DVA VUKA

Nekada davno u jednoj čudnoj zemlji življahu dva vuka i jedno stado. Vukovi su bili jako halapljivi i ne mogahu da se dogovore ko je glavni. I tako oni odlučiše da se razdvoje i podijele u dve grupe… Ovaca je bilo puno pa su oba vuka lahko dolazila do sveze krvi i mesa. Ali kako su bili nezasiti i halapljivi ovaca je bilo sve manje i manje i sve teže i teže da se ulove. A i ovce Božijom voljom, dobiše svoga čuvara Vučijaka koji ih je uspešno branio od vukova.
I jednog hladnog i gladnog dana odlučiše vukovi da se ponovo ujedine…
Ali ovaj put prećutno i svaki za sebe se proglasiše za alfa mužjaka… I tako je onaj prvi čekao onog drugog, a onaj drugi ovog prvog da ga prati i sluša u lovu na ovčice.
Mada sada ovce poučene iskustvom i vidjevši da bez Vučijaka nemaju budućnosti odlučiše čvrsto da ih u odbrani od vukova predvodi Vučijak.
Vučijak videvši da su vukovi neodlučni i iznemogli jednog po jednog savlada i donese mir i blagostanje ovcama.

Autor: prof. Senadin Halitović, Revija Sandžak, broj 189.

MI NE VOLIMO SVOJU DJECU

Prvi je radni dan za škole u mom gradu posle produženog zimskog raspusta. Svi znamo i zašto je taj raspust i produžen.
Stižem po običaju malo ranije ispred predškolske ustanove na Hađžetu, da uzmem svoje dijete. Hladno je. Mrak je. Snijeg tiho pada.
Sjetih se svojeg školovanja. Sjetih se zbog toga što dva roditelja glasno razgovaraju o tome kako im je dijete kazalo da mu je jutros bilo hladno u školi. Nema grijanja. Da su ozebli. Ja slušajući to, u redu gdje zajedno čekamo naše najmilije, okrećem se ka njima i kažem im, glasno, “Vi ne volite svoju djecu”. I to ponovim nekoliko puta. Svi se okreću ka meni. Svi su to čuli, a ja ponavljam “Vi ne volite svoju djecu”. Čovjek poblijede. Kaže: “Da, upravu je, mi ne volimo svoju djecu”. Njegov sagovornik, dodaje: “Pa šta da radimo, nemaju za grijanje”. Ja odgovaram: ” Novac za škole stiže gradovima i općinama iz državnog buđžeta. Imaju novca za pjevače, a nemaju za osnovne uvjete, za normalo školovanje naše djece. Kako šta da radite, borite se za svoje dijete i ne čekajte da se neko drugi bori za vas”.
Vidim da sam se i ja, a i ostali roditelji uzbudili. Odlučujem da se ušutim. Dosta sam kazao. Ali u sebi nešto razmišljam, zašto taj roditelj nije ušao u školu sa svojim djetetom, škola je javna ustanova, pa da se i sam uvjeri, pa da i sam vidi gdje šalje svoje dijete, kome i gdje ga ostavlja. Valjda smo tako “dresirani” da ne smijemo ništa da znamo, pitamo, učinimo…
I tako dok se smirujem sjetih se restrikcije struje, mraka u školi, sjetih se da je i meni bilo hladno kad sam išao u školu. Sjetih se i ovih ratova. Svašta nešto se sjetih. To u trenutku prekide glas neke druge učiteljice, jer je “naša” u bolnici. “Mehmed” – ja se trgoh i javih. Preuzeh dijete. Vratih se u realnost.
Stigosmo kući, i kao po običaju, pregledah razne infomativne internet portale. Zapazih, za naš grad udarnu vijest, sliku, nekih vojnih oklopnih vozila koja su prošla gradom. I svatih da ni ja ne volim svoje dijete. Svatih da i njega čeka neka sudbina slična mojoj. Neki novi ratovi. Svatih da sam trebao i ja, kao što su moji drugovi koji su odavno otišli, da odem… Ali gdje?

