stanovništvo općina u kojima žive Bošnjaci, a u kojima su se desili pomenuti zločini, jesu konstantne prijetnje i provokacije koje su upućene prema Bošnjacima toga kraja. Godinama su nekim poznatim i anonimnim mrziteljima Bošnjaka toga kraja teroristi Milana Lukića heroji, pa zastrašivanjem Bošnjaka ispisivanjem grafita i javnim i tajnim prijetnjama prizivaju novi ,,Sjeverin”, ,,Šrtpci” ili neku sličnu manifestaciju egzekucije prema Bošnjacima. Bošnjaci Priboja su i danas u strahu, istaknutim ljudima se prijeti smrću, što najbolje svjedoče takve prijetnje Larisi Karaosmanović, odbornici političke partije koja participira u lokalnom parlamentu (BDZ Sandžaka), kojoj prijete smrću zbog nastupa u pribojskoj skupštini lokalne samouprave zbog pokretanja pitanja izgradnje džamije. Očigledno je da u ovom malom gradiću na zapadu Sandžaka, još uvijek je prisutan duh sjeverinskih dželata, i da se on može aktivirati u onom trenutku općeg haosa ili nekontrole.
Pozitivan je stav lokalne zajednice koju čine većinski Srbi i manjinski Bošnjaci, te predsjednika općine Lazara Rvovića, koji podržava kolektivnu kulturu sjećanja svih stanovnika općine priboj prema ovom zločinu, te mnoge institucije, bošnjačke političke subjekte, političke subjekte iz Srbije, te nevladine organizacije, ali isto tako, treba pozvati državu da se ozbiljnije pozabave potencijalnim prijetnjama od strane novih lica, koje i nakon toliko godina inspiriraju zločini, kao što je ovaj koji je zadesio Bošnjake Priboja, koji su, možda i najbolje od svih u Sandžaku osjetili golgote.
Sjeverin ne smije biti zaboravljen, jer ne predstavlja sjećanje samo za Bošnjake, već i za sve druge, pa i za cijeli svijet, kao svjedočanstvo jednog vremena, bezumlja i namjeri jednog režima da ubija nevine ljude, te pokuša stvoriti trajni defekt u međunacionalnim odnosima dva naroda, koji nijesu uspijeli da se ostvare. No, nepriznavanjem žrtava kao civilnih žrtava rata i odsustvom materijalnog obeštećenja porodicama za sve ove godine, te gubitak maratonskog procesa pred srbijanskim sudovima, nije nešto što uliva vjeru u pravdu, niti sada, niti u budućnosti. Nesankcioniranje novih kreatora zločina, koji prijete smrću ovom napaćenom dijelu Bošnjaka, može da predstavlja i novo akumuliranje zla, koje, nikada se ne zna, može biti probuđeno.
Neka je vječni mir i spas dušama stradalih Bošnjaka, sabur, mir i spas njihovim porodicama, a njihovim zločincima neka je kazna i na ovom i na budućem svijetu!

AUTOR – MSc. Dženis Šaćirović, predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka

Ja sam Bošnjakinja i moj maternji jezik jeste BOSANSKI

Negiranje nečega što, “ne postoji”, zapravo, samo potvrđuje postojanje istog, a to je u ovom slučaju naš lijepi, BOSANSKI jezik.
Želja za izvršenjem, “atentata”, na jezik za koji se, Bošnjaci, uporno bore jeste ogromna, ali nije veća od želje Bošnjaka da se plamen tog jezika rasplamsa i sagori korijenje zla i upornog negiranja i uništavanja!

Ja kao Bošnjakinja i poznavalac svoga jezika, borit ću se da moj jezik živi. Da sutra, moja djeca, pohađaju nastavu na maternjem jeziku.
Javno govorim i govorit ću o značaju, BOSANSKOGA jezika.
Javno kažem da, iako sam rođena i živim u zemlji Srbiji moj maternji jezik jeste BOSANSKI.

Studiram, SRPSKI i BOSANSKI jezik i niko me ne može ubijediti da je moj, maternji jezik, izmišljen; kada rječnik BOSANSKOG jezika datira još iz 1631. godine, a rječnik SRPSKOG jezika iz 1818. godine, a pritom se naziva R(J)EČNIKOM!
Srbi, Crnogorci, Makedonci, Hrvati… imaju svoj jezik; samo se Bošnjacima ne dozvoljava da imaju svoj.
Oduzeti jednome narodu jezik, isto je kao i oduzeti mu pravo na razmišljanje i govor!

Zapitajmo se: ŠTA JE JEDAN NAROD BEZ JEZIKA?!

