„KADA STEĆAK PROGOVORI“ UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA NA PROSTORIMA SANDŽAKA JE OČIGLEDAN

Kamen na kome se može pročitati prava istina o životu Bošnjaka. Na njemu se u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti, njegova historija, rodovsko stablo, gruntovnica, ljubav prema ženi i baštini, čuđenje pred smrću i strah pred zaboravom. Njega su proklinjali, jerezom nazivali, ali svjedok ostaje da svjedoči postojanje nekog ko nije bio kao oni.
„Sinodik pravoslavlja“ (Trebnik manastira Svete Trojice kod Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske Akademije, LVI. Izdao Ljubomir Stojanović)
Na ovaj način se proklinjao onaj koji je ležao ispod stećka. Stećak je jedinstvena i značajna kulturno-historiska i umjetnička pojava. Pored nešto povelja, pisama i ostataka utvrđenih gradova vladara i feudalaca, oni predstavljaju vrlo važne i skoro jedine izvore i dokumente za upoznavanje historije našeg srednjeg vijeka. Ime stećak se odomaćilo kod obrazovanijih ljudi jednog dijela građana, dok ovaj nadgrobni kamen u pojedinim krajevima zovu i „mramori“,“mašeti“,“biljezi“. Nekropole stećaka u Sandžaku obično se nazivaju: „grčka“, „rimska“, „vlaška“, „jevrejska“, „ruska“ u nekim mjestima i „mađarska“ groblja. Često ih nazivaju i svatovska groblja o kojima možete čuti od građana jako lijepe legende. Razasuti skoro u svakom selu u Sandžaku dugo nisu bili u žiži javnosti. Rijetko su bili zanimljivi arheolozima i historičarima Srbije. Mnogi su samo odmahivali rukum na spomen stećaka uz poznatu riječ „jeres“. Da li ovaj kulturni spomenik Dobrog Bošnjanina, Bošnjaka, (Bogumila, Arijevca ili kako ih bilježe osmanski defteri Krstjanina) dugo nije bio uočavan iz prostog razloga jer se nije uklapao u svu onu historiju koja je do sada pisana o Bosni i Bošnjacima, ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Stećak obilježava grob naših predaka ali isto tako obilježava i granice srednjovjekovne Bosne i utjecaj bosanske vjere na tim prostorima. Nalazimo ih u dolinama, proplancima, najviše u šumama koje se prostiru oko sela u Sandžaku (svako selo ima svoje „staro selo“). Najčešće su klesani od vapnenca ali u nedostatku tog kamena korišćen je i onaj koji je bio dostupan majstoru, također i mnogo neobrađenih (amfornih) zbog nedostatka majstora vičnih tom poslu. Raznih oblika susrećemo na nekropolama širom Sandžaka u obliku sanduka, ploča, sljemenika sa posotoljem, u obliku ribe, kao i onih neobrađenih -amfornih. Činjenica je da oblika postoji mnogo isto kao i u Bosni. U određenim vremenskim i geografskim uslovima majstori su klesali karakteristične oblike i u tome iskazivali svoj majstorluk. Rijedak je stećak u obliku ribe kao što se nalazi na nekropoli u selu Tvrdoševo „latinsko groblje“. Razni ukrasi i reljefi se mogu naći na stećku, figure životinja, cvijeta, vinove loze, rozete, mjesec, pletenica, zvijezda, itd. Nikada u Sandžaku nije bilo onih koji bi pokrenulu akciju da se to kulturno blago zaštiti ili naučno obradi. Kao i sva ona kulturna blaga koja nijesu pripadala periodu vladavine Nemanjića ostala su nezaštićena. Poznato je da u svom putopisu prvi spominje stećke Slovenac Benedikt Kuripešić, na svom putovanju kroz Bosnu i Sandžak 1530. godine. Tek u XIX vijeku počinje zanimanje za ovu kulturnu baštinu u Bosni. Sandžak i dalje ostaje za putopisce i naučnike teritorija za koju niko nije zainteresiran osim onih koji istražuju i pišu o državi Nemanjića. Ozbiljno proučavanje stećaka na teritoriji Sandžaka nikada nije zaživjelo. Ni samo proučavanje stećaka u Bosni nije toga puno donijelo osim zaineteresiranost onih koji su izučavali oblik, kakva je šara na stećku ili natpis i na tome se sve završavalo. Od svih onih koji su se bavili stećkom posebno se može odati priznanje dr. Alojzu Benac. Nešto podataka o stećcima u Srbiji pružio je prof. S. Obradović (Opisanija okružja užičkog, Glasnik Društva srpske slovesnosti, sv. X, 1858, 296- 340.) Većini autora koji su se bavili stećkom pažnju je privlačila veličina stećaka i neobični oblici ovih nadgrobnih spomenika. Vrlo rijetko se ko od njih zadržavao da ih detaljno prouči i opiše. U njihovim radovima ima netačnih podataka, naročito u tekstu koji stoji na stećku, a i u opisu crteža ukrasnih i simboličnih motiva, tako da ih moramo sa oprezom koristiti. Njihova najveća zasluga je što su otkrili stećak i zabilježili njegovo postojanje i za to im moramo odati priznanje. O stećcima u Srbiji počinje se pisati tek poslije 1956. godine, dr. Mirjana Ćorović Ljubinković, Đurđe Bošković i Vojislav Korać u ediciji Arheološkog instituta SANU-a iz Beograda Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, te Vojin M. Ivanović u Glasnisku Etnografskog muzeja u Beogradu i dr. Milinko Filipović u Zborniku Saveznog instituta za zaštitu spomenika kulture u Beogradu i našim starinama u Sarajevu. Spomenuo bih ovdje i Miloša Milojevića koji je pisao o natpisima stećaka u Podrinju i Srbiji. On je zaslužan što je nekoliko stećaka iz Podrinja preneseno u Beograd. I nešto kraćih podataka iz istog kraja ostavili su Milan Đ. Milićević i Ljubomir Kovačević.
Sve je to površno i nije donijelo nikakve rezultate u zaštiti nekropola koje se nalaze na teritoriji Sandžaka. 1952. godine mnogi rade na tome da se stećak zaštiti ma na kojoj teritoriji se nalazio od bivših Jugoslavenskih republika, međutim taj plan nije uspio i jedino je u Bosni zaživio, tako da je postojao jedinstven centar odakle se planiralo i kordinirlao radom. Svoj veliki doprinos dao je u svojim radovima Šefik Bešlagić neumorno radeći i objavljujući svoje radove o natpisima na stećku, o lokalitetima na kojima se nalaze nekropole, njihovoj očuvanosti itd. Nema sumnje kolika je vrijednost objavljenih natpisa na stećcima. Vrlo rijetki su slučajevi istraživanja grobova ispod stećaka, u Sandžaku nema takvih istraživanja iako se u Bosni pokazalo da u grobove koji su istraženi nađeni su materijali i prilozi od metala, keramike, vlakna, srebrene kao i zlatne naušnice, itd. U svom radu o stećku V. Ćorović, postavlja tezu: “Prema tome, glavno područje prostiranja tih stećaka hvata od Cetine do Lima i od Kolubare do Save, s nešto malo prelaza izvan tih linija, kao, na primer, u Donjem Dragačevu, u Kačarevu. Drugim rečima, to je sve uglavnom na području stare bosanske i humske države ili u neposrednom domašaju cijele kulture. Ni na jednoj drugoj strani tih spomenika nema ni u tako sistematskom nizu, ni u tolikom broju. Prvo pitanje, koje se usled toga nameće, to je: zašto ta pojava? Radi čega takvih spomenika nema na drugim stranama, u Sremu, u Moravskoj dolini, oko Vardara? Ako je jedan deo tih spomenika propao zbog toga što su bili na domaku većih komunikacionih arterija, kao što Moravska dolina, zašto njih nema na istoku,u timočkom kraju? Ako ih nema u Sremu, možda zbog toga, što je tamo u jednom njegovom delu van Fruške Gore u širokoj dolini kameni materijal teže dobiti nego u krševitoj Hercegovini,zašto ga nema u istočnom delu isto tako krševitog Novog Pazara?“
Koliko je u zabludi ili u neznanju, a sumnjam da je neznanje, već se trebao uklopiti u šablon koji je davno urađen kako ispisati historiju Srbije. Siguran sam da nikada nije obišao Sandžak, jer ne bi ovako reagirao. Nažalost Ćorović nije sam, većina srpskih historičara i arheologa koji smatraju da bosanski stećci imaju srpsko porijeklo (u novije vrijeme) i on se uklapa u poznati šablon.
Osvrnuo bi se na stečke u Petrovoj crkvi za koje srpski historičari i arheolozi tvrde da su imali opšte narodni karakter, i koje smatraju srpskim nadgrobnim spomenicima, ovjde stoji krupna i nepromostiva nelogičnost. U samom podu i zidu ugrađeni su stećci, ispred crkve također stećci služe kao gazišta. Kako to da stećke koji su srpski, kako to govore, prilikom njene izgradnje uništavaju, a u istoj crkvi, poslije njene izgradnje poštuju. Narodnim rječnikom rečeno, da li je moguće samog sebe uništavati i poštovati, odnosno poštivati zajedničkog Boga, a uništavati grobove njegovih sljedbenika, i ne samo u Petrovoj crkvi, već i mnogo šire, sve do Dečana, u kojima su također uzidani stećci u njihove zidove, podove, stepenice, ograde, odnosno na najposrednija i najbizarnija moguća mjesta koja nemaju nikakve veze sa vjerom. Također primjer je i selo Tvrdoševo gdje su stećci uzidani u ograde oko kuća. Bilo koja religija ili vjera, prije svega poštuje se u bogomolji. Međutim, u bogomolje stećak nedospjeva da bi se poštovao, on se ne nalazi na Bogom poštovanom mjestu, već u zidovima, pragovima, stepenicama itd…kao pogodan građevinski materijal koji je u građevine ugrađivan prilikom izgradnje. Tako da je stećak u zidine Petrove crkve ustvari služio samo kako običan građevinski materijal koji je tu dospio samo zato što nije pripadao graditeljima i onima koji su tu izgradnju naredili. Ne poštujući stećak kao što se poštuju svi grobovi i nadgrobnici onih koji su tu sahranjeni, postao je nijemi svedok barbarskog odnosa onih koji su ga uništavali na njima posvećenom mjestu, tako da stećak nije bio posvećen, ostaje samo svjedok o „različitoj“ vjeri svojih podanika, koje se razlikuje od katoličke, pravoslavne i muslimanske. Tako da možemo samo potvrditi da je stećak puka suprotnost hrišćanstvu što potvrđuju i Osmaski defteri iz 1465/68. godine u kojima se sljedbenici bosanske crkve belježe kao „krstjani“ ili kako ih sve u historiji ne nazivaše, patereni, katari, babuni, kutugeri, bogumili ili hereza. Možemo bez ikakve sumnje reći da su stećci uglavnom pripadali sljedbenicima Bosanske crkve. Trebalo je na sve načine dokazati da ono što pripada Bošnjacima ustvari nije njihovo.
