RAZGOVOR SA SANELOM SADIKOVIĆ, ČLANOM KABINETA PREMIJERA KOSOVA

1. Prije svega, prenosimo Vam selame redakcije i naših čitatelja iz Sandžaka. Povod ovog intervjua je zainteresiranost za Vaš angažman na polju političkog i institucionalnog predstavljanja Bošnjaka Kosova. Vi ste šest godina predstavnik Bošnjaka na Kosovu. Koliko ste sa pozicije člana kancelarije premijera Kosova zadovoljni uopće suradnjom Albanaca i Bošnjaka na Kosovu, jer smo svjedoci da sa drugima taj proces teže ide?
– Na početku, želim da Vam se zahvalim što ste me ugostili i dali priliku da se obratim čitateljima iz Sandžaka.
Ja sam imala tu sreću da se odmah nakon završetka mog prvog fakulteta zaposlim u Kancelariji premijera republike Kosova gdje i danas radim i pokušavam na najbolji način predstaviti moju zajednicu. Ranije, proces suradnje između dvije nacije nisam mogla bas najbolje shvatiti sve dok nisam počela sa radom u Vladi, gdje sada imam mnogo bolji uvid u svemu, pa i na suradnji između Bošnjaka i Albanaca na Kosovu. Proces suradnje između Bošnjaka i Albanaca je u najboljem mogućem redu. Ja sam pravi primjer za to. Jedina Bošnjakinja sam u kancelariji Premijera i prihvaćena sam na najbolji mogući način. Za 6 godina rada nikada do sada nisam naletjelela na, takoreći, blokadu suradnje sa kolegama. Jednostavno rečeno, stvorene su bratske veze između ove dvije nacije.

2. Koliko ste kao član kancelarije premijera Kosova uspijeli da ostvarite ciljeve, prije svega političkog djelovanja kao predstavnik Bošnjaka?
– Kao predstavnik Bošnjaka na Kosovu kroz razne projekte, kako infrastrukturalne tako i ekonomsko-socijalne sam pokušala izaći u susret Bošnjacima Kosova. Naravno, budžet nije namijenjen samo jednoj zajednici tako da budžet od milion evra mora se raspodijeliti na nekoliko dijelova da bi se potrebe i ostalih nevećinskih zajednica izmirile. Zbog toga zelim da se još više politički aktiviram kako bi mogla pružiti što veću pomoć mojim Bošnjacima.

3. Recite nam nešto o nekoliko za vas važnih aktivnosti u kancelariji premijera koje su utjecale na poboljšanje položaja Bošnjaka kao nacionalne manjine na Kosovu?
– Kao i što sam navela, projekte preko kojih sam pomogla Bošnjacima smatram kao jedne od važnijih aktivnosti. Naravno, ne želim da stanem na ovome. Radimo na tome da se položaj Bošnjaka poboljša i bude na što većem nivou. Za sada, smatram da je obrazovanje i zapošljenost Bošnjaka najglavnija karika koja se mora poboljšati i sada radim na tome. Također, kao važnu aktivnost želim istaći i pružanje pomoći socijalnim slučajevima kao i pomoć oko liječenja. Ne smatram ovo nekim velikim uspjehom, jer su potrebe Bošnjaka mnogo veće, ali, radim sve što je u mojoj moći, i onoliko koliko mogu, pružam pomoć.

4. Da li ste zadovoljni oko ispunjenja formalnih i fundamentalnih ostvarenja prava Bošnjačke nacionalne manjine na Kosovu?
– Kada predstavljate neku zajednicu, naravno da smatrate da nikad nije dovoljno urađeno na ostvarivanju prava te zajednice. Važno je istaknuti da Bošnjaci imaju pravo na obrazovanje na svojm maternjem jeziku. I to je važan korak jer se time priznaje jezik jedne zajednice. U zadnjih nekoliko godina bošnjačka zajednica se snažnije integrirala u kosovsko društvo i urađeno je dosta toga sa aspekta zakonodavstva. Usvojeno je dosta zakona koji idu u prilog položaju i ostvarivanju prava, poput Zakona o praznicima, na osnovu kojeg je bošnjačka zajednica dobila svoj memorijalni praznik, 28. septembar – Dan Bošnjaka i povodom toga dana Vlada Kosova izdvaja određenu sumu novca za proslavu ovog značajnog dana. Dosta je toga, također, urađeno po pitanju infrastrukture i kapitalnih projekata u sredinama gdje živi bošnjačka zajednica. Ali, ne treba stati na tome. Proces otvaranja novih radnih mjesta za Bošnjake treba biti prioritet.

Hašim Tači i Sanela Sadiković
Hašim Tači i Sanela Sadiković

5. Da li su Bošnjaci na zadovoljavajućem nivou što se tiče njihove integracije u institucijama Kosova?
– Bosnjacka zajednica je integrisana u institucije Kosova, mada naravno da to nije na zadovoljavajućem nivou, i to nije samo problem Bošnjačke zajednice, sve nevećinske zajednice na Kosovu se susreću sa ovim problemom. Kao i što sam u par navrata izjavila, zapošljavanje bošnjacke zajednice je jedan od najvećih problema.

6. Bošnjaci Kosova i Bošnjaci Sandžaka tradicionalno su održavali dobre međusobne odnose sa svojim susjedima Albancima, kako u južnom Sandžaku, tako i na Kosovu. Kako te odnose vidite danas na Kosovu?
– Smatram da se i dan danas održavaju dobri međusobni odnosi, i ne vidim razlog da se ti odnosi pogoršaju.

7. Sada ono što nas posebno zanima, a to je međusobni odnos među političkim predstavnicima Bošnjaka na Kosovu. Koliko su podjele prisutne, a konsenzus odsutan među Bošnjacima?

– U aktualnom sazivu Skupštine Republike Kosova, Bošnjake zastupaju dva politička subjekta: većinska Koalicija „Vakat“, te Nova demokratska stranka (NDS). Također, postoji još drugih stranaka i inicijativa, kao što su političke stranke SDA i BSDAK. Međutim, umjesto da se uzdruže snage, pa da zajedno budemo jaći i uspješniji, na žalost, bošnjačke političke partije pokopavaju jedna drugu. Svakim danom je međusobno prepucavanje pristutno. Kako javno na sednicama Skupštine, pa tako i po medijima Kosova. Ali, mogu sa ponosom da istaknem da kada je u pitanju odbrana interesa Bošnjaka, ove politcke partije su spremne da daju svoj doprinos i izađu u susret, pa čak i da u izuzetnim situacijama pruže ruku jedna drugoj. Što se mene lično tiče, ja imam dobru suradnju sa svim političkim partijama na Kosovu, međutim, od samog početka mog rada u Vladi, predsjednica političke stranke NDS-a, gospođa Emilija Redžepi mi je izašla u susret i podržavala u svemu. Tako je i dan-danas.

8. Kakvu platformu o zajedničkom političkom djelovanju bi Vi predložili?
– Nas, Bošnjaka nema mnogo na Kosovu, i sramno je da i to malo što nas je ostalo radimo jedni protiv drugih. Mora da postoji zajednička politička platforma gdje će se političke partije ujediniti, i da Bošnjake Kosova predstavlja jedna politička partija. Tako ćemo mnogo lakše braniti interese našeg naroda, i mnogo viŠe dobiti prostora na centralnom i lokalnom nivou.

9. Na kraju, koju poruku bidte uputili poruka Bošnjacima Kosova i Bošnjacima Sandžaka?
– Da uspijemo kao zajednica, moramo biti jedni ova i Bošnjacima Sandžaksa drugima. Jedino je to pravo rješenje. Dosta je podjele Bosnjaka u nekoliko političkih partija, kako Bošnjaka Kosova tako i Sandžaka. Vrijeme je da se udruže snage. Mora doći vrijeme da radimo jedni sa drugima, a ne jedni protiv drugih.
KRATKA BIOGRAFIJA SANELE SADIKOVIĆ

Sanela Sadiković
Sanela Sadiković

Sanela Sadiković rođena je 12. oktobra 1987. godine u Mitrovici. Za vrijeme rata na Kosovu, svoje osnovno obrazovanje nastavila je u Novom Pazaru i nakon kratkog perioda dobila ponudu da školovanje nastavi u Italiji. Srednju školu Gimnaziju “Frang Bardhi” završila u Mitrovici na bosanskom jeziku. Diplomirala na fakultetu primjenjenih nauka u Peći na bosanskom jeziku i posjeduje diplomu Bačelor u oblasti poslovnog upravljanja, dok master studije na Ekonomskom Univerzitetu u Prištini. Pri Pored toga završila je i školu za Evropsku integraciju, Politićku akademiju, školu za Tranzicionalnu pravdu, skolu menadzmenta i strateskog planiranja ujedno je i dio programa Mladi ambasador pomirenja. Radila kao novinar do 2007 u RTV Mitrovica kao urednik vijesti na bosanskom jeziku kao i urednik nekoliko emisija na albanskom jeziku. Bila je i dopisnik nekoliko medija sa Kosova, iz Bosne i Italije.
Od 2010 u kancelariji premijera Kosova. Njen prvi zadatak kao administrativnog službenika bio je da organizuje sastanke i manifestacije za međunarodne dane zajednica na Kosovu, te organizuje službena putovanja, kao i da prati razne sastanke koji su bili vezani za zajednice na Kosovu. Nakon nekoliko mjeseci rada, imenovana je na poziciju više službenice za javno informiranje i sluzbenika
KOSOVA
Razgovor vodio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak

Budućnost IT sektora u Sandžaku

Muzafer SaračevićUniverzitet u Novom Pazaru ima se čime pohvaliti. Pored studijskih programa koji funkcioniraju po najvišim standardima visokoškolskog obrazoavanja, potrebno je naglasiti ko su vrijedni ljudi zaslužni za to. Prof. doc. dr. Muzafet Saračević, rukovodilac Departmana za računarske nauke, na mjestu dekana je u svom prvom mandatu, i u mnogome je opravdao povjerenje, kako institucije, tako i studenata, kako ličnim napredovanjem, tako i unapređivanjem svog departmana. Naš sugovornik je zasigurno jedan od najmlađih u rangu najuspješnijih ljudi računarske struke u Srbiji, što svjedoče sljedeći rezultati, a ovdje će biti navedeni samo neki od velikih:
– Autor je preko 100 naučnih i stručnih radova, od kojih je preko 40 radova u međunarodnim i domaćim časopisima.
– Svetska izdavačka kuća Taylor & Francis (U.K.) koja broji oko 2700 međunarodnih časopisa iz celog sveta, rangirala je njegov autorski rad “Decomposition of Catalan numbers and convex polygon triangulations”, na kojem se bazira njegova doktorska disertacija, u TOP 10 najčitanijih radova za 2014 iz oblasti Matematike i Statistike (TOP 10 Most Read Articles of 2014 – Category: Mathematics and Statistics: Computational Mathematics). Pored toga, navedeni rad je rangiran u TOP 10 najčitanijih radova za 50 godina postojanja časopisa – International Journal of Computer Mathematics (period od 1964. do 2014.).
– Jedan je od urednika američkog naučnog časopisa Interdisciplinary Journal of Information, Knowledge and Management (ISSN: 1555-1229) čiji je izdavač Informing science institute Santa Rosa, California, USA.
– Učesnik i autor desetina semianra, programa, usavršavanja i projekata, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
– Uspješno prošao kroz cjelokupan radni angažman na Univerzitetu u Novom Pazaru, gdje je obavljao funkcije i zvanja: saranik u nastavi, asistent i pomoćnik dekana za računarske nauke. Pored preuzimanja rukovodstva departmana, također, je i izvršni urednik časopisa Univerzitetska Misao.

S obzirom na skromno navedene reference preuzete iz vrlo bogate karijere Muzafera Saračevića, redakcija Revije “Sandžak” smatra posebno i važnim približavanje javnosti rad jednog od važnijih sektora u Sanžaku, a to je IT sektor, koji će sve vise u budućnosti iziskivati potrebe za kvalitetnim i obrazovanim kadrom. U tom smjeru, pokazali smo interesiranje za rad departmana u prethodnoj godini, i interesiranje prema aktivnostima koje očejuju u narednoj:

1. Departman za računarske nauke je postigao određene rezultate u prethodnoj godini. Upoznajte naše čitaoce sa sistemom rada i aktivnostima u prethodnoj godini.

Početkom prethodne godine, obnovljen je ugovor sa prestižnom Oracle akademijom i pokrenut treći specijalizovani kurs za napredno JAVA programiranje. Pored toga, uručeni su sertifikati pomenute akademije iz oblasti baza podataka i java programiranja (osnovni i napredni nivo). Obuka je realizirana za više od 50 studenata, koji su uspješno savladali navedene programe na našem departmanu i dobili Oracle sertfikate.
Održana je međunarodna konferencija “Pedagoški razvoj individue u eri informacionih tehnologija“, u organizaciji Departmana za računarske nauke i Departmana za pedagoško-psihološke nauke.
U toku 2015. godine, imali smo promocije drugog i trećeg broja našeg časopisa UNITE: University journal of Information Technology and Economics. To je multidisciplinarni časopis koji je pokrenuo naš departman u saradnji sa Departmanom za ekonomske nauke.
Održana je promocija akreditovanog seminara “Podrška izradi i primeni multimedijalnih sadržaja u nastavi TIO” u okviru prоjekata stаlnоg stručnоg usаvršаvаnjа nаstаvnikа, vаspitаčа i stručnih sаrаdnikа, podržan od strane Zаvоda zа unаprеđivаnjе оbrаzоvаnjа i vаspitаnjа u okviru Cеntra zа prоfеsiоnаlni rаzvој zаpоslеnih u оbrаzоvаnju Rеpublike Srbiјe.
Departman za računarske nauke je u prethodnoj godini bio i realizator sedmog broja BADEN biltena u okviru “Balkan Distance Education Network – TEMPUS PROJECT: Enhancing the quality of distance learning at Western Balkan higher education institutions”.
Naš departman je bio incijator uspostavljanja sistema za e-učenje i on je u toku 2015. godine znatno unaprijeđen. Bitno je napomenuti da je nastavni kadar sa našeg departmana bio aktivan po pitanju objavljivanja stručnih i naučnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima. Aktivno su uzeli učešće i na nekoliko međunarodnih naučnih konferencija.

2. Kakvi su planovi realizacije i koji nas projekti očekuju, kako do završetka ove, tako i u periodu nastupajuće, sljedeće studijske godine?

U toku ove godine su u planu novi ugovori sa prestižnim akademijama iz oblasti informacionih tehnologija. Planirana je i promocija novog broja našeg časopisa, kao i promocija nekoliko udžbenika i naučnih monografija.
Pored toga, imamo u planu da pokrenemo TV emisiju UNITECH, koja će imati zadatak da prezentuje sve što je aktuelno i atraktivno iz oblasti programiranja, informacionih sistema, web programiranja, ravoja android aplikacija i sl. U realizaciji tog projekta će, svakako, naši studenti aktivnije uzeti učešće.
U planu su i mnogi drugi projekti koji se odnose na saradnju sa Računarskim centrom Univerziteta u Novom Pazaru, a jedan od njih je unapređenje stručne prakse i uspostvljanje savremene računarske laboratorije.

Autor priloga: Dženis Šaćirović, Revija sandžak 184.

Ideja Evropskog muftijstva je naša realna potreba

Sabahudin Selimović
Sabahudin Selimović

SABAHUDIN SELIMOVIĆ, PREDSJEDNIK ŠURE U LUKSEMBURGU

Razgovarao: Muhamed ĆEMAN

Uvaženi gospodine Selimoviću, zamolili bi Vas da na početku ovog razgovora ukratko predočite trenutačno stanje muslimana u Luksemburgu u brojčanom i organizacionom smislu. A ujedno Vas molimo da predstavite i instituciju Šure na čijem čelu se nalazite.
Nastavi čitati Ideja Evropskog muftijstva je naša realna potreba

Vakat je

jahjaRazgovarao: Salahudin Fetić

Sandžak: Gospodine Fehratoviću, hvala Vam što ste prihvatili da date intervju za reviju „Sandžak“. Prvo pitanje: Kako garantirate da vaši narodni poslanici ponovo neće napustiti stranku?

dr. Fehratović: Bošnjačka Demokratska Zajednica Sandžaka je partija koja je u prethodnom periodu doživjela nešto što nijedna druga politička partija ne bi preživjela. To znači da smo se na tom gorkom i dramatičnom iskustvu naučili mnogim stvarima. To znači da ovoga puta u Beograd, kao naše narodne poslanike, šaljemo ljude koji su dokazani, provjereni i koji su do sada puno puta imali prilike da skrenu na jednu ili na drugu stranu, ali su ostali čvrsti i u najvećim iskušenjima ostali kao branik i stub našeg ukupnoga pokreta, pa i političke partije BDZS-a. To su ljudi koji su imenom i prezimenom, svojim biografijama, svojom čašću i svojim dosadašnjim ulaganjem i trudom u ukupnom našem pokretu, a naročito političkoj partiji, zaslužuju naše apsolutno povjerenje. S druge strane, nikada ne možete biti 100% sigurni da li će neko prekrenuti na ovu ili na drugu stranu, ali za ljude poput Seada Šaćirovića, Amele Lukac-Zoranić, Samira Tandira, Zaima Redžepovića, Fahrudina Alagaića, Mersije Camović, da ne nabrajam sve ostale sa naše liste, čvrsto smo uvjereni da nikada neće posustati sa puta kojim korača BDZS, jer su to ostvareni ljudi, koji su svojim djelima, svojim ponašanjem, svojim ukupnim angažmanom dokazali vjernost ideji i pokretu iz kojeg je potekla BZD Sandžaka. Sjetite se samo da je g. Sead Šaćirović, kao što, na jednoj konvenciji u jednom od sandžačkih gradova, reče jedan predstavnik našega gradskog odbora, stajao prsima pred cijevima i tada nije izdao. Šta više možete očekivati od jednoga čovjeka. Ako je neko spreman da položi svoj život, bez imalo razmišljanja, bez trunke rezerve, onda nama ne treba druga garancija. U svakom slučaju, sve je to Božije odrađenje, a na nama je da poduzmemo sve korake kako se to više nikada ne bi dogodilo i kako to traumatično iskustvo koje smo imali ne bi ostavilo dalekosežne posljedice niti na našu partiju niti na naše birače, niti ukupno na bošnjački narod. Nastavi čitati Vakat je

Vreme je

Razgovarao: Salahudin Fetić

cedoSandžak: Gospodine Jovanoviću, hvala što ste prihvatili govoriti za naš list. Očekujete li ulazak u Vladu i šta ćete učiniti za Bošnjake ukoliko nakon izbora uđete u vlast?

Jovanović:  LDP može prihvatiti da uđe u vlast pod jednim jedinim uslovom – da bude u stanju da sprovede svoju politiku. Do sada su svi drugi bili na vlasti i ništa nisu uradili, sada je vreme da mi sa svojom koalicijom povedemo i Srbiju, i Sandžak, i druge naše krajeve u neophodne promene. Građani jako dobro znaju da mi nikada nismo trampili politiku za vlast, i to je naš uslov budućim partnerima. Nastavi čitati Vreme je

„Istina provocira mržnju, ko govori istinu često se zamjera drugima“ (II dio)

intervjuIntervju muftije Muamer-ef. Zukorlića za portal “znamo.ba”.

Razgovarao: Admir F. Beganović

(II DIO)

Beganović: Muftija beogradski Muhamed Jusufspahić izjavio je da put ka Bogu vodi iz srbijanske opcije, a ne iz bosanske, turske, pazarske. On poziva na razgovore sa Vama, ali Vas i optužuje za nejedinstvo muslimana. Po njemu ispada da je kuća zapuštena zbog Vas.

Muftija: Kao prvo, on uopšte nije muftija, jer se nijednim aktom koji uređuje Islamsku zajednicu muftiluk ne nasljeđuje. On je taj navodni muftiluk naslijedio od svog oca Hamdije, koji je bio nekada muftija beogradski koji je čak smijenjen od tadašnjeg Mešihata. Prema tome, to je samozvani muftiluk koji nema nikakav legitimitet, ali crpi legalitet istog ovog maloprijašnjeg momenta, a to je služenje svakom beogradskom režimu. Ta pozicija Beograda, zloupotreba Bajrakli džamije, zloupotreba dostupnosti medija, odnosno prihvatanje koncepta gdje se nama nameće muftija, da nije bilo ovog duhovno-nacionalnog pokreta, doveli bi do toga da bi mi ovdje imali jednu poltrolisanu Islamsku zajednicu, jednog nametnutog muftiju, koji je još eto srbijanski. Pazite, molim Vas, kod nas u tradiciji jezika riječ muftija i srbijanski ne idu zajedno nikako. Ima srbijanski opanak, srbijanska rakija, srbijanska pršuta itd., ali srbijanski muftija – te dvije riječi se hemijski ne podnose. To je, zapravo, pokušaj asimilacije i nametanja, stalno tim nekim novim izrazima i „vrijednostima“, okretanjem prema Beogradu. Pogotovo su nebuloze, što nije ništa za njega čudno, kada je izjavio da je on iz loze Poslanika s.a.v.s., pa je izjavio da je Isus Srbin. Ne znam koliko će ovaj naš razgovor izgubiti na značaju ukoliko trošimo riječi o takvim pojavama.

 

Beganović: Adem Zilkić, također, poziva na razgovore sa Vama. Njegova je izjava da je mir sa Vama moguć, pa je pokrenuta inicijativa za pomirenje, nakon čega se i Turska umiješala. Dogovor se može postici ako su obje strane spremne i svijesne da se moraju  odreći nečega. Šta je to čega se muftija Muamer-ef. Zukorlić ne želi odreći i da li su Zilkićevi pozivi iskreni?

Muftija: Jedan od ambasadora u jednoj važnoj zapadnoj zemlji mi je nedavno rekao: „Na kraju ćeš morati razgovarati“, našta sam odgovorio: „Da, ali sa kim?“ On me je pitao: „A sa kim bi, a sa kim ne bi“, našta sam slikovito rekao: „Razgovarat ću sa gazdama, a ne sa ‘kerovima’.“ Pita on mene: „Ko su jedni, a ko drugi?“ Ja sam rekao da su gazde svi koji imaju bilo kakav oblik legitimiteta – političkog, vjerskog, kulturnog. U našem slučaju to su ljudi sa izbornim legitimitetom. Čak me ne zanima jesu li to Ljajić, Ugljanin, Šešelj, Nikolić. To su ljudi sa nekom vrstom legitimiteta i ma šta ja o njima mislio i kako ih tretirao, spreman sam sa njima razgovarati. Ovi drugi su oni koji se ne pitaju nizašta. Neću sebe toliko podcijeniti da razgovaram sa nekim ko ne može ništa da odluči, već mora izaći nakon svake rečenice na hodnik da telefonira i pita gazde šta će. Neću sebe toliko da podcjenjujem. Ja nemam spor sa Zilkićem ili Jusufspahićem, već imam spor sa Beogradom, a ovi su njihove sluge. Onog trenutka kada Beograd, da li u formi Crkve, ili politike, ili svi zajedno, odluči sa mnom da razgovara –  razgovarat ćemo, a oni neka dovedu i Zilkića, i Jusufspahića, i Ljajića i ko god hoće neka bude u njihovim timovima, meni to ne smeta. Naš problem oko jedinstvene Islamske zajednice nema nikakve veze sa tim što se Adem Zilkić ne slaže sa mnom. On je njihov činovnik i od ranije, koji je bio u našim redovima, a da nije on bio bi neko drugi. On je, samim time što je prihvatio to da čini za Beograd, sebi i svojim praunučadima stavio etiketu koju ne može nikada oprati, ali je za mene potpuno nevažan lik. Vjerujte, ovog trenutka da to prestane činiti, oni bi drugog poslali. Njegov zločin je u tome što je pristao da bude prvi i zato ne želim da se trošim na taj način i neću im dati nikada bilo kakvu vrstu priznanja, a oni to hoće. Njima razgovor treba zato da ih neko prizna, barem kao protivnike, a ja ih ne priznajem ni za protivnike. Oni su nedostojni protivnici, koji nisu uspjeli da odvoje dio Islamske zajednice tako što su povukli neke imame za sobom, već samo zato što su dobili podršku političko-crkvenih krugova koji su implementirani kroz neposrednu potporu od strane policije i administrativnih organa ove države. Da nije bilo toga u tome ne bi uspjeli. Zato potenciram da država mora vratiti pravo koje nam je otela. Oni meni kažu ne može se država miješati u unutarnje stvari, a ja tražim samo onoliko koliko se miješala u stanje Srpske pravoslavne crkve. Njima se desila pojava vladike Artemija koji se odcijepio i pokušao formirati drugu crkvu, a policija ga je vratila. Po Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama državni organi su dužni pružiti asistenciju u zaštiti poretka  Islamske zajednice. U našem slučaju oni su pružili podršku u rušenju Islamske zajednice. Neka me nazivaju kako hoće, ali Adem Zilkić nije i neće biti moj sagovornik, i to nije političko ili pitanje procjene trenutka, to je duhovno-moralno pitanje oko koga apsolutno ne može biti kompromisa.

