“SUSRETI U BIJELOM” NOVO OSTVARENJE SANDŽAČKE PJESNIKINJE AMRE TAHIROVIĆ

U petak, 28. oktobra 2016. godine u 19 časova u velikoj sali Centra za kulturu u Rožajama, održana je promocija zbirke pjesama “Susreti u bijelom” mlade rožajske pjesnikinje Amre Tahirović. Promocija je započela stihovima Amrine pjesme “Olujna noć” , nakon čega je o knjizi govorio akademik Sreten Vujović, pjesnik i književni kritičar sa Cetinja, koji je za ovu zbirku uradio lekturu i recenziju. AMRA TAHIROVIĆ
“Zbirka pjesama “Susreti u bijelom” mlade poetese Amre Tahirović iz Rožaja predstavlja začuđujući spoj konkretne životne neiskustvenosti mlade osobe i zrelosti u duhovnom, odnosno umjetničkom poimanju. Reklo bi se da se mlada Amra “nalazi u opasnom dodiru sa pjesmom”. Amra Tahirović kroz svoju poeziju, otkrivajući svijet suprotan bezbrižnom djetinjstvu izražava suptilnu pobunu protiv neumitnog sazrijevanja, nevinog doba, koje se poput mjehurića od sapunice rasplinjava u ovom nemilosrdnom svijetu.” – kazao je Vujović
U narednom izlaganju, profesor Agim Ljaić, recenzent ove zbirke iznio je svoje viđenje o Amrinoj poeziji.
Ljaić je kazao: “Druga zbirka mlade pjesnikinje Amre Tahirović, donosi jedan novi osjećaj života, lakoću pjesničkog stvaralaštva, umjerenu i ritmičnu leksiku, smirenu intonaciju i jasnu viziju svijeta malde pjesničke duše. Autorica oživljava svoj dječiji svijet lakoćom pjesničke intuicije, ali upada u zamku nepomirljivih dječijih shvatanja i bolnog ljudskog iskustva koje u stihovima stalno traje, kao lajtmotivska okosnica svih pjesama i vječito se obnavlja kao feniks i sam sebe razapinje i spaljuje.”
Zatim se publici obratio urednik zbirke, profesor Ismet Mujević koji se osvrnuo na rad pjesnikinje i ukazao na zavidan nivo zrelosti njenog stvaranja.
Stihove Amrinih pjesama govorili su Altuna Musić, Inesa Pilica i Amin Kardović. Da bi ovo književno veče bilo dinamičnije publici se muzičkom numerom predstavila Ahsena Nokić, dok je recitacije na gitari pratio Ensar Dedeić. Moderator promocije bila je Sajma Pepić.
Na kraju večeri prisutnima se obratila i Amra Tahirović koja se zahvalila svima koji su uložili trud da ova zbirka bude predstavljena javnosti, kao i onima koji su finansijskom podrškom omogućili njeno štampanje.
“Ne mogu riječima izraziti zadovoljstvo i zahvalnost što ste večeras tu da zajedno proslavimo moje stvaralaštvo i drugu po redu zbirku pjesama. SUSRET U BIJELOM
21. marta 2014. godine stajala sam pred vama zbunjena, sa strahom kakvu reakciju će izazvati moja poezija. Večeras stojim pred vama ponosna jer ste učinili da osjećam da je ovo što radim bitno i vrijedno pažnje. Vama sam zahvalna na hrabrosti koju imam da pisanom riječju predstavim sebe. Moje zadovoljstvo kulminira pogledom na ovu salu punu ljudi čije mi prisustvo neizmjerno znači. Neću govoriti puno o zbirci, ostavljam vama da nakon čitanja donesete sud, jer ja sam u njoj rekla sve što sam imala.” -kazala je Tahirović
Izlaganje je završila stihovima pjesme “Epilog”.

REPORTAŽA, Revija Sandžak, 188. broj

NOVI DETALJI IZ ŽIVOTA JUSUFA MEHONJIĆA

Jusuf Mehonjić, junak koji je „svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije ovog naroda. O njemu postoji čitav spjev koji se i danas pjeva uz gusle…“ (H. Crnovršanin, N. Sadiković: „Sinovi Sandžaka“)Jusuf Mehonić

Prilikom našeg prvog susreta sa Mehonjićima u albanskom selu Hamil kod Fiera (http://www.broj19-number19.org/sehid-jusuf-mehonjic/), saznali smo da je njihov djed Jusuf u Grančarevu posjedovao kuću i 5 hektara zemlje, kao i 5 hektara pod šumom. Kada je bio prinuđen da napusti rodni kraj, imanje je ostavio na čuvanje dvojici braće: Stefanu i Maksimu Kastanici. Jusufov rođak Salko Brahović je svojevremeno, prema sopstvenom kazivanju, Stefanu i Maksimu skrenuo pažnju da su prisvojili tuđe imanje, ali su oni odgovorili da je vlasnik ionako mrtav!
Jusufovi unuci su naglasili da ne žele da se odreknu svoje djedovine, kao i da su planirali da se s tim u vezi obrate crnogorskoj ambasadi u Tirani, a u svakom slučaju će tražiti i tapije u istanbulskom arhivu kao dokaz o vlasništvu!
Nakon povratka u Crnu Goru, pokušali smo doći do bližih podataka o braći kojoj je Jusuf Mehonjić povjerio svoju imovinu. Pretpostavili smo da je, usljed zaborava i slabijeg poznavanja jezika, došlo do permutacije prezimena i da su u pitanju braća Kasalica. Tako smo u Monografiji Bijelog Polja, na str.824 našli sljedeći podatak:
„…336. KASALICA Neđeljka MAKSIM, borac, rođen 1895., Komarnica, srez šavnički, zemljoradnik, živio u Grančarevu srez bjelopoljski. U NOB-u od 1941. Borac Šahovićkog partizanskog bataljona. Teško ranjen u borbi protiv četnika na Ostrelju, kod Ravne Rijeke, 27. januara 1942. Kao ranjenik na zvjerski način ubijen od četnika na Brezi, kod Kolašina, u proljeće 1942.kuća
337. KASALICA Sava MILORAD, borac, rođen 1922., Grančarevo, srez bjelopoljski, đak. U NOB-u od jula 1941. do juna 1942., pa od oktobra 1943 borac Bjelopoljskog NOP odreda, zatim 4. sandžačke NOU brigade. Umro u bolnici 37. udarne sandžačke divizije, u maju 1944. kao komesar čete“.
Po svemu sudeći, u Grančarevu porodici Kasalica tuđe imanje nije donijelo sreću…
Nedavno smo u razgovoru sa jednim od mještana Grančareva saznali da je imanje Sava Kasalice u Grančarevu, kupila porodica Furtula. Napravili su novu kuću ali staru nijesu srušili. Pomenuto imanje nalazi se pored crkve u Grančarevu. 16144744_1647543255272818_308443904_n

