SAMOBITNOST I SAMOPOŠTIVANJE SU TEMELJI NAŠEGA OPSTANKA

Bošnjačka povijest je isprepletana previranjima unutar i izvan granica matičnih prostora Bošnjaka, koje su sa istim imale uzročno-posljedičnu vezu, te skretale tok sudbine ovog staroevropskog naroda. Prva velika stradanja Bošnjaci su doživjeli od sredine i kraja XVII vijeka, te u XVIII, XIX, i na koncu, XX vijek je počeo i završio se stradanjem tog naroda. Kobne okolnosti sa sredine XIX vijeka, masovna stradanja i protjerivanja Bošnjaka sa matičnih prostora, samo su išle u korak sa ispisivanjem velikog testamenta predaka svih bošnjačkih neprijatelja da isti uguše. Onoga trenutka kada su aneksirali i dočekali “na tacni” nespremnu državu Bosnu, neprijatelji su njenom narodu ukinuli institucije, jezik, izbrisali naciju, nametnuli nove okolnosti u kojima je jedna od najstarijih država Evrope trebala postati historijska činjenica čiji rodni list treba pretvoriti u pepeo. Dosta je bošnjački narod muka vidio, te obezglavljen lutao u balkanskim ratovima, pa i prvom i drugom, ginući za tuđe ideale, nadajući se da svoje živote polaže za civilizacijsku stvar. Možda i jeste, tako svjestan svoje historije, kada je za u vijekovima unazad prosipao svoje kosti od Persije do Beča, pa na frontovima beogradskih tvrđava i sve do neupitne odanosti antifašizmu, kada je stvarao Jugoslaviju, koja, historija će to posvjedočiti, nikada ne bi postojala da se ovaj narod nije odlučno priklonio borbi za njenim stvaranjem. Mogli bi da analiziramo sve moguće okonosti i uvjete nastanka svih kobnih događaja, da kunemo ili krivimo druge. Da bezgranično proklinjemo godine ukidanja bosanske autonomije, aneksije, ukidanja jezika, zabrane ili preimenovanja nacije, otkidanjima teritorija, te sve te godine kada smo se na popisima stanovništva mogli izjašnjavati kao lijevi, desni, ili kao “neopredijeljeni”. Skupo smo platili sva previranja, sve ratove, kako one koji su bili upereni protiv nas, kako one u koje smo ulazili u odsustvu mogućnosti, ili svijesti da se borimo za svoje interese, a ne za tuđe. Tako su Bošnjaci u svim kritičnim trenucima radili, bivstvovali i za svoje žrtve bili ili kažnjeni ili im se uzvraćalo nezahvalnošću. Zapravo, sve što su u trenucima kada se na njih gledalo kao bezličnu masu uradili, ne samo da nije nagrađeno, već je bilo i pogubno. Žrtva za sve interese osim svojih, bila je stvaranje sebe žrtvom. To je trajalo sve do presudnog časa, onog kada je buđenje moralo nastati, jer je posljednji testament svih neprijatelja Bošnjaka glasio: “Muslimanski (Bošnjački) narod u netanak!”. Dobro je, Allahu Svevišnjem zahvala pripada. Nijesmo nestali! I ne samo to, povratili smo pravo na svoju bitnost. Nijesu pocijepali Bosnu ni 1939-te, nijesu ni 1992. godine. Ni sav taj licemjerni svijet koji je kao kamen gledao, vjerovao, a neki crni dio svijeta i vjerovao u crne pronoze o našem nestanku. No, Božija je uvijek posljednja.
Odsustvo bošnjaštva nas je skupo koštalo.
Skupo nas je koštalo odsustvo institucija. Našega jezika. Našega imena. U konačnici, odsustvo naše svijesti bez ulaženja u to da li je to moralo tako ili nije. Bili smo najlojalnija braća Turcima, vječito zahvalni što su našu herezu pretočili u časni islam. Možda, ispunjeni nabojem islama, koji neuporedivo više duhovnosti i identitetske osjećanosti donosi od pripadanja bilo kojoj naciji, nijesmo baš shvaćali da i nacija sačinjava nukleus ličnog i kolektivnog identiteta, jer i među muslimanima postoje različite kulture, jezici, tradicije, pa samim tim i nacije ili narodi, koji u vremenu koje je tada nadolazilo, u sustavu kakav se stvarao na tlu Evrope, značio je ključnu odrednicu i konačna