 

Beganović: Na njegove izjave ljudi koji su bliski Vama ne ostaju ravnodušni, kao što je izjava da Vi zloupotrebljavate i džamije i imame, na koju je reagovao čak i dojučerašnji reis Mustafa-ef. Cerić kada je izdao fetvu da je zabranjeno i haram klanjati za njim. Sjećam se prije nekoliko godina, kada je patrijarh srpski dolazio u Banja Luku sa Borisom Tadićem, svjesno su zaobišli Sarajevo i niko iz političkih krugova BiH nije reagovao. Bilo je u stilu: „Neka ste došli, bujrum.“ Niko nije reagovao čak ni na čestitku srpskog patrijarha kada je javno čestitao „najmlađu srpsku republiku“. Međutim, problem nastaje kada tadašnji reis Cerić ide u posjetu u Sandžak u Novi Pazar muftiji Zukorliću, a reaguje se u stilu: „Šta će on tamo?“

Muftija: To je, nažalost, gorka strana realnog stanja bošnjačkog naroda, pogotovo političke elite, jer baš ta elita treba da predvodi i štiti narod i da bude bajraktar ostvarenja prava jednog naroda. Nažalost, posle rahmetli Alije Izetbegovića imamo krizu u pogledu autoriteta i kvaliteta. Sada imamo političku kategoriju koja vjerovatno iskreno misli: „Šta će on tamo“, jer onome ko ne vidi dalje od Trebevića čudno je šta će on tamo preko. Da li neko može biti dražavnik, a ne voditi računa o državi? Da li neko može biti vođa, a ne voditi računa o narodu? Da li neko može biti bošnjački lider, a biti ga baš briga šta se radi sa Bošnjacima u Sandžaku ili na Kosovu. U jednoj nedavnoj posjeti Kosovu i tamošnjim Bošnjacima vidio sam da tamo ima oko 45 bošnjačkih džemata sa bošnjačkim imamima. To je više nego nekoliko muftijstava u BiH. Dešava se popis u Crnoj Gori, a Bošnjaci se popisuju na tri-četiri kolone. Popisima na Kosovu i Makedoniji niko se ne osvrće. Mislio sam da se na rubnim i problematičnim dijelovima bošnjačkog životnog prostora takve stvari mogu desiti, ali kada je otvorena rasprava u sred Sarajeva, gdje su čak i pojedini predvodnici nekih bošnjačkih organizacija i institucija počeli priču o tome šta je nacija,  da su to Bosanci, a da smo mi etnički Bošnjaci i tom pričom zbunjivali narod. Onda sam rekao da ovo što se radi u Crnoj Gori me ništa ne čudi. Da li je moguće da u Beogradu ili Zagrebu neko otvori pitanje da li su Srbi – Srbi Šumadinci ili su Srbijanci, ili su Hrvati samo Hrvati ili su Hrvati Dalmatinci? Ko bi pomislio tako nešto da kaže ne bi dobio priliku ni na fejsbuk stranici da iznese svoje mišjenje jer bi mu ga nekako isključili, ali kod nas Bošnjaka je sve to moguće. Dva su ključna razloga te katastrofe: kriza političke elite i zatrovanost medijskog prostora, koja je u Sarajevu tolika da predstavlja vrstu zločina prema inteligenciji. Javni servisi, koje plaćaju građani, a koji su u velikoj većini Bošnjaci i apsolutnoj većini muslimani, imaju za cilj da razore sve bošnjačke i muslimanske vrijednosti. To je katastrofa. Ne postoji nigdje na kugli zemaljskoj da se javni servisi i mediji utrkuju da blate poglavara Islamske zajednice kao što je bio slučaj sa reisom Cerićem, a isti ti mediji kada pomenu kardinala dodaju prefiks „uzoriti“. Potpuno se slažem sa time da se koriste izrazi koji su službeni za dotičnu crkvu, ali da se naši bošnjački voditelji, voditeljice, novinari i novinarke utrkuju da za Reisu-l-ulemu kažu da je mafijaš, kriminalac, bos, da mu se prave nepristojne karikature – to su stvari koje ukazuju na ivicu kataklizmičnosti i koje mi ne dopuštaju da sjedim miran, jer to ne bi ličilo na mene. Neću da dopustim da mi se ubije posljednje utočište ljudskosti, a to je emocija. Oni kažu: „Tvoja je retorika oštra, ti si radikalan.“ Jesam, ja sam radikalan, ja sam opasan. Radikalan sam protiv svih  radikalnih planova za uništenje moga naroda, moje vjere i kulture. Opasan sam za sve zavjere i sujete koje rade o glavi meni, mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi. Ja ne poštujem ta našminkana pravila o javnoj komunikaciji. To je isto kao da od čovjeka koji je na samrti, koji se guši i davi, tražite da ne viče. Naravno da ću da vičem jer sve prethodno što sam uradio nije skrenulo pažnju, jer bi u tišini, pri lažnoj finoći i licemjernoj pozi ispustili dušu kao nacija. Ne pada mi na pamet. To ne radim zato što sam muftija i to ću raditi i kada ne budem muftija. To radim kao čovjek, kao musliman, kao Bošnjak, kao insan. .Ne možete se mirno ponašati u kataklizmi. Prema tome, moj krik je poziv za buđenje ljudima koji spavaju dok se kuća ljulja od zemljotresa. Ako se ne možete suprotstaviti, onda bar izađite iz kuće da vam se ne sruši na glavu. Zar ćete mi reći: „Nemoj da se dereš, ljudi spavaju.“ Hoću, čoveče, imam elementarnu humanost da vrištim da bi ih spasio, pa makar se oni ljutili što ih budim!

 

Beganović: Sjećam se jedne vaše izjave: „Dijagnoza bolesnika je da je bolestan.“

Muftija: Od mene se traži da liječim pacijente sirupima, nekim blagim pilulama, a radi se o bolestima koje su već na ivici malignosti.

 

Beganović: Muftija, kažite nam šta se dešava sa vakufskom imovinom i da li iz Beograda stižu optužbe da gradite bez dozvole i slično?

Muftija: Godine 2006. usvojen je Zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Na internet stranici Direkcije za restituciju imovine crkvama i vjerskim zajednicama mogu se videti podaci koliko je imovine vraćeno Islamskoj zajednici, a to je 0 % . Te godine je usvojen taj zakon, a naredne godine je izvršena agresija na Islamsku zajednicu. To je bio način da se opstruira povratak imovine Islamskoj zajednici, pa su tada rekli: „Sada nemamo kome da je vratimo jer se vi međusobno osporavate.“ To su beogradska posla i to samo oni mogu smisliti. Mi smo pripremali dokumentaciju i podnijeli zahtjev prije 2007. godine, a iz Direkcije su Zilkiću dali da iskopira naša dokumenta i tako podnesu zahtjev, jer oni ne posjeduju nikakav dokument. Ovo je gore od Udbe. Produkt svega toga nije samo nevraćanje imovine Islamskoj zajednici, već nastavak ubijanja i onog što bi moglo da se vrati. Zato smo imali spor oko Fakulteta za islamske studije, jer su ga oni nakon usvajanja Zakona prodali. Fakultet za islamske studije historijski je poznat kao zgrada pod imenom Islamske ustanove, jer tu je bilo sjedište i centrala Islamske zajednice. Kada smo se okupili i zauzeli zgradu to su nazvali nasilje. Nije to nasilje, to je uzimanje svojeg, jer nije postojao drugi način da povratimo svoje. Optužbe za gradnju bez dozvole jadni su trzaji Rasima Ljajića koji skreće pažnju sa svojih obećanja koja je dao građanima. Rasim Ljajić je na prošlim izborima obećao Beogradu, ako ga podrži da po svaku cijenu osvoji vlast, da će se obračunati sa pojavom zvanom muftija Zukorlić za godinu dana. Istekla mu godina, a nije se obračunao. S druge strane, građanima je obećao evropski Novi Pazar, a ljudi u strogom centru grada nemaju vodu. Takođe, u samom centru, na dvjesto metara od Trga, u ulici u kojoj živim, žao mi je moje komšije zato što kao pješaci moraju da paze da ne polome noge od rupa koje se ne asfalturaju samo zato što u toj ulici živi Muftija. I ne samo to, već prošle godine, od prije Ramazana, permanentno nije bilo vode od 11 časova do iza iftara, cijeli Ramazan, a ulica se nalazi u najnižoj zoni grada gdje skoro nikada ne nestaje vode. Neko iz mog komšiluka otišao je da se raspita što nema vode. Znate šta su mu rekli: „Muftija ugradio neke pumpe, pa zato nemate vode“, što govori o tome koliko se povećala histerija kod tih ljudi koji na svaki način, ne birajući sredstva, pokušavaju da mi naškode. Ta hajka oko divlje gradnje je isključivo da se skrene pažnja sa njegovih objećanja. Nije istina da smo gradili na divlje. Kao prvo, zamijenili smo krov na zgradi Fakulteta za islamske studije koji prokišnjava. Uistinu, dobili smo malo potkrovnog prostora koji je u službi prosvjete. Lokali koji su okolo samo su renovirani bez ijednog metra kvadratnog dodatka, zašta su oni rekli da je okupiranje Gradskoga trga. Treća i najgnusnija laž je da Muftija gradi lokale za svoju rodbinu. Spisak zakupaca vakufskih lokala je transparentan. Zna se ko su i ne da mi nisu rođaci, nego ni u pedesetom koljenu nemamo zajedničku tačku. To je pokušaj satanizacije. Ja jesam muftija, predsjednik Mešihata, prvi čovjek Islamske zajednice, pa i da se izvode neki radovi na zgradi Islamskog fakulteta postoji dekan Fakulteta, pa Medžlis kojem pripada ta zgrada. To je isto kao da optužite predsjednika države zato što neka ustanova pravi neku radnju. I nikada ne kažu muftija, nego Muamer Zukorlić, da mi ljudi zamrze i ime i prezime. Ključna istina u svemu tome je i to da za dvadeset godina, koliko sam muftija, gradska vlast u Novom Pazaru nijednom nije izdala građevinsku dozvolu za ijedan vjerski objekat, iako su na desetine zahtjeva dobili. Ovdje se radi o kulturocidnoj politici koja se sprovodi putem svake vlasti koja dođe u Novi Pazar. I šta sada, ja treba da zaustavim život, gradnju, razvoj Islamske zajednice, jer oni ne daju dozvolu? Nisu nam ostavili drugi način. Osim toga, u Novom Pazaru je preko 20.000 objekata koji ne posjeduju građevinsku dozvolu. To je moguće jer imate korumpiranu vlast koja uzme mito i pusti građane da prave tamo gdje se ne bi moglo praviti. Sada sve to treba prekinuti, ali treba naći krivca, a to je Muftija. Pošto on ima bijelu ahmediju koja se vidi sa daljine, najlakše je targetirati bijelu ahmediju i kazati: „Evo, on je taj krivac koji pravi nelegalno i bez dozvole.“

 

Beganović: Da usmjerimo tok razgovora i pričamo o malo ljepšim stvarima – Internacionalni univerzitet.  Nego, prije toga da Vas pitam – imate li struje?

Muftija: Kada je struja u pitanju, dva mjeseca se pojavljivao naslov koji je svakih deset dana osvježavan: „Muftija ne plaća struju“. Čak su i sarajevski mediji preuzimali te naslove. Tekst dalje kaže da postoji spor Fakulteta za islamske studije, koji je imao problem sa Elektrodistribucijom, jer su odbijali da pošalju fakture na ime Fakulteta, već su slali na ime privrednog subjekta koji je nekada bio u toj zgradi, a zahtijevali od nas da platimo struju. Naravno, Fakultet to pravno nije mogao da realizira, ali kasnije se pronašlo rješenje. Eto, na osnovu toga je rečeno da Muftija ne plaća struju. Postoji odlučnost u Beogradu koja ima, nažalost, pomagače u Sarajevu, da se permanentno Muftija drži u negativnoj konotaciji u medijima. Da ne govorim da uvijek na našim skupovima moramo imati agrgat u rezervi, jer će nam usred događaja nestati struja. To vam je evropski Novi Pazar, to vam je Srbija koja ide prema Evropi. Internacionalni univerzitet je najveća civilizacijska provokacija koja se desila ovdje za ove koji su nam planirali nestanak. Sve će mi oprostiti, ali Univerzitet neće, jer možete misliti, na tom univerzitetu, kojeg zovu Muftijin, preko pola studenata su Srbi, i to iz svih krajeva Srbije, koji su ponosni što studiraju baš na tom Muftijinom univerzitetu. Postavlja se pitanje kome to smeta? To smeta onima koji hoće etnički čiste prostore, jer njima smeta Muftija sa takvim Univerzitetom zato što je on adut, jer je Muftija kao Bošnjak i musliman trebao biti opasnost po Srbiju, fundamentalista, terorista, vehabija, koji je trebao biti sve najgrđe. On je uspio da napravi Univerzitet koji ima odjeljenja u Pančevu, Beogradu i Nišu, na kome studenti srpske i bošnjačke nacionalnosti studiraju najkvalitetniju visokoškolsku nastavu. Uprkos svim opstrukcijama on još uvijek postoji. Mi smo jedini univerzitet na cijelom svijetu koji je pod muslimanskom kontrolom, a na kome studira značajan broj nemuslimana. Posljednji put ste imali tu pojavu u Istambulu u XIX vijeku. Taj civilizacijski koncept ovdje predstavlja simboliku pada svih antimuslimanskih i antibošnjačkih politika i zato zreba Muftiju satanizirati i obračunati se sa njim po svaku cijenu. Kada mu više ne možete ništa sa trofaznom strujom, ili sa bespravnom gradnjom, onda udarite na privatni život, pa mu izmislite razne afere, vrijeđajući uposlenice Univerziteta ili Islamske zajednice, i to u takozvanom nacionalnom glasniku BiH. Razlog tome je činjenica da ako se Muftija nije mogao uništiti aferama organizovanim u Beogradu, hajmo naći partnera iz Sarajeva, a ako se nije mogao Muftija odvojiti od Sarajeva iz Beograda, hajmo ga odvojiti ovdje iz Sarajeva od Sarajeva. Po prvi put imamo da desetine hiljada ljudi u Srbiji poštuju to što su studenti Internacionalnog univerziteta, ali vlast to i dalje ne poštuje, jer vlast nema moral, već vlast ima interes. Njihov interes je da loši mogu da vladaju samo kada ne postoje bolji, pa se zato bolji moraju minirati po svaku cijenu. Ne samo bolji kao politička alternativa, već bolji kao nosioci istine. Dosljednost istini, promocija istine i ustrajnost na tom putu je ono što mi ne mogu oprostiti. Za ovaj prostor, gdje se zločinci veličaju, to je nepodnošljiva vrijednost i odatle toliko neprijateljstvo prema meni i našim projektima. S druge strane, jedan narod možete porobiti samo ako je neuk. Zato smo imali mrak i neobrazovanost u Sandžaku tako da su nam vremenom nametani kompleksi. Nastanak obrazovnog sistema od Dječjeg vrtića, preko Medrese i Fakulteta, do Internacionalnog univerziteta, zapravo je pravljenje ostrva slobode  koje se širi. Novi Pazar nije imao pozorište dok Muftija nije iškolovao neke glumce na Internacionalnom univerzitetu i sada ova vlast ima pozorište sa dvije generacije glumaca koje smo mi na Fakultetu umjetnosti iškolovali u Novom Pazaru. Ali ja sam i dalje glavni protivnik modernizma i savremenosti. Nismo koristili Univerzitet za bilo kakvu ideološko-nacionalo-duhovnu propagandu. Nama to ne treba, ali smo dobili marketinško-propagantističke efekte kroz kvalitet. I taj praktični vjernik, i onaj koji nije dovoljno produhovljen i taj Srbin i Crnogorac – upoznali su islam kroz Univerzitet, ne zato što im je neko dersio, nego zato što su se suočili sa profesionalnom uslugom, jer ga niko nije pitao koje je nacionalnosti. Zato takav model univerziteta onima koji žele naš nestanak ne odgovara. Taj model je slobodarski kurs za Bošnjake. Vidite u kom kulturološkom stanju se nalaze Bošnjaci u Bosni i Sarajevu. Gdje je Bošnjak? On je u XX stoljeću bio samo glavna uloga u vicu i nigdje više: Haso, Huso, Fata, Mujo… Jeste li se ikada upitali zašto Haso i Huso, ko su oni? Haso i Huso su Hasan i Husein, u našoj duhovnoj tradiciji unuci Poslanika a.s. Mujo je Muhamed – naš Poslanik a.s, Fata je Fatima – ćerka Poslanika a.s. Ta su imena probrana za ismijavanje, a mi smo pristali na to, kao i da je Sarajevo grad viceva i zabave. To je stanje zadovoljnog samouništenja. To se ne može riješiti nekom logikom, već se mora riješiti kulturološkim procesima kroz obrazovanje i vraćanje dostojanstva. Zato njima smeta Muftija, ili bilo ko drugi ko zna da im kaže „stop“. Bošnjaci danas prvo kritikuju sami sebe: „Ma vidi kakvi smo, nikakvi smo, od nas nema ništa“, dok se dive Zagrebu i Beogradu.

 

Beganović: Muftija, nikada niste okrenuli leđa Sarajevu. Oni koji Vas bolje poznaju kažu da ste takav karakter da to nikada nećete ni uraditi. Međutim, Sarajevo, ili bar njegov dio, Vama je okrenuo leđa. Spomenuli smo medije koji su i sami demantovali neke vijesti, pa za par dana opet nastavili hajku na Vas, do nedavne dodjele priznanja Zlatna plaketa Bošnjačkog nacionalnog vjeća Bakiru Izetbegoviću. Ljudima nije jasno, BNV je osnovano 1991. godine, a ponovni izbori su održani 2003. Po nekim pokazateljima, nelegitimni dio Vijeća je dodijelio nagradu gospodinu Izetbegoviću. Vaše mišljenje: da li je svjestan te podvale on kao član Predsjedništva, ili je jednostavno prihvatio da kontrira nekome.

Muftija: Da li je svjestan to može samo on lično odgovoriti. Ja ne mogu to procijeniti, jer koliko god da mi se čini da nekada razumijem neke pojave, dođe trenutak kada se naprave neki potezi na koje razum stane. Slučaj BNV-a je veoma poznat i jasan. Poslijednji izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće su bili 2010. Tada je Bošnjačka kulturna zajednica, koju sam ja predvodio, dobila apsolutnu većinu. U konstituisanju BNV-a, nakon što su konstituisana sva vijeća u Srbiji, promijenjen je pravilnik samo za naše vijeće. To je opet paradoks u XXI vijeku, gdje je tadašnji ministar javno rekao kada su ga pitali zbog čega je izmijenjen pravilnik: „Bošnjaci su nesto drugo.“ Za to se ide u zatvor po zakonu diskriminacije. Jednostavno, protiv nas je legalizovano sve jer smo mi „opasnost“. Vijeću kojem je istekao mandat dvije godine prije toga država kaže: „Vi ste Vijeće“ i počinje sarađivati sa tim „vijećem“, usmjeravajući mu sredstva iz budžeta. Danas, nakon više od tri godine, iako im je odavno istekao mandat, oni su tu. To nije čudno, ali je čudo što u Sarajevu oni pronađu sagovornike kod ljudi koji se predstavljaju kao bošnjačke institucije. Kada se dijele nagrade organizuje se svečanost, a ovaj ovdje je kao poštar napunio torbu, otišao u Sarajevo i podijelio. Ne zna se ko je tu jadniji – ovi što daju ili ovi što primaju nagrade. Ja se ružno osjećam. Pokušavam da ne budem oštar na jeziku prema Bošnjacima, ali dovedu me do situacije da prosto ne mogu to da prećutim. Na taj način oni podržavaju beogradske mehanizme za porobljavanje Bošnjaka. S druge strane, to je dobro jer ćemo se razvrstati i znat će se ko želi i dalje da služi raznim okupatorima, a ko želi da služi ciljevima i interesima bošnjačkog naroda, njegovoj slobodi i identitetu.

 

Beganović: Još jedan trag Beograda izražen u nevladinoj organizaciji Urban-in. Jutros kada sam dolazio u Novi Pazar čujem priču o Aidi Ćorović i komentar jednog Pazarca da je ona kao privjezak Beograda. Zaista, kada se pogleda, u njenima člancima koji su izašli o Vama, a ne pamtim nijedan o nekome drugom da je pisala, zaista Vas je etiketirala na razne načine, počev od toga da ste sjeme zla i razdora, što profesionalno smatram veoma ružnim slengom, bez obzira o kome se radi, pa do uplitanja u privatni život. Kako se nosite sa tim?

Muftija: Kao prvo, to je cijena vrijednosti cilja za koji se boriš, a kao drugo, to treba posmatrati kao dio panike zbog neuspjeha u njihovom djelovanju. Svi oni koji se odluče na teške riječi i provokacije dokazuju da su svu legalnu „municiju“ potrošili i sada se treba obračunati i na taj način. Ta histerija beogradskih vazala u formi političara, novinara, raznih nevladinih radnika, proizilazi iz činjenice što su smatrali Sandžak završenom pričom. Mi smo za njih iznenađenje i zato je ovdje prisutan taj histerični odnos prema meni. Dotična osoba je predvodnik nevladine organizacije koja se bori za građanska prava, toleranciju, slobodu govora, protiv govora mržnje. To su ljudi koji imaju demokratske naslove, a šovinističke tekstove. Kada ih slušate kako govore vidite kakva je to rigidnost i mržnja. Mržnja u uniformi demokratskih radnika. Osim obračuna sa Muftijom imaju i obračun sa islamom i tradicijom. Njima rogovi niču samo kada je u pitanju nešto islamsko, a u drugim slučajevima oni su fini, mirni, tolerantni. Kada su naše teme u pitanju oni vrište i ujedaju. Ovdje je stvar otišla i preko očekivanja iz razloga što oni svojim gazdama, od kojih su plaćeni, nisu obavili poslove. Ta osoba je sa ostalima vodila hajke protiv mene godinu-dvije, pa samo nestanu, potroše se, iscijede se kao limun. Sada imaju neke nove „klince“ koji se treniraju, jer je veoma bitno ako laneš na Muftiju – postao si važan. Zaista, nemam čak nijednu negativnu emociju, jer toliko su jadni i bijedni da ne mogu imati negativnu emociju. To doživljavam na ovaj način: kada imate ljude koji se ne kupaju, niko nikom ne zaudara, svi se osjećaju jednako, a kada se jedan okupa onda jedino njemu svi zaudaraju i on počne da se buni: „Ljudi, okupajte se“, pa je onda ostalima lakše da ga eliminišu nego da se okupaju. Pošto je jedan i manjina, on postaje problem i sva je hajka na njega.