Iako nije bilo nekih velikih istraživanja stećaka u Sandžaku, jer je sve do devedesetih to je za historičare i arheologe bila samo hereza, koja se nikako nije uklapala u Srpsku historiju. Suprotno tome o stećku je dosta pisano u Bosni ali opet dijeleći ga na hrvatski i prisvajanjem od hrvatskih historičara, kao što su Dominik Mandić i Franjo Šanjek, kojima se pridružio P. Anđelić.
Kako su u novije vrijeme, bošnjački historičari zajedno radili sa našim negatorima s toga ako je neko od Bošnjaka i nešto napisao o stećku, onda je to bilo sve pod kontrolom, ali i izvorima od bošnjačkih negatora, te je sve to upakovano u negacijsku foliju. Nećete ništa pročitati afirmativno, nego uvjek nešto nedefinisano i negacijski. Stećak je trebalo podjeliti između katoličanstva i pravoslavlja treći je tu bio samo suvišan. Mnogi koji su se bavili istraživanjem porijekla stećaka i njegovog postojanja u Bosni. Polaze uvjek od XIII pa do XV vijeka, zanemarujući da postoji stećak sa kraja X vijeka i početkom XI vijeka, između ostalih to i Truhelka koji radi na Bosanskoj crkvi kaže.Truhelka, ali i mnogi drugi historičari koji su se bavili historijom Bosne iz tog perioda, pod Bosanskom crkvom podrazumijevaju vjersku organizaciju koja je u to vrijeme, kao djelovala u Bosni i imala veliki broj pristalica, a čije se učenje o Stvoritelju u mnogome razlikovalao od druga dva kršćanska učenja, ali sa kao nekom naznakom kršćanstva, tj. kao krivotvoreno dualističko kršćansko učenje. Možda se i ne može zamjeriti istraživačima jer kada je Dubrovnik potpao pod katoličku vlast katolici su sve dokumente vezane za monoteističko učenje, a najviše Islam, spaljivali ili pak krivotvorili. Ogroman broj dokumenata stradao je u silnim zemljotresima koji su se dešavali na tom prostoru. Dubrovnik u svojoj historiji bilježi više od hiljadu potresa. Prvi zemljotres sa katastrofalnim posledicama bio je 1520. godine. Kao najjači, dokumentovan je onaj od 6. aprila 1667. godine jačine 7,4 stepeni Rihterove skale, kada je poginulo oko 5000 ljudi, što je bilo oko 80 odsto stanovništva Dubrovnika. Na kopnu je bilo sve uništeno dugotrajnim požarima koji su još danima pustošili grad, pa je preživjelo stanovništvo moralo da prodaje svoje barke kako bi se prehranilo. Taj zemljotres je uticao na sudbinu Dubrovnika koji se od njega vijekovima oporavljao. Tako su nestali dijelovi Kotora i Dubrovnika, najskladnijih i najlepših mediteranskih gradova. Međutim može im se staviti na dušu njihova predpostavka, a toga u njihovim djelima ima baš previše. Koliko samo ima njihove konstrukcije možemo zaključiti po tome da je Altun alem džamija napravljena na temeljima crkve po riječima jednog arheologa iz muzeja Ras koja koristi riječ (po predanju) očigledno poklapanje sa otrcanom frazom, koju su koristili, a i danas koriste i jedni i drugi, kako bi u svojim pričama, nastojali ubijediti pravoslavne i katolike da su temelji njihovih objekata kud i kamo prije islamskih, te da su muslimani to rušili i pravili na njima svoje vjerske objekte. Svima je poznato, da nema niti jedan zabilježen slučaj na čitavom prostranstvu gdje su živjeli i gdje trenutno obitavaju muslimani, da se na taj način radilo, a oni nam uvijek serviraju tu gnusnu neistinu. Neistina je samo stimulisala njihove rušitelje, da iz tih razloga ruše i zatiru tragove naše kulture. Nema ni broja, onim islamskim sakralnim objektima, koje su bile na teritoriju koje sada kontroliraju kršćani, a koji su porušeni ili prepravljeni u sakralne objekte kršćanske provenijencije.
Ali vratimo se na stećak i jedan veoma važan motiv, a to je krst ili svastika. Rijetko gdje možete pročitati da ovaj ukras pripada nekom drugom osim hrišćanima. Zanemaruje se ustvari tradicija krsta kroz historiju čovječanstva koja je duga preko deset hiljada godina. Tokom vremena stećak u Sandžaku je propadao, mnoge nekropole su oštećene zapuštene, stećci su odnošeni tako da skoro nema nekropole a da nije devastirana. Izgleda da većina nije mogla da shvati važnost ovog kulturnog blaga, da li će to shvatiti sada poslije nominacije stećka na listi UNSC-a vrijeme je pred nama da vidimo. Stećci su izgleda smetali pri svakoj gradnji seoskih puteva i rijetko je gdje zaobiđena nekropola a da nije devastirana putem koji prolazio baš po sredini nekropole (Selo Radmanci, Lagatori, Crniš zapuštena nekropola stećaka Uvac itd), na mnogim mjestima su smatrani dobrim materijalom za izgradnju objekata tako da su čak i u zidove Petrove crkve ugrađivani. Poznato je da ni danas ne postoji statistika stećaka na teritoriji Sandžaka iako u selu Crniš postoji jedinstven stećak-nišan, (Bogomili Sandžaka Osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka, str. 19, 64, 180.) prvi Bošnjak koji je prihvatio islam leži u toj grobnici. Zašto niko ne reaguje na slučaj Paljevske ćelije poznata u narodu kao bogomilska ćelija koja je prisvojena devedesetih i zaključana. Da li stećak kako spomenik kulture uživa zaštitu u smislu postojećih zakonskih propisa, o čemu vode računa specijalizovane stručne službe isto onako kao što vode o ostalim kulturnim spomenicima od Đurđevih stupova do Petrove crkve i sve do Mileševe, možemo samo postaviti pitanje na koje siguran sam niko nema odgovor. Poznato je da sve ono što ne pripada onima koji te stećke proglasiše jeretičkim spomenikom neće ni ovoga puta reagirati ili će se potruditi proglasiti ga svojim kulturnim blagom. Nažalost, na ruku im idu i oni predstavnici Bošnjaka koji uz pomoć para koje dobijaju od vlasti u monografiji Sandžak umjesto stećka iz Sandžaka objaviše sliku stećka iz Radmilje, vjerovatno da ni upoznati nijesu sa stećkom na našim prostorima. Zar se nije mogla objaviti fotografija jedinstvenog stećaka iz sela Tvrdoševa (riba).
Nekropola stećaka u selu Tvrdoševu je sigurno jedna od većih nekropola na djelu Novopazarske opštine. Broji oko 60 stećaka. Kao i obično i ovdje je vladao vandalizam nad kulturnom baštinom koja pripda Bošnjacima. Postoji dosta stećaka koji su jedinstveni po svojoj izradi “stećak u obliku ribe”. Ja predpostavljam da su ovo najstariji stećci na Balkanu na njima nema nikakvih oznaka osim što sam oblik stećka govori o simbolu ribe, koja je kao simbol do nametanja krsta-križa bio simbol prvih hrišćana. UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA JE OČIGLEDAN NA PROSTORIMA SANDŽAKA. Šta kažu drugi o arijanskim elementima u službama Bosanske crkve: „Isto tako vrijedi podatak, koji navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI i VII stoljeću u nekim ilirskim, odnosno bosanskim crkvenima općinama svetkovao blagdan trojice gotskih mučenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa”. U vezi s iznesenim Čremošnikovim mišljenjem treba navesti kako se u literaturi naziv “arijanci” u srednjem vijeku tumači u smislu da se odnosio primarno na one za koje se vjerovalo da niječu božanstvo Kristovo. Tako se navodi da je naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI stoljeća u upotrebi i kao oznaka za neomaniheizam, a od XII stoljeća da se posebno odnosio na katare, paterene, bogomile itd. Na mogućnost da Crkva bosanska potječe iz arijanstva, posredno bi mogli upućivati neki izvori koji spominju arijanizam u susjedstvu srednjovjekovne Bosne.“ Čuvanjem nekropola stećaka mi ćemo na najbolji način zaštititi našu prošlost a lokalitete kojih ima u skoro svakom sandžačkom selu, na kojima se nalaze urediti, registrirati i omogućiti onima koji su zainteresirani da ih posjete. Naučno-istraživačkim radnicima treba dati mogućnost da istražuju ove kulturološke fenomene. Epitafi na stećcima su prava riznica podatka o narodnom jeziku i pismu, o ličnostima, društvenim odnosima i narodnim običajima, zbog čega istraživanje i poznavanje stećaka ima karakter polivalentne naučnoistraživačke djelatnosti. Nažalost stećak u Sandžaku je prepušten onima koji žele da ga tu više nema. Uništavanje se nastavlja na svim većim nekropolama širom Sandžaka od Ibra do Drine i čitavom Limskom dolinim sve do Durmitora i dalje do Nikšića. Stećak samo ukazuje koliko je bila raširena vjera bosanska kako ih to ovjekovečiše Osmanski defteri koje nažalost, slabo ko upotrebljava iako su važana historijska građa i dokaz našeg postojanja na prtostorima Sandžaka, o čijoj se vjerodostojnosti ne može raspravljati ili se oko nje sporiti. Zar bi bosanskog „krstjanina“ koje neko u novije vrijeme nazva „bogomilom“ koji nije bio ni katolik ni pravoslavac, napadali, ognjem i mačem satirali te pripadnike vjere bosanske, da nije u pitanju baš treća konfesija na Balakanu. Nije li takozvana zelena transferzala baš tranferzala sljedbenika vjere bosanske a kasnije Islama. Stećci su imali svoj razvoj i varijacije u pogledu oblika pa su možda dalje evaluirali…. i u nišane. Ako ploču možemo smatrati prvobitnim stećkom, onda i neke nišane svakako možemo smatrati vrstom stećka. Postoje stari nišani koji su u suštini stećci i takvima se smatraju. Posebno su interesantni: mezar-turbe-stećak iz Travnika ili nišani sa motivima, nišani ispisani bosančicom ili grandiozni veliki nišani u Sjenici, stećak-nišan u selu Crniš koji zbog našeg nemara već propadaju i ne samo ovi naborjani već i na čitavoj teritoriji Sandžaka.