16144110_1647545345272609_876253359_n
Između ostalog, Mehonjići su tada ispričali kako je njihova nana, Jusufova supruga Naza, oko 13 godina provela u Skadru gdje je rođen i sin Lutvo. Stanovali su kod izvjesnog Ćazima Kapisuze visokog oficira rodom iz Podgorice. Feriz Salković, čuveni komita i saborac Jusufov, sa drugim muhadžirima je početkom 30-tih godina prošlog vijeka pošao za Fier pa su pozvali Nazu da im se pridruži, pošto je kao udovica bila u veoma teškoj situaciji…
Familija Kapisuza je, u stvari Kapisazović, koja se u Albaniju doselila iz Podgorice, nakon što se Turska povukla iz Crne Gore. General Ćazim je i danas u sjećanju starijih stanovnika Skadra, pa smo uspjeli da nađemo i njegovu kuću, koja i nakon toliko godina nije izgubila ništa od svoje ljepote.16144744_1647543255272818_308443904_n
Zahvaljujući Aranitu Bušatliju, potomku čuvene familije Bušatlija, upoznali smo 75-godišnjeg Agima Kapisuzu, bliskog rođaka generala Ćazima. Jezička barijera nam nije dozvolila da se detaljnije informišemo o čuvenom generalu Kapisuzi, koji se iz Skadra odselio za Tiranu, a od potomstva imao je sina Perlata. Inače, Agimov otac Imer i Ćazim su od dva brata djeca… Agim nam je potvrdio da mu je poznata priča kako su u toj kući svojevremeno utočište nalazili Jusuf Mehonjić i njegova porodica…

Piše: Mirsad-Mirza Kurgaš, Revija Samdžak, broj 188.

GODINA AVDE MEĐEDOVIĆA U SARAJEVU

U povodu 150. godina od rođenja Avde Međedovića u Sarajevu je 17.11.2016.g. u Bošnjačkom institutu organiziran naučni skup.
Uvodne riječi dali su dr. Šefket Krcić i dr. Sead Šemsović, a skup je otvorio dr. Senadin Lavić, predsjednik BZK Preporod. Na ovom naučnom skupu učestvovali su: Amira Dervišević, “O pripovjedačima usmene proze u bilješkama sakupljača”, Alen Duraković, “Granice država kao granica za usmenu i pisanu književnost Bošnjaka”, Nirha Efendić, “Pregršt beranskih pjesama iz rukopisne zbirke Smaila O. Bradarića”, Rušo Hadžizuković, “Uloga i značaj pjesme Avda Međedovića”, Enver Halilović, “Etički horizonti epa Ženidba Smailagić Mehe”, Jasmin Hodžić, ,“O sintaksi infinitiva u epu Ženidba Smailagić Meha”, Dževad Jahić, “Sandžačka folklorna koine i ep Ženidba Smailagić Mehe”, Alen Kalajdžija,“Brojevi u epu Ženidba Smailagić Meha (kolokacijski, simbolički i asocijativni odnosi)”, Sanjin Kodrić, “Otkud Homer u Sandžaku? (Usmena epika Avde Međedovića, historija bošnjačke književnosti i kulturalno pamćenje Bošnjaka)”, Šefket Krcić, “Odjek pjesme od sandžackog Obrova do Univerziteta na Harvardu”, Enes Kujundžić, “Kako je došlo do objavljivanja prvog bosanskohercegovačkogh izdanja poznatog epa Ženidba Smailagić Mehe”, Mirsad Kunić, “He is our Homer”, Sead Šemsović, “Srdit govor Smailagić Meha”, Redžep Škrijelj, “Sandžački pjevači priča od Ćor Husa do Avda Međedovića” i Hakija Zoranić, “Moja sjećanja na Avda Međedovića”.
Na skupu je bio prijavljen i rad Dženisa Šaćirovića, koji zbog radnih obaveza na Univerzitetu u Novom Pazaru nije bio u mogućnosti da izlaže svoj rad na temu: “Uloga Matice Bošnjaka Sandžaka u afirmaciji pjesničkog djela Avde Međedovića”.klix

AVDO
Svi pristigli referati sa ovog naučnog skupa biće objavljeni u Preporodovom Godišnjaku 2016.
Ovoj informaciji dodajmo da je bošnjački epski pjesnik-pjevač Avdo Međedović (22. 5. 1866 – 9. 9. 1953) bio krunski dokaz harvardovim istraživačima, Milmanu Parryu i Albertu B. Lordu, u dokazivanju da je Homer kao usmenoepski aed zaista moguć. Kako su istraživači zapazili, u preko 100.000 stihova, Avdo Međedović je predstavio sasvim inovativan doživljaj bošnjačkog epskog svijeta.
Ime javnog prostora ili ustanove u Sarajevu po Avdi Međedoviću?
Ove godine navršilo se 150 godina od rođenja Avde Međedovića, bošnjačkog Homera, „pjevača priča“, kako ga je nazvao američki naučnik Albert Lord, pjevača koji je potvrdio hipotezu da jedan čovjek može biti autor epa od više hiljada stihova. U sferi usmene književnosti Avdo Međedović je ime od svjetskog značaja. S druge strane, nijedan javni prostor ili ustanova (trg, ulica, škola, institucija kulture) na području Sarajeva ne nosi ime Avde Međedovića.
Preporod je pitao predstavnike bošnjačkih institucija da li će oni predložiti Skupštini Kantona Sarajevo, i po potrebi samostalno ili zajedno sa drugima, pripremiti elaborat da se po ovom bošnjačkom velikanu imenuje konkretni javni prostor ili adekvatna ustanova u Sarajevu i šta smatraju da bi bilo najprimjerenije da ponese ime Avde Međedovića?
Do zaključenja ovog broja Preporoda nismo dobili odgovor od predsjednika ili nekog drugog iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. Iz Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Skupštine Kantona Sarajevo kazali su nam da će narednih dana biti održana sjednica Komisije na kojoj će se razmotriti i pitanje Preporoda vezano za njihovu podršku ovoj inicijativi i prijedlog Skupštini za imenovanje.
Dr. Suad Kurtćehajić, predsjednik Foruma bošnjačkih intelektualaca je dao slijedeći odgovor: „Ja u potpunosti podržavam ideju Preporoda i smatram da Avdo Međedović treba da dobije prostor ili ulicu po kojem bi se ovjekovječila njegova ličnost. Ja mislim da bi bilo dobro da neko ko je znalac te problematike na Tribini FBI održi predavanje o liku i djelu našeg Homera, te da skrenemo pažnju medija za potrebom da se po ovom bošnjačkom velikanu nazove neka kulturna institucija ili neka važnija ulica.“
AVDODr. Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, podržavši ovaj prijedlog, kratko je odgovorio i predložio: u Sarajevu jedan trg nazvati „Trg Avde Međedovića“. Moguće alternative, po njemu, su: „Amfiteatar Avde Međedovića“, „Nagrada Avde Međedovića“, ili „Institut za jezik Avdo Međedović“.