Beganović: Muftija, sad im smeta jedan zaista impozantan, hvale vrijedan projekat – Svjetski bošnjački kongres. Kako je nastala ideja i dokle se stiglo u implementaciji.  

Muftija: Uvijek sam bio impresioniran safom u džamiji, uvijek mi je bila impozantna jedna stvar koja me držala ponosnim kao Bošnjaka i kao muslimana – što pripadam civilizaciji koja ima saf. Van džamije smo nekako uvijek bili i predstavljali rasulo zbog nedostatka institucija. državnih i nacionalnih, i uvijek smo se i ponašali kao narod haosa. To je nespojivo i sa islamom i sa safom. Nekada mi nije bilo jasno zašto do te mjere islam drži do toga da se imam prije svakog namaza okrene i kaže: „Braćo i sestre, poravnajte i popunite safove.“ Kaže se da Allah dž.š. ne gleda u krivi saf koji se formira pet puta na dan. To mi je bilo impresivno, kao što je impresivna Kibla. Kasnije sam, sazrevajući kroz medresu i dalje, shvatio da je, ustvari, najveći civilizacijski domet ta implementacija jedinstva u djelu, pravcu, cilju. S druge strane mi je bilo žao tog raskoraka u jednistvu u džamiji i haosa vani, ne samo u prostornom već i u suštinskom smislu, jer čovjek koji uspostavlja red u džamiji treba da se bori i za red vani. Mi imamo Islamsku zajednicu koja je imala svoj saf, kao jedinu instituciju koja je štitila interese muslimana i Bošnjaka, posebno u proteklom stoljeću. Nemamo svoju državu, niti institucije, nijedan ozbiljan organizirani faktor, izopšteni smo iz politike, nismo se bavili sobom, nismo sudjelovali u organizaciji naroda. Zato imamo haos napolju, a saf u džamiji, jer ono što nam treba jeste saf, ali napolju, takozvani nacionalni saf, ne u duhovnom, već u nacionalnom, etničkom, kulturološkom smislu. To znači organizovan narod. Nacija je organizovan narod. Bošnjaci su hendikepirani, jer nemaju državu kao svoju nacionalnu maticu, stožer svog opstanka i svoju nacionalnu zaštitu već od Berlinskog kongresa. Bošnjaci i Bosna su nacija i država, jedine u historiji čovječanstva koje su dekretom zabranjene. Godine 1906. zabranjen je bosanski jezik i bosanska nacija dekretom Austro-ugarske. Ne postoji nijedan takav primjer u svijetu da su jedna nacija i jedan jezik zabranjeni dekretom. Poslijedice svega toga sada se pokazuju, a da ne govorimo o daljim napadima kroz ratove i genocide izvršene nad Bosnom i Bošnjacima. Nakon toliko žrtava i miliona iseljenih, raznih genocida, sada imamo državu BiH koja je u „invalidskim kolicima“ nakon nepravednog dijeljenja. No, ona je naša i mi drugu nemamo, kao maticu, domovinu. Sada ona treba nas mnogo više nego mi nju. Zato se prema Bosni valja ophoditi kao prema bolesnoj majci, koja nije bolesna od starosti nego od povrede. Trebamo joj pomoći da se izliječi. Potrebna nam je koordinacija energije, stav, saf kojim ćemo pomoći majci Bosni. Nemamo mnogo takvih primjera u historiji. Jevrejski narod je nešto tako slično imao. Svjetski jevrejski kongres je bio jedna od organizacija koje su nadomještale nedostatak jevrejske države. Zapravo, Svijetski bošnjački kongres ima za cilj da donekle ublaži poslijedice nedostatka prave, snažne, zdrave domovine Bosne u punom smislu te riječi. Van Bosne živi tri puta veći broj Bošnjaka.

 

Beganović: Kako oni reaguju?  

Muftija: Oni izuzetno reaguju, kao siroče koje je svjesnije odsustva majke nego razmaženo dijete koje je kod majke. Oni čeznu, plaču za Bosnom. Članu Predsjedništva, premijeru, ministre, nemoj se bar odricati ljudi izvan Bosne, niti šurovati sa dušmanima. Samo to traže, ništa drugo, a mi ništa od Bosne ne tražimo nego ćemo njoj da damo emocije i život, kao što smo i uvijek davali. Mi Sandžaklije smo najtvrđi dio bošnjačkog naroda, mi smo koštunci, mi smo orasi na kojima svi zubi pucaju. Zato je suicidno ne iskoristiti ovu našu energiju, nas pola miliona u Sandžaku, pola miliona u Zapadnoj Evropi, nas milion u Turskoj. Svjetski bošnjački kongres hoće da te ljude usafi sa ciljem Bosne, domovine, slobode, identiteta. To je SBK. Naravno, iz toga je i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Jedna od poluga je i Bošnjačka nacionalna fondacija, koja treba sve to da finansira. Vidite kako vrište na Muftijine akcije u dijaspori. Zapalio se Balkan, kao i sarajevski mediji da zastraše svijet kako Muftija tamo skuplja pare. Za sat vremena u Luksemburgu 70.000 eura, u Parizu 150.000 eura, nedavno u Beču 60.000 eura. Tu nećemo stati. Nađite mi jedan primjer gdje se humanitarna akcija ozloglašava. Ne postoji, ovo je presedan. U Parizu sam skupljao novac za bošnjačku džamiju u tom gradu. U Luksemburgu sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Petnjici. U Beču sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Srebrenici. Sada u Frankfurtu za Islamski kulturni centar u Dugoj Poljani. Pritom, ja sam tu samo promotor, jer su me ljudi pozvali vjerujući da posjedujem retoričke talente koje mi je Allah dž.š. dao. S druge strane, imam povjerenje od tih ljudi, da hoće da daju kada ih pozovem. Meni nimalo nije lako sjesti voziti se do Beograda tri i po sata, pa  tamo čekati sat i po na aerodromu, pa letjeti do Frankfurta, imati donatorsko veče, samo prespavati i ponovo nazad. Da znate da tu nikakav procjenat nemam. Ne zato što mi ne bi trebalo. Trebalo bi mi, ali kada izračunam: ako uzmem neki dinar za to izgubit ću sevap i onda više volim da imam Džennet nego taj procjenat. Zato mi ljudi vjeruju. A ovi što vrište u Beogradu i Sarajevu ne vide lošim to što je Muftija rekao da ne prima ispod 500 eura. Rekao sam da ne primam ispod 500 eura jer naše institucije nisu fukara, a fukari se daje sitno. Rekao sam i opet ću reći, a to ne bih rekao ni u Bosni, ni u Sandžaku. To sam rekao u Luksemburgu koji je prošle godine bio zemlja sa najvišim standardom. Naši Bošnjaci tamo primaju od 4000 do 5000 eura mjesečno. Morao sam malo da ih protresem, da im kažem da zatvore stranicu svijesti u kojoj je bošnjačko i islamsko bilo bijeda gdje se daje 10 eura, gdje se pruža neka sitna milostinja. Ne, ja ne tražim milostinju za bošnjačke i islamske institucije, ja tražim hak tih institucija. Patriotska svijest je u dijaspori veća nego u matici i to iz dva razloga: nostalgija i ekonomska samostalnost. Ovo što nama rade ovdje je kupovina ljudi kroz ucjene. Poslanik a.s. kaže: „Skoro da siromaštvo prelazi u nevjerstvo. “Tanka je granica između siromaštva i nevjerstva, jer čovjeka kada zadesi siromaštvo zaboravi na principe i prihvati neke stvari koje ne bi trebao. Ljudi daju iz uvijerenja da je to njihova obaveza i čast, a ne zato što očjekuju nešto za uzvrat. Zato se ovi boje naših akcija, jer njihov plan je bio da nas država drži u embargu. Beograd nam je ukinuo sve dotacije koje po zakonu Islamskoj zajednici pripadaju i obavezne su. To se isto radi i iz Podgorice. Mi imamo Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti koju ćemo sami finansirati. Najnormalnije bi bilo da ona bude budžetski finansirana, ali za sada nemamo nikakvih pozitivnih signala. Naš ključni faktor snage je čovjek. Onaj ko ima novca dat će novac, onaj koji ima znanje dat će znanje – kako ko ima pomagat će.

 

Beganović: Da li ste zadovoljni prihvatanjem ideje otvaranja institucija i koliko?

Muftija: Prezadovoljan sam. Zadovoljan sam i onima koji su je prihvatili i onima koji su protiv, jer snaga eksplozije, reakcija na osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i osnivanje SBK u Sarajevu bila je fantastična. Mediji su praktično vrištali. U pravilu i praksi nije dopušteno da se novorođenče osudi, jer je nevino i ne možeš mu reći. „Ti si opasan.“ Naše nacionalne institucije su osuđivane na dan rođenja, a to su onda kraljevske institucije zato što se osuđuju još u kolijevci. Naša djeca su ubijana u genocidu u ratu u BiH zato što pripadamo kraljevski izuzetnoj kulturi. Jedan od razloga što se u zadnjih dvjesto godina organiziraju napadi na Bošnjake jeste i činjenica što imamo tako bogatu kulturu i tradiciju da naše komšije imaju problem da žive pored tako bogate kulture, a da joj ne pripadaju. Problem je opravdati i objasniti da je „Hasanaginica“ srpska pjesma, da je Meša Selimović srpski pisac, dok postoje Bošnjaci. Još ako imaju državu ili institucije to nije dobro za njih. Onda se nameće zaključak: bolje da nema Bošnjaka da bi mogli tu kulturu prosto prisvojiti. Zbog tog izuzetno kvalitetnog momenta mi se osuđujemo još u  kolijevci i kao djeca u genocidnom ratu i kao institucije koje nastaju sa prefiksom bošnjačka. Trebali su malo pričekati sa osudama, da vide šta, ustvari, te institucije rade, pa ili ih pohvaliti ili pokuditi. Mi predstavljamo opasnost za njihove konformističke pozicije, za institucije kojima se izdvajaju sredstva, a koje ništa ne rade. Napravili su nam veliku promociju, jer su nas izuzetno napadali, a takvo napadanje se radi samo izuzetnima i onda smo mi, odjednom, predstavljeni kao izuzetna institucija. Što se tiče naroda ja sam prezadovoljan. Obišao sam skoro sav bošnjački životni prostor. Ljudi reagiraju pozitivno govoreći: „Ovo nam je trebalo prije stotinu godina.“ Naravno, sve to treba sada usafiti i organizirati. Uglavnom, proces ide jako pozitivno.

 

Beganovic: Zahvaljujući tim institucijama svjetlija budućnost čeka Bošnjake i Bosnu.

Muftija: Optimista sam i moje procjene su uglanom bile dobre i to iz razloga što nisu u raskoraku sa onim u šta vjerujem i onim što radim. Ja sopstvenu misiju, kao i misiju ovih projekata i pokreta, ne mjerim po tome do kakvih će rezultata dovesti. Mjerim po kvalitetu toga koliko ćemo uspijeti da kvalitetno, moralno i profesionalno ponesemo taj emanet. Ne brinem i ne bavim se konačnim ishodom, jer ne osećam sebe obaveznim da spasim bošnjački narod. To je prejako za mene. Čak ni da spasim vjeru, jer to su stvari o kojima se Stvoritelj brine. Moja briga je nešto drugo. Moja briga i osjećaj je šta sam ja uradio na tom putu. Moja misija tu i počinje i završava se, kao i užitak u pobjedi. Mislim da treba da educiramo našu mladost na tom polju, da ljudi taj užitak djelovanja, truda i žrtve osjete još u procesu borbe, ne vezujući se samo za ishode. S druge strane, sama činjenica da postoji nešto što nije postojalo prije iskoraka, potvrda je da se proces kreće pozitivno. Činjenica je da brod sada ima manje pukotina nego što je imao i da permanentno zatvaramo šupljine na brodu. Mi smo tu da im ne damo dvije stvari: da potope brod i da promijene kurs. Istina, ne voze dovoljno brzo i kvalitetno koliko bi trebalo, ali nećemo dati da promijene pravac. To su za mene dobri pokazatelji, pa ima razloga i za optimizam i za radost. Promjene treba praviti sa mladim generacijama. Mladost je faktor promjene. Promijena je iracionalnost, zato neka se niko ne zanosi da se promjene dješavaju racionalno. Kada bi uvijek sve bilo racionalno nikada se promjene ne bi desile. Kur’an govori o nekoliko momenata promjene: „Koliko je malih grupa pobijedilo velike grupe.“ To nije racionalno, ali se dešava. Drugi momenat promjene o kojem Kur’an govori je: „I da nije da jedni ljudi zaustave druge ljude, izbio bi haos na Zemlji.“ I treći momenat je: „I tako smjenjujemo dane među ljudima.“ Zato nekada ne trebaš naglo ni mjenjati. Bitno je da sačekaš, jer doći će red i na nas. Bošnjaci su stoljećima napadani, a opstaju. Opstaje nešto što je napadnuto samo ako ima vrijednost. Nešto što je bilo žrtva jedanaest talasa genocida može opstati samo ako ima neku vrijednost u praktičnom smislu. U duhovno-moralnom smislu može opstati samo što je Allah dž.š. htio da nas ostavi za nešto, za neku budućnost, za nešto što bi trebalo u budućnosti da dođe, a zašta smo potrebni. Ja u to čvrsto vjerujem. Zato je idealizam iracionalan. Čovjeka jedino ideali razlikuju od životinja.

Život je kratak, jeftin ili skup, znat ćemo na kraju kada nam sudbina podnese fakturu. Pametan živi kako hoće, a budala kako mora. Istina je jedna: čovjek sve dok ne bude vjerovao u ono što radi, zašta se bori, bit će desno od rahatluka, a lijevo od selameta.

(KRAJ)