Stečak, selo Đerekare, okolina Tutina
Stečak, selo Đerekare, okolina Tutina

Nedozvolimo da se desi ono sto se desilo u Londonu 1981. kada su Srbi izlozili “Remek djela srpskih majstora” u Victoria i Albert muzeju, a Marian Wenzel tvrdila da su većina tih djela zapravo radovi bosanskih majstora iz tog perioda, Srbi su tvrdili da nije, ali Marian Wenzel je na kraju bila upravu.
Izgleda smo zaboravili ono osnovno, svako ima pravo na ono parče svoje zemlje. Nemoj da nam vjera bude prepreka suživota. Vjera ne poznaje razlike među ljudima. Ona zagovara pravdu, jednakost, solidarnost, dijalog i poštivanje, ona zasigurno plijeni srce svakog čovjeka na zemlji, ona od sljedbenika traži stalnu budnost, punu opreznost, samokontrolu i obračun sa samim sobom pri svakoj misli, riječi i djelu. Mi ne znamo ko se, koliko i čime sve žrtvuje za dobrobit čovjeka, i gdje je kod njega skriven trun vjere. Jer neko će na putu dobra žrtvovati svoj jezik, neko ruke, neko noge, neko pamet, neko mudrost, neko pero, neko imetak, neko odjeću, neko osmjeh, neko čast, neko položaj, neko zemlju, neko auto itd. Zato, ne smijemo prosuđivati jedni drugima već zajedničkim radom doći do cilja uz poštovanje kulture koja se na ovim prostorima prožima i tako prepletena čini bogastvo Sandžaka. Da li će vrijeme pokazati da je ljudski um jači od svakog oružja ostaje da se vidi.
Gosp. dr. Truhelka donosi sliku nišana Mahmuta Brankovića kod Brankovića, koji je muslimanski spomenik; i nišan sa krstom kod Kovačina u Popovom polju; koji je kršćanski. Oba su pak poput nasadjenog stupca (Ofr. Starobosanski “Mramorovi” separatni otisak iz Glasnika Zemaljskog Muzeja u Bosni 1891).