kretanja jedne bliske i spontane budućnosti. Čini se da su Bošnjaci u bar tri vijeka unazad dosta uspavali i prepustili, pa neka nam veliki dokaz tome bude pokret Husein-kapetana Gradaščevića koji je tada, negdje na polovici vidio kuda sve to vodi. Što se drugog i najdramatičnijeg perioda tiče, Bošnjaci su pola vijeka gradili Jugoslaviju, bili epicentrom komunizma i predodređeni za popunu asimilaciju, pa ni to nije bilo dovoljno da bi se i kao takvi sačuvali namjera da ni kao takvi ne postoje. Dakle, kada bi gledali sve periode odsustva borbe za svojei borbe za nešto tuđe, Bošnjaci su bivali kažnjeni, ili je pak njihova uloga bila obezvrijeđivana ili brisana.
U posljednjih četvrt vijeka praćeni svim epohalnim i spontanim organiziranjima Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije, postavljeni su temelji trajnog rješenja njihovog trajnog egzistencionalnog i nacionalnog pitanja. Bošnjaci su silom prilika vraćali svoje ime, naciju, jezik, branili svoju državu i osnivali pojedine institucije nakon preko stotinu godina. Bošnjaci, kao i na početku ove najdramatičnije, ali sa druge strane i najsvjetlije četvrtine jednoga vijeka, moraju kao i tada, i sada bezpogovorno stati i susdjelovati kroz sve svoje naučne, obrazovne, političke i druge institucije u kojima će kvalitet svoga djelovanja i egzistenciju na svojim matičnim prostorima, ali i u emigraciji podizati na najviši mogući nivo, podvučenim slovom svog historijskog postojanja, bitnosti i samobitnosti, a sve u cilju da najprije nikada ne budu životno ugroženi, pa zatim razvijene svijesti koja nikada neće dozvoliti da bude ugrožena.
Obaveza jednog Bošnjaka je da ističe svoje bošnjaštvo.
Svaki Bošnjak mora glasno i jasno reći, a ponajprije znati i poštovati svoju historiju koju su pisali njegovi preci, a ne drugi, za korist drugoga. Svaki Bošnjak mora nametnuti drugome da ga poštuje sa nultom granicom tolerancije prema nametanju historije i uloge Bošnjaka u njihovoj povijesti. Svaki Bošnjak, mora biti Bošnjakom i takvim se predstavljati na svakom koraku i u svakoj sredini, bez obzira bila ona većinska ili nanjinski bošnjačka. Svaki Bošnjak, sada kada skoro da na svim teritorijama na kojima ima utjecaja da kreira svoju sudbinu, mora svoj jezik čuvati, kako formalno, tako i neformalno – kako izjašnjavanjem da se njime služi, tako i očuvanjem istoga i govorom svojih predaka. Svaki Bošnjak, a ne bi se time razlikovao od svojih susjeda, mora imati vlastiti pogled na događaje sa nultom granicom tolerancije u nastojanjima drugih da nasjedne ili mu se nametne iskrivljena slika o njegovom narodu, njegovom nastanku, porijeklu i osnovanosti za trenutnim postijanjem. Svaki Bošnjak mora učestvovati u političkom životu svoga naroda, na način da pripada onim redovima koji najprije u svom djelovanju zastupaju očuvanje, nejgovanje i afirmaciju najvažnijih identitetskih nacionalnih vrijednosti. Svaki Bošnjak, bez obzira na društveni status, ulogu ili kakvu drugu odrednicu, mora imati na umu da je bošnjaštvo temelj identiteta opstanka, kako njega kao jedinke, tako i kolektiviteta. Samo takve svijesti, svaki Bošnjak, kao jedinka, a cijeli narod u cjelini, može izbjeći iskušenja koja su nametana stoljećima unazad.
Poštuj sebe da bi te drugi poštovali.
Niko ne poštuje onoga ko sam sebe ne poštuje. Niko ne prepoznaje onoga ko sam sebe nije prepoznao. Zato, poštujmo i prepoznajmo sebe trajno, kako bi trajno izbjegli sve drame iz prošlosti i kao jaki I nacionalno svjesni, krenuli putem razvoja i ponude naših vrijednosti na prihvatanje drugima u odsustvu vrijednosti kojima svjedoči jedna nova epoha. Mi se, na kraju, imamo čime ponositi i šta za ponuditi.