revija SANDŽAK | 10. januar 2014. | br. 175 | RevijaSANDZAK.com

(II DIO)1.Beganović: Muftija beogradski Muhamed Jusufspahić izjavio je da put ka Bogu vodi iz srbijanske opcije, a ne iz bosanske, turske, pazarske. On poziva na razgovore sa Vama, ali Vas i optužuje za nejedinstvo muslimana. Po njemu ispada da je kuća zapuštena zbog Vas.Muftija: Kao prvo, on uopšte nije muftija, jer se nijednim aktom koji uređuje Islamsku zajednicu muftiluk ne nasljeđuje. On je taj navodni muftiluk naslijedio od svog oca Hamdije, koji je bio nekada muftija beogradski koji je čak smijenjen od tadašnjeg Mešihata. Prema tome, to je samozvani muftiluk koji nema nikakav legitimitet, ali crpi legalitet istog ovog maloprijašnjeg momenta, a to je služenje svakom beogradskom režimu. Ta pozicija Beograda, zloupotreba Bajrakli džamije, zloupotreba dostupnosti medija, odnosno prihvatanje koncepta gdje se nama nameće muftija, da nije bilo ovog duhovno-nacionalnog pokreta, doveli bi do toga da bi mi ovdje imali jednu poltrolisanu Islamsku zajednicu, jednog nametnutog muftiju, koji je još eto srbijanski. Pazite, molim Vas, kod nas u tradiciji jezika riječ muftija i srbijanski ne idu zajedno nikako. Ima srbijanski opanak, srbijanska rakija, srbijanska pršuta itd., ali srbijanski muftija – te dvije riječi se hemijski ne podnose. To je, zapravo, pokušaj asimilacije i nametanja, stalno tim nekim novim izrazima i „vrijednostima“, okretanjem prema Beogradu. Pogotovo su nebuloze, što nije ništa za njega čudno, kada je izjavio da je on iz loze Poslanika s.a.v.s., pa je izjavio da je Isus Srbin. Ne znam koliko će ovaj naš razgovor izgubiti na značaju ukoliko trošimo riječi o takvim pojavama. 2.Beganović: Adem Zilkić, također, poziva na razgovore sa Vama. Njegova je izjava da je mir sa Vama moguć, pa je pokrenuta inicijativa za pomirenje, nakon čega se i Turska umiješala. Dogovor se može postici ako su obje strane spremne i svijesne da se moraju  odreći nečega. Šta je to čega se muftija Muamer-ef. Zukorlić ne želi odreći i da li su Zilkićevi pozivi iskreni? Muftija: Jedan od ambasadora u jednoj važnoj zapadnoj zemlji mi je nedavno rekao: „Na kraju ćeš morati razgovarati“, našta sam odgovorio: „Da, ali sa kim?“ On me je pitao: „A sa kim bi, a sa kim ne bi“, našta sam slikovito rekao: „Razgovarat ću sa gazdama, a ne sa ‘kerovima’.“ Pita on mene: „Ko su jedni, a ko drugi?“ Ja sam rekao da su gazde svi koji imaju bilo kakav oblik legitimiteta – političkog, vjerskog, kulturnog. U našem slučaju to su ljudi sa izbornim legitimitetom. Čak me ne zanima jesu li to Ljajić, Ugljanin, Šešelj, Nikolić. To su ljudi sa nekom vrstom legitimiteta i ma šta ja o njima mislio i kako ih tretirao, spreman sam sa njima razgovarati. Ovi drugi su oni koji se ne pitaju nizašta. Neću sebe toliko podcijeniti da razgovaram sa nekim ko ne može ništa da odluči, već mora izaći nakon svake rečenice na hodnik da telefonira i pita gazde šta će. Neću sebe toliko da podcjenjujem. Ja nemam spor sa Zilkićem ili Jusufspahićem, već imam spor sa Beogradom, a ovi su njihove sluge. Onog trenutka kada Beograd, da li u formi Crkve, ili politike, ili svi zajedno, odluči sa mnom da razgovara –  razgovarat ćemo, a oni neka dovedu i Zilkića, i Jusufspahića, i Ljajića i ko god hoće neka bude u njihovim timovima, meni to ne smeta. Naš problem oko jedinstvene Islamske zajednice nema nikakve veze sa tim što se Adem Zilkić ne slaže sa mnom. On je njihov činovnik i od ranije, koji je bio u našim redovima, a da nije on bio bi neko drugi. On je, samim time što je prihvatio to da čini za Beograd, sebi i svojim praunučadima stavio etiketu koju ne može nikada oprati, ali je za mene potpuno nevažan lik. Vjerujte, ovog trenutka da to prestane činiti, oni bi drugog poslali. Njegov zločin je u tome što je pristao da bude prvi i zato ne želim da se trošim na taj način i neću im dati nikada bilo kakvu vrstu priznanja, a oni to hoće. Njima razgovor treba zato da ih neko prizna, barem kao protivnike, a ja ih ne priznajem ni za protivnike. Oni su nedostojni protivnici, koji nisu uspjeli da odvoje dio Islamske zajednice tako što su povukli neke imame za sobom, već samo zato što su dobili podršku političko-crkvenih krugova koji su implementirani kroz neposrednu potporu od strane policije i administrativnih organa ove države. Da nije bilo toga u tome ne bi uspjeli. Zato potenciram da država mora vratiti pravo koje nam je otela. Oni meni kažu ne može se država miješati u unutarnje stvari, a ja tražim samo onoliko koliko se miješala u stanje Srpske pravoslavne crkve. Njima se desila pojava vladike Artemija koji se odcijepio i pokušao formirati drugu crkvu, a policija ga je vratila. Po Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama državni organi su dužni pružiti asistenciju u zaštiti poretka  Islamske zajednice. U našem slučaju oni su pružili podršku u rušenju Islamske zajednice. Neka me nazivaju kako hoće, ali Adem Zilkić nije i neće biti moj sagovornik, i to nije političko ili pitanje procjene trenutka, to je duhovno-moralno pitanje oko koga apsolutno ne može biti kompromisa. 3. Beganović: Na njegove izjave ljudi koji su bliski Vama ne ostaju ravnodušni, kao što je izjava da Vi zloupotrebljavate i džamije i imame, na koju je reagovao čak i dojučerašnji reis Mustafa-ef. Cerić kada je izdao fetvu da je zabranjeno i haram klanjati za njim. Sjećam se prije nekoliko godina, kada je patrijarh srpski dolazio u Banja Luku sa Borisom Tadićem, svjesno su zaobišli Sarajevo i niko iz političkih krugova BiH nije reagovao. Bilo je u stilu: „Neka ste došli, bujrum.“ Niko nije reagovao čak ni na čestitku srpskog patrijarha kada je javno čestitao „najmlađu srpsku republiku“. Međutim, problem nastaje kada tadašnji reis Cerić ide u posjetu u Sandžak u Novi Pazar muftiji Zukorliću, a reaguje se u stilu: „Šta će on tamo?“ Muftija: To je, nažalost, gorka strana realnog stanja bošnjačkog naroda, pogotovo političke elite, jer baš ta elita treba da predvodi i štiti narod i da bude bajraktar ostvarenja prava jednog naroda. Nažalost, posle rahmetli Alije Izetbegovića imamo krizu u pogledu autoriteta i kvaliteta. Sada imamo političku kategoriju koja vjerovatno iskreno misli: „Šta će on tamo“, jer onome ko ne vidi dalje od Trebevića čudno je šta će on tamo preko. Da li neko može biti dražavnik, a ne voditi računa o državi? Da li neko može biti vođa, a ne voditi računa o narodu? Da li neko može biti bošnjački lider, a biti ga baš briga šta se radi sa Bošnjacima u Sandžaku ili na Kosovu. U jednoj nedavnoj posjeti Kosovu i tamošnjim Bošnjacima vidio sam da tamo ima oko 45 bošnjačkih džemata sa bošnjačkim imamima. To je više nego nekoliko muftijstava u BiH. Dešava se popis u Crnoj Gori, a Bošnjaci se popisuju na tri-četiri kolone. Popisima na Kosovu i Makedoniji niko se ne osvrće. Mislio sam da se na rubnim i problematičnim dijelovima bošnjačkog životnog prostora takve stvari mogu desiti, ali kada je otvorena rasprava u sred Sarajeva, gdje su čak i pojedini predvodnici nekih bošnjačkih organizacija i institucija počeli priču o tome šta je nacija,  da su to Bosanci, a da smo mi etnički Bošnjaci i tom pričom zbunjivali narod. Onda sam rekao da ovo što se radi u Crnoj Gori me ništa ne čudi. Da li je moguće da u Beogradu ili Zagrebu neko otvori pitanje da li su Srbi – Srbi Šumadinci ili su Srbijanci, ili su Hrvati samo Hrvati ili su Hrvati Dalmatinci? Ko bi pomislio tako nešto da kaže ne bi dobio priliku ni na fejsbuk stranici da iznese svoje mišjenje jer bi mu ga nekako isključili, ali kod nas Bošnjaka je sve to moguće. Dva su ključna razloga te katastrofe: kriza političke elite i zatrovanost medijskog prostora, koja je u Sarajevu tolika da predstavlja vrstu zločina prema inteligenciji. Javni servisi, koje plaćaju građani, a koji su u velikoj većini Bošnjaci i apsolutnoj većini muslimani, imaju za cilj da razore sve bošnjačke i muslimanske vrijednosti. To je katastrofa. Ne postoji nigdje na kugli zemaljskoj da se javni servisi i mediji utrkuju da blate poglavara Islamske zajednice kao što je bio slučaj sa reisom Cerićem, a isti ti mediji kada pomenu kardinala dodaju prefiks „uzoriti“. Potpuno se slažem sa time da se koriste izrazi koji su službeni za dotičnu crkvu, ali da se naši bošnjački voditelji, voditeljice, novinari i novinarke utrkuju da za Reisu-l-ulemu kažu da je mafijaš, kriminalac, bos, da mu se prave nepristojne karikature – to su stvari koje ukazuju na ivicu kataklizmičnosti i koje mi ne dopuštaju da sjedim miran, jer to ne bi ličilo na mene. Neću da dopustim da mi se ubije posljednje utočište ljudskosti, a to je emocija. Oni kažu: „Tvoja je retorika oštra, ti si radikalan.“ Jesam, ja sam radikalan, ja sam opasan. Radikalan sam protiv svih  radikalnih planova za uništenje moga naroda, moje vjere i kulture. Opasan sam za sve zavjere i sujete koje rade o glavi meni, mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi. Ja ne poštujem ta našminkana pravila o javnoj komunikaciji. To je isto kao da od čovjeka koji je na samrti, koji se guši i davi, tražite da ne viče. Naravno da ću da vičem jer sve prethodno što sam uradio nije skrenulo pažnju, jer bi u tišini, pri lažnoj finoći i licemjernoj pozi ispustili dušu kao nacija. Ne pada mi na pamet. To ne radim zato što sam muftija i to ću raditi i kada ne budem muftija. To radim kao čovjek, kao musliman, kao Bošnjak, kao insan. .Ne možete se mirno ponašati u kataklizmi. Prema tome, moj krik je poziv za buđenje ljudima koji spavaju dok se kuća ljulja od zemljotresa. Ako se ne možete suprotstaviti, onda bar izađite iz kuće da vam se ne sruši na glavu. Zar ćete mi reći: „Nemoj da se dereš, ljudi spavaju.“ Hoću, čoveče, imam elementarnu humanost da vrištim da bi ih spasio, pa makar se oni ljutili što ih budim!4.Beganović: Sjećam se jedne vaše izjave: „Dijagnoza bolesnika je da je bolestan.“Muftija: Od mene se traži da liječim pacijente sirupima, nekim blagim pilulama, a radi se o bolestima koje su već na ivici malignosti.5.Beganović: Muftija, kažite nam šta se dešava sa vakufskom imovinom i da li iz Beograda stižu optužbe da gradite bez dozvole i slično?Muftija: Godine 2006. usvojen je Zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Na internet stranici Direkcije za restituciju imovine crkvama i vjerskim zajednicama mogu se videti podaci koliko je imovine vraćeno Islamskoj zajednici, a to je 0 % . Te godine je usvojen taj zakon, a naredne godine je izvršena agresija na Islamsku zajednicu. To je bio način da se opstruira povratak imovine Islamskoj zajednici, pa su tada rekli: „Sada nemamo kome da je vratimo jer se vi međusobno osporavate.“ To su beogradska posla i to samo oni mogu smisliti. Mi smo pripremali dokumentaciju i podnijeli zahtjev prije 2007. godine, a iz Direkcije su Zilkiću dali da iskopira naša dokumenta i tako podnesu zahtjev, jer oni ne posjeduju nikakav dokument. Ovo je gore od Udbe. Produkt svega toga nije samo nevraćanje imovine Islamskoj zajednici, već nastavak ubijanja i onog što bi moglo da se vrati. Zato smo imali spor oko Fakulteta za islamske studije, jer su ga oni nakon usvajanja Zakona prodali. Fakultet za islamske studije historijski je poznat kao zgrada pod imenom Islamske ustanove, jer tu je bilo sjedište i centrala Islamske zajednice. Kada smo se okupili i zauzeli zgradu to su nazvali nasilje. Nije to nasilje, to je uzimanje svojeg, jer nije postojao drugi način da povratimo svoje. Optužbe za gradnju bez dozvole jadni su trzaji Rasima Ljajića koji skreće pažnju sa svojih obećanja koja je dao građanima. Rasim Ljajić je na prošlim izborima obećao Beogradu, ako ga podrži da po svaku cijenu osvoji vlast, da će se obračunati sa pojavom zvanom muftija Zukorlić za godinu dana. Istekla mu godina, a nije se obračunao. S druge strane, građanima je obećao evropski Novi Pazar, a ljudi u strogom centru grada nemaju vodu. Takođe, u samom centru, na dvjesto metara od Trga, u ulici u kojoj živim, žao mi je moje komšije zato što kao pješaci moraju da paze da ne polome noge od rupa koje se ne asfalturaju samo zato što u toj ulici živi Muftija. I ne samo to, već prošle godine, od prije Ramazana, permanentno nije bilo vode od 11 časova do iza iftara, cijeli Ramazan, a ulica se nalazi u najnižoj zoni grada gdje skoro nikada ne nestaje vode. Neko iz mog komšiluka otišao je da se raspita što nema vode. Znate šta su mu rekli: „Muftija ugradio neke pumpe, pa zato nemate vode“, što govori o tome koliko se povećala histerija kod tih ljudi koji na svaki način, ne birajući sredstva, pokušavaju da mi naškode. Ta hajka oko divlje gradnje je isključivo da se skrene pažnja sa njegovih objećanja. Nije istina da smo gradili na divlje. Kao prvo, zamijenili smo krov na zgradi Fakulteta za islamske studije koji prokišnjava. Uistinu, dobili smo malo potkrovnog prostora koji je u službi prosvjete. Lokali koji su okolo samo su renovirani bez ijednog metra kvadratnog dodatka, zašta su oni rekli da je okupiranje Gradskoga trga. Treća i najgnusnija laž je da Muftija gradi lokale za svoju rodbinu. Spisak zakupaca vakufskih lokala je transparentan. Zna se ko su i ne da mi nisu rođaci, nego ni u pedesetom koljenu nemamo zajedničku tačku. To je pokušaj satanizacije. Ja jesam muftija, predsjednik Mešihata, prvi čovjek Islamske zajednice, pa i da se izvode neki radovi na zgradi Islamskog fakulteta postoji dekan Fakulteta, pa Medžlis kojem pripada ta zgrada. To je isto kao da optužite predsjednika države zato što neka ustanova pravi neku radnju. I nikada ne kažu muftija, nego Muamer Zukorlić, da mi ljudi zamrze i ime i prezime. Ključna istina u svemu tome je i to da za dvadeset godina, koliko sam muftija, gradska vlast u Novom Pazaru nijednom nije izdala građevinsku dozvolu za ijedan vjerski objekat, iako su na desetine zahtjeva dobili. Ovdje se radi o kulturocidnoj politici koja se sprovodi putem svake vlasti koja dođe u Novi Pazar. I šta sada, ja treba da zaustavim život, gradnju, razvoj Islamske zajednice, jer oni ne daju dozvolu? Nisu nam ostavili drugi način. Osim toga, u Novom Pazaru je preko 20.000 objekata koji ne posjeduju građevinsku dozvolu. To je moguće jer imate korumpiranu vlast koja uzme mito i pusti građane da prave tamo gdje se ne bi moglo praviti. Sada sve to treba prekinuti, ali treba naći krivca, a to je Muftija. Pošto on ima bijelu ahmediju koja se vidi sa daljine, najlakše je targetirati bijelu ahmediju i kazati: „Evo, on je taj krivac koji pravi nelegalno i bez dozvole.“6.Beganović: Da usmjerimo tok razgovora i pričamo o malo ljepšim stvarima – Internacionalni univerzitet.  Nego, prije toga da Vas pitam – imate li struje?Muftija: Kada je struja u pitanju, dva mjeseca se pojavljivao naslov koji je svakih deset dana osvježavan: „Muftija ne plaća struju“. Čak su i sarajevski mediji preuzimali te naslove. Tekst dalje kaže da postoji spor Fakulteta za islamske studije, koji je imao problem sa Elektrodistribucijom, jer su odbijali da pošalju fakture na ime Fakulteta, već su slali na ime privrednog subjekta koji je nekada bio u toj zgradi, a zahtijevali od nas da platimo struju. Naravno, Fakultet to pravno nije mogao da realizira, ali kasnije se pronašlo rješenje. Eto, na osnovu toga je rečeno da Muftija ne plaća struju. Postoji odlučnost u Beogradu koja ima, nažalost, pomagače u Sarajevu, da se permanentno Muftija drži u negativnoj konotaciji u medijima. Da ne govorim da uvijek na našim skupovima moramo imati agrgat u rezervi, jer će nam usred događaja nestati struja. To vam je evropski Novi Pazar, to vam je Srbija koja ide prema Evropi. Internacionalni univerzitet je najveća civilizacijska provokacija koja se desila ovdje za ove koji su nam planirali nestanak. Sve će mi oprostiti, ali Univerzitet neće, jer možete misliti, na tom univerzitetu, kojeg zovu Muftijin, preko pola studenata su Srbi, i to iz svih krajeva Srbije, koji su ponosni što studiraju baš na tom Muftijinom univerzitetu. Postavlja se pitanje kome to smeta? To smeta onima koji hoće etnički čiste prostore, jer njima smeta Muftija sa takvim Univerzitetom zato što je on adut, jer je Muftija kao Bošnjak i musliman trebao biti opasnost po Srbiju, fundamentalista, terorista, vehabija, koji je trebao biti sve najgrđe. On je uspio da napravi Univerzitet koji ima odjeljenja u Pančevu, Beogradu i Nišu, na kome studenti srpske i bošnjačke nacionalnosti studiraju najkvalitetniju visokoškolsku nastavu. Uprkos svim opstrukcijama on još uvijek postoji. Mi smo jedini univerzitet na cijelom svijetu koji je pod muslimanskom kontrolom, a na kome studira značajan broj nemuslimana. Posljednji put ste imali tu pojavu u Istambulu u XIX vijeku. Taj civilizacijski koncept ovdje predstavlja simboliku pada svih antimuslimanskih i antibošnjačkih politika i zato zreba Muftiju satanizirati i obračunati se sa njim po svaku cijenu. Kada mu više ne možete ništa sa trofaznom strujom, ili sa bespravnom gradnjom, onda udarite na privatni život, pa mu izmislite razne afere, vrijeđajući uposlenice Univerziteta ili Islamske zajednice, i to u takozvanom nacionalnom glasniku BiH. Razlog tome je činjenica da ako se Muftija nije mogao uništiti aferama organizovanim u Beogradu, hajmo naći partnera iz Sarajeva, a ako se nije mogao Muftija odvojiti od Sarajeva iz Beograda, hajmo ga odvojiti ovdje iz Sarajeva od Sarajeva. Po prvi put imamo da desetine hiljada ljudi u Srbiji poštuju to što su studenti Internacionalnog univerziteta, ali vlast to i dalje ne poštuje, jer vlast nema moral, već vlast ima interes. Njihov interes je da loši mogu da vladaju samo kada ne postoje bolji, pa se zato bolji moraju minirati po svaku cijenu. Ne samo bolji kao politička alternativa, već bolji kao nosioci istine. Dosljednost istini, promocija istine i ustrajnost na tom putu je ono što mi ne mogu oprostiti. Za ovaj prostor, gdje se zločinci veličaju, to je nepodnošljiva vrijednost i odatle toliko neprijateljstvo prema meni i našim projektima. S druge strane, jedan narod možete porobiti samo ako je neuk. Zato smo imali mrak i neobrazovanost u Sandžaku tako da su nam vremenom nametani kompleksi. Nastanak obrazovnog sistema od Dječjeg vrtića, preko Medrese i Fakulteta, do Internacionalnog univerziteta, zapravo je pravljenje ostrva slobode  koje se širi. Novi Pazar nije imao pozorište dok Muftija nije iškolovao neke glumce na Internacionalnom univerzitetu i sada ova vlast ima pozorište sa dvije generacije glumaca koje smo mi na Fakultetu umjetnosti iškolovali u Novom Pazaru. Ali ja sam i dalje glavni protivnik modernizma i savremenosti. Nismo koristili Univerzitet za bilo kakvu ideološko-nacionalo-duhovnu propagandu. Nama to ne treba, ali smo dobili marketinško-propagantističke efekte kroz kvalitet. I taj praktični vjernik, i onaj koji nije dovoljno produhovljen i taj Srbin i Crnogorac – upoznali su islam kroz Univerzitet, ne zato što im je neko dersio, nego zato što su se suočili sa profesionalnom uslugom, jer ga niko nije pitao koje je nacionalnosti. Zato takav model univerziteta onima koji žele naš nestanak ne odgovara. Taj model je slobodarski kurs za Bošnjake. Vidite u kom kulturološkom stanju se nalaze Bošnjaci u Bosni i Sarajevu. Gdje je Bošnjak? On je u XX stoljeću bio samo glavna uloga u vicu i nigdje više: Haso, Huso, Fata, Mujo… Jeste li se ikada upitali zašto Haso i Huso, ko su oni? Haso i Huso su Hasan i Husein, u našoj duhovnoj tradiciji unuci Poslanika a.s. Mujo je Muhamed – naš Poslanik a.s, Fata je Fatima – ćerka Poslanika a.s. Ta su imena probrana za ismijavanje, a mi smo pristali na to, kao i da je Sarajevo grad viceva i zabave. To je stanje zadovoljnog samouništenja. To se ne može riješiti nekom logikom, već se mora riješiti kulturološkim procesima kroz obrazovanje i vraćanje dostojanstva. Zato njima smeta Muftija, ili bilo ko drugi ko zna da im kaže „stop“. Bošnjaci danas prvo kritikuju sami sebe: „Ma vidi kakvi smo, nikakvi smo, od nas nema ništa“, dok se dive Zagrebu i Beogradu. 7.Beganović: Muftija, nikada niste okrenuli leđa Sarajevu. Oni koji Vas bolje poznaju kažu da ste takav karakter da to nikada nećete ni uraditi. Međutim, Sarajevo, ili bar njegov dio, Vama je okrenuo leđa. Spomenuli smo medije koji su i sami demantovali neke vijesti, pa za par dana opet nastavili hajku na Vas, do nedavne dodjele priznanja Zlatna plaketa Bošnjačkog nacionalnog vjeća Bakiru Izetbegoviću. Ljudima nije jasno, BNV je osnovano 1991. godine, a ponovni izbori su održani 2003. Po nekim pokazateljima, nelegitimni dio Vijeća je dodijelio nagradu gospodinu Izetbegoviću. Vaše mišljenje: da li je svjestan te podvale on kao član Predsjedništva, ili je jednostavno prihvatio da kontrira nekome.Muftija: Da li je svjestan to može samo on lično odgovoriti. Ja ne mogu to procijeniti, jer koliko god da mi se čini da nekada razumijem neke pojave, dođe trenutak kada se naprave neki potezi na koje razum stane. Slučaj BNV-a je veoma poznat i jasan. Poslijednji izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće su bili 2010. Tada je Bošnjačka kulturna zajednica, koju sam ja predvodio, dobila apsolutnu većinu. U konstituisanju BNV-a, nakon što su konstituisana sva vijeća u Srbiji, promijenjen je pravilnik samo za naše vijeće. To je opet paradoks u XXI vijeku, gdje je tadašnji ministar javno rekao kada su ga pitali zbog čega je izmijenjen pravilnik: „Bošnjaci su nesto drugo.“ Za to se ide u zatvor po zakonu diskriminacije. Jednostavno, protiv nas je legalizovano sve jer smo mi „opasnost“. Vijeću kojem je istekao mandat dvije godine prije toga država kaže: „Vi ste Vijeće“ i počinje sarađivati sa tim „vijećem“, usmjeravajući mu sredstva iz budžeta. Danas, nakon više od tri godine, iako im je odavno istekao mandat, oni su tu. To nije čudno, ali je čudo što u Sarajevu oni pronađu sagovornike kod ljudi koji se predstavljaju kao bošnjačke institucije. Kada se dijele nagrade organizuje se svečanost, a ovaj ovdje je kao poštar napunio torbu, otišao u Sarajevo i podijelio. Ne zna se ko je tu jadniji – ovi što daju ili ovi što primaju nagrade. Ja se ružno osjećam. Pokušavam da ne budem oštar na jeziku prema Bošnjacima, ali dovedu me do situacije da prosto ne mogu to da prećutim. Na taj način oni podržavaju beogradske mehanizme za porobljavanje Bošnjaka. S druge strane, to je dobro jer ćemo se razvrstati i znat će se ko želi i dalje da služi raznim okupatorima, a ko želi da služi ciljevima i interesima bošnjačkog naroda, njegovoj slobodi i identitetu.8.Beganović: Još jedan trag Beograda izražen u nevladinoj organizaciji Urban-in. Jutros kada sam dolazio u Novi Pazar čujem priču o Aidi Ćorović i komentar jednog Pazarca da je ona kao privjezak Beograda. Zaista, kada se pogleda, u njenima člancima koji su izašli o Vama, a ne pamtim nijedan o nekome drugom da je pisala, zaista Vas je etiketirala na razne načine, počev od toga da ste sjeme zla i razdora, što profesionalno smatram veoma ružnim slengom, bez obzira o kome se radi, pa do uplitanja u privatni život. Kako se nosite sa tim? Muftija: Kao prvo, to je cijena vrijednosti cilja za koji se boriš, a kao drugo, to treba posmatrati kao dio panike zbog neuspjeha u njihovom djelovanju. Svi oni koji se odluče na teške riječi i provokacije dokazuju da su svu legalnu „municiju“ potrošili i sada se treba obračunati i na taj način. Ta histerija beogradskih vazala u formi političara, novinara, raznih nevladinih radnika, proizilazi iz činjenice što su smatrali Sandžak završenom pričom. Mi smo za njih iznenađenje i zato je ovdje prisutan taj histerični odnos prema meni. Dotična osoba je predvodnik nevladine organizacije koja se bori za građanska prava, toleranciju, slobodu govora, protiv govora mržnje. To su ljudi koji imaju demokratske naslove, a šovinističke tekstove. Kada ih slušate kako govore vidite kakva je to rigidnost i mržnja. Mržnja u uniformi demokratskih radnika. Osim obračuna sa Muftijom imaju i obračun sa islamom i tradicijom. Njima rogovi niču samo kada je u pitanju nešto islamsko, a u drugim slučajevima oni su fini, mirni, tolerantni. Kada su naše teme u pitanju oni vrište i ujedaju. Ovdje je stvar otišla i preko očekivanja iz razloga što oni svojim gazdama, od kojih su plaćeni, nisu obavili poslove. Ta osoba je sa ostalima vodila hajke protiv mene godinu-dvije, pa samo nestanu, potroše se, iscijede se kao limun. Sada imaju neke nove „klince“ koji se treniraju, jer je veoma bitno ako laneš na Muftiju – postao si važan. Zaista, nemam čak nijednu negativnu emociju, jer toliko su jadni i bijedni da ne mogu imati negativnu emociju. To doživljavam na ovaj način: kada imate ljude koji se ne kupaju, niko nikom ne zaudara, svi se osjećaju jednako, a kada se jedan okupa onda jedino njemu svi zaudaraju i on počne da se buni: „Ljudi, okupajte se“, pa je onda ostalima lakše da ga eliminišu nego da se okupaju. Pošto je jedan i manjina, on postaje problem i sva je hajka na njega.9.Beganović: Muftija, sad im smeta jedan zaista impozantan, hvale vrijedan projekat – Svjetski bošnjački kongres. Kako je nastala ideja i dokle se stiglo u implementaciji.   Muftija: Uvijek sam bio impresioniran safom u džamiji, uvijek mi je bila impozantna jedna stvar koja me držala ponosnim kao Bošnjaka i kao muslimana – što pripadam civilizaciji koja ima saf. Van džamije smo nekako uvijek bili i predstavljali rasulo zbog nedostatka institucija. državnih i nacionalnih, i uvijek smo se i ponašali kao narod haosa. To je nespojivo i sa islamom i sa safom. Nekada mi nije bilo jasno zašto do te mjere islam drži do toga da se imam prije svakog namaza okrene i kaže: „Braćo i sestre, poravnajte i popunite safove.“ Kaže se da Allah dž.š. ne gleda u krivi saf koji se formira pet puta na dan. To mi je bilo impresivno, kao što je impresivna Kibla. Kasnije sam, sazrevajući kroz medresu i dalje, shvatio da je, ustvari, najveći civilizacijski domet ta implementacija jedinstva u djelu, pravcu, cilju. S druge strane mi je bilo žao tog raskoraka u jednistvu u džamiji i haosa vani, ne samo u prostornom već i u suštinskom smislu, jer čovjek koji uspostavlja red u džamiji treba da se bori i za red vani. Mi imamo Islamsku zajednicu koja je imala svoj saf, kao jedinu instituciju koja je štitila interese muslimana i Bošnjaka, posebno u proteklom stoljeću. Nemamo svoju državu, niti institucije, nijedan ozbiljan organizirani faktor, izopšteni smo iz politike, nismo se bavili sobom, nismo sudjelovali u organizaciji naroda. Zato imamo haos napolju, a saf u džamiji, jer ono što nam treba jeste saf, ali napolju, takozvani nacionalni saf, ne u duhovnom, već u nacionalnom, etničkom, kulturološkom smislu. To znači organizovan narod. Nacija je organizovan narod. Bošnjaci su hendikepirani, jer nemaju državu kao svoju nacionalnu maticu, stožer svog opstanka i svoju nacionalnu zaštitu već od Berlinskog kongresa. Bošnjaci i Bosna su nacija i država, jedine u historiji čovječanstva koje su dekretom zabranjene. Godine 1906. zabranjen je bosanski jezik i bosanska nacija dekretom Austro-ugarske. Ne postoji nijedan takav primjer u svijetu da su jedna nacija i jedan jezik zabranjeni dekretom. Poslijedice svega toga sada se pokazuju, a da ne govorimo o daljim napadima kroz ratove i genocide izvršene nad Bosnom i Bošnjacima. Nakon toliko žrtava i miliona iseljenih, raznih genocida, sada imamo državu BiH koja je u „invalidskim kolicima“ nakon nepravednog dijeljenja. No, ona je naša i mi drugu nemamo, kao maticu, domovinu. Sada ona treba nas mnogo više nego mi nju. Zato se prema Bosni valja ophoditi kao prema bolesnoj majci, koja nije bolesna od starosti nego od povrede. Trebamo joj pomoći da se izliječi. Potrebna nam je koordinacija energije, stav, saf kojim ćemo pomoći majci Bosni. Nemamo mnogo takvih primjera u historiji. Jevrejski narod je nešto tako slično imao. Svjetski jevrejski kongres je bio jedna od organizacija koje su nadomještale nedostatak jevrejske države. Zapravo, Svijetski bošnjački kongres ima za cilj da donekle ublaži poslijedice nedostatka prave, snažne, zdrave domovine Bosne u punom smislu te riječi. Van Bosne živi tri puta veći broj Bošnjaka.10.Beganović: Kako oni reaguju?   Muftija: Oni izuzetno reaguju, kao siroče koje je svjesnije odsustva majke nego razmaženo dijete koje je kod majke. Oni čeznu, plaču za Bosnom. Članu Predsjedništva, premijeru, ministre, nemoj se bar odricati ljudi izvan Bosne, niti šurovati sa dušmanima. Samo to traže, ništa drugo, a mi ništa od Bosne ne tražimo nego ćemo njoj da damo emocije i život, kao što smo i uvijek davali. Mi Sandžaklije smo najtvrđi dio bošnjačkog naroda, mi smo koštunci, mi smo orasi na kojima svi zubi pucaju. Zato je suicidno ne iskoristiti ovu našu energiju, nas pola miliona u Sandžaku, pola miliona u Zapadnoj Evropi, nas milion u Turskoj. Svjetski bošnjački kongres hoće da te ljude usafi sa ciljem Bosne, domovine, slobode, identiteta. To je SBK. Naravno, iz toga je i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Jedna od poluga je i Bošnjačka nacionalna fondacija, koja treba sve to da finansira. Vidite kako vrište na Muftijine akcije u dijaspori. Zapalio se Balkan, kao i sarajevski mediji da zastraše svijet kako Muftija tamo skuplja pare. Za sat vremena u Luksemburgu 70.000 eura, u Parizu 150.000 eura, nedavno u Beču 60.000 eura. Tu nećemo stati. Nađite mi jedan primjer gdje se humanitarna akcija ozloglašava. Ne postoji, ovo je presedan. U Parizu sam skupljao novac za bošnjačku džamiju u tom gradu. U Luksemburgu sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Petnjici. U Beču sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Srebrenici. Sada u Frankfurtu za Islamski kulturni centar u Dugoj Poljani. Pritom, ja sam tu samo promotor, jer su me ljudi pozvali vjerujući da posjedujem retoričke talente koje mi je Allah dž.š. dao. S druge strane, imam povjerenje od tih ljudi, da hoće da daju kada ih pozovem. Meni nimalo nije lako sjesti voziti se do Beograda tri i po sata, pa  tamo čekati sat i po na aerodromu, pa letjeti do Frankfurta, imati donatorsko veče, samo prespavati i ponovo nazad. Da znate da tu nikakav procjenat nemam. Ne zato što mi ne bi trebalo. Trebalo bi mi, ali kada izračunam: ako uzmem neki dinar za to izgubit ću sevap i onda više volim da imam Džennet nego taj procjenat. Zato mi ljudi vjeruju. A ovi što vrište u Beogradu i Sarajevu ne vide lošim to što je Muftija rekao da ne prima ispod 500 eura. Rekao sam da ne primam ispod 500 eura jer naše institucije nisu fukara, a fukari se daje sitno. Rekao sam i opet ću reći, a to ne bih rekao ni u Bosni, ni u Sandžaku. To sam rekao u Luksemburgu koji je prošle godine bio zemlja sa najvišim standardom. Naši Bošnjaci tamo primaju od 4000 do 5000 eura mjesečno. Morao sam malo da ih protresem, da im kažem da zatvore stranicu svijesti u kojoj je bošnjačko i islamsko bilo bijeda gdje se daje 10 eura, gdje se pruža neka sitna milostinja. Ne, ja ne tražim milostinju za bošnjačke i islamske institucije, ja tražim hak tih institucija. Patriotska svijest je u dijaspori veća nego u matici i to iz dva razloga: nostalgija i ekonomska samostalnost. Ovo što nama rade ovdje je kupovina ljudi kroz ucjene. Poslanik a.s. kaže: „Skoro da siromaštvo prelazi u nevjerstvo. “Tanka je granica između siromaštva i nevjerstva, jer čovjeka kada zadesi siromaštvo zaboravi na principe i prihvati neke stvari koje ne bi trebao. Ljudi daju iz uvijerenja da je to njihova obaveza i čast, a ne zato što očjekuju nešto za uzvrat. Zato se ovi boje naših akcija, jer njihov plan je bio da nas država drži u embargu. Beograd nam je ukinuo sve dotacije koje po zakonu Islamskoj zajednici pripadaju i obavezne su. To se isto radi i iz Podgorice. Mi imamo Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti koju ćemo sami finansirati. Najnormalnije bi bilo da ona bude budžetski finansirana, ali za sada nemamo nikakvih pozitivnih signala. Naš ključni faktor snage je čovjek. Onaj ko ima novca dat će novac, onaj koji ima znanje dat će znanje – kako ko ima pomagat će.  11.Beganović: Da li ste zadovoljni prihvatanjem ideje otvaranja institucija i koliko? Muftija: Prezadovoljan sam. Zadovoljan sam i onima koji su je prihvatili i onima koji su protiv, jer snaga eksplozije, reakcija na osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i osnivanje SBK u Sarajevu bila je fantastična. Mediji su praktično vrištali. U pravilu i praksi nije dopušteno da se novorođenče osudi, jer je nevino i ne možeš mu reći. „Ti si opasan.“ Naše nacionalne institucije su osuđivane na dan rođenja, a to su onda kraljevske institucije zato što se osuđuju još u kolijevci. Naša djeca su ubijana u genocidu u ratu u BiH zato što pripadamo kraljevski izuzetnoj kulturi. Jedan od razloga što se u zadnjih dvjesto godina organiziraju napadi na Bošnjake jeste i činjenica što imamo tako bogatu kulturu i tradiciju da naše komšije imaju problem da žive pored tako bogate kulture, a da joj ne pripadaju. Problem je opravdati i objasniti da je „Hasanaginica“ srpska pjesma, da je Meša Selimović srpski pisac, dok postoje Bošnjaci. Još ako imaju državu ili institucije to nije dobro za njih. Onda se nameće zaključak: bolje da nema Bošnjaka da bi mogli tu kulturu prosto prisvojiti. Zbog tog izuzetno kvalitetnog momenta mi se osuđujemo još u  kolijevci i kao djeca u genocidnom ratu i kao institucije koje nastaju sa prefiksom bošnjačka. Trebali su malo pričekati sa osudama, da vide šta, ustvari, te institucije rade, pa ili ih pohvaliti ili pokuditi. Mi predstavljamo opasnost za njihove konformističke pozicije, za institucije kojima se izdvajaju sredstva, a koje ništa ne rade. Napravili su nam veliku promociju, jer su nas izuzetno napadali, a takvo napadanje se radi samo izuzetnima i onda smo mi, odjednom, predstavljeni kao izuzetna institucija. Što se tiče naroda ja sam prezadovoljan. Obišao sam skoro sav bošnjački životni prostor. Ljudi reagiraju pozitivno govoreći: „Ovo nam je trebalo prije stotinu godina.“ Naravno, sve to treba sada usafiti i organizirati. Uglavnom, proces ide jako pozitivno.12.Beganovic: Zahvaljujući tim institucijama svjetlija budućnost čeka Bošnjake i Bosnu. Muftija: Optimista sam i moje procjene su uglanom bile dobre i to iz razloga što nisu u raskoraku sa onim u šta vjerujem i onim što radim. Ja sopstvenu misiju, kao i misiju ovih projekata i pokreta, ne mjerim po tome do kakvih će rezultata dovesti. Mjerim po kvalitetu toga koliko ćemo uspijeti da kvalitetno, moralno i profesionalno ponesemo taj emanet. Ne brinem i ne bavim se konačnim ishodom, jer ne osećam sebe obaveznim da spasim bošnjački narod. To je prejako za mene. Čak ni da spasim vjeru, jer to su stvari o kojima se Stvoritelj brine. Moja briga je nešto drugo. Moja briga i osjećaj je šta sam ja uradio na tom putu. Moja misija tu i počinje i završava se, kao i užitak u pobjedi. Mislim da treba da educiramo našu mladost na tom polju, da ljudi taj užitak djelovanja, truda i žrtve osjete još u procesu borbe, ne vezujući se samo za ishode. S druge strane, sama činjenica da postoji nešto što nije postojalo prije iskoraka, potvrda je da se proces kreće pozitivno. Činjenica je da brod sada ima manje pukotina nego što je imao i da permanentno zatvaramo šupljine na brodu. Mi smo tu da im ne damo dvije stvari: da potope brod i da promijene kurs. Istina, ne voze dovoljno brzo i kvalitetno koliko bi trebalo, ali nećemo dati da promijene pravac. To su za mene dobri pokazatelji, pa ima razloga i za optimizam i za radost. Promjene treba praviti sa mladim generacijama. Mladost je faktor promjene. Promijena je iracionalnost, zato neka se niko ne zanosi da se promjene dješavaju racionalno. Kada bi uvijek sve bilo racionalno nikada se promjene ne bi desile. Kur’an govori o nekoliko momenata promjene: „Koliko je malih grupa pobijedilo velike grupe.“ To nije racionalno, ali se dešava. Drugi momenat promjene o kojem Kur’an govori je: „I da nije da jedni ljudi zaustave druge ljude, izbio bi haos na Zemlji.“ I treći momenat je: „I tako smjenjujemo dane među ljudima.“ Zato nekada ne trebaš naglo ni mjenjati. Bitno je da sačekaš, jer doći će red i na nas. Bošnjaci su stoljećima napadani, a opstaju. Opstaje nešto što