Tekst: Islamske informativne novine “Preporod”, Revija Sandžak, broj 188.

“SPECIJALNI” IZBOR ZA SPECIJALNE TUŽIOCE

Izbori za specijalne tužioce su na poseban način doveli u pitanje kvalitet izbora i vrijednovanja kvaliteta kandidata. Mladen Nenadić izabran je za tužioca za organizovani kriminal, dok je Vladimir Vukčević prilično nejasno razriješen sa funkcije šefa tužilaštva za ratne zločine.
Kontroverze oko izbora tužioca za organizovani kriminal vezane su također za proceduru izbora, odnosno za vrijednovanje kandidata koji su se za ovu poziciju prijavili. Naime, Vesna Rakić-Vodinelić u svom tekstu za portal „Peščanik“ od 1. decembra 2015. godine uporedila je rezultate konkursa za tužioca za organizovani kriminal, kao i rezultate konkursa za izbor javnog tužioca Višeg tužilaštva u Čačku. Oba konkursa tekla su paralelno, ali ono što je interesantno da se Mladen Nenadić prijavio na oba konkursa. Analizirajući rezultate oba konkursa Vesna Rakić-Vodinelić dolazi do sledećeg zaključka:
„Na listi kandidata za izbor Tužioca za organizovani kriminal on je na drugom mestu sa istim brojem bodova kao prvoplasirani, pri čemu je na pismenom ispitu dobio maksimalan broj bodova – 50, dok je na listi kandidata za izbor javnog tužioca u Višem javnom tužilaštvu u Čačku, taj isti kandidat četvrtoplasirani (poslednji), s tim što je na pismenom testu dobio manji broj bodova nego na prethodno pomenutom – 30. Ujedno radi se o licu za koje se tvrdi (u čaršijskim pričama i na nekim portalima) da je prijatelj direktora BIA i da je, navodno, zbog njega na ovaj ili onaj način „procureo„ pismeni test koji bi morao biti tajan i anoniman (čl. 17. Pravilnika o kriterijumima i merilima.)“
Na osnovu uvida u rezultate konkursa koji su dostupni na sajtu Državnog vijeća tužilaca, lahko se može zaključiti da je mala vjerovatnoća da je Mladen Nenadić uspio da bolje prođe na pismenom testu za tužioca za organizovani kriminal, a da je na pismenom testu za poziciju tužioca pri Višem javnom tužilaštvu u Čačku podbacio. Iako za vjerodostojnost ovakvog rezultata postoji mogućnost, druga činjenica koja se pojavljuje u rezultatima konkursa dovodi u pitanje regularnost polaganja pismenog testa. Naime, Miljko Radisavljević, bivši tužilac za organizovani kriminal, koji se također kandidirao za reizbor na ovu funkciju, kao i preostala dva kandidata (Sonja Milićević i Tomislav Kilibarda) nisu imali ni jedan bod na pismenom testu dok je Nenadić, jedini od četvoro kandidata, postigao maksimalnih 50 bodova. Pri tome, bivši tužilac Radisavljević je u istom formatu polagao test prije 5 godina pa tako čudi da je posljednjem testiranju ostao bez bodova. Kontroverze i nepravilnosti u izboru tužilaca teško da bi se dogodile da je postojala volja i da je, Državno veće tužilaca dozvolilo sebi da ovaj postupak učini transparentnim. Po Zakonu o DVT, može da odluči da zasijeda javno, u skladu sa svojim Poslovnikom. Iako su sednice DVT, po pravilu nejavne, o pojedinim pitanjima se može raspravljati javno. Imalo je Državno veće tužilaca i povod: prijedlog Udruženja tužilaca i zamjenika tužilaca da predstavnici Udruženja prisustvuju dijelovima postupka predlaganja kandidata Vladi, kao stručna javnost. Tako bi se bolje zaštitio interes opće javnosti, interes svih kandidata, kao i položaj samog Državnog veća tužilaca i integritet profesije. Izmjene Zakona o DVT donijete 18. decembra 2015. godine, između ostalog, donose obaveznost javnih sjednica što će svakako unaprijediti nove izbore za javnotužilačke funkcije ali se čini da su one nastupile kasno uzimajući u obzir veliki niz nerazjašnjenih pitanja oko izbora tužilaca na koja i dalje nema odgovora.
U slučaju izbora za novog tužioca za ratne zločine, poslanici Narodne skupštine nisu izglasali novog tužioca 21. decembra 2015. godine. Naime, nijedan od kandidata nije dobio potreban broj glasova pošto nije bilo kompromisa među poslanicima vladajuće većine koga izabrati od šest kandidata. Jedan od epiloga ovakvog izbora tužilaca u Skupštini Srbije je da Tužilaštvo za ratne zločine ušlo u 2016. godinu bez izabranog tužioca. Neimenovanje novog tužioca bilo je pre svega pokazivanje neinteresovanja izvršne i zakonodavne vlasti za procesuiranje ratnih zločina, pogotovu u svjetlu državnog dočeka Vladimira Lazarevića, haškog osuđenika koji je odslužio kaznu zatvora od 10 godina za ratne zločine nad kosovskim Albancima. Također, neimenovanje novog tužioca prouzrokovalo je pitanje statusa Vladimira Vukčevića. Prema pisanju dnevnog lista „Danasa“, tužilaštvo za ratne zločine ne samo da nema šefa – mada Vukčević i dalje dolazi na posao u Ustaničkoj ulici – već nema ni vršioca funkcije na tom mjestu, jer ga republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac još nije imenovala. Iako Dolovac nema rok u kojem bi morala da imenuje vršioca funkcije, pitanje je zbog čega se odugovlačilo u donošenju takve odluke. Prema članu 36 Zakona o javnom tužilaštvu, ako javnom tužiocu prestane funkcija, kao što je to bio slučaj sa Vukčevićem, „republički javni tužilac postavlja vršioca funkcije javnog tužioca dok novi javni tužilac ne stupi na funkciju, a najviše na godinu dana“. U međuvremenu, Državno veće tužilaca je ponovo raspisalo konkurs za tužioca 11. februara ove godine i na njega se mogu prijaviti kandidati sa prethodne liste – Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović, Snežana Stojaković i Sonja Milićević – ali i novi. Po svemu sudeći, Vladimir Vukčević će ostati u na radnom mjestu u Ustaničkoj ulici sve do izbora novog tužioca obzirom da mu u konkretnom slučaju ne može prestati funkcija navršenjem šezdeset pete godine života, jer mu je prethodno funkcija produžena, pa budući da novi tužilac za ratne zločine nije izabran, sadašnji i dalje sedi na svom mjestu. Međutim, početkom januara 2016. godine pojavila se vijest da je za vršioca funkcije izabrana Snežana Stanojković, trenutno zamenica tužioca za ratne zločine, što je dan nakon toga demantovalo saopćenjem Republičko javno tužilaštvo u čijem se sadržaju nalazi i obećanje da će vršilac funkcije biti izabran, a javnost u tom slučaju blagovremeno obaviještena. Na kraju se to ipak nije desilo, već je raspisan novi konkurs za mjesto tužioca za ratne zločine. Skoro svi kandidati u prethodno neuspješnom konkursu za tužioca za ratne zločine (Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović i Sonja Milićević), prema programima koje su dostavili Državnom veću tužilaca, bavili su se praktično istim stvarima u svojim programima organizacije i unapređenja Tužilaštva za ratne zločine za period od 2016. do 2022. godine – neriješenim predmetima, jačanjem sistema podrške svedocima, povećanjem kapaciteta Tužilaštva u kadrovskom i materijalnom smislu i regionalnom saradnjom. Između ostalog, program kandidatkinje koji je naišao najviše na kritike stručne javnosti ali ne i na neprihvatanje DVT-a, ministra i skupštine, jeste program Snežane Stanojković koja bi se, sa pozicije tužioca za ratne zločine najviše bavila procesuiranjem ratnih zločina u okviru vojno-policijskih operacija Hrvatske vojske, „Olujom“ i „Bljeskom“, kao i zločinima nad Srbima na Kosovu. Slučajnost ili ne, takav program se poklapa sa onim što smo mogli da čujemo u skupštinskoj raspravi od Aleksandra Martinovića, poslanika SNS-a, odnosno da tužilac za ratne zločine mora da „vodi računa o srpskim žrtvama u regionu“. Zanimljiva činjenica je to da Snežani Stanojković uspjelo ono što nije nikome od ostalih kandidata, a to je da se od zamenice osnovnog (nekada općinskog) tužioca dođe do zamjenice tužioca za ratne zločine i to bez rada na težim krivičnim predmetima. Međutim, odluka doneta na već pomjenutoj sjednici DVT od 23. novembra 2015. da se ne utvrdi lista kandidata na osnovu bodova prouzrokovala je i u ovom slučaju nepoštovanje procedure izbora tužilaca. Naime, u istoj odluci DVT stoji da ukoliko kandidati imaju isti broj bodova potrebno je razvrstati ih po abecednom redu. Međutim, utvrđena lista kandidata ustanovljena je sledećim redom- Stanojković, Terzić, Ostojić, Petrović, Vitorović iako bi trebalo: Vitorović, Ostojić, Petrović, Stanojković, Terzić. Nepoštovanje procedure u ovom, čini se lahkom činu odnosno rangiranju po abecednom redosljedu kandidata, ostavlja gorak utisak da je ukupan (ne)izbor tužioca za ratne zločine izvršen pod kontrolom političkog utjecaja.