Stećak na Vapi, okolina Sjenice
Stećak na Vapi, okolina Sjenice
Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana
Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana

LITERATURA:
“Altbosnischen Gräber” in Feuilleton der Deutsche Zeitung 1879, von 14. September, Nr. 2766. prijevod u podlistku “Obzora” 1879. br. 240-241.
Malcolm N. Bosnia: A Short History (u priredbi prof. Hamde Ćame), New York University Press, New York, 1994.
Hadžijahić M. Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980.
Ibrahim Pašić, Predslavenski korjeni Bošnjaka, knjiga II -Mile i Moštre Ilirsko Gotski korjeni Bosanske vladarske dinastije,stećka i Crkve Bosanske,Sarajevo 2009.
Šefik Bešlagić, Stećci kultura i umjetnost, 1982.
Šefik Bešlagić, Stećci Kataloško-topgrafski pregled, 1971.
Aličković V. Sulejman, Bogomili Sandžaka, (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka)
Iimamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
Imamović Enver, Korjeeni Bosne i bosanstva, Srajevo 1995.
Imamović Enver, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998.
Mandić D. Bogomilska crkva
Alija Džogović, Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku, Tutin 2012.

Stećak i tajne skrivane

Kome je to smetao monoteizam na teritoriji današnjeg Sandžaka. Možemo li bar malo naslutiti u ovim riječima srpskog prosvetitelja Dositeja Obradovića. Kada je Egipatski teolog Arije, sa monoteističkim komplementarnim vjerskim učenjem, došao samo da širi riječ Isa pejkambera, postaće temelj monoteističkog učenja i biti će vladajuće sa početka IV-og stoljeća do polovine VII-og stoljeća i na njemu će se organizovati vlast na Evropskom tlu.
„Sad, kada veliki broj ljudi neke lažne stvari za istinite poštuje, ako se ko nađe da te stvari kao lažne izobličava, takav mora biti zlo gledan, i smatra se za nevernika. Za ovakve stvari su svi apostoli, i sam Hristos, gonjeni i ubijeni bili. Kad su Grci i Latini od Hristovih apostola primili hrišćanski zakon, onda nije bilo ni časnoga drveta, ni ikona, ni svetih telesa, ni moštiju, ni kostiju, ni kanona, ni irmosa, ni tropara nikakva… Za sve to blaženi i sveti apostoli ni reči ni slova niti su znali niti mislili. A naši slavenski narodi primili hrišćanstvo neki od Grka, a neki od Latina. No kad? Na devet stotina godina posle apostola. Sad neka mi kaže ko zna šta se nije moglo za devet stotina godina izumeti i natrpati?“ (Dositej Obradović, “Život i priključenja“)
Priča o historiji Bošnjaka muslimana je priča o grčevitoj i krvavoj borbi za opstanak, priča o ponosu i slavi, poniženju i kukavičluku, velikim djelima i izdaji, bošnjačkom merhametu i zločinima neljudi. Jedna od stvari koja je obilježila historiju Bošnjaka muslimana jesu krvavi genocidi nad njima, koji su se ponavljali od početka XII vijeka. Historijski gledano, genocidi nad muslimanima Bošnjacima, ali i svim ostalim muslimanima Balkana, nisu bio slučajani, već su bili rezultat jedne kontinuirane, planske, hriščanske politike pretočene u velikosrpsku i velikohrvatsku ideologiju. Ovo je početak putovanja kroz taj krvavi dio bošnjačke historije….
Nauka još uvjek nije ništa rekla, tek je samo u par riječenica to spomenula. Naročito se to prikrivalo na Balkanu. Koliki su nemanjićki progoni bogumila u Srbiji u 12. Vijeku, može objasniti, ili shvatiti šta nam se to, do dan danas, desava na Balkanu. Od Nemanje pa sve do danas radi se po istoj matrici, proteraj, popali sve one koji neprihvataju tvoju veru. Mislim da je došlo vrijeme otvaranje te teme “bogumilska tema”. Ne može se vječno skrivati ono što se ne može sakriti. Jedan od problema sa rekonstrukcijom bogumilskog učenja je što skoro svi podaci dolaze od njihovih neprijatelja. Prva zasebna proučavanja Bogomilstva započinju u XVIII veku, djelima C. J.Wolf-a „Historia Bogomilorum“ (Wittenberg, 1712) i J. L. Oeder-a ,,Dissertatio inauguralis, prodromum historiae Bogomilorum criticae exhibens“ (Gottingae, 1734). Nije li jedan od dokaza i selo Mitrova kod Tutina, koje je sigurno bilo neko veće bogomilsko svetilište, što mogu potvrditi i nazivi nekih lokaliteta, humke i stara groblja. Monah Bogomil piše da su ovi krajevi,“gađali kamenjem pratnju sv. Save koja je prolazila od manastira Crna Rijeka, preko mitrovačkih predjela i dalje prema Rasu. Nemanja je održao onaj sabor u Deževi u srcu bogomilske populacije, i baš on je „osudio“ bogomilsku jeres isto kao što su to radio papa Inoćentije III, koji pokreće krstaški rat protiv Katara u Langdoku (danas južna Francuska) i koji pustoši cvetajuću zemlju od 1209. do 1229. godine (Crkveno-državni sabor protiv bogumila održan je oko 1186. god).
Poznato je da je Nemanja kršten u katoličkoj vjeri i kao takav vjernik branio je interese katoličke crkve. Krajem XI vijeka i početkom XII počinje obračun sa momoteizmam na tlu Evrope u historiji poznato kao Arijanstvo. Koliki je ustvari bio utjecaj Grčko istočne vjere na tlu tadašnje Raške možemo zaključiti i u samom obračunu Dragutina i Milutina. Značajan broj autora koji su se na bilo koji način bavili ovom temom, pa makar i usputno, bili su skloni tvrdnji da je Dragutin vremenom prešao na katoličanstvo, da li je prešao ili je to on oduvjek i bio ostaje još uvjek pitanje. Ako imamo savremene latinske izvore, tj. prijepisku Dragutina s papom Nikolom IV. No, sve te ocjene trebalo bi odvojiti od njegove vjerske politike, koja u dosadašnjoj historiografiji nije tretirana zasebno. O njoj se govorilo samo u okviru širih tematskih cjelina i to onoliko koliko je glavna tema zahtijevala. Latinski izvori koji svjedoče o živim i jakim vezama sa Katoličkom crkvom i papom govore da je Dragutin dobro razumio politička kretanja u svojoj blizini i da ih je znao iskoristiti za vlastite interese. Dobijanje na upravu Mačvanske banovine nije značilo samo proširenje oblasti kojom je upravljao, već je Dragutin tim činom postao ugarski feudalac, te je njegova politika za naredni period (sve do njegove smrti) dobila stalan smjer. Njegove zemlje su dobrim dijelom pripadale ugarskoj interesnoj sferi, pa samim tim i interesnoj sferi papstva, odnosno Katoličke crkve. Nije li u njegovom opredjeljenju glavnu ulogu odigrala majka a nakon toga i žena. Njegov osnovni cilj nakon preuzimanja zemlje bio je rad na suzbijanju hereze. Ovo nam samo govori da Arijanstvo, i nakon tolike borbe crkve koju predstavlja Papa, nije bilo pobjeđeno. Arhiepiskop Danilo, koji je savremenik Dragutinov, hvali njegov rad ali ne govori koje je to pravovjerje katoličko ili grčko istočno, po svemu sudeći da za Danila nije bilo bitno to već samo da narod ne sljedi Arijanstvo (monoteizam). Nije li ovo dokaz da su i jedna i druga crkva udruženim snagama, kada je to trebalo, vršile prisilno pokrštavanje. Poznata rečenica, ja sam kralj i moja vera je vera koja traje vijekovima. Ako se pogleda sva vrela koja su nama dostupna vidjet ćemo da su ustvari svi vladari na prvo mjesto stavljali svoju vlast a skoro svi bježali od poznatih riječi Novog zaveta. Svaki čitalac Novog zaveta veoma lahko može primjetiti da je Hristos uvjek (kao i apostoli kasnije) naglašavao mirotvorstvo i nenasilje.( Vidi: Mt. 5:7, 9, 38-48; Rimlj. 