Piše: MSc. Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak

KOME SMETA BOSANSKI JEZIK, SMETAJU MU I BOŠNJACI!

Posljednjih godina, svjedoci smo velikih iskoraka u političkoj komunikaciji naroda na Balkanu. Tu političku komunikaciju inicirala je zajednička opredijeljenost naroda za jedinstven stav da je jedina budućnost svih država put ka Evropskoj Uniji. U tome je dosta doprinijelo prihvaćanje zakonodavstva i procesi implementiranja. Jasno su sve države opredijeljene za poštivanje prava, prije svega građana, jer su građani jedne države jednaki, pa zatim njihova obilježja prema narodnosti, jeziku, vjeri, te kulturološkom, tradiocionalnom i povijesnom pitanju. Otuda, priznata su prema ustavima svih država ostala prava koja sljeduju narode, bez prigovora elemenata izvršne vlasti u svakoj državi ponaosob, što je, svakako, iskorak dalje u etabliranju vrijednsoti koje doprinose daljem razvoju ovog regiona u jedinstvenome stavu i želji za pripadanjem evroskoj porodici naroda.
Kako su tekli pozitivni procesi, tako su se javljali i oni koji bi te procese rado osporili, usporili ili ukidali. Primjer koji dobro svjedoči u korist tome jeste pojava eksponenata i recidiva prošlosti, kojima iz nerazumnih razloga smeta stanje novonastalih prilika. Konkretno, posljednjih godina se na primjeru negiranja bosanskog jezika na ovim prostorima, otišlo toliko daleko, da neke institucije i neki samoproklamirani ili naručeni stručnjaci su po svaku cijenu nastojali otrovati javnost i širiti mržnju prema Bošnjacima.
Bosanski jezik je historijska činjenica, koja čak i prevazilazi namjere bilo koga da o njemu govori bez historiske odgovornosti u svakom trenutku, jer se sa vijekovima postojanja jednog jezika ne može igrati, kao što se historija, zapravo nikada ne može izmijeniti. Oni koji nastoje negirati činjenice, nastoje negirati historiju. Nažalost, bosanski jezik jeste bio odsutan kada je nasilno ukinut, ali se vratio u vrijeme kada se Bošnjacima htjelo oduzeti i posljednje što im je preostalo, a to je – goli život. Zato, bosanski jezik za Bošnjake predstavlja nukleus identiteta i opstanka, pa se jasno vidi da su namjere o preinačavanju ili negIranju imena jezika u današnjici, zapravo, iste one namjere za fizičkim uklanjanjem Bošnjaka. Otuda sva hajka na bosanski jezik, jer se iza toga kriju namjere inficiranja svijesti drugih naroda prema Bošnjacima i vraćanje otvorenog neprijateljstva prema njima, kao u krvavim vremenima prošloga vijeka. Prema tome, kome danas smeta bosanski jezik – smetaju mu i Bošnjaci!
