NOVI DETALJI IZ ŽIVOTA JUSUFA MEHONJIĆA

Jusuf Mehonjić, junak koji je „svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije ovog naroda. O njemu postoji čitav spjev koji se i danas pjeva uz gusle…“ (H. Crnovršanin, N. Sadiković: „Sinovi Sandžaka“)Jusuf Mehonić

Prilikom našeg prvog susreta sa Mehonjićima u albanskom selu Hamil kod Fiera (http://www.broj19-number19.org/sehid-jusuf-mehonjic/), saznali smo da je njihov djed Jusuf u Grančarevu posjedovao kuću i 5 hektara zemlje, kao i 5 hektara pod šumom. Kada je bio prinuđen da napusti rodni kraj, imanje je ostavio na čuvanje dvojici braće: Stefanu i Maksimu Kastanici. Jusufov rođak Salko Brahović je svojevremeno, prema sopstvenom kazivanju, Stefanu i Maksimu skrenuo pažnju da su prisvojili tuđe imanje, ali su oni odgovorili da je vlasnik ionako mrtav!
Jusufovi unuci su naglasili da ne žele da se odreknu svoje djedovine, kao i da su planirali da se s tim u vezi obrate crnogorskoj ambasadi u Tirani, a u svakom slučaju će tražiti i tapije u istanbulskom arhivu kao dokaz o vlasništvu!
Nakon povratka u Crnu Goru, pokušali smo doći do bližih podataka o braći kojoj je Jusuf Mehonjić povjerio svoju imovinu. Pretpostavili smo da je, usljed zaborava i slabijeg poznavanja jezika, došlo do permutacije prezimena i da su u pitanju braća Kasalica. Tako smo u Monografiji Bijelog Polja, na str.824 našli sljedeći podatak:
„…336. KASALICA Neđeljka MAKSIM, borac, rođen 1895., Komarnica, srez šavnički, zemljoradnik, živio u Grančarevu srez bjelopoljski. U NOB-u od 1941. Borac Šahovićkog partizanskog bataljona. Teško ranjen u borbi protiv četnika na Ostrelju, kod Ravne Rijeke, 27. januara 1942. Kao ranjenik na zvjerski način ubijen od četnika na Brezi, kod Kolašina, u proljeće 1942.kuća
337. KASALICA Sava MILORAD, borac, rođen 1922., Grančarevo, srez bjelopoljski, đak. U NOB-u od jula 1941. do juna 1942., pa od oktobra 1943 borac Bjelopoljskog NOP odreda, zatim 4. sandžačke NOU brigade. Umro u bolnici 37. udarne sandžačke divizije, u maju 1944. kao komesar čete“.
Po svemu sudeći, u Grančarevu porodici Kasalica tuđe imanje nije donijelo sreću…
Nedavno smo u razgovoru sa jednim od mještana Grančareva saznali da je imanje Sava Kasalice u Grančarevu, kupila porodica Furtula. Napravili su novu kuću ali staru nijesu srušili. Pomenuto imanje nalazi se pored crkve u Grančarevu. 16144744_1647543255272818_308443904_n

16144110_1647545345272609_876253359_n
Između ostalog, Mehonjići su tada ispričali kako je njihova nana, Jusufova supruga Naza, oko 13 godina provela u Skadru gdje je rođen i sin Lutvo. Stanovali su kod izvjesnog Ćazima Kapisuze visokog oficira rodom iz Podgorice. Feriz Salković, čuveni komita i saborac Jusufov, sa drugim muhadžirima je početkom 30-tih godina prošlog vijeka pošao za Fier pa su pozvali Nazu da im se pridruži, pošto je kao udovica bila u veoma teškoj situaciji…
Familija Kapisuza je, u stvari Kapisazović, koja se u Albaniju doselila iz Podgorice, nakon što se Turska povukla iz Crne Gore. General Ćazim je i danas u sjećanju starijih stanovnika Skadra, pa smo uspjeli da nađemo i njegovu kuću, koja i nakon toliko godina nije izgubila ništa od svoje ljepote.16144744_1647543255272818_308443904_n
Zahvaljujući Aranitu Bušatliju, potomku čuvene familije Bušatlija, upoznali smo 75-godišnjeg Agima Kapisuzu, bliskog rođaka generala Ćazima. Jezička barijera nam nije dozvolila da se detaljnije informišemo o čuvenom generalu Kapisuzi, koji se iz Skadra odselio za Tiranu, a od potomstva imao je sina Perlata. Inače, Agimov otac Imer i Ćazim su od dva brata djeca… Agim nam je potvrdio da mu je poznata priča kako su u toj kući svojevremeno utočište nalazili Jusuf Mehonjić i njegova porodica…

Piše: Mirsad-Mirza Kurgaš, Revija Samdžak, broj 188.

“SPECIJALNI” IZBOR ZA SPECIJALNE TUŽIOCE

Izbori za specijalne tužioce su na poseban način doveli u pitanje kvalitet izbora i vrijednovanja kvaliteta kandidata. Mladen Nenadić izabran je za tužioca za organizovani kriminal, dok je Vladimir Vukčević prilično nejasno razriješen sa funkcije šefa tužilaštva za ratne zločine.
Kontroverze oko izbora tužioca za organizovani kriminal vezane su također za proceduru izbora, odnosno za vrijednovanje kandidata koji su se za ovu poziciju prijavili. Naime, Vesna Rakić-Vodinelić u svom tekstu za portal „Peščanik“ od 1. decembra 2015. godine uporedila je rezultate konkursa za tužioca za organizovani kriminal, kao i rezultate konkursa za izbor javnog tužioca Višeg tužilaštva u Čačku. Oba konkursa tekla su paralelno, ali ono što je interesantno da se Mladen Nenadić prijavio na oba konkursa. Analizirajući rezultate oba konkursa Vesna Rakić-Vodinelić dolazi do sledećeg zaključka:
„Na listi kandidata za izbor Tužioca za organizovani kriminal on je na drugom mestu sa istim brojem bodova kao prvoplasirani, pri čemu je na pismenom ispitu dobio maksimalan broj bodova – 50, dok je na listi kandidata za izbor javnog tužioca u Višem javnom tužilaštvu u Čačku, taj isti kandidat četvrtoplasirani (poslednji), s tim što je na pismenom testu dobio manji broj bodova nego na prethodno pomenutom – 30. Ujedno radi se o licu za koje se tvrdi (u čaršijskim pričama i na nekim portalima) da je prijatelj direktora BIA i da je, navodno, zbog njega na ovaj ili onaj način „procureo„ pismeni test koji bi morao biti tajan i anoniman (čl. 17. Pravilnika o kriterijumima i merilima.)“
Na osnovu uvida u rezultate konkursa koji su dostupni na sajtu Državnog vijeća tužilaca, lahko se može zaključiti da je mala vjerovatnoća da je Mladen Nenadić uspio da bolje prođe na pismenom testu za tužioca za organizovani kriminal, a da je na pismenom testu za poziciju tužioca pri Višem javnom tužilaštvu u Čačku podbacio. Iako za vjerodostojnost ovakvog rezultata postoji mogućnost, druga činjenica koja se pojavljuje u rezultatima konkursa dovodi u pitanje regularnost polaganja pismenog testa. Naime, Miljko Radisavljević, bivši tužilac za organizovani kriminal, koji se također kandidirao za reizbor na ovu funkciju, kao i preostala dva kandidata (Sonja Milićević i Tomislav Kilibarda) nisu imali ni jedan bod na pismenom testu dok je Nenadić, jedini od četvoro kandidata, postigao maksimalnih 50 bodova. Pri tome, bivši tužilac Radisavljević je u istom formatu polagao test prije 5 godina pa tako čudi da je posljednjem testiranju ostao bez bodova. Kontroverze i nepravilnosti u izboru tužilaca teško da bi se dogodile da je postojala volja i da je, Državno veće tužilaca dozvolilo sebi da ovaj postupak učini transparentnim. Po Zakonu o DVT, može da odluči da zasijeda javno, u skladu sa svojim Poslovnikom. Iako su sednice DVT, po pravilu nejavne, o pojedinim pitanjima se može raspravljati javno. Imalo je Državno veće tužilaca i povod: prijedlog Udruženja tužilaca i zamjenika tužilaca da predstavnici Udruženja prisustvuju dijelovima postupka predlaganja kandidata Vladi, kao stručna javnost. Tako bi se bolje zaštitio interes opće javnosti, interes svih kandidata, kao i položaj samog Državnog veća tužilaca i integritet profesije. Izmjene Zakona o DVT donijete 18. decembra 2015. godine, između ostalog, donose obaveznost javnih sjednica što će svakako unaprijediti nove izbore za javnotužilačke funkcije ali se čini da su one nastupile kasno uzimajući u obzir veliki niz nerazjašnjenih pitanja oko izbora tužilaca na koja i dalje nema odgovora.
U slučaju izbora za novog tužioca za ratne zločine, poslanici Narodne skupštine nisu izglasali novog tužioca 21. decembra 2015. godine. Naime, nijedan od kandidata nije dobio potreban broj glasova pošto nije bilo kompromisa među poslanicima vladajuće većine koga izabrati od šest kandidata. Jedan od epiloga ovakvog izbora tužilaca u Skupštini Srbije je da Tužilaštvo za ratne zločine ušlo u 2016. godinu bez izabranog tužioca. Neimenovanje novog tužioca bilo je pre svega pokazivanje neinteresovanja izvršne i zakonodavne vlasti za procesuiranje ratnih zločina, pogotovu u svjetlu državnog dočeka Vladimira Lazarevića, haškog osuđenika koji je odslužio kaznu zatvora od 10 godina za ratne zločine nad kosovskim Albancima. Također, neimenovanje novog tužioca prouzrokovalo je pitanje statusa Vladimira Vukčevića. Prema pisanju dnevnog lista „Danasa“, tužilaštvo za ratne zločine ne samo da nema šefa – mada Vukčević i dalje dolazi na posao u Ustaničkoj ulici – već nema ni vršioca funkcije na tom mjestu, jer ga republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac još nije imenovala. Iako Dolovac nema rok u kojem bi morala da imenuje vršioca funkcije, pitanje je zbog čega se odugovlačilo u donošenju takve odluke. Prema članu 36 Zakona o javnom tužilaštvu, ako javnom tužiocu prestane funkcija, kao što je to bio slučaj sa Vukčevićem, „republički javni tužilac postavlja vršioca funkcije javnog tužioca dok novi javni tužilac ne stupi na funkciju, a najviše na godinu dana“. U međuvremenu, Državno veće tužilaca je ponovo raspisalo konkurs za tužioca 11. februara ove godine i na njega se mogu prijaviti kandidati sa prethodne liste – Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović, Snežana Stojaković i Sonja Milićević – ali i novi. Po svemu sudeći, Vladimir Vukčević će ostati u na radnom mjestu u Ustaničkoj ulici sve do izbora novog tužioca obzirom da mu u konkretnom slučaju ne može prestati funkcija navršenjem šezdeset pete godine života, jer mu je prethodno funkcija produžena, pa budući da novi tužilac za ratne zločine nije izabran, sadašnji i dalje sedi na svom mjestu. Međutim, početkom januara 2016. godine pojavila se vijest da je za vršioca funkcije izabrana Snežana Stanojković, trenutno zamenica tužioca za ratne zločine, što je dan nakon toga demantovalo saopćenjem Republičko javno tužilaštvo u čijem se sadržaju nalazi i obećanje da će vršilac funkcije biti izabran, a javnost u tom slučaju blagovremeno obaviještena. Na kraju se to ipak nije desilo, već je raspisan novi konkurs za mjesto tužioca za ratne zločine. Skoro svi kandidati u prethodno neuspješnom konkursu za tužioca za ratne zločine (Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović i Sonja Milićević), prema programima koje su dostavili Državnom veću tužilaca, bavili su se praktično istim stvarima u svojim programima organizacije i unapređenja Tužilaštva za ratne zločine za period od 2016. do 2022. godine – neriješenim predmetima, jačanjem sistema podrške svedocima, povećanjem kapaciteta Tužilaštva u kadrovskom i materijalnom smislu i regionalnom saradnjom. Između ostalog, program kandidatkinje koji je naišao najviše na kritike stručne javnosti ali ne i na neprihvatanje DVT-a, ministra i skupštine, jeste program Snežane Stanojković koja bi se, sa pozicije tužioca za ratne zločine najviše bavila procesuiranjem ratnih zločina u okviru vojno-policijskih operacija Hrvatske vojske, „Olujom“ i „Bljeskom“, kao i zločinima nad Srbima na Kosovu. Slučajnost ili ne, takav program se poklapa sa onim što smo mogli da čujemo u skupštinskoj raspravi od Aleksandra Martinovića, poslanika SNS-a, odnosno da tužilac za ratne zločine mora da „vodi računa o srpskim žrtvama u regionu“. Zanimljiva činjenica je to da Snežani Stanojković uspjelo ono što nije nikome od ostalih kandidata, a to je da se od zamenice osnovnog (nekada općinskog) tužioca dođe do zamjenice tužioca za ratne zločine i to bez rada na težim krivičnim predmetima. Međutim, odluka doneta na već pomjenutoj sjednici DVT od 23. novembra 2015. da se ne utvrdi lista kandidata na osnovu bodova prouzrokovala je i u ovom slučaju nepoštovanje procedure izbora tužilaca. Naime, u istoj odluci DVT stoji da ukoliko kandidati imaju isti broj bodova potrebno je razvrstati ih po abecednom redu. Međutim, utvrđena lista kandidata ustanovljena je sledećim redom- Stanojković, Terzić, Ostojić, Petrović, Vitorović iako bi trebalo: Vitorović, Ostojić, Petrović, Stanojković, Terzić. Nepoštovanje procedure u ovom, čini se lahkom činu odnosno rangiranju po abecednom redosljedu kandidata, ostavlja gorak utisak da je ukupan (ne)izbor tužioca za ratne zločine izvršen pod kontrolom političkog utjecaja.

AUTOR: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak, broj 188.

Istina o Koka koli

Poslije gugla i epla koka kola je najpoznatija marka na svijetu. Tri hiljade različitih proizvoda prodaje koka kola. Od toga pet stotina različitih vrsta pića. Aktivna je u preko 200 država. Čak preko 700 hiljada ljudi radi za koka kolu. Dakle, Kola je jedna vrsta sile. Sila koja u svijetu ima prilično dobar imidž.
Kola je bila dozvoljena za vrijeme nacističke Njemačke. Nacisti ne da su samo voleli, već su i trpjeli to piće. Za sve vrijeme njihove vladavine Kola nije bila zabranjena u Njemačkoj. Kažu da je Kolu pio čak i Hitler u svojem privatnom bioskopu. To makar kaže novinar Mark Pendergrast iz Amerike. Kola je od sto hiljada gajbi 1933 godine prešla na preko četiri ipo miliona prodatih gajbi 1939. Pila se za vrijeme trajanja olimpijskih igara 1936 ili na sednicama nacista. Bilo je reklama u novinama, reklama sa likom Hitlera, reklama sa kukastim krstom. Nacisti su mislili da je to njihovo nacionalno piće.
Za vrijeme drugog svjetskog rata nestaje sirupa, i Kola daje hemičarima zadatak da osmisle nešto novo. I tada nastaje nešto što Koli donodi milijarde dobotka, a to je Fanta. Poslije rata Kola postaje još bogatija.
Često kolaju glasine kako kola rastvara meso, kvari zube i uništava kosti i stomak. Zanimljivo je da su ove glasine prvo pustili konkurenti ove firme i to Sinalco i Afri kola. Glupost je da kola uništava naš stomak, što se tiče zuba, naravno da kvari zube kao i svako drugo piće, ali činjenica jeste da Kola uništava kosti.
Fosfor je jedan od sastojaka kole, između ostalog fosfor možemo naći i u đubrivu. Fosfor ne dozvoljava ogranizmu da luči odnosno upija kalcijum. A kalcijum je jedan od osnovnih elemenata naših kosti. Ko pije mnogo kole može imati problema sa kostima, postoje i istraživanja koja pokazuju da ljudi koji piju kolu lakše lome kosti, nego ljudi koji manje piju kolu.
Ono što je mnogo manje poznato je da koka kolu sve češće tuže zbog kršenja ljudskih prava i zakona vezanih za zaštitu životne sredine. Kampanja Killer coke na svojem sasjtu nabraja sve što je vezano za to. Tamo ćete i naći prilično drastičan slučaj iz Kolumbije.
2001. godine je jedan veliki kolumbijski sindikat Kolu optuživao da je hapsila i ubijala određene vođe sindikata. To kaže jedan svjedok u dokumentarnom filmu The coca cola case. Zanimljiv dokumentarac koji bih vam preporučio, otvoreno govori o svim tim spletkama kole u Kolumbiji. Kola sama kaže mi smo firma sa sjedištem u Americi, Atlanta, šta naše sestre firme čine to nas se ne tiče. U Indiji je jedna sestra firma kriva za nedostatak vode. Tamo grade postrojenja koja stotine hiljada litara vode vučeu iz zemlje, to isto rade i u Indiji i Afrikanskim zemljama. Na to kaže Kola, mi ne uzimamo vodu, mi ljudima dajemo vodu tako što gradimo razne bunare, ali to je kap na vreo kamen. Na kraju kola uzima vise vode nego sto daje.
Još ima optužbi na račun Kole. Zlostavljanje radnika u Kini, zapošljavanje djece u el Salvador, ubistva u Guatemali, sve to možete pročitati na sajtu Kiler coke. Naravno šta je tu tačno istina, a šta ne, ne znamo tačno. Većinu slučajeva je Kola dobila na sudu. Ali činjenica je da Kola ima nacističku prošlost, da je to firma koja ne mari za zdravlje, da njene sestre firme čine sta hoće i da možda čak ubija ljude. Neki, radikalniji kritičari kažu, ko pije kolu pije krv.

Piše: Haris Ibrahimović, Revija sandžak, broj 188.

Potrebe, izazovi, problemi i rešenja, obrazovog sistema u Novom Pazaru

Želim našim čitaocima da prikažem stanje u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Novom Pazaru, radi poboljšanja istih. Svi smo svjesni da obrazovni sistem nije na zavidnom nivou.
U Novom Pazaru je nedovoljan broj obdaništa i predškolskih ustanova. Potrebno je izgraditi najmanje jos 3 nove predškolske ustanove. Program je potrebno prilagoditi bošnjačkoj kulturi i tradiciji.
U Novom Pazaru osnovne škole su prepune. Što i nije tako loše, ali nije ni produktivno, a to nam i pokazju rezultani minule mala mature. Puno faktora je tu. Samo neke ćemo navesti. Odjeljena u osnovnim školama dostizžu cifru i do 40 učenika po odjeljenju, što je jako loše po produktivnost i stečena znanja i vještine naše djece. Po zakonu je maksimalno 30, mada zbog tog sto smo MANJINA, odeljenja mogu da idu i do 28. E sad vidite, saberite, oduzmite, podijelite i vidite koliko bi smo imali još odjeljenja, a samim tim i još novih osnovnih skola, najmanje 3 i to velike skole koje su potrebne da se izgrade u Novom Pazaru. Izgradnjom 3 osnovne škole otvorilo bi se najmanje 200 novih radnih mjesta.
Imamo i problem implementacije bosanskog jezika u osnovnim i srednjim školama. Uglavnom zbog slabe i pogrešne informisanosti roditelja, a i zbog toga sto se direktori izvlače od nastave na bosanskom jeziku pod izgovorom da nemaju dovoljno učionica i prostora. I ovaj problem se rješava izgradnjom novih osnovnih i srednjih škola, a i boljom informisanošću šire javnosti.
Potrebna je veća kontrola prosvetnih inspektora u osnovnim i srednjim školama, jer javna je tajna da mnogi profesori zloupotrebljavaju učenike primoravajuči ih da dolaze kod njih na privatne casove. Ti časovi nisu nimalo jeftini, a što je još gore nista ih i ne nauče. Jedno od rješenja bilo bi da se Novi Pazar, Tutin i Sjenica osamostale od školske uprave iz Kraljeva i na taj način bismo imali česte i jednostavne posjete inspektora osnovnim i srednjim školama.
Bezbjednost učenika je na jako niskom nivou. Šta više, tako je obeshrabrujuća, jer učenici su često svjedoci i/ili akteri u nekom vršnjačkom nasilju kao što su tuča, vrijeđanje, ubistvo, a u poslednje vrijeme i sajber nasilje. Ovakvih situacija je sve više u i van naših škola. Da bi se ovaj problem, koji uopšte nije mali, riješio, u najmanjem slučaju, umanjio, potrebno je uključiti širu zajednicu. Prvo pomoći djeci, raznim radionicama i seminarima za prevenciju nasilja, pa onda roditeljima i starateljima, i naravno i nastavnicima koji su bitan faktor u vaspitanju i obrazovanju djece. Potrebni su besplatni seminari za sve nastavnike o prevenciji nasilja kod djece i svi drugi seminari kako bi se nivo znanja i vještina kod nastavnika, a i kod djece podigao na viši nivo.
Bitan faktor u vaspitanju djece jeste i posredna i neposredna okolina u kojoj djeca odrastaju i provode slobodno vrijeme. Jedan od negativnih faktora su kladionice, kockarnice i kaifici u kojima se služi alkohol, a koje se nalaze u blizini vaspitno obrazovnih ustanova. Ovi faktori su glavni izvori nasilja i problema i kod djece, a i kod šire zajednice. Zato je potrebno zakonskim sredstvma ograničiti domet i rad ovakvih objekata u blizini vaspitno obrazvnih ustanova. Moje je mišljenje da ovakve lokale treba zabraniti u krugu škole, čiji je prečnik najmanje 1000m.
Ulice koje vode do škola su izrazito nebezbedne iz više razloga. Prvo trotoari su nepropisno zauzeti što automobilima što tezgama i robom iz prodavnica. Drugo, djeca koja žive dalje od škole moraju na nekoliko mjesta prelaziti lokalne i regionalne puteve, kao sto je magistrala koja je jako nebezbedna. Jedno od rješenja jeste izgradnja novih škola i izgradnja nadvožnjaka iznad magistalnih puteva.

U srednjim skolama imamo dodatne probleme. Srednje stručne škole zbog nebrige države, lokalne samouprave i direktora imaju veliki problem u organizaciji praktične nastave. Praktična nastava zbog nedostatka materijalnih sredstava se i ne izvodi ili se izvodi po jako siromašnom programu. Danas je 21. vijek, to je vijek znanja, vještina i umijeća, i u ovom vijeku pogubno je da jedan učenik koji pohadja srednju stručnu školu, nju kada završi nije osposobljen da praktično primenjuje teorijska znanja. Ovaj gorući problem je potrebno pod hitno riješavati.
Novom Pazaru su potrebne savremene srednje stručne škole da bismo vratili stari industrijski sjaj, da bismo oziveli zanatsku djelanost, mala i srednja preduzeća.
Mnoge srednje i osnovne škole nemaju salu za izvođenje fizičkog vaspitanja. Ovaj problem ima jake posledice na pravilan psihofizički razvoj djece. I ovo je jedan od gorućih problema.
Vrijeme je da Bošnjaci dobiju prvu bošnjačku gimnaziju, u kojoj bi se nastava izvodila na bosanskom jeziku i čiji bi plan i program sadržao elemente bošnjačke kulture.
Poznato je da su Sandžaklije veliki građevinski graditelji zapadne Evrope, a i šire. Zato je potrebno izgraditi srednju građevinsku školu u Novom Pazaru.
Izgradnjom novih srednjih škola stvorilo bi se još 200 novih radnih mjesta. Poznato je široj javnosti da je Novi Pazar u samom vrhu po nezaposlenosti.
Nadam se da će ova analiza stanja u obrazovnim ustanovama u Novom Pazaru pomoći vlastodršcima kako na lokalnom tako i na državnom nivou, a i običnim građanima, da shvate potrebe i probleme s kojima se susreću učenici, nastavnici i roditelji.

Halitović Senadin, Revija Sandžak, broj 185.

Samo 10 država na cijelom svijetu trenutno nije u ratu

Uznemirujući izvještaj od Institute for Economics and Peace (IEP, Instituta za ekonomiju i mir) kaže da na svijetu samo deset nacija trenutno nije u ratu, odnosno da su te nacije izvan svih konflikata. Po Global Peace Index (GPL, Svjetski index mira) su samo sljedeće zemlje slobodne od konflikata i ne učestvuju indirektno ili direktno u ratu i to: Bocvana, Čile, Kostarika, Japan, Mauricius, Panama, Katar, Švajcarska, Urugvaj i Vijetnam. Island predvodi listu najmirnijih zemalja na svijetu, poslije ide Danska, Austrija, Novi Zeland, Portugalija, Čečenija, Švajcarska, Kanada, Japan i Slovenija.
Ujedinjene Nacije su na 147.mjestu dok je Palestina od 163. rangirane države na 148. mjestu.
Od rata uništena Sirija je na posljednjem mjesetu ispod Južnog Sudana, Iraka, Afganistana, Somalije, Jemena, Ukraine, Sudana i Libije.
“ Historisjko desetogodišnje nazadovanje mira nastalo je uglavnom zbog rastućih sukoba na bliskom istoku”, piše u izvještaju.
“ Terorizam je takođe u stalnom rastu, broj onih koji su poginuli u borbama je u porastu u posljednjih 25 godina, a rast izbjeglica i prognanih nije bio veći u posljednjih 60 godina.”
Po izvještaju Amerika ima najveće izdatke za vojsku od svih država na svijetu, to je na svjetskom nivou 38% dok Kina, druga vojna sila na svijetu troši 10% novca na vojsku. Na rang listi tzv. militantnih država su: Izrael, Rusija, Severna Koreja i Amerika.
Broj izbjeglica i prognanih je u posljednjih deset godina u dramatičnom porastu, od 2007. god. do 2015. god. On se udvostručio na 60 miliona ljudi. Devet država ima više od 10% stanovništva u izgnanstvu, dok Somalija i Južni Sudan imaju 20% stanovništva u izgnanstvu. U Siriji je čak 60% stanovništva u izgnanstvu.
Dok svijet postaje sve manje mirno mjesto, militarizacija obuhvata 13,3 cjelokupnih privrednih aktivnosti. To je oko 23,6 biliona američkih dolara. To je oko 1876 dolara za svakog čovjeka na planeti.

Od Cllaire Bernish za theantimedia.org. preveo prof. Haris Ibrahimović

Ibrahimović Haris, Revija Sandžak, broj 185.

Prema statističkim podacima, nezapošljenost u Sndžaku 78%

Prema Statističkom godišnjaku Republike Srbije, u protekloj 2015. godini, broj zapošljenih u Sjevernom Sandžaku poražavajuće je nizak. Prema ovoj statistici, 238.787 građana koji žive u Sjevernom Sandžaku, tj. gradovima i opštinama: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Priboj, Prijepolje i Nova Varoš, 159.765 građana je radno sposobno, od ovog broja njih 35.000 je zapošljeno ili 21,9 %, dok je nezapošljenih 78,09 % .
PROSJEČNA STAROST STANOVNIKA SJEVERNOG SANDŽAKA IZNOSI 38,4 GODINE.
Prema ovoj statistici, najtužnija situacija je u općini Tutin gdje je od 20 hiljada radno sposobnih građana zapošljeno tek nešto više od 14 %. Prema ovoj statistici, najmlađe stanovništvo Sjevernog Sandžaka čine upravo stanovnici Tutina gdje je prosječna starost iznosi 32,1 godine. Sa samo nekoliko procenata više na ovoj listi, kao najbolje ocijenjena nalazi se opština Nova Varoš gdje je od 11.204 radno sposobnih stanovnika zapošljeno nešto više od 26 %. Novi Pazar koji prema ovoj statistici broji preko 100.000 hiljada stanovnika, i gdje je prosječna starost stanovništva 33,5 godina, od ukupno 66.735 radno sposobnih zapošljeno je tek 15 hiljada ljudi ili 22,47 %, dok je broj nezaposlenih na rekordnom niskom nivou i iznosi 77,52 %.
Da je skoro identična situacija i u ostalim Sandžakim gradovima pokazuju i podaci koji se odnose na Sjenicu, gdje je od 17 hiljada radno sposobnih, zapošljeno tek 3.000, nezapošljenost preko 76,88 %. Prijepolje ima približno istu stopu nezapošljenosti kao i Sjenica i broji 76,18 %, u ovom gradu radon sposobnih stanovnika ima preko 25.000, a samo 6.000 je u radnom odnosu. U Priboju je još teža situacija, ova općina, odmah iz Tutina, ima najviše nezapošljenih građana 78,84 % a radno sposobnog stanovništva

SANA, Revija Sandžak, broj 184.

Kratko kroz povijest Duge Poljane

Duga Poljana pripada općini Sjenica i zauzima njen istočni dio. Dugopoljski kraj se nalazi na jugozapadnom dijelu Srbije, između dvije veće morfološke cjeline: visoravni Pešteri i planine Golije i Ninaje. Prema nadmorskoj visini koja iznosi 1169m, spada u visoke planinske prijedele Srbije. U geomorfološkom pogledu pripada Dinarskom pojasu i čini sastavni dio Sjeničke kotline. Pod imenom dugopljski kraj prvi ga spominje Ejup Mušović u studiji stanovništvo Duge Poljane. Na jugu se graniči sa novopazarskom općinom, na jugozapadu tutinskom, na sjeveru ivanjičkom i na zapadu teritoriji mjesnih zajednica Rasna i Stavlja. Duga Poljana kao centar nalazi se s obje strane glavnog puta Novi Pazar – Sjenica, pri čemu je od Novog Pazara udaljena 32km, a od Sjenice 21km.
Zbog brdsko-planinskog reljefa i slabe putne mreže, kraj je bio nepristupačan i tretirao se kao zabačeno područje. Međutim, u ranijoj prošlosti bio je povezan putevima lošeg kvaliteta koji su ga, ipak, povezivali sa bližim privrednim područjima. Na tom prostoru su se u srednjem vijeku ukrštali srednjovekovni karavanski putevi: bosansko – dubrovački, kojim su se kretali karavani ka Dubrovniku, Nišu, Solunu, Sarajevu i Carigradu. Posebno je bila poznata dugopoljska pijaca, za koju je, u vrijeme turskog vakta, i sam sultan znao. Naime, prepričava se kazivanje vezano za dugopoljsku pijacu, kada je sultan, jednog od svojih odanih ljudi, inače porijeklom iz Sandžaka, nakon što mu je ovaj vjerno služio, poslao u Dugu Poljanu, i zarad vjernog služenja, dao mu da naplaćuje tzv. duhuliju (ulaznicu) na ovoj pijaci.
U poslijeratnom periodu, asvaltiranjem magistralnog puta Novi Pazar – Duga Poljana – Sjenica, saobraćajno – geografski položaj Duge Poljane se znatno poboljšao. Njime je omogućena veza Sjenice, Nove Varoši i Priboja, sa Bosnom i Sarajevom na zapadu. Na jugoistoku preko Novog Pazara, put se uklapa u mrežu puteva koji vode ka Beogradu, Skoplju, i krakom Jadranske magistrale preko Rožaja, Berana i Podgorice, prema Jadranskom moru. Od puta Novi Pazar – Duga Poljana – Sjenica odvaja se jedan krak koji vodi preko Draževića, Kamešnice, Rasna, Karajukića Bunara i Ugla prema Crnoj Gori, a drugi krak prema Žabrenu.
Dugopoljski kraj nema dugih Rijeka i velikih jezera, ali zbog različitog geološkog sastava, raznovrsnosti morfoloških oblika a naročito razlomljenosti topografskih cjelina, u njemu se javljaju kratke rijeke sa izvorima u vidu vrela.
Dugopoljski, novopazarski i sjenički kraj, kad se tiče najstarije prošlosti praistorijskog perioda arheološki nisu dobro ispitani, niti je ranije u ovim krajevima bilo planskih istraživanja, Prve arheološke podatke o ovim krajevima daju engleski arheolog Evans Artur i austrijski istoričar – putopisac Feliks Kanic, koji su iznijeti bez dublje analize i iskopavanja. Od važnih historijskih lokaliteta, u Dugoj Poljani su se izdvajali: Prahistorijska gradina na Šarskom kršu, Antičko utvrđenje na Šarskom kršu, dva grčka groblja, turska groblja, kula Grčić Manojla, dvorac kralja Dragutina
Ostaci materijalne kulture i pisani dokumenti koji se odnose na ovaj kraj, te stari toponimi, svjedoče o bogatoj prošlosti Duge Poljane. Ovome u potpunosti odgovara mišljenje Ejupa Mušovića koji kaže: “Malo je malih mjesta poput Duge Poljane da imaju tako bogatu prošlost…” Toponim Duga Poljana je slavenskog porijekla, a prvobitno ime joj je bilo DLGOPOLJE (Dugo Polje). Krajem XIV vijeka u srpskohrvatskom jeziku izvršen je prijelaz zvučnog L u O, tako da je Dlgopolje prešlo u Dugopolje. Nema tačnih podataka kada je naselje Dugopolje prešlo u ime Duga Poljana, mada bi se moglo pretpostaviti da je to bilo u period kada je Srbija postala despotovina, negdje polovinom XV vijeka. Prvi pisani dokument u kojem se pominje Duga Poljana jeste povelja Uroša I koji je vladao 1243–1276. godine. ”Mnoge prijestonice behu u prijedele Rasa i kod rudnika na Kopaoniku. Spominje se Sjenica i Dlgopolje (Duga Poljana).”
U jednoj trgovačkoj povlastici zabilježeno je Dlgo Polje (Duga Poljana) u kome je kralj Milutin primio dubrovačke poklisare. Iz iznijetih podataka nameće se činjenica da su u Dugoj Poljani letovali ili zimovali osim Dragutina I Milutin I njihov otac Uroš I, majka Jelena Anžujska, a vjerovatno kasnije i Stefan Dečanski koji je potvrdio povelju o trgovini sa Dubrovčanima.
Što se tiče turskog perioda važno je spomenuti da još za vrijeme despotovine, turske straže su bile po isturenim utvđenjima, važnim vojno strategijski i oko važnog puta koji je vodio od Novog Pazara preko Duge Poljane i Sjenice za Bosnu. Sasvim je izvjesno da su Turci na Šarskom kršu i na kuli Grčić Manojla u Dugoj Poljani već tada u periodu dvovlašća (Turci-Brankovići) imali svoje posjede, jer su to bili važni objekti sa kojih se mogao kontrolisati krak dubrovačko-bosanskog puta. Sasvim je sigurno da su staroraški prijedeli zvanično bili pod turskom vlašću 1455. Godine. Odmah poslije osvajanja ovih krajeva u XV vijeku Turci su izvršili svoje prve popise. Popis kraišta Isa-bega iz 1455. godine obuhvatio je i dugopoljski kraj. Popis je izvršen po nalogu sultana Mehmeda II i pod rukovodstvom Alije sina Nami Jakubova i predate porti u vremenu od 5. do18. maja 1455. godine. U ovom popisu sredinom XV vijeka, dugopoljska sela su obuhvaćena kao hasovi (feudalni posjedi) Isa bega Ishakovića.

Šačić Šerif, Revija Sandžak 184.

CINS: Mimo zakona milion ipo eura za stadion u Novom Pazaru

CINS potvrdio pisanja revije „Sandžak“ iz 2012. o građevinskoj i narko-mafiji u Novom Pazaru!

Grad Novi Pazar je prekršio Zakon o javnim nabavkama da bi lokalni fudbalski klub ušao u Super ligu Srbije. U žurbi da se posao rekonstrukcije stadiona FK “Novi Pazar” vrijedan 160 miliona dinara obavi prije početka fudbalske sezone, Grad je isti dodijelio firmi koja nije ispunjavala uslove. Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki je u cjelini poništila ovu nabavku, što je potvrdio i Vrhovni kasacioni sud.

Nastavi čitati CINS: Mimo zakona milion ipo eura za stadion u Novom Pazaru