INTERVJU glavnog muftije i muftije sandžačkog muamer-ef. zukorlića za bosanskohercegovački internet portal “znamo.ba”

Razgovarao: Admir F. Beganović

(II DIO)

Beganović: Muftija beogradski Muhamed Jusufspahić izjavio je da put ka Bogu vodi iz srbijanske opcije, a ne iz bosanske, turske, pazarske. On poziva na razgovore sa Vama, ali Vas i optužuje za nejedinstvo muslimana. Po njemu ispada da je kuća zapuštena zbog Vas.

Muftija: Kao prvo, on uopšte nije muftija, jer se nijednim aktom koji uređuje Islamsku zajednicu muftiluk ne nasljeđuje. On je taj navodni muftiluk naslijedio od svog oca Hamdije, koji je bio nekada muftija beogradski koji je čak smijenjen od tadašnjeg Mešihata. Prema tome, to je samozvani muftiluk koji nema nikakav legitimitet, ali crpi legalitet istog ovog maloprijašnjeg momenta, a to je služenje svakom beogradskom režimu. Ta pozicija Beograda, zloupotreba Bajrakli džamije, zloupotreba dostupnosti medija, odnosno prihvatanje koncepta gdje se nama nameće muftija, da nije bilo ovog duhovno-nacionalnog pokreta, doveli bi do toga da bi mi ovdje imali jednu poltrolisanu Islamsku zajednicu, jednog nametnutog muftiju, koji je još eto srbijanski. Pazite, molim Vas, kod nas u tradiciji jezika riječ muftija i srbijanski ne idu zajedno nikako. Ima srbijanski opanak, srbijanska rakija, srbijanska pršuta itd., ali srbijanski muftija – te dvije riječi se hemijski ne podnose. To je, zapravo, pokušaj asimilacije i nametanja, stalno tim nekim novim izrazima i „vrijednostima“, okretanjem prema Beogradu. Pogotovo su nebuloze, što nije ništa za njega čudno, kada je izjavio da je on iz loze Poslanika s.a.v.s., pa je izjavio da je Isus Srbin. Ne znam koliko će ovaj naš razgovor izgubiti na značaju ukoliko trošimo riječi o takvim pojavama.

 

Beganović: Adem Zilkić, također, poziva na razgovore sa Vama. Njegova je izjava da je mir sa Vama moguć, pa je pokrenuta inicijativa za pomirenje, nakon čega se i Turska umiješala. Dogovor se može postici ako su obje strane spremne i svijesne da se moraju  odreći nečega. Šta je to čega se muftija Muamer-ef. Zukorlić ne želi odreći i da li su Zilkićevi pozivi iskreni?

Muftija: Jedan od ambasadora u jednoj važnoj zapadnoj zemlji mi je nedavno rekao: „Na kraju ćeš morati razgovarati“, našta sam odgovorio: „Da, ali sa kim?“ On me je pitao: „A sa kim bi, a sa kim ne bi“, našta sam slikovito rekao: „Razgovarat ću sa gazdama, a ne sa ‘kerovima’.“ Pita on mene: „Ko su jedni, a ko drugi?“ Ja sam rekao da su gazde svi koji imaju bilo kakav oblik legitimiteta – političkog, vjerskog, kulturnog. U našem slučaju to su ljudi sa izbornim legitimitetom. Čak me ne zanima jesu li to Ljajić, Ugljanin, Šešelj, Nikolić. To su ljudi sa nekom vrstom legitimiteta i ma šta ja o njima mislio i kako ih tretirao, spreman sam sa njima razgovarati. Ovi drugi su oni koji se ne pitaju nizašta. Neću sebe toliko podcijeniti da razgovaram sa nekim ko ne može ništa da odluči, već mora izaći nakon svake rečenice na hodnik da telefonira i pita gazde šta će. Neću sebe toliko da podcjenjujem. Ja nemam spor sa Zilkićem ili Jusufspahićem, već imam spor sa Beogradom, a ovi su njihove sluge. Onog trenutka kada Beograd, da li u formi Crkve, ili politike, ili svi zajedno, odluči sa mnom da razgovara –  razgovarat ćemo, a oni neka dovedu i Zilkića, i Jusufspahića, i Ljajića i ko god hoće neka bude u njihovim timovima, meni to ne smeta. Naš problem oko jedinstvene Islamske zajednice nema nikakve veze sa tim što se Adem Zilkić ne slaže sa mnom. On je njihov činovnik i od ranije, koji je bio u našim redovima, a da nije on bio bi neko drugi. On je, samim time što je prihvatio to da čini za Beograd, sebi i svojim praunučadima stavio etiketu koju ne može nikada oprati, ali je za mene potpuno nevažan lik. Vjerujte, ovog trenutka da to prestane činiti, oni bi drugog poslali. Njegov zločin je u tome što je pristao da bude prvi i zato ne želim da se trošim na taj način i neću im dati nikada bilo kakvu vrstu priznanja, a oni to hoće. Njima razgovor treba zato da ih neko prizna, barem kao protivnike, a ja ih ne priznajem ni za protivnike. Oni su nedostojni protivnici, koji nisu uspjeli da odvoje dio Islamske zajednice tako što su povukli neke imame za sobom, već samo zato što su dobili podršku političko-crkvenih krugova koji su implementirani kroz neposrednu potporu od strane policije i administrativnih organa ove države. Da nije bilo toga u tome ne bi uspjeli. Zato potenciram da država mora vratiti pravo koje nam je otela. Oni meni kažu ne može se država miješati u unutarnje stvari, a ja tražim samo onoliko koliko se miješala u stanje Srpske pravoslavne crkve. Njima se desila pojava vladike Artemija koji se odcijepio i pokušao formirati drugu crkvu, a policija ga je vratila. Po Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama državni organi su dužni pružiti asistenciju u zaštiti poretka  Islamske zajednice. U našem slučaju oni su pružili podršku u rušenju Islamske zajednice. Neka me nazivaju kako hoće, ali Adem Zilkić nije i neće biti moj sagovornik, i to nije političko ili pitanje procjene trenutka, to je duhovno-moralno pitanje oko koga apsolutno ne može biti kompromisa.

 

Beganović: Na njegove izjave ljudi koji su bliski Vama ne ostaju ravnodušni, kao što je izjava da Vi zloupotrebljavate i džamije i imame, na koju je reagovao čak i dojučerašnji reis Mustafa-ef. Cerić kada je izdao fetvu da je zabranjeno i haram klanjati za njim. Sjećam se prije nekoliko godina, kada je patrijarh srpski dolazio u Banja Luku sa Borisom Tadićem, svjesno su zaobišli Sarajevo i niko iz političkih krugova BiH nije reagovao. Bilo je u stilu: „Neka ste došli, bujrum.“ Niko nije reagovao čak ni na čestitku srpskog patrijarha kada je javno čestitao „najmlađu srpsku republiku“. Međutim, problem nastaje kada tadašnji reis Cerić ide u posjetu u Sandžak u Novi Pazar muftiji Zukorliću, a reaguje se u stilu: „Šta će on tamo?“

Muftija: To je, nažalost, gorka strana realnog stanja bošnjačkog naroda, pogotovo političke elite, jer baš ta elita treba da predvodi i štiti narod i da bude bajraktar ostvarenja prava jednog naroda. Nažalost, posle rahmetli Alije Izetbegovića imamo krizu u pogledu autoriteta i kvaliteta. Sada imamo političku kategoriju koja vjerovatno iskreno misli: „Šta će on tamo“, jer onome ko ne vidi dalje od Trebevića čudno je šta će on tamo preko. Da li neko može biti dražavnik, a ne voditi računa o državi? Da li neko može biti vođa, a ne voditi računa o narodu? Da li neko može biti bošnjački lider, a biti ga baš briga šta se radi sa Bošnjacima u Sandžaku ili na Kosovu. U jednoj nedavnoj posjeti Kosovu i tamošnjim Bošnjacima vidio sam da tamo ima oko 45 bošnjačkih džemata sa bošnjačkim imamima. To je više nego nekoliko muftijstava u BiH. Dešava se popis u Crnoj Gori, a Bošnjaci se popisuju na tri-četiri kolone. Popisima na Kosovu i Makedoniji niko se ne osvrće. Mislio sam da se na rubnim i problematičnim dijelovima bošnjačkog životnog prostora takve stvari mogu desiti, ali kada je otvorena rasprava u sred Sarajeva, gdje su čak i pojedini predvodnici nekih bošnjačkih organizacija i institucija počeli priču o tome šta je nacija,  da su to Bosanci, a da smo mi etnički Bošnjaci i tom pričom zbunjivali narod. Onda sam rekao da ovo što se radi u Crnoj Gori me ništa ne čudi. Da li je moguće da u Beogradu ili Zagrebu neko otvori pitanje da li su Srbi – Srbi Šumadinci ili su Srbijanci, ili su Hrvati samo Hrvati ili su Hrvati Dalmatinci? Ko bi pomislio tako nešto da kaže ne bi dobio priliku ni na fejsbuk stranici da iznese svoje mišjenje jer bi mu ga nekako isključili, ali kod nas Bošnjaka je sve to moguće. Dva su ključna razloga te katastrofe: kriza političke elite i zatrovanost medijskog prostora, koja je u Sarajevu tolika da predstavlja vrstu zločina prema inteligenciji. Javni servisi, koje plaćaju građani, a koji su u velikoj većini Bošnjaci i apsolutnoj većini muslimani, imaju za cilj da razore sve bošnjačke i muslimanske vrijednosti. To je katastrofa. Ne postoji nigdje na kugli zemaljskoj da se javni servisi i mediji utrkuju da blate poglavara Islamske zajednice kao što je bio slučaj sa reisom Cerićem, a isti ti mediji kada pomenu kardinala dodaju prefiks „uzoriti“. Potpuno se slažem sa time da se koriste izrazi koji su službeni za dotičnu crkvu, ali da se naši bošnjački voditelji, voditeljice, novinari i novinarke utrkuju da za Reisu-l-ulemu kažu da je mafijaš, kriminalac, bos, da mu se prave nepristojne karikature – to su stvari koje ukazuju na ivicu kataklizmičnosti i koje mi ne dopuštaju da sjedim miran, jer to ne bi ličilo na mene. Neću da dopustim da mi se ubije posljednje utočište ljudskosti, a to je emocija. Oni kažu: „Tvoja je retorika oštra, ti si radikalan.“ Jesam, ja sam radikalan, ja sam opasan. Radikalan sam protiv svih  radikalnih planova za uništenje moga naroda, moje vjere i kulture. Opasan sam za sve zavjere i sujete koje rade o glavi meni, mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi. Ja ne poštujem ta našminkana pravila o javnoj komunikaciji. To je isto kao da od čovjeka koji je na samrti, koji se guši i davi, tražite da ne viče. Naravno da ću da vičem jer sve prethodno što sam uradio nije skrenulo pažnju, jer bi u tišini, pri lažnoj finoći i licemjernoj pozi ispustili dušu kao nacija. Ne pada mi na pamet. To ne radim zato što sam muftija i to ću raditi i kada ne budem muftija. To radim kao čovjek, kao musliman, kao Bošnjak, kao insan. .Ne možete se mirno ponašati u kataklizmi. Prema tome, moj krik je poziv za buđenje ljudima koji spavaju dok se kuća ljulja od zemljotresa. Ako se ne možete suprotstaviti, onda bar izađite iz kuće da vam se ne sruši na glavu. Zar ćete mi reći: „Nemoj da se dereš, ljudi spavaju.“ Hoću, čoveče, imam elementarnu humanost da vrištim da bi ih spasio, pa makar se oni ljutili što ih budim!

 

Beganović: Sjećam se jedne vaše izjave: „Dijagnoza bolesnika je da je bolestan.“

Muftija: Od mene se traži da liječim pacijente sirupima, nekim blagim pilulama, a radi se o bolestima koje su već na ivici malignosti.

 

Beganović: Muftija, kažite nam šta se dešava sa vakufskom imovinom i da li iz Beograda stižu optužbe da gradite bez dozvole i slično?

Muftija: Godine 2006. usvojen je Zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Na internet stranici Direkcije za restituciju imovine crkvama i vjerskim zajednicama mogu se videti podaci koliko je imovine vraćeno Islamskoj zajednici, a to je 0 % . Te godine je usvojen taj zakon, a naredne godine je izvršena agresija na Islamsku zajednicu. To je bio način da se opstruira povratak imovine Islamskoj zajednici, pa su tada rekli: „Sada nemamo kome da je vratimo jer se vi međusobno osporavate.“ To su beogradska posla i to samo oni mogu smisliti. Mi smo pripremali dokumentaciju i podnijeli zahtjev prije 2007. godine, a iz Direkcije su Zilkiću dali da iskopira naša dokumenta i tako podnesu zahtjev, jer oni ne posjeduju nikakav dokument. Ovo je gore od Udbe. Produkt svega toga nije samo nevraćanje imovine Islamskoj zajednici, već nastavak ubijanja i onog što bi moglo da se vrati. Zato smo imali spor oko Fakulteta za islamske studije, jer su ga oni nakon usvajanja Zakona prodali. Fakultet za islamske studije historijski je poznat kao zgrada pod imenom Islamske ustanove, jer tu je bilo sjedište i centrala Islamske zajednice. Kada smo se okupili i zauzeli zgradu to su nazvali nasilje. Nije to nasilje, to je uzimanje svojeg, jer nije postojao drugi način da povratimo svoje. Optužbe za gradnju bez dozvole jadni su trzaji Rasima Ljajića koji skreće pažnju sa svojih obećanja koja je dao građanima. Rasim Ljajić je na prošlim izborima obećao Beogradu, ako ga podrži da po svaku cijenu osvoji vlast, da će se obračunati sa pojavom zvanom muftija Zukorlić za godinu dana. Istekla mu godina, a nije se obračunao. S druge strane, građanima je obećao evropski Novi Pazar, a ljudi u strogom centru grada nemaju vodu. Takođe, u samom centru, na dvjesto metara od Trga, u ulici u kojoj živim, žao mi je moje komšije zato što kao pješaci moraju da paze da ne polome noge od rupa koje se ne asfalturaju samo zato što u toj ulici živi Muftija. I ne samo to, već prošle godine, od prije Ramazana, permanentno nije bilo vode od 11 časova do iza iftara, cijeli Ramazan, a ulica se nalazi u najnižoj zoni grada gdje skoro nikada ne nestaje vode. Neko iz mog komšiluka otišao je da se raspita što nema vode. Znate šta su mu rekli: „Muftija ugradio neke pumpe, pa zato nemate vode“, što govori o tome koliko se povećala histerija kod tih ljudi koji na svaki način, ne birajući sredstva, pokušavaju da mi naškode. Ta hajka oko divlje gradnje je isključivo da se skrene pažnja sa njegovih objećanja. Nije istina da smo gradili na divlje. Kao prvo, zamijenili smo krov na zgradi Fakulteta za islamske studije koji prokišnjava. Uistinu, dobili smo malo potkrovnog prostora koji je u službi prosvjete. Lokali koji su okolo samo su renovirani bez ijednog metra kvadratnog dodatka, zašta su oni rekli da je okupiranje Gradskoga trga. Treća i najgnusnija laž je da Muftija gradi lokale za svoju rodbinu. Spisak zakupaca vakufskih lokala je transparentan. Zna se ko su i ne da mi nisu rođaci, nego ni u pedesetom koljenu nemamo zajedničku tačku. To je pokušaj satanizacije. Ja jesam muftija, predsjednik Mešihata, prvi čovjek Islamske zajednice, pa i da se izvode neki radovi na zgradi Islamskog fakulteta postoji dekan Fakulteta, pa Medžlis kojem pripada ta zgrada. To je isto kao da optužite predsjednika države zato što neka ustanova pravi neku radnju. I nikada ne kažu muftija, nego Muamer Zukorlić, da mi ljudi zamrze i ime i prezime. Ključna istina u svemu tome je i to da za dvadeset godina, koliko sam muftija, gradska vlast u Novom Pazaru nijednom nije izdala građevinsku dozvolu za ijedan vjerski objekat, iako su na desetine zahtjeva dobili. Ovdje se radi o kulturocidnoj politici koja se sprovodi putem svake vlasti koja dođe u Novi Pazar. I šta sada, ja treba da zaustavim život, gradnju, razvoj Islamske zajednice, jer oni ne daju dozvolu? Nisu nam ostavili drugi način. Osim toga, u Novom Pazaru je preko 20.000 objekata koji ne posjeduju građevinsku dozvolu. To je moguće jer imate korumpiranu vlast koja uzme mito i pusti građane da prave tamo gdje se ne bi moglo praviti. Sada sve to treba prekinuti, ali treba naći krivca, a to je Muftija. Pošto on ima bijelu ahmediju koja se vidi sa daljine, najlakše je targetirati bijelu ahmediju i kazati: „Evo, on je taj krivac koji pravi nelegalno i bez dozvole.“

 

Beganović: Da usmjerimo tok razgovora i pričamo o malo ljepšim stvarima – Internacionalni univerzitet.  Nego, prije toga da Vas pitam – imate li struje?