AUTOR: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak, broj 188.

EDICIJA DOBRI BOŠNJANI ALI-BEG FIRDUS

Ali-beg Firdus (1862-1910) rođen je u Livnu. Potječe iz muselimske i kapetanske porodice koja je upravljala Livnom 1750-1835. godine. Tu je završio osnovnu školu (ruždiju), a ostalo obrazovanje sticao je sam. Čvrsta narav, politička nadarenost, domoljublje i široka popularnost doveli su ga na čelo bošnjačkog političkog pokreta. Prije toga se istakao u pokretu Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju, gdje je, uz Džabića, izrastao u istinskog predvodnika Bošnjaka. Zajedno sa Srbima protestirao je protiv akta aneksije Bosne. Bio je narodni poslanik Bosanskog sabora i njegov prvi predsjednik.
Nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija i nakon uspostavljanja Rijaseta 1882. godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju. Sve je krenulo pojavom različitih vakufskih pitanja. Kada je Privremena vakufska komisija, na traženje Zemaljske vlade, ustupila sarajevska mezarja Šehitluke i Čekrekčinicu za javne parkove, što se protivilo šerijatskim propisima i islamskim običajima, Bošnjaci su ustali protiv te odluke i 1886. godine obratili su se jednom predstavkom caru, kojom su tražili vakufsku samoupravu. Ovim je označen početak kontinuirane borbe Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade uredbe o konačnom uređenju vakufa 1893. godine, u raspravi opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džamić, traži potpunu autonomiju u vakufsko-mearifskim poslovima. Drugi razlog nezadovoljstva među Bošnjacima, posebno među zemljoposjednicima, bili su odnosi u agraru. Brojnim pojedinačnim i kolektivnim žalbama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno oštećeni i da time trpi Islamska zajednica i bošnjački narod u cijelosti. U žalbama se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom materijalnom položaju i zahtijeva se vođenje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bošnjacima, bez mješanja vlade. (Kalaj) Kallay je odmah predložio caru, da se žalbe odbiju, jer se plašio da bi svako popuštanje zemljoposjednicima, čak u opravdanim slučajevima, moglo izazvati reakciju kemtova, kojih je bilo daleko više i koji bi dobili podršku srpske čaršije angažirane u borbi za crkveno-školsku autonomiju. Treći, čini se, bitni razlog bošnjačkog nezadovoljstva bile su permanentne prozelitističke akcije katoličke crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrštavanje Bošnjaka.
Nasilno katolicko pokrstenje muslimanske djevojcice Bosnjakinje Fate Omanovic, iz sela Kuti kod Mostara 1899, izazvalo je negodovanje, kako kod njega tako i ostalih. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. godine protestna skupština mostarskih građana povodom otmice ove maloljetne muslimanske djevojke od strane časnih sestara. Protestna skupština je održana u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran jedan Odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojka pronađe i vrati svojim roditeljima, te da se obuzda katolička vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Kako se vlasti nisu naročito trudile da pronađu ukradenu djevojku, to se Mostarski odbor obratio 13. juna iste godine jednom predstavkom Zemaljskoj vladi, u kojoj je, u strahu za svoj opstanak \”preponizno\” mole da se djevojka: \”pronađe i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane\”. Odgovor vlasti na ove dvije predstavke sveo se na tvrdnju da je za pokalitočavanje Bošnjaka najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakvo držanje vlasti izaziva dalje nezadovoljstvo, pa se mostarskom pokretu pridružuju Bošnjaci iz cijele Hercegovine. Sada ohrabreni podrškom,naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću. Vlada je u decembru 1899. godine odbila predstavku i nacrt statuta kao neosnovane. Predstavnici Odbora su obaviješteni 2. februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, uz napomenu da će i ubudće kao do tada štititi muslimanske vjerske ustanove i interese. U aprilu iste godine Vlada je smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja bošnjačke opozicije, a jednog sekretara Serifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za Vladu neočekivane i neugodne reakcije. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na cijelu Bosnu, u kojoj je Travnik postao središte opozicije. Vladin pokušaj prikupljanja pismenih izjava lojalnosti naišao je na slab odziv. Također je propao pokušaj da se spriječi širenje Pokreta na selo. Širenjem Pokreta na cijelu BiH dolazi do njegovog političkog povezivanja sa Srpskim autonomnim pokretom. U proljeće 1900. godine bošnjačka deputacija Pokreta koristi priliku zajedničkog zasjedanja austrougarskog Parlamenta za svoju akciju. Najveći politički efekat boravka delegacije u Budimpešti bilo je povezivanje Pokreta sa mađarskim opozicionim poslanicima koji su u cilju rušenja Kalaja postavili u ugarskom parlamentu interpelaciju u vezi sa bosansko-muslimanskim prilikama. To je prisililo Vladu i Kalaja da početkom februara 1901. godine povedu pregovore sa Džabićevim Odborom. U iscrpljujućim pregovorima postignuta je saglasnost skoro u svim pitanjima, osim u četiri ključne tačke izbora i sastava Ulema medžlisa, načina postavljanja i imenovanja reisul-uleme i muftije, nadležnosti istambulskog mešihata i davanja menšure