12:14, 17-21. itd) Obračun sa Katarima Toulouseu (Tuluza) gdje se nije ni poslije toga prihvaćalo katoličanstvo. Tako da je u kasnijim razdobljima u Toulouseu jako protukatoličko raspoloženje, te je u gradu bilo mnogo protestanata (hugenota) koji su 1562. pogubljeni. Vratimo se i sagledajmo sliku srednjovjekovne Srbije koja vodi porijeklo “Crkve“ iz doba cara Konstantina i njegovih nasljednika koji su se na najsvirepiji način obračunavali sa neistomišljenicima. Princip i načelna djelovanja nisu ni malo odudarala od principa cara Konstantina, iako je prošlo mnogo vijekova od njegove vladavine. Način i djelovanje protiv neistomišljenika se skoro u potpunosti poklapao. Iako se mnogi u Srbiji trude da svojim djelima koja pišu, obmanjuju narod u pogledu nekih perioda povjesti Srbije, pokušat ćemo da dokažemo da se ništa nije razlikovao obračun sa Arijanstvom na našem tlu od Rimokatoličke crkve. Duh inkvizicije je postojao i kod onih koji su prihvatili Pravoslavlje to jest, Grčko istočnu vjeru. Da li to stvarno nije postojao progon onih koji su bili druge vjere kako tvrdi Pravoslavna crkva. Nije li baš ona bila ta koja je progonila one koji su drugačije vjerovali u Bibliju, koji su drugačije tumačili riječi Isa pejkambera. Postoji nešto tragično u toj tvrdnji da pravoslavni nikada nikoga nisu proganjali, jeste baš historiska činjenica iz XII vijka za vrijeme vladavine velikog Župana Stefana Nemanje, kada je izvršen pravi pogrom nad domicijalnim stanovništvom tadašnje Raške, koji su već tada imali svoju Arijevsku vjeru i slijedili pravu knjigu Isa pejkambera. Pogrom nad bogomilima koji i današnja SPC opravdava u ime spasavanja kršćansta od opake jeresi koja se proširila na tim prostorima. Župan se nije tada obračunavao sa nekom vojskom od koje je bio napadnut, već sa nenaoružanim ljudima ženama i djecom i starcima koji su se usudili da vjeruju u ono što su i do tada vjerovali. Njihova krivica je bila što nisu prihvatili vjeru koju im je donio Župan. Kako je bilo ophođenje Nemanje prema bogomilima (babunima) možemo samo zaključiti od onih koji su o njemu pisali: Aleksije I (1081-1118) bio je šampion ortodoksije. Njegova kći Ana ponosi se takvim radom svoga oca i traži za njega titulu trinaestog apostola. Aleksije je bio veoma pobožan i lično je ulazio u najpodrobnije diskusije sa bogumilima i pavlićanima, i koga ne bi uspio da preobrati u pravoslavlje, on ga predavaše vatri. (…) I Nemanja je svoje bogumile kažnjavao po odredbama vizantijskih zakona. U Vizantiji progonjeni su bogumili i za vrjeme vladavine Manojla Komnina. Osobiti gonilac bogumila bio je car Aleksije II (1080-83). Nekolike decenije docnije, za cara Borila, 1210, održan je i u Bugarskoj, u Trnovu, jedan sabor protivu bogumila. Na tome su saboru bogumili izobličeni i stajahu “jakože ribi bezglasni”. Oni, koji ne htedoše prići pravoslavlju, “predani beše različnim kaznem i zatočeniju”. Da li su bogomili (babuni) imali svoje hiže i u Srbiji možemo zaključiti i po pisanju Domentijana: “Sredinom 13. veka piše Domentijan, kako se, blagodareći Nemanji, u Srbiji, “kapišt” (mnogobožački t.j. bogumilski hramovi) “razdrušiše” a “crkvi Hristovi postaviše se.” Da li su to bili mnogobožački hramovi ako je poznato da u njima nije bilo ikona, fresaka i krsta. Ko se obračunavao i šta je sve upotrebljeno protiv bogomila (babna) najbolje nam otkriva Vladimir Ćorović koji nam kazuje kakve su sve brutalne metode (koje su bile toliko “bogougodne” da se verovatno i Stefan Nemanja, poput Aleksija i Komnina koji je bio trinaesti, udostojio da nazove “četrnaestim apostolom”) korišćene protiv ovih jadnih ljudi:”Naročitu je pažnju obratio suzbijanju bogumilske jeresi i jačanju pravoslavlja. Protiv jeretika je upotrebio vrlo oštre mjere: njihovom učitelju odrezao je jezik, a sljedbenike je čak i spaljivao ili naterivao u bijeg, imanja im je zaplijenio a knjige spalio.” Da li su bogomili uopće bili prijetnja za državu Rašku možemo zaključiti na osnovu vrela koje nam donosi Čedomir Marjanović u svojoj knjizi “Istorija srpske crkve” gdje se kaže: “Za državu bogomilstvo nezgodno je bilo što je odricalo monarha i staleže, a naročito svojim bukvalnim tumačenjem VI zapovesti ne ubij. Zbog čega smatrali su za greh da idu u rat.” Gde možemo zaključiti da su bogomili smatrali grijehom svako ubistvo kako i ratovanje koje donosi smrt ljudima. Zar je mogao Nemanja od takvih vjernika i pomisliti da njemu i onima oko njega može biti ugrožen život i njegova vlast. Interesantno je kako današnji pravoslavni autori opisuju ovaj progon nad nevinim narodom: “Da je ova jeres osvojila Srbiju, ona bi je potpuno razrušila, i vratila je u praslovensko divljaštvo, bilo bi to duhovno, ali i fizičko, samoubistvo čitavog jednog naroda. Srećom, Bog je blagoslovio da u to vreme na prestolu Srbije bude Sveti Stefan Nemanja.” Da li se ovdje može naći i trun istine ako je poznato da je Nemanja utvrdio na saboru da bogomila (babuna) ima i među vlastelom kao i među sveštenstvom što samo po sebi govori da je ta vjera bila primamljiva za sve. Još tada su sljedbenici Crkve bosanske imali svoju jaku književnost na narodnom jeziku zastupljenu u apokrifnom jeziku. Tako da je Nemanja naredio spaljivanje svih njihovih knjiga. Proglašavanjem bogumila da su anarhisti Nemanja vrši inkvizicuju smatrajući njihove smrtne grijhe : „nepoštovanje časnog krsta, svetitelja i Bogorodice, neverovanje u transsupstancijaciju (tj. “preziranje pričešća”), preziranje sveštenika i neklanjanje pred ikonama. Ono što se još pripisuje ovoj verskoj zajednici je i nepoštovanje vlasti….“ Nije li se slično dešavalo i u Evropi „Razlozi koji su doveli do ubijanja mnogih protestanata u srednjem vijeku u Evropi od strane rimokatolika bili su istovetni onima koji su uzrokovali i istrebljenje bogumila prije toga. To su bile laži i klevete, izmišljene krivice i tobožnje opasnosti koje su prijetile rimokatoličkim državama u slučaju preovladavanja “novog učenja”. Evo šta je u svom pismu upućenom francuskom kralju Fransou I 1535. godine, u odbranu protestantskog vjerovanja, napisao jedan od vođa reformacije Žan Kalvin: “Svakako, ako ko, da bi izazvao mržnju prema ovom učenju, koje se trudim da pred tobom opravdam, bude dokazivao da su ga već zajednički i saglasno osudili svi staleži, da mu se sudilo i da je više puta osuđeno, taj ništa drugo neće reći do da je dijelom bilo surovo oboreno silom i zaverom protivnika, a dijelom zlobno ugušeno njihovim lažima, prevarama, klevetama i izdajama. Silom i nasiljem su izrečene surove osude protiv njega prije no što se i branilo. Prijevarom i izdajom je žigosano kao buntovničko i zlokobno. Da niko ne bi mislio kako se bez prava žalimo na te stvari ti nam i sam možeš biti svjedok, Vrli Kralju, koliko ga lažnih kleveta svakodnevno pred tobom ruži. Navodno ono i nema drugog cilja do da sve vladavine i uredbe obori, da naruši mir, ukine zakone, vlastelinske i druge, posede rasturi – jednom riječi da sve stvari izvrgne u nered. Međutim, ti si tek manji dio čuo. U narodu se protiv njega iznose užasne optužbe te bi ga, da su istinite, svi osudili zajedno sa njenim autorima na hiljadu lomača i hiljadu vešala. Ko bi se sad čudio zašto je toliko omraženo od svih, kad se vjeruje tako nepravednim klevetama? Eto zašto su i staleži jednoglasni u tome da nas treba prokleti, i nas i naše učenje.” Žan Kalvin, Nauk hrišćanske vere; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad 1996. god. str. 26.