Piše: Senadin Halitović, Revija Sandžak 189. broj

Potrebe, izazovi, problemi i rešenja, obrazovog sistema u Novom Pazaru

Želim našim čitaocima da prikažem stanje u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Novom Pazaru, radi poboljšanja istih. Svi smo svjesni da obrazovni sistem nije na zavidnom nivou.
U Novom Pazaru je nedovoljan broj obdaništa i predškolskih ustanova. Potrebno je izgraditi najmanje jos 3 nove predškolske ustanove. Program je potrebno prilagoditi bošnjačkoj kulturi i tradiciji.
U Novom Pazaru osnovne škole su prepune. Što i nije tako loše, ali nije ni produktivno, a to nam i pokazju rezultani minule mala mature. Puno faktora je tu. Samo neke ćemo navesti. Odjeljena u osnovnim školama dostizžu cifru i do 40 učenika po odjeljenju, što je jako loše po produktivnost i stečena znanja i vještine naše djece. Po zakonu je maksimalno 30, mada zbog tog sto smo MANJINA, odeljenja mogu da idu i do 28. E sad vidite, saberite, oduzmite, podijelite i vidite koliko bi smo imali još odjeljenja, a samim tim i još novih osnovnih skola, najmanje 3 i to velike skole koje su potrebne da se izgrade u Novom Pazaru. Izgradnjom 3 osnovne škole otvorilo bi se najmanje 200 novih radnih mjesta.
Imamo i problem implementacije bosanskog jezika u osnovnim i srednjim školama. Uglavnom zbog slabe i pogrešne informisanosti roditelja, a i zbog toga sto se direktori izvlače od nastave na bosanskom jeziku pod izgovorom da nemaju dovoljno učionica i prostora. I ovaj problem se rješava izgradnjom novih osnovnih i srednjih škola, a i boljom informisanošću šire javnosti.
Potrebna je veća kontrola prosvetnih inspektora u osnovnim i srednjim školama, jer javna je tajna da mnogi profesori zloupotrebljavaju učenike primoravajuči ih da dolaze kod njih na privatne casove. Ti časovi nisu nimalo jeftini, a što je još gore nista ih i ne nauče. Jedno od rješenja bilo bi da se Novi Pazar, Tutin i Sjenica osamostale od školske uprave iz Kraljeva i na taj način bismo imali česte i jednostavne posjete inspektora osnovnim i srednjim školama.
Bezbjednost učenika je na jako niskom nivou. Šta više, tako je obeshrabrujuća, jer učenici su često svjedoci i/ili akteri u nekom vršnjačkom nasilju kao što su tuča, vrijeđanje, ubistvo, a u poslednje vrijeme i sajber nasilje. Ovakvih situacija je sve više u i van naših škola. Da bi se ovaj problem, koji uopšte nije mali, riješio, u najmanjem slučaju, umanjio, potrebno je uključiti širu zajednicu. Prvo pomoći djeci, raznim radionicama i seminarima za prevenciju nasilja, pa onda roditeljima i starateljima, i naravno i nastavnicima koji su bitan faktor u vaspitanju i obrazovanju djece. Potrebni su besplatni seminari za sve nastavnike o prevenciji nasilja kod djece i svi drugi seminari kako bi se nivo znanja i vještina kod nastavnika, a i kod djece podigao na viši nivo.
Bitan faktor u vaspitanju djece jeste i posredna i neposredna okolina u kojoj djeca odrastaju i provode slobodno vrijeme. Jedan od negativnih faktora su kladionice, kockarnice i kaifici u kojima se služi alkohol, a koje se nalaze u blizini vaspitno obrazovnih ustanova. Ovi faktori su glavni izvori nasilja i problema i kod djece, a i kod šire zajednice. Zato je potrebno zakonskim sredstvma ograničiti domet i rad ovakvih objekata u blizini vaspitno obrazvnih ustanova. Moje je mišljenje da ovakve lokale treba zabraniti u krugu škole, čiji je prečnik najmanje 1000m.
Ulice koje vode do škola su izrazito nebezbedne iz više razloga. Prvo trotoari su nepropisno zauzeti što automobilima što tezgama i robom iz prodavnica. Drugo, djeca koja žive dalje od škole moraju na nekoliko mjesta prelaziti lokalne i regionalne puteve, kao sto je magistrala koja je jako nebezbedna. Jedno od rješenja jeste izgradnja novih škola i izgradnja nadvožnjaka iznad magistalnih puteva.