reisul-ulemi, te visine državne subvencije. Nakon neuspjeha da se pregovori obnove, muftija Džabić je krajem januara 1902. godine sa još petericom članova otišao u Istanbul da kod najviših islamskih foruma traže savjet i upustva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonmije. Vlada je to iskoristila i 4. marta 1902. godine proglasila Džabića neovlaštenim i sefenikom zabranivši mu povratak u zemlju pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. U BiH je pooštrena policijska represija praćena valom seobe Bošnjaka u Tursku. Prije Džabićevog odlaska u Istanbul srpska strana je nastojala da saradnji sa Bošnjacima nametne institucionalni okvir zaključivanjem jednog nacionalno-političkog ugovora o međusobnom savezu. U tu svrhu je u augustu 1901. godine održan tajni sastanak između dvije strane koje su predvodili Dažbić i Jeftanović u Kiseljaku. Poslije odlaska Džabića Bošnjake su zastupali Ali beg Firdus i Bakir beg Tuzlić. Srbi su ponudili nacrt ugovora o političkoj saradnji u 25 članova u kome su na prvom mjestu tražili političku autonomiju za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na čelu vlasti u BiH nalazio bi se guverner imenovan od Porte, naizmjenično jedan Bošnjak i jedan pravoslavni (Srbin). Zbog nesaglasnosti oko agrarnog pitanja, naziva jezika (da bude samo srpski) i zahtjeva da pismo bude samo ćirilica, Bošnjaci nisu nikada potpisali Ugovor. Odlaskom Džabića Pokret za autonomiju je utihnuo, pa je novi ministar finansija Burian to iskoristio i krajem 1904. godine popunjava upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkcij lojalnim ljudima i imenuje nove članove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Ovo je Povjerenstvo u martu 1905. godine donijelo odluku da se za izdržavanje islamskih škola propiše 5% prireza na neposredni porez. Odgovor naroda je bio ni pare bez vakufsko-mearifske autonomije. To ohrabruje vođe Pokreta koji su ostali u zemlji, pa su 24. aprila 1905. godine predali predstavku ministru Burianu, kojom traže ukidanje vanrednih policijskih mjera u odnosu na Bošnjake kojima se vrijeđa sloboda kretanja i rada, dozvolu povratka u domovinu onima koji su proglašeni neovlaštenim iseljenicima, puštanje interniranih na slobodu, čime bi se islamskom narodu omogućilo da preko svojih zastupnika pristupi konačnom uređenju svoje vakufsko-mearifske autonomije. Sada se aktivira veleposjednička grupa i u cilju agrarnih reformi preuzima 1906. godine od Džabića u Istanbulu dokumente i punomoćja za nastavak autonomne borbe i stavlja se na čelo Pokreta. To je primljeno sa simpatijama u svim bošnjačkim krugovima, a stigla je i otvorena podrška i Zemaljskog vakufskog povjerenstva. U takvoj situaciji ministar Burian nema drugog izbora do nastavka pregovora sa bošnjačkom opozicijom tamo gdje su 1901./1902. godine prekinuli. On u tom smislu daje izjavu u Delegacijama iz koje se moglo zaključiti da će u spornom pitanju Mešihata izaći u susret muslimanskim zahtjevima – priznavanjem halifi (sultanu), odnosno šejhul-islamu vjerske jurisdikcije nad Bošnjacima. Pitanje vakufsko-mearifske autonomije može se riješiti pošto se Bošnjaci prethodno slože u pogledu svojih zahtjeva i svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva Autonomni pokret je brzo ispunio provođenjem stranačke organizacije i isticanjem njezinog programa. Na pismeni poziv Ali bega Firdusa održan je krajem 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO).
Na sastanku muslimanskih prvaka održanom 3. decembra 1906. godine osnovana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) Na istom sastanku izabran je egzekutivni (izvršni) odbor MNO sa stalnim sjedištem u Budimpešti. Prvi predsjednik egzekutivnog odbora bio je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. Egzekutivni odbor prerastao je u predstavnika bošnjaèkog naroda, a njegovi èlanovi bili su glavni pregovaraèi u vezi sa borbom muslimana za vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju. Èlanovi MNO nazivani su egzekutivci. (M. Imamoviæ, Istorija Bošnjaka)
Početkom 1907. godine obavljeni su izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima gdje žive Bošnjaci izabrani su milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na Prvu stranačku skupštinu održanu u Budimpešti 11. marta 1907. godine. Tu je preko 100 delegata jednodušno odobrilo sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu, te potvrdilo izbor Egezekutivnog odbora od 18 članova na čelu sa Ali begom Firdusom i kojima je povjereno da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine. Egzekutivni odbor je nastavio autonomnu borbu pisanjem memoranduma, dugim pregovorima sa Zemaljskom vladom i slanjem deputacija u Beč i Istanbul. Sve je to okončano tek poslije aneksije i smirivanja aneksione krize početkom 1909. godine, kada je pitanje vjerske autonomije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini izgubilo državno-pravni značaj za Austro-Ugarsku. Tako je konačno 15. aprila 1909. godine ozakonjen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu. Time su ostvareni desetogodišnji napori Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Pouzdano se može kazati da je u pozadini za autonomiju, kako Bošnjaka tako i Srba, bila borba za političku autonomiju Bosne i Hercegovine, koja je Bošnjacima bila trajni cilj.
(BOŠNJACI.NET) Revija Sandžak, broj 188.