BOSANSKI jezik, jeste, identitet, nas Bošnjaka. Negiranje, našeg jezika, jeste, negiranje i nas i našeg postojanja kao jednog naroda, jedne nacije!
Dok je nas, BOSANSKI jezik, će postojati.
Njegovo korijenje, vijekovima staro, cvjetat će iznova i iznova, a naš zadatak je da tu baštu pretvorimo u najljepši vrt.
Ja sam Bošnjakinja i moj jezik jeste BOSANSKI!

Autor: Amela Kačapor, Revija Sandžak, broj 192.

SAMOBITNOST I SAMOPOŠTIVANJE SU TEMELJI NAŠEGA OPSTANKA

Bošnjačka povijest je isprepletana previranjima unutar i izvan granica matičnih prostora Bošnjaka, koje su sa istim imale uzročno-posljedičnu vezu, te skretale tok sudbine ovog staroevropskog naroda. Prva velika stradanja Bošnjaci su doživjeli od sredine i kraja XVII vijeka, te u XVIII, XIX, i na koncu, XX vijek je počeo i završio se stradanjem tog naroda. Kobne okolnosti sa sredine XIX vijeka, masovna stradanja i protjerivanja Bošnjaka sa matičnih prostora, samo su išle u korak sa ispisivanjem velikog testamenta predaka svih bošnjačkih neprijatelja da isti uguše. Onoga trenutka kada su aneksirali i dočekali “na tacni” nespremnu državu Bosnu, neprijatelji su njenom narodu ukinuli institucije, jezik, izbrisali naciju, nametnuli nove okolnosti u kojima je jedna od najstarijih država Evrope trebala postati historijska činjenica čiji rodni list treba pretvoriti u pepeo. Dosta je bošnjački narod muka vidio, te obezglavljen lutao u balkanskim ratovima, pa i prvom i drugom, ginući za tuđe ideale, nadajući se da svoje živote polaže za civilizacijsku stvar. Možda i jeste, tako svjestan svoje historije, kada je za u vijekovima unazad prosipao svoje kosti od Persije do Beča, pa na frontovima beogradskih tvrđava i sve do neupitne odanosti antifašizmu, kada je stvarao Jugoslaviju, koja, historija će to posvjedočiti, nikada ne bi postojala da se ovaj narod nije odlučno priklonio borbi za njenim stvaranjem. Mogli bi da analiziramo sve moguće okonosti i uvjete nastanka svih kobnih događaja, da kunemo ili krivimo druge. Da bezgranično proklinjemo godine ukidanja bosanske autonomije, aneksije, ukidanja jezika, zabrane ili preimenovanja nacije, otkidanjima teritorija, te sve te godine kada smo se na popisima stanovništva mogli izjašnjavati kao lijevi, desni, ili kao “neopredijeljeni”. Skupo smo platili sva previranja, sve ratove, kako one koji su bili upereni protiv nas, kako one u koje smo ulazili u odsustvu mogućnosti, ili svijesti da se borimo za svoje interese, a ne za tuđe. Tako su Bošnjaci u svim kritičnim trenucima radili, bivstvovali i za svoje žrtve bili ili kažnjeni ili im se uzvraćalo nezahvalnošću. Zapravo, sve što su u trenucima kada se na njih gledalo kao bezličnu masu uradili, ne samo da nije nagrađeno, već je bilo i pogubno. Žrtva za sve interese osim svojih, bila je stvaranje sebe žrtvom. To je trajalo sve do presudnog časa, onog kada je buđenje moralo nastati, jer je posljednji testament svih neprijatelja Bošnjaka glasio: “Muslimanski (Bošnjački) narod u netanak!”. Dobro je, Allahu Svevišnjem zahvala pripada. Nijesmo nestali! I ne samo to, povratili smo pravo na svoju bitnost. Nijesu pocijepali Bosnu ni 1939-te, nijesu ni 1992. godine. Ni sav taj licemjerni svijet koji je kao kamen gledao, vjerovao, a neki crni dio svijeta i vjerovao u crne pronoze o našem nestanku. No, Božija je uvijek posljednja.
Odsustvo bošnjaštva nas je skupo koštalo.