Ko to sebi daje za pravo da danas negira činjenicu da bosanskim jezikom se služi oko tri miliona Bošnjaka i drugih naroda na Balkanu? Ko sebi daje za pravo da donosi zaključke o drugome, zaobilazeći istoga i nameće sebe kao nekoga ko o tome odlučuje, pri tom izbjegavajući susret sa onima o kojima govori, jer je svjestan da time samo sebe može diskreditirati i omalovažiti? Lahko je širiti zarazu mržnje ako se odbija susret sa istinom i ako se odbija susret da se govori sa stranom o kojoj se govori. U tome su se nenadmašni negatori bosanskog jezika dobro otkrili. Uostalom, Bošnjaci danas imaju toliko institucija, naučnih djelatnika, biblioteka, publikacija, ali i političkog potencijala za rješavanjem takvih pitanja, da više nikome ne pružaju prostora da među njima širi smutnju, već da samo može djelovati tako da sa distance provocira i širi mržnju. Hrabrost negatora bosanskog jezika se najbolje vidi u njihovim odbijanjima da se predstave za naučnim stolom, sa onima o kojima govore, a ne sami u svom hermetički zatvorenom svijetu zavještani povampirenim idejama prošlosti, od čijih djelovanja danas liječe rane više pripadnici njihovog naroda, nego li bilo ko drugi. Jasno je zašto odbijaju susrete, jer tako odbijaju poraz. Jasno je i zašto rade to što rade, jer nove prilike ih ostavljaju bez posla, a njihov posao je proizvodnja sukoba.
Bezvrijedno je pominjati sva ta imena i institucije koijh smo se u posljednje vrijeme dosta nagledali i naslušali, iz jednog prostog razloga – njihovo mišljenje nam uopće nije bitno, iz razloga što, na njihovu žalost, niti oni odlučuju u naše ime, niti mogu utjecati na to da li će bosanskog jezika biti ovakvog ili onakvog, jer to od njih ne zavisi. Postoje ustavne, zakonske i ostale obaveze, koje poštujemo i slijedimo. Čvrsto smo oprijedjeljeni za budućnost bez sukoba, za budućnost zbližavanja u kojoj ćemo jedni druge priznavati i poštivati, jer naša Bošnjačka tradicija to od nas zahtjeva!
Naša je poruka da svi narodi na Balkanu moraju prihvatiti da dijele isti životni prostor i da su različiti. Svi moraju prihvatiti da postoji drugo i drugačije, a prihvatiće ako budu učili da to postoji i da je jedina realnost i budućnost. Svako ko nastoji da negira nekome neku od temeljnih vrijednosti identiteta, nastoji ga ugroziti. Nema budućnosti ako se međusobno ugrožavamo. Nema budućnosti ni ako, kad se već po srodnim jezicima razumijemo, ne nastojimo bolje razumjeti i ići u susret jedni drugima. Ali, nećemo se nikada razumjeti ukoliko se jedni drugima povinujemo ili ustupamo interesima jednih prema drugima. Hajmo se najprije priznati, bez da to priznanje znači nečije ukidanje. Ostanimo različiti i naviknuti na različitosti koje ćemo prihvatiti, jednom i za sva vremena!

Piše: Dženis Šaćirović, Reevija Sandžak broj 191-192.