Sedam kapija Medine i blizina dolaska Dedžala

Živimo na kraju vremena. Velika većina malih predznaka Sudnjeg dana se već pojavila i prošla, a oni, kao što znamo, prethode velikim predznacima. Jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana je i pojava Dedždžala (Antikrista).
Jevrejski Mesija (Dedždžal) će biti izvor kufra i zablude. On će izazvati i proširiti opasnu smutnju i nered na Zemlji, koji nisu zapamćeni od vremena poslanika Adema, alejhis-selam, pa do Sudnjeg dana. Na njega su Allahovi poslanici upozoravali svoje narode, opominjali svoje ummete i opisivali ga vidljivim i jasnim osobinama. Na njega je upozorio i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
“Nema nijednog poslanika, a da svoj ummet nije upozoravao na ćoravog lažljivca. On je, doista, ćorav, a vaš Gospodar nije ćorav, a među njegovim (Dedždžalovim) očima je napisano ‘kafir’.” (Muslim)
Dedždžal će biti u stanju da obmane i muslimane, tj. ljude koji ne nose istinsku vjeru u svojim srcima. Moglo bi biti da je današnja generacija veoma blizu susreta sa Dedždžalom.
Zašto?
Zato što postoje dva konkretna predznaka koje je najavio naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a koji su vezana za Medinu. Oni označuju vrijeme dolaska Dedždžala. Ova dva predznaka su se već pojavila!!!
Neće ostati nijedno mjesto na Zemlji u koje neće ući Dedždžal, osim Meke i Medine, jer su mu ta dva grada zabranjena. Kada pokuša ući u njih, put će mu presjeći meleki koji će sa isukanim sabljama izaći pred njega. O ovome nam govori sljedeći hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem:

“‘Dan El-Halas, a znate li šta je to dan El-Halas?’ (ponovio je tri puta). Pa su upitali: ‘Šta je to dan El-Halas?’‘To je dan u kojem će se Dedždžal popeti na Uhud i gledati u Medinu, pa će reći svojim sljedbenicima: ‘Vidite li onaj bijeli dvorac? To je Ahmedov mesdžid.’ Zatim će se približiti Medini, ali na svakom njenom prilazu će naići na meleka sa isukanom sabljom. Doći će do jedne obale, gdje će udariti nogom o tlo i cijela Medina će se potresti tri puta. Nakon potresa će svi munafici i veliki griješnici (fasici), bili žene ili muškarci, napustiti Medinu i pridružiti se njemu. To je dan El- Halas.’” (Hakim, “El-Mustedrak”)
A u drugom rivajetu stoji da će Dedždžal stajati na rubovima Medine i pitat će: “Čiji je onaj bijeli dvorac?” Odgovorit će mu: “To je Muhammedov (alejhisselam) dvorac.”

Ovo je mudžiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja pojačava iman vjernika. Poslanik nas obavještava da će Dedždžal gledati u njegov mesdžid koji će biti poput bijelog dvorca, a za njegova života je bio od čerpića i palminih grana. Međutim, on je danas, uistinu, bijeli dvorac. Svako ko je putovao u Medinu u posljednje vrijeme će posvjedočiti da Poslanikov mesdžid iz daljine izgleda kao biser ili kao dvorac među drugim zgradama.
O muslimani, probudite se i ozbiljno razmislite!
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također predskazao da će Medina u vrijeme pojave Dedždžala imati sedam glavnih ulaza:
Ebu Bekr, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:“Medinu neće pogoditi strahote Dedždžala. Medina će tada imati sedam kapija (prilaza), a na svakoj će kapiji stajati po dva meleka.”(Buharija) Mogu se vidjeti na google maps.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na medinskim se putevima nalaze meleci, pa u nju neće ući ni kuga ni Dedždžal.” (Buharija)
Ako pogledamo noviju kartu grada Medine, vidjet ćemo da danas postoji sedam glavnih ulaza u grad, i to iz pravca: Džedde, Mekke, Rabiga, Tebuka, aerodroma i dva iz pravca okolnih područja!
O muslimani, ustanite!!! Znajte ko su Jevreji cionisti. Izbjegavajte ih i budite spremni da se sa njima suočite u intelektualnoj, političkoj i ekonomskoj areni.
Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:“Ko nauči prvih 10 ajeta (a u drugom predanju zadnjih 10 ajeta) sure Kehf, Dedždžal neće imati nikakve moći nad njim” (Muslim)
Pouzdano se zna iz Sahih hadisa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim dovama tražio utočište kod Allaha od Dedždžalovih smutnji, pa je to preporučio i svom ummetu. Slijedi jedna od tih dova koja se uči poslije posljednjeg tešehhuda (sjedenja u namazu):
“Allahumme inni e’uzu bike min ’azabil-kabri, ve min ‘azabi džehenneme, ve min fitnetil-mahja ve-l-memati, ve min šerri fitnetil-mesihi-d-dedždžali.”

(Značenje: “Allahu, prizivam Te da me sačuvaš od kaburske kazne, od kazne Džehennema, od iskušenja života i smrti, te od kušnji Mesiha Dedždžala.”)
To su činili i selefus-salih (ispravni prethodnici u vjeri). Oni su se uvijek oslanjali na Allaha, subhanehu ve te’ala, jer:
“…onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (Et-Talak, 65:3)
Prisjetimo se čuvenog islamskog vojskovođe Halida ibn Velida. Prije nego je došlo do sukoba između muslimanske i bizantijske vojske, bizantijski vojskovođa je upitao Halida ibn Velida: “Vjeruješ li ti da je Muhammed Allahov poslanik”? Dobio je potvrdan odgovor. Potom je bizantijski vojskovođa rekao: “Ako vjeruješ, onda uzmi ovu bočicu otrova i popij je, neće ti se ništa dogoditi.” Halid ibn Velid je izašao pred vojsku, uzeo bočicu otrova, proučio sljedeće riječi: “Bismillahi, amentu billahi, tevekkeltu alellahi”, popio otrov i ništa mu se nije dogodilo.
Kada je Sa’d ibn Ebi Vekkas došao do nabujale rijeke Ed-Didžla, naredio je svojim vojnicima da je pređu, pa je njegova vojska počela da je prelazi kao da hodaju po samoj zemlji. Kada su to vidjeli Perzijanci, nisu vjerovali svojim očima, pa su povikali: “Tako nam Boga, mi se ne borimo protiv ljudi već protiv džinna.” Brzo su napustili grad Madain koji je olahko pao u ruke pobjedonosne muslimanske vojske.
O ummete, raduj se i budi strpljiv!!! Inšallah, ponovo ćeš postati supersila.
Abdullah ibn Amr ibn El-‘As, radijallahu anhu, kaže: “Jednom prilikom smo bili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nešto pisali, kada ga neko upita: ‘Koji grad će prvo biti osvojen, Carigrad ili Rim?’ ‘Heraklijev grad će biti prvi (tj. Carigrad)’ – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Ahmed)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Allah, dželle-šanuhu, mi je pokazao cijelu Zemlju. Vidio sam njen krajnji istok i krajnji zapad. Pokazano mi je da će moj ummet dostići do krajnjih granica istoka i zapada.” (Muslim)
U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, krajnji istok je bila Kina, dok jekrajnji zapad bila Francuska. Historija je svjedok da islamsko osvajanje nije stiglo tako daleko. Međutim, to će se dogoditi u bliskoj budućnosti kada Allah, subhanehu ve te’ala, ponovo obraduje ovaj ummet slavom, ugledom, pobjedom i čvrstim položajem na zemlji, inšallah (ako Bog da).
Imam Šafija je jedne prilike rekao: “Svi ljudi su poput mrtvih, osim onih koji posjeduju znanje. Svi oni koji posjeduju znanje spavaju, osim onih koji čine dobra djela. Svi oni koji čine dobra djela sami sebe zavaravaju, osim onih koji su u tome iskreni, a oni koji su iskreni uvijek su zabrinuti za svoje stanje!”