Muftija: Kada je struja u pitanju, dva mjeseca se pojavljivao naslov koji je svakih deset dana osvježavan: „Muftija ne plaća struju“. Čak su i sarajevski mediji preuzimali te naslove. Tekst dalje kaže da postoji spor Fakulteta za islamske studije, koji je imao problem sa Elektrodistribucijom, jer su odbijali da pošalju fakture na ime Fakulteta, već su slali na ime privrednog subjekta koji je nekada bio u toj zgradi, a zahtijevali od nas da platimo struju. Naravno, Fakultet to pravno nije mogao da realizira, ali kasnije se pronašlo rješenje. Eto, na osnovu toga je rečeno da Muftija ne plaća struju. Postoji odlučnost u Beogradu koja ima, nažalost, pomagače u Sarajevu, da se permanentno Muftija drži u negativnoj konotaciji u medijima. Da ne govorim da uvijek na našim skupovima moramo imati agrgat u rezervi, jer će nam usred događaja nestati struja. To vam je evropski Novi Pazar, to vam je Srbija koja ide prema Evropi. Internacionalni univerzitet je najveća civilizacijska provokacija koja se desila ovdje za ove koji su nam planirali nestanak. Sve će mi oprostiti, ali Univerzitet neće, jer možete misliti, na tom univerzitetu, kojeg zovu Muftijin, preko pola studenata su Srbi, i to iz svih krajeva Srbije, koji su ponosni što studiraju baš na tom Muftijinom univerzitetu. Postavlja se pitanje kome to smeta? To smeta onima koji hoće etnički čiste prostore, jer njima smeta Muftija sa takvim Univerzitetom zato što je on adut, jer je Muftija kao Bošnjak i musliman trebao biti opasnost po Srbiju, fundamentalista, terorista, vehabija, koji je trebao biti sve najgrđe. On je uspio da napravi Univerzitet koji ima odjeljenja u Pančevu, Beogradu i Nišu, na kome studenti srpske i bošnjačke nacionalnosti studiraju najkvalitetniju visokoškolsku nastavu. Uprkos svim opstrukcijama on još uvijek postoji. Mi smo jedini univerzitet na cijelom svijetu koji je pod muslimanskom kontrolom, a na kome studira značajan broj nemuslimana. Posljednji put ste imali tu pojavu u Istambulu u XIX vijeku. Taj civilizacijski koncept ovdje predstavlja simboliku pada svih antimuslimanskih i antibošnjačkih politika i zato zreba Muftiju satanizirati i obračunati se sa njim po svaku cijenu. Kada mu više ne možete ništa sa trofaznom strujom, ili sa bespravnom gradnjom, onda udarite na privatni život, pa mu izmislite razne afere, vrijeđajući uposlenice Univerziteta ili Islamske zajednice, i to u takozvanom nacionalnom glasniku BiH. Razlog tome je činjenica da ako se Muftija nije mogao uništiti aferama organizovanim u Beogradu, hajmo naći partnera iz Sarajeva, a ako se nije mogao Muftija odvojiti od Sarajeva iz Beograda, hajmo ga odvojiti ovdje iz Sarajeva od Sarajeva. Po prvi put imamo da desetine hiljada ljudi u Srbiji poštuju to što su studenti Internacionalnog univerziteta, ali vlast to i dalje ne poštuje, jer vlast nema moral, već vlast ima interes. Njihov interes je da loši mogu da vladaju samo kada ne postoje bolji, pa se zato bolji moraju minirati po svaku cijenu. Ne samo bolji kao politička alternativa, već bolji kao nosioci istine. Dosljednost istini, promocija istine i ustrajnost na tom putu je ono što mi ne mogu oprostiti. Za ovaj prostor, gdje se zločinci veličaju, to je nepodnošljiva vrijednost i odatle toliko neprijateljstvo prema meni i našim projektima. S druge strane, jedan narod možete porobiti samo ako je neuk. Zato smo imali mrak i neobrazovanost u Sandžaku tako da su nam vremenom nametani kompleksi. Nastanak obrazovnog sistema od Dječjeg vrtića, preko Medrese i Fakulteta, do Internacionalnog univerziteta, zapravo je pravljenje ostrva slobode  koje se širi. Novi Pazar nije imao pozorište dok Muftija nije iškolovao neke glumce na Internacionalnom univerzitetu i sada ova vlast ima pozorište sa dvije generacije glumaca koje smo mi na Fakultetu umjetnosti iškolovali u Novom Pazaru. Ali ja sam i dalje glavni protivnik modernizma i savremenosti. Nismo koristili Univerzitet za bilo kakvu ideološko-nacionalo-duhovnu propagandu. Nama to ne treba, ali smo dobili marketinško-propagantističke efekte kroz kvalitet. I taj praktični vjernik, i onaj koji nije dovoljno produhovljen i taj Srbin i Crnogorac – upoznali su islam kroz Univerzitet, ne zato što im je neko dersio, nego zato što su se suočili sa profesionalnom uslugom, jer ga niko nije pitao koje je nacionalnosti. Zato takav model univerziteta onima koji žele naš nestanak ne odgovara. Taj model je slobodarski kurs za Bošnjake. Vidite u kom kulturološkom stanju se nalaze Bošnjaci u Bosni i Sarajevu. Gdje je Bošnjak? On je u XX stoljeću bio samo glavna uloga u vicu i nigdje više: Haso, Huso, Fata, Mujo… Jeste li se ikada upitali zašto Haso i Huso, ko su oni? Haso i Huso su Hasan i Husein, u našoj duhovnoj tradiciji unuci Poslanika a.s. Mujo je Muhamed – naš Poslanik a.s, Fata je Fatima – ćerka Poslanika a.s. Ta su imena probrana za ismijavanje, a mi smo pristali na to, kao i da je Sarajevo grad viceva i zabave. To je stanje zadovoljnog samouništenja. To se ne može riješiti nekom logikom, već se mora riješiti kulturološkim procesima kroz obrazovanje i vraćanje dostojanstva. Zato njima smeta Muftija, ili bilo ko drugi ko zna da im kaže „stop“. Bošnjaci danas prvo kritikuju sami sebe: „Ma vidi kakvi smo, nikakvi smo, od nas nema ništa“, dok se dive Zagrebu i Beogradu.

 

Beganović: Muftija, nikada niste okrenuli leđa Sarajevu. Oni koji Vas bolje poznaju kažu da ste takav karakter da to nikada nećete ni uraditi. Međutim, Sarajevo, ili bar njegov dio, Vama je okrenuo leđa. Spomenuli smo medije koji su i sami demantovali neke vijesti, pa za par dana opet nastavili hajku na Vas, do nedavne dodjele priznanja Zlatna plaketa Bošnjačkog nacionalnog vjeća Bakiru Izetbegoviću. Ljudima nije jasno, BNV je osnovano 1991. godine, a ponovni izbori su održani 2003. Po nekim pokazateljima, nelegitimni dio Vijeća je dodijelio nagradu gospodinu Izetbegoviću. Vaše mišljenje: da li je svjestan te podvale on kao član Predsjedništva, ili je jednostavno prihvatio da kontrira nekome.

Muftija: Da li je svjestan to može samo on lično odgovoriti. Ja ne mogu to procijeniti, jer koliko god da mi se čini da nekada razumijem neke pojave, dođe trenutak kada se naprave neki potezi na koje razum stane. Slučaj BNV-a je veoma poznat i jasan. Poslijednji izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće su bili 2010. Tada je Bošnjačka kulturna zajednica, koju sam ja predvodio, dobila apsolutnu većinu. U konstituisanju BNV-a, nakon što su konstituisana sva vijeća u Srbiji, promijenjen je pravilnik samo za naše vijeće. To je opet paradoks u XXI vijeku, gdje je tadašnji ministar javno rekao kada su ga pitali zbog čega je izmijenjen pravilnik: „Bošnjaci su nesto drugo.“ Za to se ide u zatvor po zakonu diskriminacije. Jednostavno, protiv nas je legalizovano sve jer smo mi „opasnost“. Vijeću kojem je istekao mandat dvije godine prije toga država kaže: „Vi ste Vijeće“ i počinje sarađivati sa tim „vijećem“, usmjeravajući mu sredstva iz budžeta. Danas, nakon više od tri godine, iako im je odavno istekao mandat, oni su tu. To nije čudno, ali je čudo što u Sarajevu oni pronađu sagovornike kod ljudi koji se predstavljaju kao bošnjačke institucije. Kada se dijele nagrade organizuje se svečanost, a ovaj ovdje je kao poštar napunio torbu, otišao u Sarajevo i podijelio. Ne zna se ko je tu jadniji – ovi što daju ili ovi što primaju nagrade. Ja se ružno osjećam. Pokušavam da ne budem oštar na jeziku prema Bošnjacima, ali dovedu me do situacije da prosto ne mogu to da prećutim. Na taj način oni podržavaju beogradske mehanizme za porobljavanje Bošnjaka. S druge strane, to je dobro jer ćemo se razvrstati i znat će se ko želi i dalje da služi raznim okupatorima, a ko želi da služi ciljevima i interesima bošnjačkog naroda, njegovoj slobodi i identitetu.

 

Beganović: Još jedan trag Beograda izražen u nevladinoj organizaciji Urban-in. Jutros kada sam dolazio u Novi Pazar čujem priču o Aidi Ćorović i komentar jednog Pazarca da je ona kao privjezak Beograda. Zaista, kada se pogleda, u njenima člancima koji su izašli o Vama, a ne pamtim nijedan o nekome drugom da je pisala, zaista Vas je etiketirala na razne načine, počev od toga da ste sjeme zla i razdora, što profesionalno smatram veoma ružnim slengom, bez obzira o kome se radi, pa do uplitanja u privatni život. Kako se nosite sa tim?

Muftija: Kao prvo, to je cijena vrijednosti cilja za koji se boriš, a kao drugo, to treba posmatrati kao dio panike zbog neuspjeha u njihovom djelovanju. Svi oni koji se odluče na teške riječi i provokacije dokazuju da su svu legalnu „municiju“ potrošili i sada se treba obračunati i na taj način. Ta histerija beogradskih vazala u formi političara, novinara, raznih nevladinih radnika, proizilazi iz činjenice što su smatrali Sandžak završenom pričom. Mi smo za njih iznenađenje i zato je ovdje prisutan taj histerični odnos prema meni. Dotična osoba je predvodnik nevladine organizacije koja se bori za građanska prava, toleranciju, slobodu govora, protiv govora mržnje. To su ljudi koji imaju demokratske naslove, a šovinističke tekstove. Kada ih slušate kako govore vidite kakva je to rigidnost i mržnja. Mržnja u uniformi demokratskih radnika. Osim obračuna sa Muftijom imaju i obračun sa islamom i tradicijom. Njima rogovi niču samo kada je u pitanju nešto islamsko, a u drugim slučajevima oni su fini, mirni, tolerantni. Kada su naše teme u pitanju oni vrište i ujedaju. Ovdje je stvar otišla i preko očekivanja iz razloga što oni svojim gazdama, od kojih su plaćeni, nisu obavili poslove. Ta osoba je sa ostalima vodila hajke protiv mene godinu-dvije, pa samo nestanu, potroše se, iscijede se kao limun. Sada imaju neke nove „klince“ koji se treniraju, jer je veoma bitno ako laneš na Muftiju – postao si važan. Zaista, nemam čak nijednu negativnu emociju, jer toliko su jadni i bijedni da ne mogu imati negativnu emociju. To doživljavam na ovaj način: kada imate ljude koji se ne kupaju, niko nikom ne zaudara, svi se osjećaju jednako, a kada se jedan okupa onda jedino njemu svi zaudaraju i on počne da se buni: „Ljudi, okupajte se“, pa je onda ostalima lakše da ga eliminišu nego da se okupaju. Pošto je jedan i manjina, on postaje problem i sva je hajka na njega.

Beganović: Muftija, sad im smeta jedan zaista impozantan, hvale vrijedan projekat – Svjetski bošnjački kongres. Kako je nastala ideja i dokle se stiglo u implementaciji.  

Muftija: Uvijek sam bio impresioniran safom u džamiji, uvijek mi je bila impozantna jedna stvar koja me držala ponosnim kao Bošnjaka i kao muslimana – što pripadam civilizaciji koja ima saf. Van džamije smo nekako uvijek bili i predstavljali rasulo zbog nedostatka institucija. državnih i nacionalnih, i uvijek smo se i ponašali kao narod haosa. To je nespojivo i sa islamom i sa safom. Nekada mi nije bilo jasno zašto do te mjere islam drži do toga da se imam prije svakog namaza okrene i kaže: „Braćo i sestre, poravnajte i popunite safove.“ Kaže se da Allah dž.š. ne gleda u krivi saf koji se formira pet puta na dan. To mi je bilo impresivno, kao što je impresivna Kibla. Kasnije sam, sazrevajući kroz medresu i dalje, shvatio da je, ustvari, najveći civilizacijski domet ta implementacija jedinstva u djelu, pravcu, cilju. S druge strane mi je bilo žao tog raskoraka u jednistvu u džamiji i haosa vani, ne samo u prostornom već i u suštinskom smislu, jer čovjek koji uspostavlja red u džamiji treba da se bori i za red vani. Mi imamo Islamsku zajednicu koja je imala svoj saf, kao jedinu instituciju koja je štitila interese muslimana i Bošnjaka, posebno u proteklom stoljeću. Nemamo svoju državu, niti institucije, nijedan ozbiljan organizirani faktor, izopšteni smo iz politike, nismo se bavili sobom, nismo sudjelovali u organizaciji naroda. Zato imamo haos napolju, a saf u džamiji, jer ono što nam treba jeste saf, ali napolju, takozvani nacionalni saf, ne u duhovnom, već u nacionalnom, etničkom, kulturološkom smislu. To znači organizovan narod. Nacija je organizovan narod. Bošnjaci su hendikepirani, jer nemaju državu kao svoju nacionalnu maticu, stožer svog opstanka i svoju nacionalnu zaštitu već od Berlinskog kongresa. Bošnjaci i Bosna su nacija i država, jedine u historiji čovječanstva koje su dekretom zabranjene. Godine 1906. zabranjen je bosanski jezik i bosanska nacija dekretom Austro-ugarske. Ne postoji nijedan takav primjer u svijetu da su jedna nacija i jedan jezik zabranjeni dekretom. Poslijedice svega toga sada se pokazuju, a da ne govorimo o daljim napadima kroz ratove i genocide izvršene nad Bosnom i Bošnjacima. Nakon toliko žrtava i miliona iseljenih, raznih genocida, sada imamo državu BiH koja je u „invalidskim kolicima“ nakon nepravednog dijeljenja. No, ona je naša i mi drugu nemamo, kao maticu, domovinu. Sada ona treba nas mnogo više nego mi nju. Zato se prema Bosni valja ophoditi kao prema bolesnoj majci, koja nije bolesna od starosti nego od povrede. Trebamo joj pomoći da se izliječi. Potrebna nam je koordinacija energije, stav, saf kojim ćemo pomoći majci Bosni. Nemamo mnogo takvih primjera u historiji. Jevrejski narod je nešto tako slično imao. Svjetski jevrejski kongres je bio jedna od organizacija koje su nadomještale nedostatak jevrejske države. Zapravo, Svijetski bošnjački kongres ima za cilj da donekle ublaži poslijedice nedostatka prave, snažne, zdrave domovine Bosne u punom smislu te riječi. Van Bosne živi tri puta veći broj Bošnjaka.

 

Beganović: Kako oni reaguju?  

Muftija: Oni izuzetno reaguju, kao siroče koje je svjesnije odsustva majke nego razmaženo dijete koje je kod majke. Oni čeznu, plaču za Bosnom. Članu Predsjedništva, premijeru, ministre, nemoj se bar odricati ljudi izvan Bosne, niti šurovati sa dušmanima. Samo to traže, ništa drugo, a mi ništa od Bosne ne tražimo nego ćemo njoj da damo emocije i život, kao što smo i uvijek davali. Mi Sandžaklije smo najtvrđi dio bošnjačkog naroda, mi smo koštunci, mi smo orasi na kojima svi zubi pucaju. Zato je suicidno ne iskoristiti ovu našu energiju, nas pola miliona u Sandžaku, pola miliona u Zapadnoj Evropi, nas milion u Turskoj. Svjetski bošnjački kongres hoće da te ljude usafi sa ciljem Bosne, domovine, slobode, identiteta. To je SBK. Naravno, iz toga je i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Jedna od poluga je i Bošnjačka nacionalna fondacija, koja treba sve to da finansira. Vidite kako vrište na Muftijine akcije u dijaspori. Zapalio se Balkan, kao i sarajevski mediji da zastraše svijet kako Muftija tamo skuplja pare. Za sat vremena u Luksemburgu 70.000 eura, u Parizu 150.000 eura, nedavno u Beču 60.000 eura. Tu nećemo stati. Nađite mi jedan primjer gdje se humanitarna akcija ozloglašava. Ne postoji, ovo je presedan. U Parizu sam skupljao novac za bošnjačku džamiju u tom gradu. U Luksemburgu sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Petnjici. U Beču sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Srebrenici. Sada u Frankfurtu za Islamski kulturni centar u Dugoj Poljani. Pritom, ja sam tu samo promotor, jer su me ljudi pozvali vjerujući da posjedujem retoričke talente koje mi je Allah dž.š. dao. S druge strane, imam povjerenje od tih ljudi, da hoće da daju kada ih pozovem. Meni nimalo nije lako sjesti voziti se do Beograda tri i po sata, pa  tamo čekati sat i po na aerodromu, pa letjeti do Frankfurta, imati donatorsko veče, samo prespavati i ponovo nazad. Da znate da tu nikakav procjenat nemam. Ne zato što mi ne bi trebalo. Trebalo bi mi, ali kada izračunam: ako uzmem neki dinar za to izgubit ću sevap i onda više volim da imam Džennet nego taj procjenat. Zato mi ljudi vjeruju. A ovi što vrište u Beogradu i Sarajevu ne vide lošim to što je Muftija rekao da ne prima ispod 500 eura. Rekao sam da ne primam ispod 500 eura jer naše institucije nisu fukara, a fukari se daje sitno. Rekao sam i opet ću reći, a to ne bih rekao ni u Bosni, ni u Sandžaku. To sam rekao u Luksemburgu koji je prošle godine bio zemlja sa najvišim standardom. Naši Bošnjaci tamo primaju od 4000 do 5000 eura mjesečno. Morao sam malo da ih protresem, da im kažem da zatvore stranicu svijesti u kojoj je bošnjačko i islamsko bilo bijeda gdje se daje 10 eura, gdje se pruža neka sitna milostinja. Ne, ja ne tražim milostinju za bošnjačke i islamske institucije, ja tražim hak tih institucija. Patriotska svijest je u dijaspori veća nego u matici i to iz dva razloga: nostalgija i ekonomska samostalnost. Ovo što nama rade ovdje je kupovina ljudi kroz ucjene. Poslanik a.s. kaže: „Skoro da siromaštvo prelazi u nevjerstvo. “Tanka je granica između siromaštva i nevjerstva, jer čovjeka kada zadesi siromaštvo zaboravi na principe i prihvati neke stvari koje ne bi trebao. Ljudi daju iz uvijerenja da je to njihova obaveza i čast, a ne zato što očjekuju nešto za uzvrat. Zato se ovi boje naših akcija, jer njihov plan je bio da nas država drži u embargu. Beograd nam je ukinuo sve dotacije koje po zakonu Islamskoj zajednici pripadaju i obavezne su. To se isto radi i iz Podgorice. Mi imamo Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti koju ćemo sami finansirati. Najnormalnije bi bilo da ona bude budžetski finansirana, ali za sada nemamo nikakvih pozitivnih signala. Naš ključni faktor snage je čovjek. Onaj ko ima novca dat će novac, onaj koji ima znanje dat će znanje – kako ko ima pomagat će.

 

Beganović: Da li ste zadovoljni prihvatanjem ideje otvaranja institucija i koliko?

Muftija: Prezadovoljan sam. Zadovoljan sam i onima koji su je prihvatili i onima koji su protiv, jer snaga eksplozije, reakcija na osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i osnivanje SBK u Sarajevu bila je fantastična. Mediji su praktično vrištali. U pravilu i praksi nije dopušteno da se novorođenče osudi, jer je nevino i ne možeš mu reći. „Ti si opasan.“ Naše nacionalne institucije su osuđivane na dan rođenja, a to su onda kraljevske institucije zato što se osuđuju još u kolijevci. Naša djeca su ubijana u genocidu u ratu u BiH zato što pripadamo kraljevski izuzetnoj kulturi. Jedan od razloga što se u zadnjih dvjesto godina organiziraju napadi na Bošnjake jeste i činjenica što imamo tako bogatu kulturu i tradiciju da naše komšije imaju problem da žive pored tako bogate kulture, a da joj ne pripadaju. Problem je opravdati i objasniti da je „Hasanaginica“ srpska pjesma, da je Meša Selimović srpski pisac, dok postoje Bošnjaci. Još ako imaju državu ili institucije to nije dobro za njih. Onda se nameće zaključak: bolje da nema Bošnjaka da bi mogli tu kulturu prosto prisvojiti. Zbog tog izuzetno kvalitetnog momenta mi se osuđujemo još u  kolijevci i kao djeca u genocidnom ratu i kao institucije koje nastaju sa prefiksom bošnjačka. Trebali su malo pričekati sa osudama, da vide šta, ustvari, te institucije rade, pa ili ih pohvaliti ili pokuditi. Mi predstavljamo opasnost za njihove konformističke pozicije, za institucije kojima se izdvajaju sredstva, a koje ništa ne rade. Napravili su nam veliku promociju, jer su nas izuzetno napadali, a takvo napadanje se radi samo izuzetnima i onda smo mi, odjednom, predstavljeni kao izuzetna institucija. Što se tiče naroda ja sam prezadovoljan. Obišao sam skoro sav bošnjački životni prostor. Ljudi reagiraju pozitivno govoreći: „Ovo nam je trebalo prije stotinu godina.“ Naravno, sve to treba sada usafiti i organizirati. Uglavnom, proces ide jako pozitivno.

 

Beganovic: Zahvaljujući tim institucijama svjetlija budućnost čeka Bošnjake i Bosnu.