NEPOZNAVANJE/NEPRIZNAVANJE ETIOLOGIJE SUKOBA NA BALKANU – PROBLEM TRAJNOG RJEŠAVANJA

Ako pratimo političke prilike na zapadnom Balkanu u posljednih nekoliko mjeseci, svjedoci smo da su narušeni do te mjere da se mogu poistovijetiti sa onima sa kraja osamdesetih godina, te početkom krvavih devedesetih. Naime, ista ili veoma slična retorika vlada. Oko političkih pitanja i unutarnjih previranja u državama Balkana, polemiziraju sve strukture stanovništva, pa se refleks stavova političara i stavova iz medija uzima u obzir kao općenito mišljenje masa. Mnogi su radikalne poteze svojih predstavnika ili načina za njihovim rješavanjem, uzeli kao konačno i jedino izvodljivo. Postavlja se pitanje koliko je politika rješavanja sukoba moguća ako je u simbiozi sa dnevno političkim zbivanjima te stjecanjem političkih poena. Ima li šanse za rješavanjem starijih komflikata ukoliko se permanentno otvaraju novi koji bacaju “pijesak preko prašine” starih? Očigledno nemoguće.
Nije moguće pokrenuti zdrave odnose u društvu ukoliko se stavovi i mišljenja pojedinaca reflektiraju kao stavovi i mišljenja naroda iza čijeg imena ti pojedinci istupaju, ili u još boljoj varijanti “kriju”. Balkan nije trusno područje, koliko su “trusne” politike u sprezi sa ličnim ambicijama političara, ili tobože, inspiratora politika sakrivenim u odijelima univerzitetskih profesora, akademika i ostralih znanstvenika. Nije problem identiteta Balkanskih naroda ključni problem. Tačno se zna koji narod kojoj etnogenezi pripada. Problem je što imperijalistička politika, nastala napuštanjem ovih prostora jedne velesile, Osmanske imperije, iza sebe je ostavila nenaviknute narode da prihvate jedni druge, naročito ako se govori s aspekta uređenja novonastalih država poslije slijeda pomenutih događaja.
Uzroci sukoba su ili imperijalističke ili asimilatorske prirode – želje i volje za pokoravanjem naroda koji se smatrao ili stranim elementom, uzurpatorom ili, pak, naroda čije se porijeklo prisvajalo, ali jedan paradoks, zapravo – paradoks genocida, ne uvjerava da se politika “namjetanja” ili “vraćanja u redove” svoje vjere i nacije, mogla na taj način sprovoditi. Zapravo, svako nepriznavanje naroda bilo je uvod u genocid i agreciju prema drugome.
Kada govorimo o postupcima određenih naroda da izraze svoje teritorijalno samoopredjeljenje, možemo, također, reći da se uzimaju u obzir dva aspekta: imperijalističke pobude i ugnjetenost nacionalnog bića od strane većinskog naroda. Prateći dešavanja i ispisivanja novih granica na Balkanu, ne može se zanemariti jedna bitna činjenica, a to je da se ova dva elementa stvaranja nacionalnih teritorija ne mogu uzeti kao isti standard.
Otuda, za kriva tumačenja i stavove pojedinih kreatora raznih asimilatorskih i genocidnih politika u prošlosti, jedan narod prema drugom narodu ne može, niti smije osjećati animozitet u mjeri ličnog i kolektivnog odobravanja tih postupaka. U kontekstu jedne epohe, koja je rezultat eskalacije sukoba u odnosima dva naroda, ne može se problemu neprijateljstva pristupiti niti selektivno, niti sa prikazivanjem samo “svoje istine”, bez da se čuje i druga strana koja svoje postupke temelji na faktima historije, koja se od drugog skriva pod plaštom stvaranja jednoumnog nacionalizma koji je u službi argumenta vladajućih političkih i ostalih garnitura koje održavaju poredak.
Vakumirana svijest naroda na Balkanu, nepoznavanje izvora sukoba, te trenutačne situacije u kojoj su svi narodi nezadovoljni kako položajima unutar svojih država, tako i utjecajima izvana, ne može biti trajni model razumijevanja sukoba. Ono što posebno daje na značaju proučavanju svih sukoba je, upravo, nepoznavanje istih. Poznavati etiologiju sukoba i manifestiranja tih sukoba, moguće je ostvariti samo poznavanjem historije. I to revidirane, na historijskim činjenicama utjemjeljene i prihvaćene.
Prihvatiti historiju baziranu na činjenicama, znači prihvatiti lijek protiv sukoba.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 190 broj