Autor: Fahir Nicević, Revija Sandžak, broj 188.

Istina o Koka koli

Poslije gugla i epla koka kola je najpoznatija marka na svijetu. Tri hiljade različitih proizvoda prodaje koka kola. Od toga pet stotina različitih vrsta pića. Aktivna je u preko 200 država. Čak preko 700 hiljada ljudi radi za koka kolu. Dakle, Kola je jedna vrsta sile. Sila koja u svijetu ima prilično dobar imidž.
Kola je bila dozvoljena za vrijeme nacističke Njemačke. Nacisti ne da su samo voleli, već su i trpjeli to piće. Za sve vrijeme njihove vladavine Kola nije bila zabranjena u Njemačkoj. Kažu da je Kolu pio čak i Hitler u svojem privatnom bioskopu. To makar kaže novinar Mark Pendergrast iz Amerike. Kola je od sto hiljada gajbi 1933 godine prešla na preko četiri ipo miliona prodatih gajbi 1939. Pila se za vrijeme trajanja olimpijskih igara 1936 ili na sednicama nacista. Bilo je reklama u novinama, reklama sa likom Hitlera, reklama sa kukastim krstom. Nacisti su mislili da je to njihovo nacionalno piće.
Za vrijeme drugog svjetskog rata nestaje sirupa, i Kola daje hemičarima zadatak da osmisle nešto novo. I tada nastaje nešto što Koli donodi milijarde dobotka, a to je Fanta. Poslije rata Kola postaje još bogatija.
Često kolaju glasine kako kola rastvara meso, kvari zube i uništava kosti i stomak. Zanimljivo je da su ove glasine prvo pustili konkurenti ove firme i to Sinalco i Afri kola. Glupost je da kola uništava naš stomak, što se tiče zuba, naravno da kvari zube kao i svako drugo piće, ali činjenica jeste da Kola uništava kosti.
Fosfor je jedan od sastojaka kole, između ostalog fosfor možemo naći i u đubrivu. Fosfor ne dozvoljava ogranizmu da luči odnosno upija kalcijum. A kalcijum je jedan od osnovnih elemenata naših kosti. Ko pije mnogo kole može imati problema sa kostima, postoje i istraživanja koja pokazuju da ljudi koji piju kolu lakše lome kosti, nego ljudi koji manje piju kolu.
Ono što je mnogo manje poznato je da koka kolu sve češće tuže zbog kršenja ljudskih prava i zakona vezanih za zaštitu životne sredine. Kampanja Killer coke na svojem sasjtu nabraja sve što je vezano za to. Tamo ćete i naći prilično drastičan slučaj iz Kolumbije.
2001. godine je jedan veliki kolumbijski sindikat Kolu optuživao da je hapsila i ubijala određene vođe sindikata. To kaže jedan svjedok u dokumentarnom filmu The coca cola case. Zanimljiv dokumentarac koji bih vam preporučio, otvoreno govori o svim tim spletkama kole u Kolumbiji. Kola sama kaže mi smo firma sa sjedištem u Americi, Atlanta, šta naše sestre firme čine to nas se ne tiče. U Indiji je jedna sestra firma kriva za nedostatak vode. Tamo grade postrojenja koja stotine hiljada litara vode vučeu iz zemlje, to isto rade i u Indiji i Afrikanskim zemljama. Na to kaže Kola, mi ne uzimamo vodu, mi ljudima dajemo vodu tako što gradimo razne bunare, ali to je kap na vreo kamen. Na kraju kola uzima vise vode nego sto daje.
Još ima optužbi na račun Kole. Zlostavljanje radnika u Kini, zapošljavanje djece u el Salvador, ubistva u Guatemali, sve to možete pročitati na sajtu Kiler coke. Naravno šta je tu tačno istina, a šta ne, ne znamo tačno. Većinu slučajeva je Kola dobila na sudu. Ali činjenica je da Kola ima nacističku prošlost, da je to firma koja ne mari za zdravlje, da njene sestre firme čine sta hoće i da možda čak ubija ljude. Neki, radikalniji kritičari kažu, ko pije kolu pije krv.

Piše: Haris Ibrahimović, Revija sandžak, broj 188.

BUDUĆNOST PROFESIONALNOG NOVINARSTVA U SANDŽAKU – PREDSTAVLJAMO DŽANU DŽANKOVIĆ (SANDŽAK TELEVIZIJA)