Muftija: Optimista sam i moje procjene su uglanom bile dobre i to iz razloga što nisu u raskoraku sa onim u šta vjerujem i onim što radim. Ja sopstvenu misiju, kao i misiju ovih projekata i pokreta, ne mjerim po tome do kakvih će rezultata dovesti. Mjerim po kvalitetu toga koliko ćemo uspijeti da kvalitetno, moralno i profesionalno ponesemo taj emanet. Ne brinem i ne bavim se konačnim ishodom, jer ne osećam sebe obaveznim da spasim bošnjački narod. To je prejako za mene. Čak ni da spasim vjeru, jer to su stvari o kojima se Stvoritelj brine. Moja briga je nešto drugo. Moja briga i osjećaj je šta sam ja uradio na tom putu. Moja misija tu i počinje i završava se, kao i užitak u pobjedi. Mislim da treba da educiramo našu mladost na tom polju, da ljudi taj užitak djelovanja, truda i žrtve osjete još u procesu borbe, ne vezujući se samo za ishode. S druge strane, sama činjenica da postoji nešto što nije postojalo prije iskoraka, potvrda je da se proces kreće pozitivno. Činjenica je da brod sada ima manje pukotina nego što je imao i da permanentno zatvaramo šupljine na brodu. Mi smo tu da im ne damo dvije stvari: da potope brod i da promijene kurs. Istina, ne voze dovoljno brzo i kvalitetno koliko bi trebalo, ali nećemo dati da promijene pravac. To su za mene dobri pokazatelji, pa ima razloga i za optimizam i za radost. Promjene treba praviti sa mladim generacijama. Mladost je faktor promjene. Promijena je iracionalnost, zato neka se niko ne zanosi da se promjene dješavaju racionalno. Kada bi uvijek sve bilo racionalno nikada se promjene ne bi desile. Kur’an govori o nekoliko momenata promjene: „Koliko je malih grupa pobijedilo velike grupe.“ To nije racionalno, ali se dešava. Drugi momenat promjene o kojem Kur’an govori je: „I da nije da jedni ljudi zaustave druge ljude, izbio bi haos na Zemlji.“ I treći momenat je: „I tako smjenjujemo dane među ljudima.“ Zato nekada ne trebaš naglo ni mjenjati. Bitno je da sačekaš, jer doći će red i na nas. Bošnjaci su stoljećima napadani, a opstaju. Opstaje nešto što je napadnuto samo ako ima vrijednost. Nešto što je bilo žrtva jedanaest talasa genocida može opstati samo ako ima neku vrijednost u praktičnom smislu. U duhovno-moralnom smislu može opstati samo što je Allah dž.š. htio da nas ostavi za nešto, za neku budućnost, za nešto što bi trebalo u budućnosti da dođe, a zašta smo potrebni. Ja u to čvrsto vjerujem. Zato je idealizam iracionalan. Čovjeka jedino ideali razlikuju od životinja.

Život je kratak, jeftin ili skup, znat ćemo na kraju kada nam sudbina podnese fakturu. Pametan živi kako hoće, a budala kako mora. Istina je jedna: čovjek sve dok ne bude vjerovao u ono što radi, zašta se bori, bit će desno od rahatluka, a lijevo od selameta.

(KRAJ)

revija SANDŽAK | 10. januar 2014. | br. 175 | RevijaSANDZAK.com

(II DIO)1.Beganović: Muftija beogradski Muhamed Jusufspahić izjavio je da put ka Bogu vodi iz srbijanske opcije, a ne iz bosanske, turske, pazarske. On poziva na razgovore sa Vama, ali Vas i optužuje za nejedinstvo muslimana. Po njemu ispada da je kuća zapuštena zbog Vas.Muftija: Kao prvo, on uopšte nije muftija, jer se nijednim aktom koji uređuje Islamsku zajednicu muftiluk ne nasljeđuje. On je taj navodni muftiluk naslijedio od svog oca Hamdije, koji je bio nekada muftija beogradski koji je čak smijenjen od tadašnjeg Mešihata. Prema tome, to je samozvani muftiluk koji nema nikakav legitimitet, ali crpi legalitet istog ovog maloprijašnjeg momenta, a to je služenje svakom beogradskom režimu. Ta pozicija Beograda, zloupotreba Bajrakli džamije, zloupotreba dostupnosti medija, odnosno prihvatanje koncepta gdje se nama nameće muftija, da nije bilo ovog duhovno-nacionalnog pokreta, doveli bi do toga da bi mi ovdje imali jednu poltrolisanu Islamsku zajednicu, jednog nametnutog muftiju, koji je još eto srbijanski. Pazite, molim Vas, kod nas u tradiciji jezika riječ muftija i srbijanski ne idu zajedno nikako. Ima srbijanski opanak, srbijanska rakija, srbijanska pršuta itd., ali srbijanski muftija – te dvije riječi se hemijski ne podnose. To je, zapravo, pokušaj asimilacije i nametanja, stalno tim nekim novim izrazima i „vrijednostima“, okretanjem prema Beogradu. Pogotovo su nebuloze, što nije ništa za njega čudno, kada je izjavio da je on iz loze Poslanika s.a.v.s., pa je izjavio da je Isus Srbin. Ne znam koliko će ovaj naš razgovor izgubiti na značaju ukoliko trošimo riječi o takvim pojavama. 2.Beganović: Adem Zilkić, također, poziva na razgovore sa Vama. Njegova je izjava da je mir sa Vama moguć, pa je pokrenuta inicijativa za pomirenje, nakon čega se i Turska umiješala. Dogovor se može postici ako su obje strane spremne i svijesne da se moraju  odreći nečega. Šta je to čega se muftija Muamer-ef. Zukorlić ne želi odreći i da li su Zilkićevi pozivi iskreni? Muftija: Jedan od ambasadora u jednoj važnoj zapadnoj zemlji mi je nedavno rekao: „Na kraju ćeš morati razgovarati“, našta sam odgovorio: „Da, ali sa kim?“ On me je pitao: „A sa kim bi, a sa kim ne bi“, našta sam slikovito rekao: „Razgovarat ću sa gazdama, a ne sa ‘kerovima’.“ Pita on mene: „Ko su jedni, a ko drugi?“ Ja sam rekao da su gazde svi koji imaju bilo kakav oblik legitimiteta – političkog, vjerskog, kulturnog. U našem slučaju to su ljudi sa izbornim legitimitetom. Čak me ne zanima jesu li to Ljajić, Ugljanin, Šešelj, Nikolić. To su ljudi sa nekom vrstom legitimiteta i ma šta ja o njima mislio i kako ih tretirao, spreman sam sa njima razgovarati. Ovi drugi su oni koji se ne pitaju nizašta. Neću sebe toliko podcijeniti da razgovaram sa nekim ko ne može ništa da odluči, već mora izaći nakon svake rečenice na hodnik da telefonira i pita gazde šta će. Neću sebe toliko da podcjenjujem. Ja nemam spor sa Zilkićem ili Jusufspahićem, već imam spor sa Beogradom, a ovi su njihove sluge. Onog trenutka kada Beograd, da li u formi Crkve, ili politike, ili svi zajedno, odluči sa mnom da razgovara –  razgovarat ćemo, a oni neka dovedu i Zilkića, i Jusufspahića, i Ljajića i ko god hoće neka bude u njihovim timovima, meni to ne smeta. Naš problem oko jedinstvene Islamske zajednice nema nikakve veze sa tim što se Adem Zilkić ne slaže sa mnom. On je njihov činovnik i od ranije, koji je bio u našim redovima, a da nije on bio bi neko drugi. On je, samim time što je prihvatio to da čini za Beograd, sebi i svojim praunučadima stavio etiketu koju ne može nikada oprati, ali je za mene potpuno nevažan lik. Vjerujte, ovog trenutka da to prestane činiti, oni bi drugog poslali. Njegov zločin je u tome što je pristao da bude prvi i zato ne želim da se trošim na taj način i neću im dati nikada bilo kakvu vrstu priznanja, a oni to hoće. Njima razgovor treba zato da ih neko prizna, barem kao protivnike, a ja ih ne priznajem ni za protivnike. Oni su nedostojni protivnici, koji nisu uspjeli da odvoje dio Islamske zajednice tako što su povukli neke imame za sobom, već samo zato što su dobili podršku političko-crkvenih krugova koji su implementirani kroz neposrednu potporu od strane policije i administrativnih organa ove države. Da nije bilo toga u tome ne bi uspjeli. Zato potenciram da država mora vratiti pravo koje nam je otela. Oni meni kažu ne može se država miješati u unutarnje stvari, a ja tražim samo onoliko koliko se miješala u stanje Srpske pravoslavne crkve. Njima se desila pojava vladike Artemija koji se odcijepio i pokušao formirati drugu crkvu, a policija ga je vratila. Po Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama državni organi su dužni pružiti asistenciju u zaštiti poretka  Islamske zajednice. U našem slučaju oni su pružili podršku u rušenju Islamske zajednice. Neka me nazivaju kako hoće, ali Adem Zilkić nije i neće biti moj sagovornik, i to nije političko ili pitanje procjene trenutka, to je duhovno-moralno pitanje oko koga apsolutno ne može biti kompromisa. 3. Beganović: Na njegove izjave ljudi koji su bliski Vama ne ostaju ravnodušni, kao što je izjava da Vi zloupotrebljavate i džamije i imame, na koju je reagovao čak i dojučerašnji reis Mustafa-ef. Cerić kada je izdao fetvu da je zabranjeno i haram klanjati za njim. Sjećam se prije nekoliko godina, kada je patrijarh srpski dolazio u Banja Luku sa Borisom Tadićem, svjesno su zaobišli Sarajevo i niko iz političkih krugova BiH nije reagovao. Bilo je u stilu: „Neka ste došli, bujrum.“ Niko nije reagovao čak ni na čestitku srpskog patrijarha kada je javno čestitao „najmlađu srpsku republiku“. Međutim, problem nastaje kada tadašnji reis Cerić ide u posjetu u Sandžak u Novi Pazar muftiji Zukorliću, a reaguje se u stilu: „Šta će on tamo?“ Muftija: To je, nažalost, gorka strana realnog stanja bošnjačkog naroda, pogotovo političke elite, jer baš ta elita treba da predvodi i štiti narod i da bude bajraktar ostvarenja prava jednog naroda. Nažalost, posle rahmetli Alije Izetbegovića imamo krizu u pogledu autoriteta i kvaliteta. Sada imamo političku kategoriju koja vjerovatno iskreno misli: „Šta će on tamo“, jer onome ko ne vidi dalje od Trebevića čudno je šta će on tamo preko. Da li neko može biti dražavnik, a ne voditi računa o državi? Da li neko može biti vođa, a ne voditi računa o narodu? Da li neko može biti bošnjački lider, a biti ga baš briga šta se radi sa Bošnjacima u Sandžaku ili na Kosovu. U jednoj nedavnoj posjeti Kosovu i tamošnjim Bošnjacima vidio sam da tamo ima oko 45 bošnjačkih džemata sa bošnjačkim imamima. To je više nego nekoliko muftijstava u BiH. Dešava se popis u Crnoj Gori, a Bošnjaci se popisuju na tri-četiri kolone. Popisima na Kosovu i Makedoniji niko se ne osvrće. Mislio sam da se na rubnim i problematičnim dijelovima bošnjačkog životnog prostora takve stvari mogu desiti, ali kada je otvorena rasprava u sred Sarajeva, gdje su čak i pojedini predvodnici nekih bošnjačkih organizacija i institucija počeli priču o tome šta je nacija,  da su to Bosanci, a da smo mi etnički Bošnjaci i tom pričom zbunjivali narod. Onda sam rekao da ovo što se radi u Crnoj Gori me ništa ne čudi. Da li je moguće da u Beogradu ili Zagrebu neko otvori pitanje da li su Srbi – Srbi Šumadinci ili su Srbijanci, ili su Hrvati samo Hrvati ili su Hrvati Dalmatinci? Ko bi pomislio tako nešto da kaže ne bi dobio priliku ni na fejsbuk stranici da iznese svoje mišjenje jer bi mu ga nekako isključili, ali kod nas Bošnjaka je sve to moguće. Dva su ključna razloga te katastrofe: kriza političke elite i zatrovanost medijskog prostora, koja je u Sarajevu tolika da predstavlja vrstu zločina prema inteligenciji. Javni servisi, koje plaćaju građani, a koji su u velikoj većini Bošnjaci i apsolutnoj većini muslimani, imaju za cilj da razore sve bošnjačke i muslimanske vrijednosti. To je katastrofa. Ne postoji nigdje na kugli zemaljskoj da se javni servisi i mediji utrkuju da blate poglavara Islamske zajednice kao što je bio slučaj sa reisom Cerićem, a isti ti mediji kada pomenu kardinala dodaju prefiks „uzoriti“. Potpuno se slažem sa time da se koriste izrazi koji su službeni za dotičnu crkvu, ali da se naši bošnjački voditelji, voditeljice, novinari i novinarke utrkuju da za Reisu-l-ulemu kažu da je mafijaš, kriminalac, bos, da mu se prave nepristojne karikature – to su stvari koje ukazuju na ivicu kataklizmičnosti i koje mi ne dopuštaju da sjedim miran, jer to ne bi ličilo na mene. Neću da dopustim da mi se ubije posljednje utočište ljudskosti, a to je emocija. Oni kažu: „Tvoja je retorika oštra, ti si radikalan.“ Jesam, ja sam radikalan, ja sam opasan. Radikalan sam protiv svih  radikalnih planova za uništenje moga naroda, moje vjere i kulture. Opasan sam za sve zavjere i sujete koje rade o glavi meni, mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi. Ja ne poštujem ta našminkana pravila o javnoj komunikaciji. To je isto kao da od čovjeka koji je na samrti, koji se guši i davi, tražite da ne viče. Naravno da ću da vičem jer sve prethodno što sam uradio nije skrenulo pažnju, jer bi u tišini, pri lažnoj finoći i licemjernoj pozi ispustili dušu kao nacija. Ne pada mi na pamet. To ne radim zato što sam muftija i to ću raditi i kada ne budem muftija. To radim kao čovjek, kao musliman, kao Bošnjak, kao insan. .Ne možete se mirno ponašati u kataklizmi. Prema tome, moj krik je poziv za buđenje ljudima koji spavaju dok se kuća ljulja od zemljotresa. Ako se ne možete suprotstaviti, onda bar izađite iz kuće da vam se ne sruši na glavu. Zar ćete mi reći: „Nemoj da se dereš, ljudi spavaju.“ Hoću, čoveče, imam elementarnu humanost da vrištim da bi ih spasio, pa makar se oni ljutili što ih budim!4.Beganović: Sjećam se jedne vaše izjave: „Dijagnoza bolesnika je da je bolestan.“Muftija: Od mene se traži da liječim pacijente sirupima, nekim blagim pilulama, a radi se o bolestima koje su već na ivici malignosti.5.Beganović: Muftija, kažite nam šta se dešava sa vakufskom imovinom i da li iz Beograda stižu optužbe da gradite bez dozvole i slično?Muftija: Godine 2006. usvojen je Zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Na internet stranici Direkcije za restituciju imovine crkvama i vjerskim zajednicama mogu se videti podaci koliko je imovine vraćeno Islamskoj zajednici, a to je 0 % . Te godine je usvojen taj zakon, a naredne godine je izvršena agresija na Islamsku zajednicu. To je bio način da se opstruira povratak imovine Islamskoj zajednici, pa su tada rekli: „Sada nemamo kome da je vratimo jer se vi međusobno osporavate.“ To su beogradska posla i to samo oni mogu smisliti. Mi smo pripremali dokumentaciju i podnijeli zahtjev prije 2007. godine, a iz Direkcije su Zilkiću dali da iskopira naša dokumenta i tako podnesu zahtjev, jer oni ne posjeduju nikakav dokument. Ovo je gore od Udbe. Produkt svega toga nije samo nevraćanje imovine Islamskoj zajednici, već nastavak ubijanja i onog što bi moglo da se vrati. Zato smo imali spor oko Fakulteta za islamske studije, jer su ga oni nakon usvajanja Zakona prodali. Fakultet za islamske studije historijski je poznat kao zgrada pod imenom Islamske ustanove, jer tu je bilo sjedište i centrala Islamske zajednice. Kada smo se okupili i zauzeli zgradu to su nazvali nasilje. Nije to nasilje, to je uzimanje svojeg, jer nije postojao drugi način da povratimo svoje. Optužbe za gradnju bez dozvole jadni su trzaji Rasima Ljajića koji skreće pažnju sa svojih obećanja koja je dao građanima. Rasim Ljajić je na prošlim izborima obećao Beogradu, ako ga podrži da po svaku cijenu osvoji vlast, da će se obračunati sa pojavom zvanom muftija Zukorlić za godinu dana. Istekla mu godina, a nije se obračunao. S druge strane, građanima je obećao evropski Novi Pazar, a ljudi u strogom centru grada nemaju vodu. Takođe, u samom centru, na dvjesto metara od Trga, u ulici u kojoj živim, žao mi je moje komšije zato što kao pješaci moraju da paze da ne polome noge od rupa koje se ne asfalturaju samo zato što u toj ulici živi Muftija. I ne samo to, već prošle godine, od prije Ramazana, permanentno nije bilo vode od 11 časova do iza iftara, cijeli Ramazan, a ulica se nalazi u najnižoj zoni grada gdje skoro nikada ne nestaje vode. Neko iz mog komšiluka otišao je da se raspita što nema vode. Znate šta su mu rekli: „Muftija ugradio neke pumpe, pa zato nemate vode“, što govori o tome koliko se povećala histerija kod tih ljudi koji na svaki način, ne birajući sredstva, pokušavaju da mi naškode. Ta hajka oko divlje gradnje je isključivo da se skrene pažnja sa njegovih objećanja. Nije istina da smo gradili na divlje. Kao prvo, zamijenili smo krov na zgradi Fakulteta za islamske studije koji prokišnjava. Uistinu, dobili smo malo potkrovnog prostora koji je u službi prosvjete. Lokali koji su okolo samo su renovirani bez ijednog metra kvadratnog dodatka, zašta su oni rekli da je okupiranje Gradskoga trga. Treća i najgnusnija laž je da Muftija gradi lokale za svoju rodbinu. Spisak zakupaca vakufskih lokala je transparentan. Zna se ko su i ne da mi nisu rođaci, nego ni u pedesetom koljenu nemamo zajedničku tačku. To je pokušaj satanizacije. Ja jesam muftija, predsjednik Mešihata, prvi čovjek Islamske zajednice, pa i da se izvode neki radovi na zgradi Islamskog fakulteta postoji dekan Fakulteta, pa Medžlis kojem pripada ta zgrada. To je isto kao da optužite predsjednika države zato što neka ustanova pravi neku radnju. I nikada ne kažu muftija, nego Muamer Zukorlić, da mi ljudi zamrze i ime i prezime. Ključna istina u svemu tome je i to da za dvadeset godina, koliko sam muftija, gradska vlast u Novom Pazaru nijednom nije izdala građevinsku dozvolu za ijedan vjerski objekat, iako su na desetine zahtjeva dobili. Ovdje se radi o kulturocidnoj politici koja se sprovodi putem svake vlasti koja dođe u Novi Pazar. I šta sada, ja treba da zaustavim život, gradnju, razvoj Islamske zajednice, jer oni ne daju dozvolu? Nisu nam ostavili drugi način. Osim toga, u Novom Pazaru je preko 20.000 objekata koji ne posjeduju građevinsku dozvolu. To je moguće jer imate korumpiranu vlast koja uzme mito i pusti građane da prave tamo gdje se ne bi moglo praviti. Sada sve to treba prekinuti, ali treba naći krivca, a to je Muftija. Pošto on ima bijelu ahmediju koja se vidi sa daljine, najlakše je targetirati bijelu ahmediju i kazati: „Evo, on je taj krivac koji pravi nelegalno i bez dozvole.“6.Beganović: Da usmjerimo tok razgovora i pričamo o malo ljepšim stvarima – Internacionalni univerzitet.  Nego, prije toga da Vas pitam – imate li struje?Muftija: Kada je struja u pitanju, dva mjeseca se pojavljivao naslov koji je svakih deset dana osvježavan: „Muftija ne plaća struju“. Čak su i sarajevski mediji preuzimali te naslove. Tekst dalje kaže da postoji spor Fakulteta za islamske studije, koji je imao problem sa Elektrodistribucijom, jer su odbijali da pošalju fakture na ime Fakulteta, već su slali na ime privrednog subjekta koji je nekada bio u toj zgradi, a zahtijevali od nas da platimo struju. Naravno, Fakultet to pravno nije mogao da realizira, ali kasnije se pronašlo rješenje. Eto, na osnovu toga je rečeno da Muftija ne plaća struju. Postoji odlučnost u Beogradu koja ima, nažalost, pomagače u Sarajevu, da se permanentno Muftija drži u negativnoj konotaciji u medijima. Da ne govorim da uvijek na našim skupovima moramo imati agrgat u rezervi, jer će nam usred događaja nestati struja. To vam je evropski Novi Pazar, to vam je Srbija koja ide prema Evropi. Internacionalni univerzitet je najveća civilizacijska provokacija koja se desila ovdje za ove koji su nam planirali nestanak. Sve će mi oprostiti, ali Univerzitet neće, jer možete misliti, na tom univerzitetu, kojeg zovu Muftijin, preko pola studenata su Srbi, i to iz svih krajeva Srbije, koji su ponosni što studiraju baš na tom Muftijinom univerzitetu. Postavlja se pitanje kome to smeta? To smeta onima koji hoće etnički čiste prostore, jer njima smeta Muftija sa takvim Univerzitetom zato što je on adut, jer je Muftija kao Bošnjak i musliman trebao biti opasnost po Srbiju, fundamentalista, terorista, vehabija, koji je trebao biti sve najgrđe. On je uspio da napravi Univerzitet koji ima odjeljenja u Pančevu, Beogradu i Nišu, na kome studenti srpske i bošnjačke nacionalnosti studiraju najkvalitetniju visokoškolsku nastavu. Uprkos svim opstrukcijama on još uvijek postoji. Mi smo jedini univerzitet na cijelom svijetu koji je pod muslimanskom kontrolom, a na kome studira značajan broj nemuslimana. Posljednji put ste imali tu pojavu u Istambulu u XIX vijeku. Taj civilizacijski koncept ovdje predstavlja simboliku pada svih antimuslimanskih i antibošnjačkih politika i zato zreba Muftiju satanizirati i obračunati se sa njim po svaku cijenu. Kada mu više ne možete ništa sa trofaznom strujom, ili sa bespravnom gradnjom, onda udarite na privatni život, pa mu izmislite razne afere, vrijeđajući uposlenice Univerziteta ili Islamske zajednice, i to u takozvanom nacionalnom glasniku BiH. Razlog tome je činjenica da ako se Muftija nije mogao uništiti aferama organizovanim u Beogradu, hajmo naći partnera iz Sarajeva, a ako se nije mogao Muftija odvojiti od Sarajeva iz Beograda, hajmo ga odvojiti ovdje iz Sarajeva od Sarajeva. Po prvi put imamo da desetine hiljada ljudi u Srbiji poštuju to što su studenti Internacionalnog univerziteta, ali vlast to i dalje ne poštuje, jer vlast nema moral, već vlast ima interes. Njihov interes je da loši mogu da vladaju samo kada ne postoje bolji, pa se zato bolji moraju minirati po svaku cijenu. Ne samo bolji kao politička alternativa, već bolji kao nosioci istine. Dosljednost istini, promocija istine i ustrajnost na tom putu je ono što mi ne mogu oprostiti. Za ovaj prostor, gdje se zločinci veličaju, to je nepodnošljiva vrijednost i odatle toliko neprijateljstvo prema meni i našim projektima. S druge strane, jedan narod možete porobiti samo ako je neuk. Zato smo imali mrak i neobrazovanost u Sandžaku tako da su nam vremenom nametani kompleksi. Nastanak obrazovnog sistema od Dječjeg vrtića, preko Medrese i Fakulteta, do Internacionalnog univerziteta, zapravo je pravljenje ostrva slobode  koje se širi. Novi Pazar nije imao pozorište dok Muftija nije iškolovao neke glumce na Internacionalnom univerzitetu i sada ova vlast ima pozorište sa dvije generacije glumaca koje smo mi na Fakultetu umjetnosti iškolovali u Novom Pazaru. Ali ja sam i dalje glavni protivnik modernizma i savremenosti. Nismo koristili Univerzitet za bilo kakvu ideološko-nacionalo-duhovnu propagandu. Nama to ne treba, ali smo dobili marketinško-propagantističke efekte kroz kvalitet. I taj praktični vjernik, i onaj koji nije dovoljno produhovljen i taj Srbin i Crnogorac – upoznali su islam kroz Univerzitet, ne zato što im je neko dersio, nego zato što su se suočili sa profesionalnom uslugom, jer ga niko nije pitao koje je nacionalnosti. Zato takav model univerziteta onima koji žele naš nestanak ne odgovara. Taj model je slobodarski kurs za Bošnjake. Vidite u kom kulturološkom stanju se nalaze Bošnjaci u Bosni i Sarajevu. Gdje je Bošnjak? On je u XX stoljeću bio samo glavna uloga u vicu i nigdje više: Haso, Huso, Fata, Mujo… Jeste li se ikada upitali zašto Haso i Huso, ko su oni? Haso i Huso su Hasan i Husein, u našoj duhovnoj tradiciji unuci Poslanika a.s. Mujo je Muhamed – naš Poslanik a.s, Fata je Fatima – ćerka Poslanika a.s. Ta su imena probrana za ismijavanje, a mi smo pristali na to, kao i da je Sarajevo grad viceva i zabave. To je stanje zadovoljnog samouništenja. To se ne može riješiti nekom logikom, već se mora riješiti kulturološkim procesima kroz obrazovanje i vraćanje dostojanstva. Zato njima smeta Muftija, ili bilo ko drugi ko zna da im kaže „stop“. Bošnjaci danas prvo kritikuju sami sebe: „Ma vidi kakvi smo, nikakvi smo, od nas nema ništa“, dok se dive Zagrebu i Beogradu. 7.Beganović: Muftija, nikada niste okrenuli leđa Sarajevu. Oni koji Vas bolje poznaju kažu da ste takav karakter da to nikada nećete ni uraditi. Međutim, Sarajevo, ili bar njegov dio, Vama je okrenuo leđa. Spomenuli smo medije koji su i sami demantovali neke vijesti, pa za par dana opet nastavili hajku na Vas, do nedavne dodjele priznanja Zlatna plaketa Bošnjačkog nacionalnog vjeća Bakiru Izetbegoviću. Ljudima nije jasno, BNV je osnovano 1991. godine, a ponovni izbori su održani 2003. Po nekim pokazateljima, nelegitimni dio Vijeća je dodijelio nagradu gospodinu Izetbegoviću. Vaše mišljenje: da li je svjestan te podvale on kao član Predsjedništva, ili je jednostavno prihvatio da kontrira nekome.Muftija: Da li je svjestan to može samo on lično odgovoriti. Ja ne mogu to procijeniti, jer koliko god da mi se čini da nekada razumijem neke pojave, dođe trenutak kada se naprave neki potezi na koje razum stane. Slučaj BNV-a je veoma poznat i jasan. Poslijednji izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće su bili 2010. Tada je Bošnjačka kulturna zajednica, koju sam ja predvodio, dobila apsolutnu većinu. U konstituisanju BNV-a, nakon što su konstituisana sva vijeća u Srbiji, promijenjen je pravilnik samo za naše vijeće. To je opet paradoks u XXI vijeku, gdje je tadašnji ministar javno rekao kada su ga pitali zbog čega je izmijenjen pravilnik: „Bošnjaci su nesto drugo.“ Za to se ide u zatvor po zakonu diskriminacije. Jednostavno, protiv nas je legalizovano sve jer smo mi „opasnost“. Vijeću kojem je istekao mandat dvije godine prije toga država kaže: „Vi ste Vijeće“ i počinje sarađivati sa tim „vijećem“, usmjeravajući mu sredstva iz budžeta. Danas, nakon više od tri godine, iako im je odavno istekao mandat, oni su tu. To nije čudno, ali je čudo što u Sarajevu oni pronađu sagovornike kod ljudi koji se predstavljaju kao bošnjačke institucije. Kada se dijele nagrade organizuje se svečanost, a ovaj ovdje je kao poštar napunio torbu, otišao u Sarajevo i podijelio. Ne zna se ko je tu jadniji – ovi što daju ili ovi što primaju nagrade. Ja se ružno osjećam. Pokušavam da ne budem oštar na jeziku prema Bošnjacima, ali dovedu me do situacije da prosto ne mogu to da prećutim. Na taj način oni podržavaju beogradske mehanizme za porobljavanje Bošnjaka. S druge strane, to je dobro jer ćemo se razvrstati i znat će se ko želi i dalje da služi raznim okupatorima, a ko želi da služi ciljevima i interesima bošnjačkog naroda, njegovoj slobodi i identitetu.8.Beganović: Još jedan trag Beograda izražen u nevladinoj organizaciji Urban-in. Jutros kada sam dolazio u Novi Pazar čujem priču o Aidi Ćorović i komentar jednog Pazarca da je ona kao privjezak Beograda. Zaista, kada se pogleda, u njenima člancima koji su izašli o Vama, a ne pamtim nijedan o nekome drugom da je pisala, zaista Vas je etiketirala na razne načine, počev od toga da ste sjeme zla i razdora, što profesionalno smatram veoma ružnim slengom, bez obzira o kome se radi, pa do uplitanja u privatni život. Kako se nosite sa tim? Muftija: Kao prvo, to je cijena vrijednosti cilja za koji se boriš, a kao drugo, to treba posmatrati kao dio panike zbog neuspjeha u njihovom djelovanju. Svi oni koji se odluče na teške riječi i provokacije dokazuju da su svu legalnu „municiju“ potrošili i sada se treba obračunati i na taj način. Ta histerija beogradskih vazala u formi političara, novinara, raznih nevladinih radnika, proizilazi iz činjenice što su smatrali Sandžak završenom pričom. Mi smo za njih iznenađenje i zato je ovdje prisutan taj histerični odnos prema meni. Dotična osoba je predvodnik nevladine organizacije koja se bori za građanska prava, toleranciju, slobodu govora, protiv govora mržnje. To su ljudi koji imaju demokratske naslove, a šovinističke tekstove. Kada ih slušate kako govore vidite kakva je to rigidnost i mržnja. Mržnja u uniformi demokratskih radnika. Osim obračuna sa Muftijom imaju i obračun sa islamom i tradicijom. Njima rogovi niču samo kada je u pitanju nešto islamsko, a u drugim slučajevima oni su fini, mirni, tolerantni. Kada su naše teme u pitanju oni vrište i ujedaju. Ovdje je stvar otišla i preko očekivanja iz razloga što oni svojim gazdama, od kojih su plaćeni, nisu obavili poslove. Ta osoba je sa ostalima vodila hajke protiv mene godinu-dvije, pa samo nestanu, potroše se, iscijede se kao limun. Sada imaju neke nove „klince“ koji se treniraju, jer je veoma bitno ako laneš na Muftiju – postao si važan. Zaista, nemam čak nijednu negativnu emociju, jer toliko su jadni i bijedni da ne mogu imati negativnu emociju. To doživljavam na ovaj način: kada imate ljude koji se ne kupaju, niko nikom ne zaudara, svi se osjećaju jednako, a kada se jedan okupa onda jedino njemu svi zaudaraju i on počne da se buni: „Ljudi, okupajte se“, pa je onda ostalima lakše da ga eliminišu nego da se okupaju. Pošto je jedan i manjina, on postaje problem i sva je hajka na njega.9.Beganović: Muftija, sad im smeta jedan zaista impozantan, hvale vrijedan projekat – Svjetski bošnjački kongres. Kako je nastala ideja i dokle se stiglo u implementaciji.   Muftija: Uvijek sam bio impresioniran safom u džamiji, uvijek mi je bila impozantna jedna stvar koja me držala ponosnim kao Bošnjaka i kao muslimana – što pripadam civilizaciji koja ima saf. Van džamije smo nekako uvijek bili i predstavljali rasulo zbog nedostatka institucija. državnih i nacionalnih, i uvijek smo se i ponašali kao narod haosa. To je nespojivo i sa islamom i sa safom. Nekada mi nije bilo jasno zašto do te mjere islam drži do toga da se imam prije svakog namaza okrene i kaže: „Braćo i sestre, poravnajte i popunite safove.“ Kaže se da Allah dž.š. ne gleda u krivi saf koji se formira pet puta na dan. To mi je bilo impresivno, kao što je impresivna Kibla. Kasnije sam, sazrevajući kroz medresu i dalje, shvatio da je, ustvari, najveći civilizacijski domet ta implementacija jedinstva u djelu, pravcu, cilju. S druge strane mi je bilo žao tog raskoraka u jednistvu u džamiji i haosa vani, ne samo u prostornom već i u suštinskom smislu, jer čovjek koji uspostavlja red u džamiji treba da se bori i za red vani. Mi imamo Islamsku zajednicu koja je imala svoj saf, kao jedinu instituciju koja je štitila interese muslimana i Bošnjaka, posebno u proteklom stoljeću. Nemamo svoju državu, niti institucije, nijedan ozbiljan organizirani faktor, izopšteni smo iz politike, nismo se bavili sobom, nismo sudjelovali u organizaciji naroda. Zato imamo haos napolju, a saf u džamiji, jer ono što nam treba jeste saf, ali napolju, takozvani nacionalni saf, ne u duhovnom, već u nacionalnom, etničkom, kulturološkom smislu. To znači organizovan narod. Nacija je organizovan narod. Bošnjaci su hendikepirani, jer nemaju državu kao svoju nacionalnu maticu, stožer svog opstanka i svoju nacionalnu zaštitu već od Berlinskog kongresa. Bošnjaci i Bosna su nacija i država, jedine u historiji čovječanstva koje su dekretom zabranjene. Godine 1906. zabranjen je bosanski jezik i bosanska nacija dekretom Austro-ugarske. Ne postoji nijedan takav primjer u svijetu da su jedna nacija i jedan jezik zabranjeni dekretom. Poslijedice svega toga sada se pokazuju, a da ne govorimo o daljim napadima kroz ratove i genocide izvršene nad Bosnom i Bošnjacima. Nakon toliko žrtava i miliona iseljenih, raznih genocida, sada imamo državu BiH koja je u „invalidskim kolicima“ nakon nepravednog dijeljenja. No, ona je naša i mi drugu nemamo, kao maticu, domovinu. Sada ona treba nas mnogo više nego mi nju. Zato se prema Bosni valja ophoditi kao prema bolesnoj majci, koja nije bolesna od starosti nego od povrede. Trebamo joj pomoći da se izliječi. Potrebna nam je koordinacija energije, stav, saf kojim ćemo pomoći majci Bosni. Nemamo mnogo takvih primjera u historiji. Jevrejski narod je nešto tako slično imao. Svjetski jevrejski kongres je bio jedna od organizacija koje su nadomještale nedostatak jevrejske države. Zapravo, Svijetski bošnjački kongres ima za cilj da donekle ublaži poslijedice nedostatka prave, snažne, zdrave domovine Bosne u punom smislu te riječi. Van Bosne živi tri puta veći broj Bošnjaka.10.Beganović: Kako oni reaguju?   Muftija: Oni izuzetno reaguju, kao siroče koje je svjesnije odsustva majke nego razmaženo dijete koje je kod majke. Oni čeznu, plaču za Bosnom. Članu Predsjedništva, premijeru, ministre, nemoj se bar odricati ljudi izvan Bosne, niti šurovati sa dušmanima. Samo to traže, ništa drugo, a mi ništa od Bosne ne tražimo nego ćemo njoj da damo emocije i život, kao što smo i uvijek davali. Mi Sandžaklije smo najtvrđi dio bošnjačkog naroda, mi smo koštunci, mi smo orasi na kojima svi zubi pucaju. Zato je suicidno ne iskoristiti ovu našu energiju, nas pola miliona u Sandžaku, pola miliona u Zapadnoj Evropi, nas milion u Turskoj. Svjetski bošnjački kongres hoće da te ljude usafi sa ciljem Bosne, domovine, slobode, identiteta. To je SBK. Naravno, iz toga je i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Jedna od poluga je i Bošnjačka nacionalna fondacija, koja treba sve to da finansira. Vidite kako vrište na Muftijine akcije u dijaspori. Zapalio se Balkan, kao i sarajevski mediji da zastraše svijet kako Muftija tamo skuplja pare. Za sat vremena u Luksemburgu 70.000 eura, u Parizu 150.000 eura, nedavno u Beču 60.000 eura. Tu nećemo stati. Nađite mi jedan primjer gdje se humanitarna akcija ozloglašava. Ne postoji, ovo je presedan. U Parizu sam skupljao novac za bošnjačku džamiju u tom gradu. U Luksemburgu sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Petnjici. U Beču sam skupljao novac za Bošnjački kulturni centar u Srebrenici. Sada u Frankfurtu za Islamski kulturni centar u Dugoj Poljani. Pritom, ja sam tu samo promotor, jer su me ljudi pozvali vjerujući da posjedujem retoričke talente koje mi je Allah dž.š. dao. S druge strane, imam povjerenje od tih ljudi, da hoće da daju kada ih pozovem. Meni nimalo nije lako sjesti voziti se do Beograda tri i po sata, pa  tamo čekati sat i po na aerodromu, pa letjeti do Frankfurta, imati donatorsko veče, samo prespavati i ponovo nazad. Da znate da tu nikakav procjenat nemam. Ne zato što mi ne bi trebalo. Trebalo bi mi, ali kada izračunam: ako uzmem neki dinar za to izgubit ću sevap i onda više volim da imam Džennet nego taj procjenat. Zato mi ljudi vjeruju. A ovi što vrište u Beogradu i Sarajevu ne vide lošim to što je Muftija rekao da ne prima ispod 500 eura. Rekao sam da ne primam ispod 500 eura jer naše institucije nisu fukara, a fukari se daje sitno. Rekao sam i opet ću reći, a to ne bih rekao ni u Bosni, ni u Sandžaku. To sam rekao u Luksemburgu koji je prošle godine bio zemlja sa najvišim standardom. Naši Bošnjaci tamo primaju od 4000 do 5000 eura mjesečno. Morao sam malo da ih protresem, da im kažem da zatvore stranicu svijesti u kojoj je bošnjačko i islamsko bilo bijeda gdje se daje 10 eura, gdje se pruža neka sitna milostinja. Ne, ja ne tražim milostinju za bošnjačke i islamske institucije, ja tražim hak tih institucija. Patriotska svijest je u dijaspori veća nego u matici i to iz dva razloga: nostalgija i ekonomska samostalnost. Ovo što nama rade ovdje je kupovina ljudi kroz ucjene. Poslanik a.s. kaže: „Skoro da siromaštvo prelazi u nevjerstvo. “Tanka je granica između siromaštva i nevjerstva, jer čovjeka kada zadesi siromaštvo zaboravi na principe i prihvati neke stvari koje ne bi trebao. Ljudi daju iz uvijerenja da je to njihova obaveza i čast, a ne zato što očjekuju nešto za uzvrat. Zato se ovi boje naših akcija, jer njihov plan je bio da nas država drži u embargu. Beograd nam je ukinuo sve dotacije koje po zakonu Islamskoj zajednici pripadaju i obavezne su. To se isto radi i iz Podgorice. Mi imamo Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti koju ćemo sami finansirati. Najnormalnije bi bilo da ona bude budžetski finansirana, ali za sada nemamo nikakvih pozitivnih signala. Naš ključni faktor snage je čovjek. Onaj ko ima novca dat će novac, onaj koji ima znanje dat će znanje – kako ko ima pomagat će.  11.Beganović: Da li ste zadovoljni prihvatanjem ideje otvaranja institucija i koliko? Muftija: Prezadovoljan sam. Zadovoljan sam i onima koji su je prihvatili i onima koji su protiv, jer snaga eksplozije, reakcija na osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i osnivanje SBK u Sarajevu bila je fantastična. Mediji su praktično vrištali. U pravilu i praksi nije dopušteno da se novorođenče osudi, jer je nevino i ne možeš mu reći. „Ti si opasan.“ Naše nacionalne institucije su osuđivane na dan rođenja, a to su onda kraljevske institucije zato što se osuđuju još u kolijevci. Naša djeca su ubijana u genocidu u ratu u BiH zato što pripadamo kraljevski izuzetnoj kulturi. Jedan od razloga što se u zadnjih dvjesto godina organiziraju napadi na Bošnjake jeste i činjenica što imamo tako bogatu kulturu i tradiciju da naše komšije imaju problem da žive pored tako bogate kulture, a da joj ne pripadaju. Problem je opravdati i objasniti da je „Hasanaginica“ srpska pjesma, da je Meša Selimović srpski pisac, dok postoje Bošnjaci. Još ako imaju državu ili institucije to nije dobro za njih. Onda se nameće zaključak: bolje da nema Bošnjaka da bi mogli tu kulturu prosto prisvojiti. Zbog tog izuzetno kvalitetnog momenta mi se osuđujemo još u  kolijevci i kao djeca u genocidnom ratu i kao institucije koje nastaju sa prefiksom bošnjačka. Trebali su malo pričekati sa osudama, da vide šta, ustvari, te institucije rade, pa ili ih pohvaliti ili pokuditi. Mi predstavljamo opasnost za njihove konformističke pozicije, za institucije kojima se izdvajaju sredstva, a koje ništa ne rade. Napravili su nam veliku promociju, jer su nas izuzetno napadali, a takvo napadanje se radi samo izuzetnima i onda smo mi, odjednom, predstavljeni kao izuzetna institucija. Što se tiče naroda ja sam prezadovoljan. Obišao sam skoro sav bošnjački životni prostor. Ljudi reagiraju pozitivno govoreći: „Ovo nam je trebalo prije stotinu godina.“ Naravno, sve to treba sada usafiti i organizirati. Uglavnom, proces ide jako pozitivno.12.Beganovic: Zahvaljujući tim institucijama svjetlija budućnost čeka Bošnjake i Bosnu. Muftija: Optimista sam i moje procjene su uglanom bile dobre i to iz razloga što nisu u raskoraku sa onim u šta vjerujem i onim što radim. Ja sopstvenu misiju, kao i misiju ovih projekata i pokreta, ne mjerim po tome do kakvih će rezultata dovesti. Mjerim po kvalitetu toga koliko ćemo uspijeti da kvalitetno, moralno i profesionalno ponesemo taj emanet. Ne brinem i ne bavim se konačnim ishodom, jer ne osećam sebe obaveznim da spasim bošnjački narod. To je prejako za mene. Čak ni da spasim vjeru, jer to su stvari o kojima se Stvoritelj brine. Moja briga je nešto drugo. Moja briga i osjećaj je šta sam ja uradio na tom putu. Moja misija tu i počinje i završava se, kao i užitak u pobjedi. Mislim da treba da educiramo našu mladost na tom polju, da ljudi taj užitak djelovanja, truda i žrtve osjete još u procesu borbe, ne vezujući se samo za ishode. S druge strane, sama činjenica da postoji nešto što nije postojalo prije iskoraka, potvrda je da se proces kreće pozitivno. Činjenica je da brod sada ima manje pukotina nego što je imao i da permanentno zatvaramo šupljine na brodu. Mi smo tu da im ne damo dvije stvari: da potope brod i da promijene kurs. Istina, ne voze dovoljno brzo i kvalitetno koliko bi trebalo, ali nećemo dati da promijene pravac. To su za mene dobri pokazatelji, pa ima razloga i za optimizam i za radost. Promjene treba praviti sa mladim generacijama. Mladost je faktor promjene. Promijena je iracionalnost, zato neka se niko ne zanosi da se promjene dješavaju racionalno. Kada bi uvijek sve bilo racionalno nikada se promjene ne bi desile. Kur’an govori o nekoliko momenata promjene: „Koliko je malih grupa pobijedilo velike grupe.“ To nije racionalno, ali se dešava. Drugi momenat promjene o kojem Kur’an govori je: „I da nije da jedni ljudi zaustave druge ljude, izbio bi haos na Zemlji.“ I treći momenat je: „I tako smjenjujemo dane među ljudima.“ Zato nekada ne trebaš naglo ni mjenjati. Bitno je da sačekaš, jer doći će red i na nas. Bošnjaci su stoljećima napadani, a opstaju. Opstaje nešto što je napadnuto samo ako ima vrijednost. Nešto što je bilo žrtva jedanaest talasa genocida može opstati samo ako ima neku vrijednost u praktičnom smislu. U duhovno-moralnom smislu može opstati samo što je Allah dž.š. htio da nas ostavi za nešto, za neku budućnost, za nešto što bi trebalo u budućnosti da dođe, a zašta smo potrebni. Ja u to čvrsto vjerujem. Zato je idealizam iracionalan. Čovjeka jedino ideali razlikuju od životinja. Život je kratak, jeftin ili skup, znat ćemo na kraju kada nam sudbina podnese fakturu. Pametan živi kako hoće, a budala kako mora. Istina je jedna: čovjek sve dok ne bude vjerovao u ono što radi, zašta se bori, bit će desno od rahatluka, a lijevo od selameta.(KRAJ)