Nažalost moramo reći da je sve ono što je pripadalo bogomilima (babunima) spaljeno tako da danas možemo cripiti samo onu literaturu onih koji su nad bogomilima izvršili genocid. Možemo li uopće u ovakva vrela imati povjerenje znajući da decenijama pobjednici pišu hsitoriju. Postoji jedan važan historiski detalj koji je to bio razlog da je Arijanstvo tako bilo prihvaćeno od strane naroda u srednjem vijeku, ne može se nikako prihvatiti teza da su bogomili nametali vjeru „krštenom narodu“ tako da za tu tvrdnju pravoslavnih a i katoličkih pisaca ne postoji nikakakav dokaz. Zašto je vjera Bosanska bila popularna u narodu? Vidjet ćemo u sljedećem navodu koji će nas uvjeriti da svještenstvo, kako kaže Kozma, nije odavalo utisak preterane duhovnosti, već suprotno tome – prilično raskalašnog, raspusnog i neduhovnog života. Navodeći samoga Kozmu, Ćorović piše: “Da je ta socijalna kritika imala svoje opravdanosti vidi se iz reči koje govori sam Kozma: sveštenici stranstvuju po tuđim zemljama, pa i u rođenoj; ne brinu se o pastvi nego samo o sebi i svojima; učestvuju u metežima, ili pijanče ’budući sluge utrobi, a ne bogu’, ili se zanose pohotom; ili se bave trgovačkim poslovima; kad odu u manastire ne mogu da podnesu askezu i disciplinu, pa se vraćaju starom životu ’kao psi na svoje bljuvotineš’. Učenje Bogumila imalo je velikog uspeha, naročito među Slovenima.” Istorija Srba, str. 99.
Ovdje bi spomenuo i prvi put objavljeno Žitije od monaha Bogomila. Zahvaljujući gospodinu Draganu Jovanoviću koji je priredio „Žitija“, koji je slučajno imao priliku da nakratko vidi original „Žitija Savinog“ od Bogumila monaha u Parizu 1986. godine kao i što je nešto kasnije slučajno otkrio srpski prijevod toga spisa, koji je uradio njegov, tada već pokojni, djed Vojislav P. Petrovic, arhijerejski namjesnik belopalanački. Pred Drugi svjetski rat iznenada se pojavio u manastiru Sergej Remizov, otac Lava Remizova, emigrant, učen i uman Rus, ekspert za bogumilstvo. Ispostavilo se da je upravo zbog toga spisa i došao u Belu Palanku. Po njemu, to je prjepis iz 14. vijeka. Belopalanački arh. namjesnik mu je dao “Žitije Savino” na čitanje, ali se on ubrzo izgubio nekuda i nikad mu ga nije vratio. Sa njim je “Zitije divljansko” stiglo u Pariz. O tome je on ostavio i “pismo ispovesno”.
Vojislav P. Popović, arh. namjesnik je, uoči rata, pokušao da svoj prijevod objavi. Knjiga je bila odštampana i zabranjena, a tiraž uništen. Sačuvan je jedan primjerak. Dolazimo do dokumenta o kojem se još uvjek ćuti:
„Oče, blagoslovi da manje zborim o grešnom bratu Savi, prvom arhiepiskopu serbskom i grešnom bratu Simeonu, ocu mom, a više da zborim o onom sto učiniše od roda slovenskog, pa da to bude nauk nekakav za budući vlastodržci: od naroda da se ne odvoje, a ni među sobom da se ne krve, da se ne izrodi neki pokolj još poveći i kraj naroda da bude…
I još te molim Gospode za smirenomudrenije, molim za reč, što višim znanjem teče, a u mene, u moj dom uma, čisti zrak svetlosti da uđe; čista da je ploča srdca mojega i nijedna reč mrža i nečista na Nemanju i Savu da padne iako župan raški oca mi Vojislava ubi baštu bogumilskog od niške zemlje, i toliki narod raški radi bogumilstva satra. A kad Nemanja od starosti klonu, Sava poče još žešće da ih goni sa brata mu Stefana Prvovenčanog. Sa Sotonom se vazda venčao! A sve to gonjenje bogumila bi zarad vizantijski carevi i patrijarsi, i radi svoje loze nemanjićke i nadalje na tronu vladarskom da se vije.
Mrak duše i uma mi očisti i prosvetli Isuse, molim te. I još za nešto molim: da ove moje tetrade koričene u knjige budu i potom obrezane za čitanje i, ne daj Bože, kalamus moj i kivit uludo da je bdio tolike noci sa mnom i mrmorio reči moje i Božije. Pa još jedno te molim na kraju Gospode: ovo žitije sto sročih nekako da se sačuva, da izbegne palež Nemanjića, pa kad prođe i njino da se čati na vjeke vjekov u narodu raškom, ako ga jošte bude, a i ako ga ne bude drugi narod koji se ovde desi da čati i na našu muku neka se poduči.
To te moli Gospode, rob tvoj Bogumil monah. Amin.“
Poslije ovih činjenica koje sam iznio o istrebljenju jedne monoteističke vjere na prostorima današnjeg Sandžaka ostaje nam da se upitamo šta se to promjenilo u posljednim vijekovima ?
Može se zaključiti da kršćanizacija/hristijanizacija starosjedilačkog stanovništva, „pagana“, pogodnih za misionarsku djelatnost susjednih hrišćanskih država, prije svega, Vizantijskog carstva, nije do kraja IX-og stoljeća dublje prodrla, niti je temeljno preobrazila život i vjerovanja naroda. I zapadna i istočna crkva u svom nadiranju koristile su čistu silu. Satanizirajući sve one koji su protiv njihove dogme.
Nije li i danas na sceni satanizacija onih koji neprihvatiše njihovu vjeru, i tako ne postaše isti kao oni. Ne zastupaju li se i danas mračne ideje srednjeg vijeka i da li su i koliko zastupljene ljudske slobode na onim prostorima gdje žive oni druge vjere. Koliko se samo papira potrošilo u dokazivanju i negiranju jednog naroda koji je vjekovima zasvjedočen i autohton na prostorima Sandžaka. Fenomen “krstjani” zebilježen je i u Osmanskim defterima Sandžak Bosne 1468/69 Alićić , aktuelan i zagonetan i nakon više od osam vijekova od njihove “abjuracije” na Bilinom polju, predstavlja dilemu ko su, zapravo, krstjani, manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provenijencije bogumili ili babuni kao ih to beleže srpski izvori, Dušanov zakonik član 85. “koji ne štuju ikone i ne klanjaju se krstu ”, i na šta aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i sinodici. Nametanje Bošnjacima da su došlje je kao što se vidi samo jedan apsurd koji ne vodi baš ničemu. Spomenuo bi samo riječi srpskog knjizevnika Milana Miličevića koji će zabilježiti 1871. godine u svom Dnevniku koji je ostao najvećim dijelom neobjavljen. “Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun”.
Da li se inkivizicija uopće zaboravila kroz vijekove i postala samo prošost? Zločin koji je počinjen u višegradskom naselju Bikavac 1992. god, gdje su snage Vojske Republike Srpske (VRS) zarobile, a potom zapalile više od 70 Bošnjaka – žena, djece i staraca. Izjava preživjele Bošnjakinje sa jedne lomače jasno govori da se nikada nije odustalo od inkvizicije nad Bošnjacima: “Na vrata i prozore su bili stavili ormare i namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe. Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje, što ne mogu opisati”, navela je Turjačanin.
Potomci nekad do kože opljackanih, na isti način je pljačkanje je ponovo primjenjeno, od potomaka onih koji su pljačkali njihove pretke. Matrice koje su primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane devedesetih godina prošlog vijeka, na isti način prema potomcima protjeranih iz Srbije. Cilj je uvjek bio jedan, stvoriti čisto etničku teritoriju jedan narod u jednoj vjeri. Da li su Bošnjaci osuđeni na nestanak vrijeme će pokazati.