Džana Džanković je mlada novinarka, voditeljica i autor nekoliko emisija na Sandžak televiziji od ove godine. Pored profesije, Džana je i student druge godine na katedri za bosanski i srpski jezik i književnost na Departmanu za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.
dzana-dzankovic
Od prvih dana studiranja, Džana pokazuje zainteresiranost za javnim nastupom, kroz mnoge univerzitetske aktivnosti i učešća u televizijskim emisijama afirmativne Sandžak televizije koja ima suradnju sa Univerzitetom u Novom Pazaru u sferi pružanja podrške mladima koji žele da predstave svoja umijeća i talente široj javnosti. Praksa je pokazala da su se do sada mnogi studenti Univerziteta u Novom Pazaru uspješno afirmirali, a mnogi i bivali prepoznati po svojim vještinama, te svoj profesionalni radni angažman zasnovali upravo na Sandžak televiziji. Jedna takva priča veže se i za novo lice ove televizije – Džanu Džanković.
dzana-dzankovic
Džana je bila jedan od moderatora manifestacije “Dan Univerziteta u Novom Pazaru“ 04.05.2016. godine u Velikoj Sali Kulturnog Centra u Novom Pazaru. Vođenjem programa i učešćem u ogranizaciji ovog velikog događaja u Sandžaku, pokazala
je svu profesionalnost koja je po ocjeni svih prisutnih, a posebno stručne javnosti bila dobra uvertira za njen profesionalni angažman.
Džana je posljednjih mjeseci vrlo vrijedna i na polju novinarstva. Radila je reportaže, intervjue, istraživanja, te postala jedna od najaktivnih na tom polju u Sandžaku. Džana je, također, jedan od voditelja Dnevnika Sandžak televizije.
dzana-dzankovic
Svojim idejama doprinijela je kvalitetu sadržaja Sandžak televizije, kroz tri autorske emsije: “Magazin”, “Knjiga je moj najbolji prijatelj” i “Naši mališani”.
EMISIJA „MAGAZIN“
Emisija „Magazin“ bavi se aktuelnim temama i događajima. Šta to znači? Emisija ima za cilj obrađivati pitanja koja su bitna za širu javnost. Politika, društvo, kultura, turizam, ishrana i zanimljivosti čine osnovu ove emisije. Naime, emisija nije usmjerena u jednom pravcu već mnoštvo pravaca zapravo privlači ovaj tip emisije. Magazin raspravlja aktivne teme današnjice.
„KNJIGA JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ“
Emisija „Knjiga je moj najbolji prijatelj“ bavi se promocijama knjiga, razgovorom o djelima velikana ali i o novim djelima koje izdaju novi pjesnici. Osim toga ova emisija je edukativnog karaktera jer podržava i obuhvata sva nova dešavanja u čijoj osnovi su književne večeri, čitanja, takmičenja u osnovnim, srednjim školama ali i takmičenja na fakultetu, prezentira kolumne i daje prostor onima koji se bave kritičkom svijesti.
„NAŠI MALIŠANI“
Emisija „Naši mališani“ je u biti dječiji jutarnji program koji se emituje subotom u 10h i 30min. a reprizira se nedjeljom u 18h i 30min. U okviru emisije postoje ustaljene rubrike:
1) Upoznajmo naše mališane
2) Mala škola engleskog jezika
3) Zdrava ishrana
4) O crtanim serijama

KRATKA BIOGRAFIJA
Džana Džanković je rođena u Istanbulu 1995 godine. Odrasla je u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Književnošću se bavi od malena. Takmičila se kroz osnovno i srednje obrazovanje. Uz to je i sportista. Bavila se košarkom u jednom od najpoznatiji bosanskih klubova- Želji. U dvadesetoj godini seli se u Novi Pazar gdje upisujefakultet za bosanski i srpski jezik i književnost na Departmanu za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru. Džana Džanković od dvadesete godine radi kao novinar, voditelj i autor emisija na Sandžak televiziji. Pored toga, učestvovala u raznim projektima univerziteta.
Njen osnovni moto je: “Upornost je put do uspjeha ”

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 188.

ZALOG BOSNE TRAJNOM MIRU NA BALKANU – JEDINA DRŽAVA BEZ “VELIKODRŽAVNIH“ AMBICIJA

Nemiri na Balkanu koji traju preko jednog stoljeća ne mogu se riješiti jednim dokumentom, pa makar on bio i “svjetski”. Teško da bilo koja zemlja u svijetu koja je i sama imala imperijalističke ambicije u povijesti, može i sama razumjeti da takvih nema u vrtlogu sukoba između više država. Stoga je svjetska “politika pomirenja” uvijek bila na strani sile, jer se mir u svijetu teško rješavao “pružanjem dlanova”. Ali, svijet nikada nije ni mogao shvatiti zašto postoji kontinuitet sukoba na Balkanu, jer postoji jedna sasvim drugačija etiologija sukoba. Nisu to kapitalistički ili imperijalistički sukobi prisutni u sukobima poslije II Svjetskog rata, već inspirirani ili povijesnim mitovima o velikodržavlju ili stavovima o tradiocionalnim neprijateljstvima. Prvi princip je fragmentirana i iz konteksta izvučena povijest, a druga okolnost je motiv da se “nacionalno blagostanje” isključivo može ispostaviti u neutraliziranju drugoga. Otuda i ovoliko genocida na ovim prostorima.

Političke ambicije i motivi političkih preustroja u povijesti prostora Balkana nijesu bili daleko od ugledanja na svjetske imperije. Ako pogledamo povijest iza nas, srpsko-albanski i srpsko-hrvatski odnosi su se mijenjali kroz povijest i bivali su izvorima sukoba jer su postojala ili jednosmjerna ili dvosmjerna nastojanja da se jedan narod širi na račun drugog i da se teritorije jedne države proširuju na račun druge. Kobna brana izliva takvih dvosmjernih odnosa jeste nezahvalna geografija Bosne koja se nalazila između dvaju ovako burnih periodičnih politika njenih susjeda. I uopće se nije nikada mogla razumjeti suština Bosne u svjetskoj politici. Da li su Bošnjaci sa manjim dijelovima podrške drugih naroda, kao stožer zaštite Bosanske državnotvornosti i cjelovitosti bili promatrani kao neshvaćeni, jer nemaju slične ambicije ka “proširivanju na račun drugih”, velika je enigma. Jedno je jasno –  jedino Bosna nikada nije imala velikodržavne projekte. Zato oni koji su živjeli za Bosnu, a ne za velikodržavlje Bosne na račun drugih, ne nose breme tereta zločina, genocida, konc-logora i njihovo tle ne počiva na masovnim grobnicama. Ali, i taj civilizacijski zalog malo je jasan svijetu i dan danas. No, to je jedini zalog opstojnosti njene opstojnosti kao države.

Mi smo shvatili da se nijedna “velika” država nije mogla stvoriti na Balkanu. Nijesmo sigurni da ne postoje glave koje nijesu spremne da pokušaju ostvariti “nesotvareno”. Bosna takvih snova nema. Nikada ih nije imala. Nikada ih neće ni imati. Iz Bosne dolazi glas razuma koji bi ostali morali slijediti. O miru danas teško da može govoriti svijet. Teško, pogotovu iz razloga što je sve vise rata. Teško da bilo ko može na ovim prostorima predložiti model trajnog mira. Teško da iko od vinovnika međusobnih sukoba može imati tih kapaciteta da predloži model trajnog pomirenja, jer to bi definitvno značilo gašenjem pomenutih ambcija. To može samo neko lišen istih. Stoga, Bosna je jedini faktor i primjer mira.

Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak, Revija Sandžak, 188. broj