U srednjim skolama imamo dodatne probleme. Srednje stručne škole zbog nebrige države, lokalne samouprave i direktora imaju veliki problem u organizaciji praktične nastave. Praktična nastava zbog nedostatka materijalnih sredstava se i ne izvodi ili se izvodi po jako siromašnom programu. Danas je 21. vijek, to je vijek znanja, vještina i umijeća, i u ovom vijeku pogubno je da jedan učenik koji pohadja srednju stručnu školu, nju kada završi nije osposobljen da praktično primenjuje teorijska znanja. Ovaj gorući problem je potrebno pod hitno riješavati.
Novom Pazaru su potrebne savremene srednje stručne škole da bismo vratili stari industrijski sjaj, da bismo oziveli zanatsku djelanost, mala i srednja preduzeća.
Mnoge srednje i osnovne škole nemaju salu za izvođenje fizičkog vaspitanja. Ovaj problem ima jake posledice na pravilan psihofizički razvoj djece. I ovo je jedan od gorućih problema.
Vrijeme je da Bošnjaci dobiju prvu bošnjačku gimnaziju, u kojoj bi se nastava izvodila na bosanskom jeziku i čiji bi plan i program sadržao elemente bošnjačke kulture.
Poznato je da su Sandžaklije veliki građevinski graditelji zapadne Evrope, a i šire. Zato je potrebno izgraditi srednju građevinsku školu u Novom Pazaru.
Izgradnjom novih srednjih škola stvorilo bi se još 200 novih radnih mjesta. Poznato je široj javnosti da je Novi Pazar u samom vrhu po nezaposlenosti.
Nadam se da će ova analiza stanja u obrazovnim ustanovama u Novom Pazaru pomoći vlastodršcima kako na lokalnom tako i na državnom nivou, a i običnim građanima, da shvate potrebe i probleme s kojima se susreću učenici, nastavnici i roditelji.

Halitović Senadin, Revija Sandžak, broj 185.

Asfalt

Riječ asfalt je grčkog porijekla (Grč. asphaltos) i znači „bez padanja“. Čudan prijevod ima riječ asfalt, „bez padanja“. U našem narodu riječ asfalt ima drugačije značenje, a i prijevod. Asfalt znači sreća, budućnost, život, izbori, hrana, vlast…

Napravimo paralelu između stvarnog značenja riječi asfalt i značenja riječi u našem narodu. Asflat u stvarnom, normalnom i civilizovanom svijetu znači samo cesta, čvrsto tlo po kojem se gazi, vozi, živi, radi, voli…i ništa više. A u našem narodu ovo „bez padanja“ za vladajuću političku grupu ljudi znači „bez padanja“ sa vlasti. Opšte je poznato, izbore i glasove građana Sandžaka upravo dobijaju oni koji asfalt obećavaju, već 30 godina. Čudne li sličajnosti da prijevod riječi asfalt upravo znači „bez padanja“. Našem Sandžakliji, Bošnjaku, asfalt je jaram XXI stoljeća.

Naš narod u većini živi samo za asfalt. Ne pita naš narod kakvu vodu pije, a svi znamo da ispod tog tankog asfalta voda protiče kroz azbestne cijevi. Ne pita naš narod ko plaća taj asfalt, a svi znamo da ga baš mi, porezni obveznici Republike Srbije, plaćamo već jedno stoljeće. Ne pita naš narod da li se asfalt jede, a svi znamo da je asfalt produkt kamenog brašna i bitumena. Za hljeb je potrebno čisto bijelo brašno koje je produkt neke žitarice.

A opet i stalno asfalt pobjeđuje. Dokle to ne znamo, valjda kad se sve asfaltira. Mada ako samo za asfalt živimo strah me je da će taj asfalt pust ostat.

Senadin Halitović, Revija Sandžak 184.