Sulejman Aličković, Revija Sandžak 184.

Moja posljednja istraživanja u okolini Tutina

Da li će se rasvijetliti do sada prikrivana historija Bošnjaka i dokazati da korijeni Bošnjaka nisu toliko plitki kako se to do sada prikazivalo? Falsifikatori bošnjačke historije Sandžaka koji su decenijama prikrivali istinu ipak će biti razotkriveni pojedinim radovima Alije Džogovića, dr. Ibrahima Pašića i Sulejmana Aličkovića.

Autor: Sulejman Aličković
Autor: Sulejman Aličković

Konačno je došlo vrijeme da Bošnjaci pišu svoju historiju, koja je bazirana na naučnoj panorami od historije, jezika, arheologije, onoj od najstarijih naroda do današnjih Evropljana i Bošnjaka, kao jednog od naroda čiji korijeni sežu mnogo dublje nego su nam to pripisivali pojedini historičari, političari i neka naša “braća” na silu. Siguran sam u to da Bošnjaci nisu narod koji je nastao pa nestao, nisu isparili niti sa zemlje zvane Bosna i Hercegovina, niti sa danas još nedefiniranog Sandžaka, niti sa drugih zemalja na Balkanu, a bilo ih je od onog bogumilskog mjesta Dragovića u jugoistočnoj Bugarskoj, pa sve do iza Like i Krbave, i iza Mohaca, još podalje, a danas ih ima po cijelom dunjaluku. Neću da postavljam nekakve etničke međaše, ali smo mi Bošnjaci danas veliki narod, prvenstveno po duhu i historiji, pa neka nas tamo gdje jesmo. Bošnjaci  su uvijek mogli da žive sa drugim narodima, među njima i sa njima.

Ali vratio bih se onomastici i historiji koju do sada pojedini historičari nisu koristili u svojim radovima. Jedan od prvih koji je to uradio je Alija Džogović i dr. Ibrahim Pašić, koji su prikazali kako treba prilaziti onomastičkom materijalu, kako treba bilježiti kompletnu onimiju prilikom rada na terenu, te koliko treba biti hrabar u donošenju lingvističkih i drugih sudova i zaključaka da bi se došlo do dobrih rezultata.
Vratio bih se sada mojim istraživanjima u okolini Tutina. Na ovoj teritoriji sačuvani su brojni toponimi ilirskog porijekla, kao i kultovi iz ilirskog mitskog sistema, npr. oni iz kulta Sunca, mitrizma, iz nekih kosmičkih kultova, kao i neki bogumilski kultovi (Dedovo brdo kod Tutina, Detana, selo Dedilovo i dr.). Mitrova kod Tutina. Onomastički sadržaj ovoga ojkonima pouzdano govori da je na ovim alpskim reljefima davno živio narod koji je njegovao kult Mitre, dakle, na prvom mjestu kult Sunca, a u ovom diskursu i kult kosmičkog prostora i svega onoga što je najstarijoj civilizaciji bilo predmet duhovnog interesovanja  u nedohvatljivoj prirodi.

U ovom tutinskom ambijentu su također zanimljive lokacije: Gradina – više Tutina, na samoj gradini postoje ostaci nekog starog grada. Također  naziv Banderakoji nas asocira na Ilirskog boga Bando. Velepolje (od grč. velepo = pogled, vidikovac), Biohane, Jeliće, Dedilovo – sela u tutinskoj opštini, a zatim nazivi mnogih oronima i ojkonima na Pešteri. Bio je iznenađen falsifikatima tipa da je Sjenica dobila ime po sijenu, što nije samo laički falsifikat već i perfidna namjera da se semantički sadržaji pešterske onimije uključe u političke aspiracije i iskoriste za nacionalističke ciljeve. Jedan onomastički apsurd je izmišljotina da je naziv mjesta Misa nastao tako što je tu Nemanja pomilovao po kosi mladog Rastka rekavši mu: „Mišiću moj!“ Ovo je svakako uobičajena monaška kaža, da bi se pepelom zaborava prekrio argument da je na tom mjestu bilo nekakvo pagansko svetilište. Ovakvi falsifikati opominju današnje historičare, arheologe, etnologe i lingviste da pod lupu novih istraživanja po Sandžaku, i šire, stave pod zajednički imenitelj sve ono što je sumnjivo i što nije u objektivu prave nauke. U narodu postoji vjerovanje da je Tutin dobio ime po onomatopeji tutanj. Navodno, kako je Husein-kapetan Gradaščević “jezdio” preko Pešteri prema današnjem Tutinu, onda se tutanj konjskih kopita čuo daleko do Ibra. Po tome je i ovo poibarsko mjesto dobilo ime Tutin. Svakako je ovo predanje vrlo staro i odnosilo se na rimsku konjicu i rimske oklopne legije, ali je vremenom zaboravljeno i vezano je za pohod Husen-kapetana Gradaščevića.

Da je onomatopeja tutanj motivacija za Tutin samo je dio narodne etimologije. Prije će biti da je neka značajna ilirska ličnost bila motivski sadržaj za ime ovog mjesta. Dosta zatamnjeno predanje kazuje da je ovdje boravila ilirska kraljica Teuta, poslije bjekstva ispred rimskih legija, da je ovdje umrla i da je sahranjena na nekom nepoznatom lokalitetu. Mozda baš na Gracu više Tutina, mozda u Mitrovi, na Velepolju, na Dedovu brdu, ili na kultnom mjestu Jelice više Ribarića. Ime oronima Jeliće etimološki je nastalo preko grčkog Helios (Supstitucijom J umjesto H), slično kao kod oronima Jeleč, Jelovjane, Jelenak, Jelovica i sl. Na svim ovim mjestima ima tragova ilirske materijalne kulture (zidine, sakralne nekropole, gradine, kamene kugle – kosmicki mitovi, Špiljani, Đerekare, Jeliće, Bać, razmještaj na karakterističnim vrhovima pećine, Paljevska bogomilsaka).

Kasnije su na ovim mjestima nastala bogumilska svetilišta.