 

je napadnuto samo ako ima vrijednost. Nešto što je bilo žrtva jedanaest talasa genocida može opstati samo ako ima neku vrijednost u praktičnom smislu. U duhovno-moralnom smislu može opstati samo što je Allah dž.š. htio da nas ostavi za nešto, za neku budućnost, za nešto što bi trebalo u budućnosti da dođe, a zašta smo potrebni. Ja u to čvrsto vjerujem. Zato je idealizam iracionalan. Čovjeka jedino ideali razlikuju od životinja. Život je kratak, jeftin ili skup, znat ćemo na kraju kada nam sudbina podnese fakturu. Pametan živi kako hoće, a budala kako mora. Istina je jedna: čovjek sve dok ne bude vjerovao u ono što radi, zašta se bori, bit će desno od rahatluka, a lijevo od selameta.(KRAJ)

 

Glavni muftija: „Istina rađa mržnju, Ko govori istinu često se zamJera drugima“ (I)

Intervju glavnog muftije i muftije sandžačkog Muamer-ef. Zukorlića za bosanskohercegovački internet portal “Znamo.ba”. Nastavi čitati Glavni muftija: „Istina rađa mržnju, Ko govori istinu često se zamJera drugima“ (I)

Sloga i mudrost u Bošnjaka

Nedžad Ćeman - predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice Belgije
Nedžad Ćeman – predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice Belgije

U posljednje vrijeme učinjeni su ogromni koraci na stoljetnom ostvarivanju prava Bošnjaka. Bošnjačka kulturna zajednica Belgije primjer je u dijaspori kako se mogu postići rezultati na očuvanju tradicije, identiteta, vjere i kulturnih vrijednosti.

Naš sagovornik je Nedžad Ćeman. Predsjednik je Bošnjačke kulturne zajednice Belgije. Nedavno je učinio nekoliko izuzetnih poteza na okupljanju i postizanju više sloge među Bošnjacima Zapadne Evrope. To što je uradio imalo je velikog odjeka, a rezultati se već sada mogu primijetiti. On je već dugo u ovim vodama i vodama uspješnog biznisa. Ljudi ga veoma cijene kao poštenog vrijednog Bošnjaka koji ne žali ni vremena, ni truda, pa ni vlastitih sredstava da Bošnjacima napokon svane.

Razgovarao: Salahudin Fetić Nastavi čitati Sloga i mudrost u Bošnjaka

Naš opstanak u realizaciji kur’anskog imperativa „Ikre – uči“

mithat mujovicRazgovaramo sa Mithat-ef. Mujovićem, predsjednikom Zajednice sanžačke dijaspore o ZSD-u i dijaspori, džematima “El-Iman” i “El-Ihsan” u Beču čiji je predsjednik, Reviji “Sandžak” čiji je direktor, “Školi roditeljstva”, brojnima seminarima, predavanjima, sesijama i drugim brojnim aktivnostima.

Razgovarao: Salahudin Fetić Nastavi čitati Naš opstanak u realizaciji kur’anskog imperativa „Ikre – uči“