85 GODINA REVIJE “SANDŽAK”

PROGLAS Revije “Sandžak” iz 1932. godine: „Sandžaklijama i prijateljima Sandžaka“: „Potreban je bio odavno jedan list u kome bi našao pisanog izlaza cio javni život našega Sandžaka. Potrebno je podstaći ljude da nekakav kulturno značajan posao otpočne. Potrebno je bilo da se naši školovani ljudi zainteresiraju za javne poslove rodnog kraja, da se unese nešto duhovnog života u naše zaspale gradove i prošire pokret na naše sandžačko selo. Zbog toga je pokrenut list ‘Sandžak.’ Poreknut ne da on sam sve to sredi, nego da pomogne, ponegdje podstakne, dovede u međusobnu vezu one koji to hoće da rade…“
Ove godine, tačnije 1. februara, navršava se 85 godina od objavljivanja prvog broja najvećeg lista u historiji ovih prostora. Revija “Sandžak” je fenomen kakav nije zabilježen do današnjih dana, a uloga koju je ovaj medij imao, kroz svoj diskontitunitet pojavljivanja, ostavio je neizbrisiv trag na polju novinarstva, ali i sveopće uloge u svim kritičnim vremenima u Sandžaku.
Podsjećanja radi, Revija “Sandžak” je objavljivana u periodima: 1932-1938, 1944-45, 1990-91, 1992-2001, 2011-2015, i uspostavljena pod novim rukovodstvom 2016. godine. Promatrajući godine izlaska, ovaj fenomen nazvan “glasom istine i pobune”, vjerovatno najvrijednijeg urednika prof. dr. Šefketa Krcića, nesumnjivo je u nekim godinama svog djelovanja, predstavljao i jedini izvor normiranog medijskog izvještavanja u vihoru nevolja naroda Sandžaka. Podsjećanja radi, Sreten Vukosavljević, svoje političke i društvene stavove, uprkos volji režima tadašnjeg državnog ustrojstva, deklarirao je u Revija “Sandžak” po cijeni pune odgovornosti i odmazde. Milivoje Žugić je, tijekom,
Kroz ovaj hronološki leksikon kulturnih i političkih događaja u Sandžaku, prošla su sva imena. Gotovo da ne postoji ime u politici i kulturi da nije u određenom periodu bilo prisutno u Reviji “Sandžak”. Svi su u ostavili traga, kako u svojim deklariranjima u sferi politike, tako i u izvještajima o aktivnostima na svim društvenim poljima. Revija je, stoga, i svojevtsno vjedočanstvo koje sa sobom nosi neizbrisiv trag svih ljudi i vinovnika događaja.
Za ovo glasilo možemo slobodno reći da je bilo u fokusu borbe sa tri najveća režima koji su za prostor i narod Sandžaka bili naročito destruktivni: Karađorđevićev, Miloševićev i Tadićev. Zamislite samo, tu ključnu ulogu koju u teškim vremenima na sebe preuzima grupa odgovornih ljudi. Odgovornih prema sebi, svom narodu i vremenu, a pored toga hrabrih i ljudi na strani istine.
Sa Revijom “Sandžak” je teško trgovati argumentima, jer njena arhiva govori i svim događajima. Ona je zabilježila svaki duh teških vremena, a ako govorimo o historijskoj ulozi na prostoru Sandžaka i Srbije, možemo reći da je tijekom devedesetih godina bila i jedino svjetlo istine na ovim prostorima. Plasiranjem istine u ono vrijeme, zabranama, zaplenama, zastrašivanjima, ucjenama, prijetnjama, te sudskim proganjanjima uredništva i ostalim metodama ugrožavanja prava na pisanju istine, Revija “Sandžak” je oličenje istrajnosti, ali i vječite potrebe da se pojavi i obavlja svoju ulogu. Možemo sa ponosom reći da je ovaj medij izdržao sve nedaće, nepravde i ostao ono što je od samog početka i bio – simbol Sandžaka i najveće ime pod nebom sandžačkog novinarstva.
U ime uredništva Revije “Sandžak”, svim Sandžaklijama – Bošnjacima, Srbima, Crnogorcima i Albancima, čestitam Dan Sandžačkog novinarstva.

Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak, 189. broj

ZALOG BOSNE TRAJNOM MIRU NA BALKANU – JEDINA DRŽAVA BEZ “VELIKODRŽAVNIH“ AMBICIJA

Nemiri na Balkanu koji traju preko jednog stoljeća ne mogu se riješiti jednim dokumentom, pa makar on bio i “svjetski”. Teško da bilo koja zemlja u svijetu koja je i sama imala imperijalističke ambicije u povijesti, može i sama razumjeti da takvih nema u vrtlogu sukoba između više država. Stoga je svjetska “politika pomirenja” uvijek bila na strani sile, jer se mir u svijetu teško rješavao “pružanjem dlanova”. Ali, svijet nikada nije ni mogao shvatiti zašto postoji kontinuitet sukoba na Balkanu, jer postoji jedna sasvim drugačija etiologija sukoba. Nisu to kapitalistički ili imperijalistički sukobi prisutni u sukobima poslije II Svjetskog rata, već inspirirani ili povijesnim mitovima o velikodržavlju ili stavovima o tradiocionalnim neprijateljstvima. Prvi princip je fragmentirana i iz konteksta izvučena povijest, a druga okolnost je motiv da se “nacionalno blagostanje” isključivo može ispostaviti u neutraliziranju drugoga. Otuda i ovoliko genocida na ovim prostorima.

Političke ambicije i motivi političkih preustroja u povijesti prostora Balkana nijesu bili daleko od ugledanja na svjetske imperije. Ako pogledamo povijest iza nas, srpsko-albanski i srpsko-hrvatski odnosi su se mijenjali kroz povijest i bivali su izvorima sukoba jer su postojala ili jednosmjerna ili dvosmjerna nastojanja da se jedan narod širi na račun drugog i da se teritorije jedne države proširuju na račun druge. Kobna brana izliva takvih dvosmjernih odnosa jeste nezahvalna geografija Bosne koja se nalazila između dvaju ovako burnih periodičnih politika njenih susjeda. I uopće se nije nikada mogla razumjeti suština Bosne u svjetskoj politici. Da li su Bošnjaci sa manjim dijelovima podrške drugih naroda, kao stožer zaštite Bosanske državnotvornosti i cjelovitosti bili promatrani kao neshvaćeni, jer nemaju slične ambicije ka “proširivanju na račun drugih”, velika je enigma. Jedno je jasno –  jedino Bosna nikada nije imala velikodržavne projekte. Zato oni koji su živjeli za Bosnu, a ne za velikodržavlje Bosne na račun drugih, ne nose breme tereta zločina, genocida, konc-logora i njihovo tle ne počiva na masovnim grobnicama. Ali, i taj civilizacijski zalog malo je jasan svijetu i dan danas. No, to je jedini zalog opstojnosti njene opstojnosti kao države.

Mi smo shvatili da se nijedna “velika” država nije mogla stvoriti na Balkanu. Nijesmo sigurni da ne postoje glave koje nijesu spremne da pokušaju ostvariti “nesotvareno”. Bosna takvih snova nema. Nikada ih nije imala. Nikada ih neće ni imati. Iz Bosne dolazi glas razuma koji bi ostali morali slijediti. O miru danas teško da može govoriti svijet. Teško, pogotovu iz razloga što je sve vise rata. Teško da bilo ko može na ovim prostorima predložiti model trajnog mira. Teško da iko od vinovnika međusobnih sukoba može imati tih kapaciteta da predloži model trajnog pomirenja, jer to bi definitvno značilo gašenjem pomenutih ambcija. To može samo neko lišen istih. Stoga, Bosna je jedini faktor i primjer mira.

Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak, Revija Sandžak, 188. broj

BREME DOSTOJANSTVA I SAMOBITNOSTI

Izvori kontinuiranih sukoba na Balkanu često izgledaju kao nepresušni. Nije svaki narod kao bošnjački te sreće da se ne napaja sa tog izvora. Dok su sve Balkanske države u posljednjem stoljeću nastojale da se učine većim, ili u prefiksu “velikim”, Bošnjaci su htjeli samo ono što im pripada – ni pedalj manjega, ni pedalj većega. U najtežim povijesnim vremenima su vratili ono štom je oduzeto – ime i jezik, i to u miru trebaju sačuvati.
I te kako se nalazimo u vremenu negiranja nas samih od strane zlonamjernih nacionalista sa svih strana. Naravno, ne mogu nas negirati kao npr. 1948. i 1953. godine na popisima stanovništva, niti rušiti nam džamije kao što su činili pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća – to je više od nemogućeg. Mi imamo sve institucije od vrtića do univerziteta – od javnih glasila do Akademije nauka i umjetnosti. Imamo, dakle, sve resurse da radimo mnogo više, jer to od nas i okolnosti zahtijevaju, ne bi smo li bili kompletni kao i naši susjedi. Kada kažemo “kompletni” – mislimo na zaostatak od skoro cijelog stoljeća afirmiranja svoje kulturne i historijske baštine, pa i samog identiteta. Naš najveći problem nije što su nas drugi zaboravili, što su zaboravili ko smo i šta smo bili stoljećima i da smo živjeli sa sa njima. Naš je problem što je naša nacija, naš jezik i naša historija bila ukidana, preinačavana, poricana, satanizirana, itd. Ako pogledamo agresiju u Bosni, te zločine nad civilima u sjevernom i južnom Sandžaku tijekom devedesetih, nisu Bošnjaci ubijani zato što su Bošnjaci, već zato što su “turci”, “poturice”, “marsovci”, ili šta li već, ovi ili oni.. Dakle, ili neprijatelji ili izdajnici ili neko ko je “pao sa neba”.. Sve samo ne narod koji je ovdje živio i prije na svojim ognjištima i sa drugim narodima. Da su Bošnjaci bili Bošnjaci, tj. da im sila i nepravda nije ukidala da budu ono što jesu – Bošnjaci sa svojim jezikom i historijom koja ga pod tim imenom bilježi stoljećima unazad na ovim prostorima, ne bi im se niko mogao svjetiti za “kaznu bune protiv Dahija”, “presuđivati izdajnicima” ili “neutralizirati strana tijela”. Mi smo bez Bošnjaštva bili poput neke napuštene grupe griješnika sa kojima se sučeljava strašni sud. Zato u ovom vremenu, naše je breme dostojanstvo i samobitnost.
U prošlosti nećemo živjeti, ali zato u budućnosti hoćemo. Budućnost Balkana i svih naroda koji na njegovom tlu žive, budućnost je suživota, pomirenja i mostova. Aktivno ćemo učestvovati. Mi ćemo po našoj tradiciji postupati – poštivati drugoga i tuđe, ali, također, zahtijevati da budemo isto toliko ispoštovani. Svesrdno smo načinili sve korake pomirenja među narodima, a jedan od uvjeta pomirenja je međusobno priznavanje, te spoznaja o zajedničkih osobenostima, interesima i ciljevima. Priznanje – po sistemu ostavljanja osjećanja po strani i prepuštanja nauci. Poznavanje – po sistemu relevantnog, u odsustvu nagađanog. Rješenje – odgovorno, pravedno, u suglasnosti sa istinom. Tako mi vidimo novu eru međunacionalnih odnosa.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.