Svakako da je regija Tutina i okoline, koja je geografski u zaklonu, mogla biti i izvjesno Teutino boravište i da je ona tajno sahranjena negdje u ovim krajevima (kao i tajna Atiline sahrane – uobičajeno je kod nekih starih naroda i civilizacija). Arheolozima ostaje da istražuju i lokalitete i literaturu. Makar za samo jedno zrno istine podstičemo ih i motiviramo da dođu do valjanih naučnih rezultata. Možda će i ova moja istraživanja i fotografije koje objavljujem podstaći nekog od njih da počne razotkrivati tajne koje još uvijek leže negdje u zemlji sandžačkoj.

Možda moja pretpostavka da je ovo ipak mjesto gdje je boravila Ilirska kraljica Teuta jednog dana bude i dokazana. Nije li moguće da su ostale neke uspomene na Batona, sina kraljice Teute, u nekim toponimima na teritoriji Sandžaka i dalje kao npr: Batinci (kod Skoplja), Batuša (selo kod Đakovice), Batrage (selo kod Tutina), Batun (poviše sela Ribarića na putu za Novi Pazar), Batnjik, Batinci (kod Vučitrna), Batočina, Batajnica, a može biti i Bratunac, (istočna Bosna), sa sekundarnim (R) itd. Mislim da će Bošnjaci početi da se bave izučavanjem svoje kulture, historije i ne smiju se izdvajati iz evropske kulture. Oni imaju pravo učestvovati u nasljeđu sa svim evropskim narodima i kulturama. Bošnjaci sebe ne izdvajaju iz evropske kulture, oni sebe moraju da uključuju u tradiciju i civilizaciju čiji su slojevi duboki i jaki, prepoznatljivi u toponomastici i glosriju fosiliziranom u pamćenju i lingvističkoj usmenoj kulturi. Bošnjaci Sandžaka moraju da znaju da su preko Sandžaka vodili mnogi stari putevi. Ovdje su se dodirivale i granice velikih carstava, dešavali sukobi od historijskog značaja, a cvjetala je i plemenska kultura najstarijih naroda i civilizacija. Svaka plemenska zajednica, pa i oni “prolazeći” narodi, ovdje su ostavljali svoje tragove: u onomastici, u sakralnoj kulturi, u gradilačkoj kulturi, u lingvistici i preslojavanju antroponimije. Na neophodnost zadržavanja i rasvjetljavanja geografskog položaja Ardijeja upozorava i F. Papazoglu, „Istorije antičkog Balkana“ str. 21, tvrdeći „da se njihova postojbina ne može locirati u zaleđu donje Neretve, već se morala nalaziti mnogo istočnije, negdje u severnim u  predelima Crne Gore u susjestvu Autarijata.“ Po mišljenju A. Benca, dajući svoje ime susjednim plemenima, teritorija Autarijata se proširila na dio istočne Bosne, na jugozapadunu Srbiju. Po istom autoru, Autarijati su barem jednim dijelom tvorci kulturnog tzv. balkanskog geometrijskog stila i posebnih tipova nakita, oružja i pogrebnog rituala u jedinstvenom kulturnom kompleksu „Glasinac Mati“, koji obuhvata širi prostor istoćne Bosne, zapadne Srbije, velikog dijela Crne Gore i sjeverne Albanije. Prisustvo Pirusta, Sardeta, Breuka itd. potvrđuju u svojim radovima Esad Pašić, „Batonov ustanak“ str. 76, 80, 85, 86, 87; A Đogović, „Sandžačka ranobalkanska onimija“. Veoma interesantno je da B. Čović, kako za njega kaže Papazoglu, naš najbolji poznavalac glasinačke kulture, prelazi preko pešterske kulture i, ne spominjući je, odjedanput se nađe u Metohiji i ubroji je u jugoistočnu glasinačku grupu. Opet se zaobilazi Sandžak-Pešter.Poznato je da je onomastika namjerno zaobilažena u naučnim istraživanjima, osobito onim koja pruža arheologija.  Mnoge toponimske strukture namjerno su prikrivane tzv. novim retoričkim slojevima, često onim u službi neke političke i vjerske ideje. Ovde treba spomenuti i Tutnji brdo u čijem podnožju je smješteno selo Dragutinovići u reonu Pešterskog polja. Na teritoriji Sandžaka boravili su razni narodi: prediliri, Iliri,  Kelti,  Goti, Vlasi, Slaveni… kao i razna manja plemena, jos u historiji nedefinirana, a samo u toponimiji potvrđena.
—-

1.Esad Pašalić-Batonov ustanak str.23

2.Fanula Papazoglu-Iz istorije antičkog Balkana str.21,22,35,45.

(kraj)

Kome to smeta porijeklo Bošnjaka?

Sulejman Aličković
Sulejman Aličković

Bošnjak koji javno govori o svojim korijenima i bavi se istraživanjem procesa islamizacije na prostorima bivše Jugoslavije, ne može se tvrditi da je većina današnjih  Bošnjaka muslimana ima srpsko porijeklo. Pojedinci to uporno rade zanemarujući sva dokumenta (deftere, tapije i sve ono što su ostavili Osmanilije). Korijene Bošnjaka možemo jasno pratiti u prvim defterima Osmanskog carstva u raznim poveljama bosanskih vladara, od Kulina Bana pa sve do Kotromanića. Nerazumna je izjava Sjeničanina Saliha Selimovića: «Mojim višegodišnjim istraživanjima relevantnih istorijskih izvora, kao i radom na terenu, došao sam do zaključka da je većina naših muslimana, sada Bošnjaka, srpskog porekla i da su pre islamizacije najčešće bili pravoslavci, mada je bilo i katolika. Islam se prihvatao iz raznih uzroka. Pre svega treba znati da je to bila dominirajuća vera osvajača.» Nastavi čitati Kome to smeta porijeklo Bošnjaka?

Bošnjaci najstariji narod na Balkanu

  • ONO ŠTO JE OSOBITO VAŽNO JESTE DA SE O HISTORIJSKOJ SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI MOŽE DISKUTOVATI I PISATI SAMO KROZ SAGLEDAVANJE OSMANLIJSKIH DEFTERA. TAKOĐE SE MORAJU KORISTITI POVELJE BOSANSKIH VLADARA U KOJIMA SE MOŽE JASNO VIDJETI HILJADUGODIŠNJE POSTOJANJE JEDNE DRŽAVE:
  • POVELJA BOSANSKOGA BANA KULINA JE NAPISANA 29. AVGUSTA 1189. GODINE NA STAROBOSANSKOM JEZIKU I BOSANSKIM PISMOM – BOSANČICOM.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234. GODINE – BAN NINOSLAV GODINE 1234.
  • POVELJA IZ 1323. GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ GODINE 1323.
  • POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323. GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ GODINE 1323.
  • POVELJA DUBROVČANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANIĆA IZ 1332. GODINE 5. AVGUST 1332.
  • POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIĆA IZ 1353. GODINE
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378. GODINE – KRALJ TVRTKO 10. APRILA 1378.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392. GODINE – KRALJ DABIŠA 17. JULA 1392.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1397. GODINE – KRALJICA JELENA GRUBA 13. MAJA 1397.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398. GODINE – KRALJ STJEPAN OSTOJA GODINE 1398.
  • POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404. GODINE 6. JANUARA 1404.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1405. GODINE – KRALJ TVRTKO II 24. JUNA 1405.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419. GODINE – SANDALJ HRANIĆ 24. JUNA 1419.
  • POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427. GODINE – RADOSLAV PAVLOVIĆ 31. DECEMBRA 1427.
  • POVELJA BRAĆI DRAGIŠIĆIMA IZ 1446. GODINE – KRALJ TOMAŠ 22. AVGUSTA 1446.
  • POVELJA IZ 1453. GODINE – HERCEG STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA 19. JULA 1453.
  • POVELJE IZ 1461 GODINE – KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ 23. NOVEMBAR 1461.
  • Nastavi čitati Bošnjaci najstariji narod na Balkanu