Skupo nas je koštalo odsustvo institucija. Našega jezika. Našega imena. U konačnici, odsustvo naše svijesti bez ulaženja u to da li je to moralo tako ili nije. Bili smo najlojalnija braća Turcima, vječito zahvalni što su našu herezu pretočili u časni islam. Možda, ispunjeni nabojem islama, koji neuporedivo više duhovnosti i identitetske osjećanosti donosi od pripadanja bilo kojoj naciji, nijesmo baš shvaćali da i nacija sačinjava nukleus ličnog i kolektivnog identiteta, jer i među muslimanima postoje različite kulture, jezici, tradicije, pa samim tim i nacije ili narodi, koji u vremenu koje je tada nadolazilo, u sustavu kakav se stvarao na tlu Evrope, značio je ključnu odrednicu i konačna kretanja jedne bliske i spontane budućnosti. Čini se da su Bošnjaci u bar tri vijeka unazad dosta uspavali i prepustili, pa neka nam veliki dokaz tome bude pokret Husein-kapetana Gradaščevića koji je tada, negdje na polovici vidio kuda sve to vodi. Što se drugog i najdramatičnijeg perioda tiče, Bošnjaci su pola vijeka gradili Jugoslaviju, bili epicentrom komunizma i predodređeni za popunu asimilaciju, pa ni to nije bilo dovoljno da bi se i kao takvi sačuvali namjera da ni kao takvi ne postoje. Dakle, kada bi gledali sve periode odsustva borbe za svojei borbe za nešto tuđe, Bošnjaci su bivali kažnjeni, ili je pak njihova uloga bila obezvrijeđivana ili brisana.
U posljednjih četvrt vijeka praćeni svim epohalnim i spontanim organiziranjima Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije, postavljeni su temelji trajnog rješenja njihovog trajnog egzistencionalnog i nacionalnog pitanja. Bošnjaci su silom prilika vraćali svoje ime, naciju, jezik, branili svoju državu i osnivali pojedine institucije nakon preko stotinu godina. Bošnjaci, kao i na početku ove najdramatičnije, ali sa druge strane i najsvjetlije četvrtine jednoga vijeka, moraju kao i tada, i sada bezpogovorno stati i susdjelovati kroz sve svoje naučne, obrazovne, političke i druge institucije u kojima će kvalitet svoga djelovanja i egzistenciju na svojim matičnim prostorima, ali i u emigraciji podizati na najviši mogući nivo, podvučenim slovom svog historijskog postojanja, bitnosti i samobitnosti, a sve u cilju da najprije nikada ne budu životno ugroženi, pa zatim razvijene svijesti koja nikada neće dozvoliti da bude ugrožena.
Obaveza jednog Bošnjaka je da ističe svoje bošnjaštvo.
Svaki Bošnjak mora glasno i jasno reći, a ponajprije znati i poštovati svoju historiju koju su pisali njegovi preci, a ne drugi, za korist drugoga. Svaki Bošnjak mora nametnuti drugome da ga poštuje sa nultom granicom tolerancije prema nametanju historije i uloge Bošnjaka u njihovoj povijesti. Svaki Bošnjak, mora biti Bošnjakom i takvim se predstavljati na svakom koraku i u svakoj sredini, bez obzira bila ona većinska ili nanjinski bošnjačka. Svaki Bošnjak, sada kada skoro da na svim teritorijama na kojima ima utjecaja da kreira svoju sudbinu, mora svoj jezik čuvati, kako formalno, tako i neformalno – kako izjašnjavanjem da se njime služi, tako i očuvanjem istoga i govorom svojih predaka. Svaki Bošnjak, a ne bi se time razlikovao od svojih susjeda, mora imati vlastiti pogled na događaje sa nultom granicom tolerancije u nastojanjima drugih da nasjedne ili mu se nametne iskrivljena slika o njegovom narodu, njegovom nastanku, porijeklu i osnovanosti za trenutnim postijanjem. Svaki Bošnjak mora učestvovati u političkom životu svoga naroda, na način da pripada onim redovima koji najprije u svom djelovanju zastupaju očuvanje, nejgovanje i afirmaciju najvažnijih identitetskih nacionalnih vrijednosti. Svaki Bošnjak, bez obzira na društveni status, ulogu ili kakvu drugu odrednicu, mora imati na umu da je bošnjaštvo temelj identiteta opstanka, kako njega kao jedinke, tako i kolektiviteta. Samo takve svijesti, svaki Bošnjak, kao jedinka, a cijeli narod u cjelini, može izbjeći iskušenja koja su nametana stoljećima unazad.
Poštuj sebe da bi te drugi poštovali.
Niko ne poštuje onoga ko sam sebe ne poštuje. Niko ne prepoznaje onoga ko sam sebe nije prepoznao. Zato, poštujmo i prepoznajmo sebe trajno, kako bi trajno izbjegli sve drame iz prošlosti i kao jaki I nacionalno svjesni, krenuli putem razvoja i ponude naših vrijednosti na prihvatanje drugima u odsustvu vrijednosti kojima svjedoči jedna nova epoha. Mi se, na kraju, imamo čime ponositi i šta za ponuditi.

Piše: MSc. Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak