Ja sam Bošnjakinja i moj maternji jezik jeste BOSANSKI

Negiranje nečega što, “ne postoji”, zapravo, samo potvrđuje postojanje istog, a to je u ovom slučaju naš lijepi, BOSANSKI jezik.
Želja za izvršenjem, “atentata”, na jezik za koji se, Bošnjaci, uporno bore jeste ogromna, ali nije veća od želje Bošnjaka da se plamen tog jezika rasplamsa i sagori korijenje zla i upornog negiranja i uništavanja!

Ja kao Bošnjakinja i poznavalac svoga jezika, borit ću se da moj jezik živi. Da sutra, moja djeca, pohađaju nastavu na maternjem jeziku.
Javno govorim i govorit ću o značaju, BOSANSKOGA jezika.
Javno kažem da, iako sam rođena i živim u zemlji Srbiji moj maternji jezik jeste BOSANSKI.

Studiram, SRPSKI i BOSANSKI jezik i niko me ne može ubijediti da je moj, maternji jezik, izmišljen; kada rječnik BOSANSKOG jezika datira još iz 1631. godine, a rječnik SRPSKOG jezika iz 1818. godine, a pritom se naziva R(J)EČNIKOM!
Srbi, Crnogorci, Makedonci, Hrvati… imaju svoj jezik; samo se Bošnjacima ne dozvoljava da imaju svoj.
Oduzeti jednome narodu jezik, isto je kao i oduzeti mu pravo na razmišljanje i govor!

Zapitajmo se: ŠTA JE JEDAN NAROD BEZ JEZIKA?!

BOSANSKI jezik, jeste, identitet, nas Bošnjaka. Negiranje, našeg jezika, jeste, negiranje i nas i našeg postojanja kao jednog naroda, jedne nacije!
Dok je nas, BOSANSKI jezik, će postojati.
Njegovo korijenje, vijekovima staro, cvjetat će iznova i iznova, a naš zadatak je da tu baštu pretvorimo u najljepši vrt.
Ja sam Bošnjakinja i moj jezik jeste BOSANSKI!

Autor: Amela Kačapor, Revija Sandžak, broj 192.

BOŠNJACI SU PONOSNI NA SVOJ IDENTITET

Nase komsije se ljute, što se mi dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom, običajima i kulturom i što pod živu glavu nećemo da uzmemo njihovo ime za oznaku nacionalnosti i jezika. U napadima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati jednog Jovo drugog Ivo. No i jedan i drugi traže od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez pitanja nas Bosanjaka.
Ali, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave naukom, perom i štampom: zašto se tako svađaju za nas, kad dobro znaju, da se Bošnjak od starine privikao ponositi sa svojim jezikom, historijom, i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni starih (historija) naše mile domovine, da se sjecamo onih vremena, kada se je naša domaća vlastela,nasi predvodnici, nasa intelektualna elita u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazavala o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih pisaca iz prošlih vijekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vjerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak.Bosnjaci su od vajkada postojali i mi necemo zaboraviti tu nasu elitu nase knjizevnike tako sto cemo znati ko je Mak Dizdar,Safvet-beg Basagic, Edhem Mulaabdic, tako sto cemo mi izucavati Bosnjackog Homera Avda Medjedovica. Od toga nećemo niti smijemo odstupiti, toga ćemo se imena držati vjerno i stalno.“
Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik Bosanski, uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa i Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava ponositi se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svako priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama  hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik zovemo imenom koje je odvujek postojalo. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako za to. Ali čast i poštenje obojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslavenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Sandzaku stanuju i žive, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.

AUTOR – Kemal Toković Revija Sandžak broj 191-192

MI NE VOLIMO SVOJU DJECU

Prvi je radni dan za škole u mom gradu posle produženog zimskog raspusta. Svi znamo i zašto je taj raspust i produžen.
Stižem po običaju malo ranije ispred predškolske ustanove na Hađžetu, da uzmem svoje dijete. Hladno je. Mrak je. Snijeg tiho pada.
Sjetih se svojeg školovanja. Sjetih se zbog toga što dva roditelja glasno razgovaraju o tome kako im je dijete kazalo da mu je jutros bilo hladno u školi. Nema grijanja. Da su ozebli. Ja slušajući to, u redu gdje zajedno čekamo naše najmilije, okrećem se ka njima i kažem im, glasno, “Vi ne volite svoju djecu”. I to ponovim nekoliko puta. Svi se okreću ka meni. Svi su to čuli, a ja ponavljam “Vi ne volite svoju djecu”. Čovjek poblijede. Kaže: “Da, upravu je, mi ne volimo svoju djecu”. Njegov sagovornik, dodaje: “Pa šta da radimo, nemaju za grijanje”. Ja odgovaram: ” Novac za škole stiže gradovima i općinama iz državnog buđžeta. Imaju novca za pjevače, a nemaju za osnovne uvjete, za normalo školovanje naše djece. Kako šta da radite, borite se za svoje dijete i ne čekajte da se neko drugi bori za vas”.
Vidim da sam se i ja, a i ostali roditelji uzbudili. Odlučujem da se ušutim. Dosta sam kazao. Ali u sebi nešto razmišljam, zašto taj roditelj nije ušao u školu sa svojim djetetom, škola je javna ustanova, pa da se i sam uvjeri, pa da i sam vidi gdje šalje svoje dijete, kome i gdje ga ostavlja. Valjda smo tako “dresirani” da ne smijemo ništa da znamo, pitamo, učinimo…
I tako dok se smirujem sjetih se restrikcije struje, mraka u školi, sjetih se da je i meni bilo hladno kad sam išao u školu. Sjetih se i ovih ratova. Svašta nešto se sjetih. To u trenutku prekide glas neke druge učiteljice, jer je “naša” u bolnici. “Mehmed” – ja se trgoh i javih. Preuzeh dijete. Vratih se u realnost.
Stigosmo kući, i kao po običaju, pregledah razne infomativne internet portale. Zapazih, za naš grad udarnu vijest, sliku, nekih vojnih oklopnih vozila koja su prošla gradom. I svatih da ni ja ne volim svoje dijete. Svatih da i njega čeka neka sudbina slična mojoj. Neki novi ratovi. Svatih da sam trebao i ja, kao što su moji drugovi koji su odavno otišli, da odem… Ali gdje?

Piše: Senadin Halitović, Revija Sandžak 189. broj

USVOJENA IV SANDŽAČKA DEKLARACIJA

Na Sveopćem Saboru Islamske zajednice održanom 07.11.2016. godine u Novom Pazaru, na kome su učestvovali članovi Sabora i Mešihata, kao i rukovodioci ustanova, glavni imami, predsjednici medžlisa, muderisi, imami i vjeroučitelji Islamske zajednice; bošnjački narodni poslanici, članovi Bošnjačkog nacionalnog vijeća, bošnjački odbornici i drugi politički predstavnici; članovi Senata i Nastavno-naučnog vijeća Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru; predstavnici bošnjačkih nevladinih organizacija; predstavnici sandžačkih medijskih kuća, kao i brojni ugledni pojedinci, nakon razmatranja stanja kolektivnih i individualnih prava muslimana u Srbiji u svjetlu permanentne opstrukcije jedinstva Islamske zajednice i nedavnog ataka na Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru, usvojena je ČETVRTA SANDŽAČKA DEKLARACIJA.
Sveopći Sabor, otvorio je učenjem dove Muftija Sandžački Hfz. Abrurrahman ef. Kujević.
Prisutnima su se zatim obratili:
– Predsjednik Mešihata islamske zajednice u Srbiji – Muftija prof. dr. Mevlud ef. Dudić
– Narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije i predsjednik skupštinskog Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo – Muamer ef. Zukorlić.
– Predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka i univerzitetski profesor – prof. dr. Šefket Krcić
– Narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije i univerzitetski profesor – dr. Jahja Fehratović
– Predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) i univerzitetski profesor – prof. dr. Admir Muratović
– Predsjednik Medžlisa u Beogradu Mešihata islamske zajednice u Srbiji i potpredsjednik Sabora Islamske zajednice u Srbiji – dr. Smajo Serhatlić
– Državni sekretar u Ministarstvu građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture vlade Republike Srbije – Edin Zećirović
– Predsjednica Udruženja žena „Ana“ – Muradija Nokić
– Direktor Gazi Isa Begove medrese u Novom Pazaru – Rešad ef. Plojović
– Državni sekretar u Ministrastvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja vlade Republike Srbije – Zaim Redžepović
– Glavni imam Medžlisa u Beogradu Mešihata islamske zajednice u Srbiji – Kasim ef. Zlatić
– Rektor Univerziteta u Novom Pazaru – prof. dr. Suad Bećirović
– Generalni sekretar Mešihata islamske zajednice u Srbiji – Samir Škrijelj

Nakon izlaganja, pročitan je tekst Deklaracije koji je nakon čega je ista stavljena na glasanje i izglasana.
Važno je napomenuti da se pozivu na Sveopći Sabor islamske zajednice u Srbiji nisu odazvale druge institucije koje predstavljaju Bošnjake u Srbiji, iako se radilo u knjučnim i fundamentalnim pitanjima od interesa za Sandžak i Bošnjake.narodni polsanik muamer zukorlić

mešihat

mešihat 2
SADRŽAJ DEKLARACIJE
I
Oštro osuđujemo i potpuno odbacujemo tendencioznu i negativnu odluku Nacionalnog savjeta za visoko obrazovanje o akreditaciji Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru koja ima za cilj opstrukciju daljeg razvoja ovog univerziteta i ometanje školovanja mladih u Sandžaku. Atak na ovaj univerzitet znači udar na jedan od najvažnijih stubova mira i stabilnosti u ovom dijelu zemlje i regije.
Tražimo od Premijera i drugih nadležnih organa da se sa ove ustanove hitno skinu sve nezakonite stege kako bi se nastavila razvijati u duhu svoje uloge i potreba studenata i šire društvene zajednice.
II
Odbacujemo i smatramo štetnim neustavno i nezakonito ponašanje pojedinih državnih organa i činovnika na štetu jedinstva Islamske zajednice zahtijevajući od najviših predstavnika države da Islamskoj zajednici osiguraju mogućnost implementacije Ustavom zagarantovanog prava na institucionalno jedinstvo, čime bi se doprinijelo ambijentu osjećaja jednakopravnosti svih građana, što je nužna pretpostavka zaštite od ekstremnih tendencija i ostvarenja pune stabilnosti i očuvanja mira.
III
Od Dijaneta Republike Turske tražimo da prestane sa miješanjem u unutarnje stvari Islamske zajednice čime nanosi ogromnu štetu Bošnjacima i tursko-bošnjačkim odnosima.
IV
Neprihvatljivo je da deset godina od donošenja Zakona o vraćanju oduzete imovine vjerskim zajednicama Islamskoj zajednici nije vraćen nijedan vakufski objekat, što ukazuje na dvojne standarde u primjeni ovog zakona od strane nadležne Direkcije, zbog čega Islamska zajednica i njeni pripadnici trpe ogromnu štetu.
V
Pozdravljamo početak rješavanja pitanja islamske vjeronauke, očekujući da se u narednu školsku godinu uđe sa potpuno legitimnim i kompetentnim vjeroučiteljima.
VI
Od državnog vrha i nadležnih organa očekujemo da prestanu sa ignorisanjem zahtjeva porodica žrtava otmice u Sjeverinu, otmice u Štrpcima i ubijenih u Kukurovićima i Priboju 1992. 1993. godine, čime bi se prihvatila neophodna odgovornost prema žrtvama ovih zločina, što je uslov vraćanju poljuljanog povjerenja.
VII
Od Vlade tražimo da hitno donese konačnu odluku o pešterskoj trasi Koridora 11, čime bi se konačno stavila tačka na višedecenijsku politiku ekonomske i infrastrukturne izolacije Sandžaka i zaustavilo dalje propadanje privrede i iseljavanje stanovništva.
VIII
Od Vlade očekujemo da ubrza početak razgovora o ustavno-pravnom položaju bošnjačkog naroda u Srbiji, što bi unaprijedilo puni domovinski osjećaj među Bošnjacima i doprinijelo otvaranju P oglavlja 23 i 24 i uspjehu pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
IX
Prekograničnu evropsku regiju Sandžak smatramo neophodnim faktorom unapređenja regionalne stabilnosti i mira te dugoročnog podsticaja privrednog razvoja. Zato je važno pokrenuti dijalog radi realizacije ovog projekta.
X
Odbacujući sve učestalije nasrtaje na bosanski jezik, posebno od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti i Matice srpske, uvjereni da je takav odnos destruktivan za državu i društvo, pozivamo nadležne državne organe da u školama, medijima i javnim ustanovama omoguće Ustavom zagarantovano pravo na upotrebu jezika i pripadnicima bošnjačkog naroda.
XI
Zahtijevamo da se, u skladu sa zakonom, na javnim servisima omogući afirmativno predstavljanje bošnjačkih i muslimanskih vrijednosti i kulture.
XII
Dajemo punu podršku ideji pomirenja i pozivamo sve relevantne političke faktore da nesebično daju podsticaj i doprinos politici dijaloga i pomirenja, što bi dovelo do dugoročnog mira i stabilnosti u zemlji i regionu.

(Dženis Šaćirović) Revija Sandžak, 188. broj

EDICIJA DOBRI BOŠNJANI ALI-BEG FIRDUS

Ali-beg Firdus (1862-1910) rođen je u Livnu. Potječe iz muselimske i kapetanske porodice koja je upravljala Livnom 1750-1835. godine. Tu je završio osnovnu školu (ruždiju), a ostalo obrazovanje sticao je sam. Čvrsta narav, politička nadarenost, domoljublje i široka popularnost doveli su ga na čelo bošnjačkog političkog pokreta. Prije toga se istakao u pokretu Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju, gdje je, uz Džabića, izrastao u istinskog predvodnika Bošnjaka. Zajedno sa Srbima protestirao je protiv akta aneksije Bosne. Bio je narodni poslanik Bosanskog sabora i njegov prvi predsjednik.
Nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija i nakon uspostavljanja Rijaseta 1882. godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju. Sve je krenulo pojavom različitih vakufskih pitanja. Kada je Privremena vakufska komisija, na traženje Zemaljske vlade, ustupila sarajevska mezarja Šehitluke i Čekrekčinicu za javne parkove, što se protivilo šerijatskim propisima i islamskim običajima, Bošnjaci su ustali protiv te odluke i 1886. godine obratili su se jednom predstavkom caru, kojom su tražili vakufsku samoupravu. Ovim je označen početak kontinuirane borbe Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade uredbe o konačnom uređenju vakufa 1893. godine, u raspravi opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džamić, traži potpunu autonomiju u vakufsko-mearifskim poslovima. Drugi razlog nezadovoljstva među Bošnjacima, posebno među zemljoposjednicima, bili su odnosi u agraru. Brojnim pojedinačnim i kolektivnim žalbama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno oštećeni i da time trpi Islamska zajednica i bošnjački narod u cijelosti. U žalbama se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom materijalnom položaju i zahtijeva se vođenje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bošnjacima, bez mješanja vlade. (Kalaj) Kallay je odmah predložio caru, da se žalbe odbiju, jer se plašio da bi svako popuštanje zemljoposjednicima, čak u opravdanim slučajevima, moglo izazvati reakciju kemtova, kojih je bilo daleko više i koji bi dobili podršku srpske čaršije angažirane u borbi za crkveno-školsku autonomiju. Treći, čini se, bitni razlog bošnjačkog nezadovoljstva bile su permanentne prozelitističke akcije katoličke crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrštavanje Bošnjaka.
Nasilno katolicko pokrstenje muslimanske djevojcice Bosnjakinje Fate Omanovic, iz sela Kuti kod Mostara 1899, izazvalo je negodovanje, kako kod njega tako i ostalih. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. godine protestna skupština mostarskih građana povodom otmice ove maloljetne muslimanske djevojke od strane časnih sestara. Protestna skupština je održana u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran jedan Odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojka pronađe i vrati svojim roditeljima, te da se obuzda katolička vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Kako se vlasti nisu naročito trudile da pronađu ukradenu djevojku, to se Mostarski odbor obratio 13. juna iste godine jednom predstavkom Zemaljskoj vladi, u kojoj je, u strahu za svoj opstanak \”preponizno\” mole da se djevojka: \”pronađe i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane\”. Odgovor vlasti na ove dvije predstavke sveo se na tvrdnju da je za pokalitočavanje Bošnjaka najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakvo držanje vlasti izaziva dalje nezadovoljstvo, pa se mostarskom pokretu pridružuju Bošnjaci iz cijele Hercegovine. Sada ohrabreni podrškom,naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću. Vlada je u decembru 1899. godine odbila predstavku i nacrt statuta kao neosnovane. Predstavnici Odbora su obaviješteni 2. februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, uz napomenu da će i ubudće kao do tada štititi muslimanske vjerske ustanove i interese. U aprilu iste godine Vlada je smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja bošnjačke opozicije, a jednog sekretara Serifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za Vladu neočekivane i neugodne reakcije. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na cijelu Bosnu, u kojoj je Travnik postao središte opozicije. Vladin pokušaj prikupljanja pismenih izjava lojalnosti naišao je na slab odziv. Također je propao pokušaj da se spriječi širenje Pokreta na selo. Širenjem Pokreta na cijelu BiH dolazi do njegovog političkog povezivanja sa Srpskim autonomnim pokretom. U proljeće 1900. godine bošnjačka deputacija Pokreta koristi priliku zajedničkog zasjedanja austrougarskog Parlamenta za svoju akciju. Najveći politički efekat boravka delegacije u Budimpešti bilo je povezivanje Pokreta sa mađarskim opozicionim poslanicima koji su u cilju rušenja Kalaja postavili u ugarskom parlamentu interpelaciju u vezi sa bosansko-muslimanskim prilikama. To je prisililo Vladu i Kalaja da početkom februara 1901. godine povedu pregovore sa Džabićevim Odborom. U iscrpljujućim pregovorima postignuta je saglasnost skoro u svim pitanjima, osim u četiri ključne tačke izbora i sastava Ulema medžlisa, načina postavljanja i imenovanja reisul-uleme i muftije, nadležnosti istambulskog mešihata i davanja menšure reisul-ulemi, te visine državne subvencije. Nakon neuspjeha da se pregovori obnove, muftija Džabić je krajem januara 1902. godine sa još petericom članova otišao u Istanbul da kod najviših islamskih foruma traže savjet i upustva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonmije. Vlada je to iskoristila i 4. marta 1902. godine proglasila Džabića neovlaštenim i sefenikom zabranivši mu povratak u zemlju pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. U BiH je pooštrena policijska represija praćena valom seobe Bošnjaka u Tursku. Prije Džabićevog odlaska u Istanbul srpska strana je nastojala da saradnji sa Bošnjacima nametne institucionalni okvir zaključivanjem jednog nacionalno-političkog ugovora o međusobnom savezu. U tu svrhu je u augustu 1901. godine održan tajni sastanak između dvije strane koje su predvodili Dažbić i Jeftanović u Kiseljaku. Poslije odlaska Džabića Bošnjake su zastupali Ali beg Firdus i Bakir beg Tuzlić. Srbi su ponudili nacrt ugovora o političkoj saradnji u 25 članova u kome su na prvom mjestu tražili političku autonomiju za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na čelu vlasti u BiH nalazio bi se guverner imenovan od Porte, naizmjenično jedan Bošnjak i jedan pravoslavni (Srbin). Zbog nesaglasnosti oko agrarnog pitanja, naziva jezika (da bude samo srpski) i zahtjeva da pismo bude samo ćirilica, Bošnjaci nisu nikada potpisali Ugovor. Odlaskom Džabića Pokret za autonomiju je utihnuo, pa je novi ministar finansija Burian to iskoristio i krajem 1904. godine popunjava upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkcij lojalnim ljudima i imenuje nove članove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Ovo je Povjerenstvo u martu 1905. godine donijelo odluku da se za izdržavanje islamskih škola propiše 5% prireza na neposredni porez. Odgovor naroda je bio ni pare bez vakufsko-mearifske autonomije. To ohrabruje vođe Pokreta koji su ostali u zemlji, pa su 24. aprila 1905. godine predali predstavku ministru Burianu, kojom traže ukidanje vanrednih policijskih mjera u odnosu na Bošnjake kojima se vrijeđa sloboda kretanja i rada, dozvolu povratka u domovinu onima koji su proglašeni neovlaštenim iseljenicima, puštanje interniranih na slobodu, čime bi se islamskom narodu omogućilo da preko svojih zastupnika pristupi konačnom uređenju svoje vakufsko-mearifske autonomije. Sada se aktivira veleposjednička grupa i u cilju agrarnih reformi preuzima 1906. godine od Džabića u Istanbulu dokumente i punomoćja za nastavak autonomne borbe i stavlja se na čelo Pokreta. To je primljeno sa simpatijama u svim bošnjačkim krugovima, a stigla je i otvorena podrška i Zemaljskog vakufskog povjerenstva. U takvoj situaciji ministar Burian nema drugog izbora do nastavka pregovora sa bošnjačkom opozicijom tamo gdje su 1901./1902. godine prekinuli. On u tom smislu daje izjavu u Delegacijama iz koje se moglo zaključiti da će u spornom pitanju Mešihata izaći u susret muslimanskim zahtjevima – priznavanjem halifi (sultanu), odnosno šejhul-islamu vjerske jurisdikcije nad Bošnjacima. Pitanje vakufsko-mearifske autonomije može se riješiti pošto se Bošnjaci prethodno slože u pogledu svojih zahtjeva i svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva Autonomni pokret je brzo ispunio provođenjem stranačke organizacije i isticanjem njezinog programa. Na pismeni poziv Ali bega Firdusa održan je krajem 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO).
Na sastanku muslimanskih prvaka održanom 3. decembra 1906. godine osnovana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) Na istom sastanku izabran je egzekutivni (izvršni) odbor MNO sa stalnim sjedištem u Budimpešti. Prvi predsjednik egzekutivnog odbora bio je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. Egzekutivni odbor prerastao je u predstavnika bošnjaèkog naroda, a njegovi èlanovi bili su glavni pregovaraèi u vezi sa borbom muslimana za vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju. Èlanovi MNO nazivani su egzekutivci. (M. Imamoviæ, Istorija Bošnjaka)
Početkom 1907. godine obavljeni su izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima gdje žive Bošnjaci izabrani su milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na Prvu stranačku skupštinu održanu u Budimpešti 11. marta 1907. godine. Tu je preko 100 delegata jednodušno odobrilo sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu, te potvrdilo izbor Egezekutivnog odbora od 18 članova na čelu sa Ali begom Firdusom i kojima je povjereno da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine. Egzekutivni odbor je nastavio autonomnu borbu pisanjem memoranduma, dugim pregovorima sa Zemaljskom vladom i slanjem deputacija u Beč i Istanbul. Sve je to okončano tek poslije aneksije i smirivanja aneksione krize početkom 1909. godine, kada je pitanje vjerske autonomije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini izgubilo državno-pravni značaj za Austro-Ugarsku. Tako je konačno 15. aprila 1909. godine ozakonjen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu. Time su ostvareni desetogodišnji napori Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Pouzdano se može kazati da je u pozadini za autonomiju, kako Bošnjaka tako i Srba, bila borba za političku autonomiju Bosne i Hercegovine, koja je Bošnjacima bila trajni cilj.
(BOŠNJACI.NET) Revija Sandžak, broj 188.

Edicija “Dobri Bošnjani“ Mehmed Dzemaludin ef. Čaušević

Džemaludin ef. Čaušević
Džemaludin ef. Čaušević
Džemaludin ef. Čaušević rođen je 1870. u Arapuši kod Bosanske Krupe. Visoko obrazovanje stiče u Istanbulu. Godine 1914. biva izabran za Reisu-l-Ulemu. Tu dužnost obnaša sve do 1930. godine kada u znak protesta, zbog odluke vlade u Beogradu o ukidanju vjerske autonomije Bošnjaka, podnosi ostavku i odlazi u mirovinu. Bio je saradnik brojnih listova, časopisa i kalendara kao što su “Behar“, “Biser“, “Misbah“, “Islamski Svijet“, i “Narodna Uzdanica“. U asocijaciji sa Muhamed Ef. Pandžom prevodi Kur'an na bosanski jezik i piše prvi kratki komentar. Kao duhovni vođa Bošnjačkog naroda, cijelog svog života posvjećuje se unapređenju vjersko-prosvjetnog i kulturnog života Bošnjaka.
Poznat je kao veliki dobrotvor. Nakon mučkog i podmuklog ubistva Ferdinanda, u Sarajevu i drugim mjestima došlo je do demonstracija protiv Srba. Nakon što je došlo do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, Džemaludin ef. Čaušević se javno oglašava protiv takvih postupaka. Već 4. Jula. 1914. godine upućuje apel Bošnjacima savjetujući “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivaja i izazivanja, a naročito da se prođe “Bogu mrskog djela uništavanja imovine.” Valja napomenuti da je tih dana i lično se zauzeo zaštiti nekliko srba. Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.
Reis Čaušević svoj apel proširuje objavljujući čuveni “Proglas muslimanima,” koji je objavio u sarajevskom alhamiado listu “Jeni Mishab“ (Nova Baklja), 24. Jula. 1914. Prema riječima Džemaludina Ef. ČauševiĆa “Kur'an strogo osuđuje i zabranjuje višebojstvo i pripisivanje druga Bogu,” zatim dodaje “Cilj je borbe i ratovanja koji muslimani vode da vjera bude samo u jednoga Boga. Sloboda vjere i savjesti ovdje nalaze svoj najbolji oslonac.”
Već 1918. godine, prve srpske jedinice ulaze u Sarajevo i čine nasilje nad Bošnjacima. Položaj Bošnjaka muslimana postaje neizdržljiv. U intervjuu za francuski list 1919. godine Čaušević naglašava da su Bošnjaci “ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim.” Oni bosanske muslimane smatraju “uljezima” – zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Svetozar Pribičevic, reagirao kod predsjednika Zemaljske Vlade za BiH, Atanasija Šole, da “diskretno” zatraži od ČauševiĆa da demantira izjavu francuskom novinaru, ili da mu u suprotnosti uputi prijedlog za njegovo penzionisanje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi potpuno tačni i da se radi o čovjeku koji je 1914 štitio Srbe od progona.
Džemaludin ef. Čaušević umire 1938 godine i ukopan je na počasnom mjestu kod Begove džamije. Danas diljem Bosne i Sandžaka ima poštovalaca lika i djela ovog velikana. Tako u Bosni postoji i udruženje koje nosi naziv “Džemaludin ef. Čaušević”.
Mostarski list «Biser» (od 1. decembra 1913.) godine donosi, na svojoj naslovnoj stranici, jednu pjesmu pohvalnicu pod naslovom «Našem novom Reisu». Evo te pjesme u cijelosti:

Čeko te je narod ko ozebo sunca,
Da mu vidaš boli i stoljetne rane,
Misleć da će s tobom danak da mu grane
Sa života našeg najvišeg vrhunca.

I ti si nam došo, dragom Bogu hvala,
Sudbinom Islama da upravljaš sada;
Ja vjerujem da će reiska ti vlada
Biti pravi izraz naših ideala.
Ti tek napred hrli, a narod te cio
Uvjeren u jakost tvog velikog duha –
Na tvom putu prati, naš Džemale mio!

Reistvom je tvojim pobjedila pravda –
Nek pred tvojim umom u prašinu pada
Klika što se hrani korom tuđeg kruha!

Izvor: BOŠNJACI.NET i drugi članci, Revija Sandžak, broj 187.

ČESTITKA REVIJE SANDŽAK U POVODU OBILJEŽAVANJA DANA SANDŽAKA

Svim Bošnjacima, Srbima, Crnogorcima, Albancima i drugim narodima koji žive u Sandžaku i onima koji su porijeklom iz Sandžaka a žive u dijaspori, sretan dan sandžaka.
ZAVNOS je dokaz i pečat koegzstentnosti istih namjera naroda koji su živjeli na ovim prostorima.
Mišo Pavićević, Prota Jevstatije Karamatijević, Sreten Vukosavljević, Šećeragić, Dušan Ivović, Jakša Bogdanović, Predrag Vlasonić, Edib Hasanagić – borili su se za Sandžak. Za njih i njihove narode Sandžak je bio cjelina, historijska činjenica. Bez obzira što je pripadao teritorijama nekoliko država i mijenjala se politika, za narode Sandžaka, on je bio nukleus identiteta.
Ovog datuma, posebna obaveza je sjećanje svih naroda na ime i djelo Rifata Burdžovića, velikog borca za Sandžak.
Ovaj datum treba svi da slavimo. Ovaj datum pripada svima nama, kao što ime koje ga predstavlja pripada nepresušnom blagu i Srbije i Crne Gore, ali i ovom dijelu Evrope.

U ime uredništva i redakcije Revije Sandžak
Dženis Šaćirović,
Glavni i odgovorni urednik.

KRATKA HRONOLOGIJA ENTIČKOG ČIŠĆENJA BUKOVICE

U zadnjih osamdeset godina Bukovica je dva puta stradala. Godine 1913. cijela Bukovica je zapaljena, a ubijeno je i protjerano više njenih stanovnika nego što je ostalo živo. U Drugom svjetskom ratu, tačnije od 4. do 7. februara 1943. god. cijela Bukovica je popaljena, a veliki broj stanovnika (koji nisu uspjeli da pobjegnu) poubijano na surov i monstruozan način (klanjem, paljenjem u zatvorenim kućama, davljenjem, bacanjem u rijeku Čehotinu i sl.) od strane četnika Draže Mihajlovića. Samo za tri dana uništene su cijele porodice i rodovi, tako da danas mnogih prezimena uopšte nema. Od ukupnog broja žrtava na području pljevljaskog sreza u Drugom svjetskom ratu (2429) na području Bukovice i Boljanića evidentirano je 1004 žrtve, iako je Bukovica u ukupnom broju stanovnika u opštini Pljevlja učestvovala sa 8%.
Po završetku Drugog svjetskog rata, veći dio preživjelog stanovništva vratio se iz izbjeglištva i za kratko vrijeme obnovio život u Bukovici. Od stasalih mlađih generacija stvorena su nova domaćinstva, tako da su formirana sela koja su i prije postojala, iste ili približne veličine. Međutim pamteći zločine koji su na njima vršeni na isti način i skoro u pravilnim vremenskim intervalima, a vjerovatno predosjećajući nesreću koja će se dogoditi devedesetih godina, mnoge porodice su se u peroidu 1957-1967. god. odselile u Tursku, BiH i druge zemlje.
Raseljavanje Muslimana-Bošnjaka tadašnje vlasti su pravdale, ‘’migracijom u druge ekonomsko razvijenije krajeve’’, zanemarujući pored ekonomskog, drugi bitan faktor: živo sjećanje na stradanje u Drugom svjetskom ratu. Bez šireg elaboriranja biće dovoljno nekoliko podataka o broju stanovnika zadnjih 30 godina. 1961. god, Bukovica je imala oko 2900 stanovnika, 1971. god. oko 2600, da bi 1981. broj bio smanjen na oko 1600 stanovnika. Po popisu iz 1991. Bukovica je imala nepuno 900 stanovnika. Sve su to razlozi da je ovo relativno veliko područje, 1992.god bilo naseljeno sa tako malim brojem domova.
Zločini i nasilja koji su izvršeni tokom 1992-93. nad stanovištvom muslimansko-bošnjačke nacionalnosti imali su za cilj da se dovrši etničko čišćenje Bukovice, kako bi se između Crne Gore i BiH, u slučaju da BiH ostane jedinstvena država, prekinula veza muslimana-bošnjaka iz Sandzaka sa njihovim sunarodnicima u Bosni, a u slučaju da se formira Republika Srpska, da bi se uspostavila direktna veza između srpskog stanovništva iz pograničnog dijela Bosne (sa kojeg su također protjerani Bošnjaci) sa crnogorsko-srpskim stanovništvom u Crnoj Gori.
Kakvu je ideologiju projektovala Srpska Akademija nauka i primijenio režim Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića i njihovih poslušnika u Crnoj Gori, te koliko se uspjelo u etničkom čišćenju Muslimana-Bošnjaka iz Bukovice, može se zaključiti na osnovu golih činjenica i podataka koji slijede. . .
Evidencijom o nasilju i zločinu u periodu 1992-95.god na prostoru Bukovice, bavili su se pojedini mještani, iz humanih razloga, koji su lično doživjeli razne oblike zlostavljanja i koji čine danas formirano “Udruženje građana Bukovice” sa sjedištem u Pljevljima.
Sva dešavanja u pomenutom periodu, koja su mogla biti potkrijepljena činjenicama, evidentirana su i dostavljena u Helsinškom komitetu za ljudska prava u Sandzaku čije se sjedište u Novom Pazaru. Helsinški komitet je nakon prikupljenih informacija u nekoliko navrata vršio israživanje na terenu opštine Pljevlja, tokom 1994-95.god, a krajem juna 1996 god , posjetio i Bukovicu. Helsinški komitet je sa događajima u Bukovici prvi upoznao domaću i svjetsku javnost, a jula 1996. god objavio je “Hronologiju o zločinu i nasilju izvršenom u Bukovici 1992-95.” Također je i video-kamerom zabilježeno stanje u Bukovici 1996. god kao i izjave žrtava nasilja.
POČETAK NASILJA
Krajem aprila 1992. god. odmah nakon stacioniranja vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, na prostorima Bukovice, počele su i nevolje bukovičkih Muslimana-Bošnjaka. Svakodnevni pretresi kuća, fizička maltretiranja, prijetnje i razni oblici pritiska bili su loši znaci za dalji miran život u Bukovici.
Jedan dio mještana koji je na vrijeme shvatio težinu situacije, da bi izbjegao teže posljedice iselio se već početkom maja 1992. god. Većina stanovništva koja je vjerovala u mogućnost daljeg opstanka na ovom prostoru i izjavama tadašnje crnogorske vladajuće garniture da je ‘’ovo pravna država’’ i da je “bezbjednost svima zagarantovana” shvatiće realnost odmah nakon prvog kontakta sa vojskom i policijom na terenu Bukovice.
Aktivnost jedinica vojske i policije na terenu Bukovice na sve je više ličila nego na vojničku. U objektima u kojima su smješteni, nisu imali nikakvu uobičajenu aktivnost kakvu ima inače normalna vojska i policija. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati, a i noću, pripadanici ovih jednica kretali bi se po selima, najčešće u grupama od po tri vojnika i reklo bi se samoinicijativno. Išli su od kuće do kuće, saslušavali pojedine građane, maltretirali ih, tukli, vršili pretrese i premetačine kuća oduzimajući vrednije stvari, a i nekoliko slučajeva i novac.
Dok još nisu bili izbjegli, svaka porodica je po nekoliko puta pretresana, bez ikakvog pisanog naloga. Pretres su obično vršile grupe od desetak vojnika ili policajaca, a u nekim slučajevima i kombinovanog sastava. Način na koji su vršili pretrese po svemu je ličio na oružani napad. Najčešće danju, a u nekim slučajevima u ranim ili večernjim časovima, dok još ukućani spavaju, vojnici ili policija bi opkolili selo ili zaseok i zabranili svakvakvo kretanje, dok bi druge grupe upadale u kuće koje će da pretresu. Akciju su izvodili uz veliku viku, psovanje (najčešće ‘’turske, balijske majke’’) i uz pretnje da će (zaklati, ubiti, zapaliti i sl.). Najčešće su pretrese izvodili bez prisustva ukućana, tako što bi jedna grupa izvodila ukućane u dvorište ili u obližnje šljivike, pojedince vezali za drveće i tukli, a ostali vojnici ili policajci bi vršili opštu premetačinu po kući, ne vodeći računa da li će oštetiti ili polomiti nameštaj. Naprotiv, namjerno su lomili stvari, udarajući ih nogama i otvarajući nasilno bajonetima i kundacima puške, sobe, ormare i djevojačke sanduke. Prilikom svake akcije obavezno bi tjerali mještane da pjevaju četničke pjesme (o Pavlu Đurišiću i Draži Mihajlovića) i ostale koje bi oni naredili. To su radili kako pripadnici Vojske Jugoslavije, tako i pripadnici policije Crne Gore.
POSLJEDICE AKTIVNOSTI VOJSKE JUGOSLAVIJE I POLICIJE CRNE GORE U BUKOVICI
U periodu od 1992. god. na području Bukovice, bez ikakvog razloga.
Ubijeno je šest građana, Muslimana-Bošnjaka. (Ovaj slučaj biće obrađen u posebnom odeljku lj u d s k e ž r t v e).
Kidnapovano i odvedeno u zatvor u Čajnice jedanaest građana, Muslimana-Bošnjaka, od kojih sedmoro vraćeno u Pljevlja a ostalih petoro razmijenjeno u Goraždu. (Ovaj slučaj biće obrađen u posebnom odjeljku o t m i c a).
Teže tjelesne povrede
Istraživanjem na terenu i na osnovu prikupljenih izjava utvrđeno je da je pretučeno 76 građana (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece), Muslimana-Bošnjaka.
Teže tjelesne povrede sa trajnim posljedicama zadobilo je trideset i jedno lice.
(Ovaj slučaj će biti obrađen u odjeljku f i z i č k a t o r t u r a).
Etnički očišćena sela
Prilikom prve posjete krajem juna 1996. god. Bukovici, utvrđeno je da je potpuno etnički očišćeno petnaest sela i to: Madžari, Budijevići, Vukšići, Čejrenci, Stražice, Brdo, Planjsko, Moćevići, Ravni, Bunguri, Kava, Klakorine, Raščići a može se reći i Đenovići u kojem je ostala da živi samo jedna iznemogla porodica Aljka Šahmana, starog preko 80 godina i potpuno slijepog. S njim živi njegov gluvonijemi sin Edhem, star oko 35 godina i supruga Fata, stara oko 80 godina i bez ikakvih sredstava i mogućnost za život. (Njihov slučaj biće obrađen u odjeljku: selo Đenovići).
Pljačkanje prilikom pretresa
Od brojnih slučajeva pljačke i oduzimanja vrednijih stvari, ličnog naoružanja za koje su vlasnici imali uredne dozvole i koje nikad nije vraćeno, dva slučaja se mogu navesti kao drastični:
Prvi se desio u selu Rosulje 4. maja 1992. god. Naime, prema pisanoj izjavi vlasnika koja se nalazi i u MUP-u Crne Gore, Tahirbegović Osmana, njemu je prilikom pretresa kuće, policija iz Pljevalja ukrala oko jedan kilogram zlata u nakitu, koje nikada nije vraćeno. Tahirbegović Osman je naveo i u pisanoj izjavi imena policajaca, počinioca ovog nečasnog čina.
Drugi slučaj se desio u selu Brdo 27. aprila 1993. god. Prilikom pretresa kuće u večernjim časovima nekoliko lica u uniformi VJ je od Hodžić Latifa oduzela 3700 DM koje nikad nisu vraćene.
STANJE IMOVINE POSLIJE ISELJAVANJA STANOVNIŠTVA
Sva imovina koju su stanovnici Bukovice ostavili, opljačkana je ili uništena, tako da su i ljudi za koje bi se moglo reći da su bili bogati, sada potpuno osiromašili i postali zavisni od tuđe pomoći i milostinje. Kuće su potpuno demolirane, a neke i zapaljene (u posebnom odjeljku zapaljene kuće).
U većini slučajeva, stanovnici Bukovice koji su izbjegli, ostavili su brojna stada ovaca, po nekoliko krava, po jednog do dva vola. Izuzetak je manji broj slučajeva, kada su građani u lakšim okolnostima izbjegli, uspjeli prodati nakupcima na pijaci u Kovačevićima dio stoke. Sva ostavljena stoka je prisvojena i opljačkana od mještana crnogorsko-srpske nacionalnosti.
Nakupci su ucjenjivali mještane prilikom kupo-prodaje stoke, tako da su za jednu kravu plaćali od 100-150 DM, za jednu ovcu prosječno 20DM, za jednog konja od 100-150DM, mada je poznato da je tržišna cijena u to vrijeme bila višestruko veća. U posljedice koje su pretrpjeli stanovnici Bukovice, može se i mora ubrojati i šteta koja im je nanijeta da čitavo proteklo vrijeme ne koriste svoja bilo da su ih koristili drugi, bilo da su ostajala neobrađena, sama po sebi propadala zbog zapuštenosti.
UNIŠTENI VJERSKI OBJEKTI
Na prostoru Bukovice postojala su četiri vjerska objekta: tri islamska-džamije (u selima Planjsko, Raščići I Rosulje), i jedan pravoslavni-crkva u selu Srečanje.
U selu Planjsko zapaljena je i potpuno uništena džamija, 19. aprila 1993. god.
U selu Raščići ekspolozivom je 20. maja 1993. god. uništena ‘’munara’’ džamije, koja datira još iz osmanlijskog perioda.
U selu Rosulje je tokom 1993. god. neutvrđenog datuma, izvršen i jedan napad na džamiju. Tom prilikom su kamenicama polupana stakla na prozorima.
ZLOSTAVLJANJE NA JAVNOM MJESTU
Tokom 1992. i 1993. god. pripadnici vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, svakodnevno su prolazili bukovičkim selima, kojom prilikom bi nakon susretanja bilo koga od građana muslimansko bošnjačke nacionalnosti, vršili legitimisanje uz obavezan pretres, fizičko zlostavljanje, psovanje, prijetnje i usmeno saslušanje. Svi ovi slučajevi nisu mogli biti evidentirani zbog brojnosti a i zbog toga što ih građani nisu smjeli prijaviti. Obrađeni su samo slučajevi za koje je postojao svjedok ili su ih same posljedice otkrile. Od posljedica zlostavljanja jedno lice je umrlo (Hilmo Drkenda), dvoje je izvršilo samoubistvo (Himzo Stovrag i Hamed Bavčić), a neki su ostali sa teškim trajnim tjelesnim i psihičkim posljedicama. (Navedeni slučajevi su obrađeni u posjebnom odjeljku fizička tortura).
LJUDSKE ŽRTVE
Istraživanjem je utvrđeno da je na prostoru Bukovice u toku 1992-95. god. bez ikakvog razloga ubijeno šest građana muslimansko-bošnjačke nacionalnosti i to:
1. Muslić Hajro, star oko 75 god, iz sela Madžari, ubijen u svojoj kući 28.10.1992. godine. Slučaj nije nikada rasvijetljen.
2. Muslić Ejub, star 28 god. sin Hajrov, iz sela Madžari, ubijen zajedno sa svojim ocem 28.10.1992. Slučaj nije nikada rasvijetljen.
3. Bungur Latif, star 87 god. iz sela Ravni, ubijen prilikom druge otmice 16.3.1993. god. u svojoj kući u selu Ravni. Poslije osam mjeseci njegovi posmrtni ostaci (nepotpuni djelovi skeleta) pokopani na groblju u Pljevljima oktobra 1993. godine
4. Drkenda Hilmo, star 70 god. iz sela Vukšići, pretučen u neposrednoj blizini svoje kuće, te je nakon jedan dan umro.
5. Džogo Džafer, star 57 god. iz sela Tvrdakovići, ubijen 15.6.1993. god u mjestu Potrkuša, oko dva kilometra od svoje kuće.
6. Džaka Bijela, stara oko 70 god. iz sela Hromač, ubijena juna 1995. godine, pronađena u novembru 1995. godine u blizini svoje kuće u obližnjoj šumi
SAMOUBISTVA ZBOG TORTURE
Samoubistvo kao posljedicu torture izvršila su dva lica i to:
1. Stovrag Himzo, star oko 65 godina, iz sela Vukšići, izvršio je samoubistvo vešanjem 2.11.1992.godine, nakon torture koju je doživio 1.11.1992. godine od strane policije iz Pljevalja
2. Bavčić Hamed, star 76 godina, iz sela Budijevići, izbjegao iz sela u maju 1992. godine. Izvršio je samoubistvo topljenjem u rijeci Čehotini u Pljevljima 22. maja 1996. godine i pokopan na groblju u Pljevljima.
Hamed Bavčić je važio za jednog od najbogatijih ljudi u cijeloj Bukovici. Ne mogavši da se privikne na život u izbjeglištvu i život od milostinje i tuđe pomoći, a zbog nemogućnosti da se vrati na svoje imanje, niti da zaštiti svoju imovinu koja je odmah opljačkana, te nakon saznanja da mu je zapaljena rodna kuća u selu Budijevići 1996. godine izvršio je samoubistvo.

OTMICA

Pored brojnih zločina koji su se događali tokom 1992-95. na prostoru Bukovice, kao što su: ubistva, paljenje kuća, fizičko zlostavljanje, pljačka imovine i sl. početkom 1993. godine dogodile su se i dvije otmice građana, Muslimana-Bošnjaka.
Prva otmica dogodila se 15.02.1993.godine u selu Kruševci.
Toga dana je grupa od deset do dvadeset uniformisanih lica, pripadnika paravojnih formacija Republike Srpske iz Čajniča, upala u selo i kidnapovala petočlanu, nezaštićenu porodicu Bungur. Toga dana su oteti:
Ramiza Bungur, stara oko 60 godina, domaćica, Mamko Bungur sin Ramize, star oko 14 godina, snaha Zlatija, stara oko 30 godina i Zlatijino dvoje maloljetne djece: jedno od dvije i po godine i jedno od osam mjeseci. Žrtve ove otmice su prepoznale da su se među otmičarima nalazile i njihove komšije uz susjednog sela Trpinje, koje se nalazi na bosanskoj strani, udaljeno od sela Kruševci oko 2 km.
Dugo vremena se nije ništa znalo za sudbinu ove porodice. Tek nakon tri godine došli smo do saznanja da se ova porodica nalazi u Goraždu, nakon što su proveli tri i po mjeseca u zatvoru u Čajniču, a potom razmijenjeni za srpske zarobljenike u Goraždu.
Nakon saznanja o prebivalištu porodice, 08.10.2001. godine organizovali smo posjetu Goraždu uz prisustvo predstavnika “Fonda za Humanitarno Pravo’’ (u daljem tekstu FHP), iz kancelarije u Podgorici. Ustanovili smo da se porodica nalazi u ul. Ibrahima Popovića bb na periferiji Goražda, gdje smo čuli vrlo potresne priče o sudbini ove porodice, koje su pravnici FHP evidentirali.
Druga otmica se dogodila dan kasnije, 16.2.1993. godine u selu Ravni. Druga grupa uniformisanih lica, pripadnika paravojnih snaga bosanskih Srba iz Čajniča, u ranim jutarnjim časovima, oko 5 sati, upala je u selo Ravni i tom prilikom kidnapovala sedam lica, svi sa prezimenom Bungur.
Prilikom otmice ubijen je Bungur Latif rođen 1905.godine, starac, gotovo nepokretan. Latif je ubijen na veoma surov način, nakon što je prethodno mučen, a prema izjavi njegove supruge Lamke, obe ruke su mu prelomljene ispod podlaktica iz kojih su virili kosti. Lamka je sve vrijeme prisustvovala ovom događaju i izjavila da kada su ih otmičari poveli prema Čajniču i kada su se udaljili oko 20-ak metara od sela čula je jedan ili dva pucnja iz pravca svoje kuće. Sam čin ubistva nije vidjela.
Ovom prilikom su oteti: Bungur Osman I njegova supruga Almasa, stari preko 70 godina, Bungur Lamka, supruga ubijenog Latifa, stara oko 75 godina, Bungur Sevda, stara oko 60 godina, Bungur Vezira, stara oko 70 godina,Bungur Devla, stara oko 70 godina i njena slijepa kćerka Razija, stara oko 40 godina.
Otmičari su potpuno slijepu Raziju ostavili u susjednom selu kod jedne srpske porodice, vjerovatno iz razloga što nije mogla samostalno da hoda, što bi ovoj grupi otežavalo putovanje. Žrtve ove otmice su prepoznale neka lica među otmičarima kao na primjer izvjesnog Mašića iz susjednog sela Trpinje, udaljenog oko 2km od sela Ravni. Otmičari su uz upotrebu sile i prijetnje ovu grupu odveli u zatvor u Čajniče, gdje su nakon 25 dana provedenih u zarobljeništvu pušteni i vraćeni u Pljevlja, kako izjavi tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović: ‘’Da je uz dobru volju i saradnju predsjednika Ćosića, predsjednika Vuka Karadžića i njega lično ova grupa oslobođena”.

FIZIČKA TORTURA

Na osnovu ličnih izjava, ili svjedoka, pouzdano je utvrđeno da je tokom 1992-93. godine na prostoru Bukovice fizičku torturu doživjelo 76 građana Muslimana-Bošnjaka starosti od 14 do 85 godina.

Pretučeni su:
1. Babić Šemso
2. Bećić Salem
3. Bećić Suad
4. Bavčić Ago
5. Bavčić Džemo
6. Bekan Huso
7. Bekan Hajra
8. Bungur Ramiza
9. Bungur (Ramize) Džafer
10. Bungur (Ramize) Džemo
11. Bungur (Ramize) Mamko
12. Bungur Zlatija (supruga Džaferova)
13. Bungur ibro
14. Bungur (Ibrov) Hasan
15. Bungur (Ibrov) Ešef
16. Bungur Latif
17. Bungur (Hasanov) Husein
18. Bungur Osman
19. Bungur Almasa
20. Bungur Devla
21. Bungur Vezira
22. Bungur Lamka
23. Bungur Sevda
24. Čutuna Sakib
25. Dedović Nazif
26. Dedović Hasan
27. Divjan Šefik
28. Divjan Šefika
29. Durgut Mehmed
30. Durgut Jakub
31. Durgut Idriz
32. Durgut Osman
33. Drkenda Hilmo
34. Drkenda Emin
35. Drkenda Rasim
36. Džaka Bijela
37. Džogo Džafer
38. Hodžić Halim
39. Hodžić Tima
40. Hodžić Atif
41. Hodžić Zlatija
42. Hodžić Selima
43. Hodžić Mustafa
44. Hodžić Hanka
45. Hodžić Omer
46. Imamović Ekrem
47. Imamović Enes
48. Kaim Osman
49. Kaim Munever
50. Kaim Enver
51. Kožo Zajim
52. Korora Mujo
53. Moćević Nazif
54. Moćević Zlatka
55. Moćević Ibro
56. Mujanović Hamdo
57. Muslić Hajro
58. Muslić Ejub
59. Osmanagić Šaćir
60. Osmanagić Hajrija
61. Osmanagić Ševko
62. Osmanagić Sejfo
63. Rizvanović Šaban
64. Rogo Hasan
65. Rogo Mujo
66. Stovrag Himzo
67. Stovrag Hamed
68. Stovrag Osman
69. Šabanović Ramiz
70. Šabanović Hatidža
71. Tahirović Himzo
72. Tahirović Rasim
73. Tahirbegović Osman
74. Tahirbegović Haris
75. Tahirbegović Mustafa
76. Vukas Hamed

TEŽE TJELESNE POVREDE SA TRAJNIM POSLEDICAMA

Od ustanovljenih 76 slučajeva fizičke torture, nad građanima muslimansko-bošnjačke nacionalnosti, utvrđeno je da je 31 lice zadobilo povrede sa trajnim posljedicama, od kojih dvije sa smrtnim ishodom. Pod trajnim posljedicama podrazumijevamo tjelesne povrede i oštećenja a o psihološkim da i ne govorimo.
Teže tjelesne povrede zadobili su:
1. Bavčić Ago
2. Bavčić Džemo
3. Bekan Huso
4. Bungur Ibro
5. Bungur (Ibrov) Hasan
6. Bungur (Ibrov) Ešef
7. Bungur Latif (smrtni ishod)
8. Bungur (Hasanov) Husein
9. Bungur Osman
10. Čutuna Sakib
11. Durgut Osman
12. Durgut Hilmo (smrtni ishod)
13. Drkenda Emin
14. Hodžić Halim
15. Hodžić Tima
16. Hodžić Zlatija
17. Hodžić Atif
18. Hodžić Omer
19. Imamović Ekrem
20. Kaim Osman
21. Kaim Munever
22. Kaim Enver
23. Moćević Nazif
24. Mujanović Hamdo
25. Osmanagić Šaćir
26. Osmanagić Ševko
27. Osmanagić Sejfo
28. Rizvanović Šaban (bio aktuelni predsjednik MZ)
29. Stovrag Himzo (dan kasnije se objesio)
30. Šabanović Ramiz
31. Tahirović Rasim
ZAPALJENJE KUĆE
Prilikom posjete Bukovici, krajem juna 1996. Godine utvrđeo je da je na prostoru Bukovice zapaljeno pet kuća. Prva kuća je zapaljenja 26. juna 1992. godine u selu Đenovići, vlasništvo Halime Bavčić. Ostale četiri kuće zapaljenje su u periodu 1993-96. godine i to: dvije u selu Madžari čiji su vlasnici: Šemso Babić i Nurija Bavčić, u selu Čejrenci kuća Osmana Durguta i u selu Planjsko kuća Alme Moćević.
U toku 1993. godine, neutvrđenog datuma, zapaljena je i četvororazredna osnovna škola u selu Krćevine u kojoj je bila smještena manja jedinica VJ.
Sve kuće koje su vlasnici napustili su opljačkane i demolirane, sa kuća su poskidani krovovi, vrata i prozori, patos i ostalo, pokućstvo je opljačkano, tako da su kuće od ulivanja kiše i snijega, s obrizor od kakvog materijala su građene u najvećem broju srušene. Djelove sa demoliranih kuća koristila je VJ za opremanje svojih objekata i karaula gdje su bili smješteni. Paljenje kuća i poslije 1996.godine je nastavljeno.

AUTOR: Jakub Durgut (izvod iz autorove monografije “BUKOVICA 1992-1995, ETNIČKO ČIŠĆENJE, ZLOČINI I NASIJA”, Almanah, Podgorica, 2003. str. 15-28.
Revija Sandžak, 186. broj

„KADA STEĆAK PROGOVORI“ UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA NA PROSTORIMA SANDŽAKA JE OČIGLEDAN

Kamen na kome se može pročitati prava istina o životu Bošnjaka. Na njemu se u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti, njegova historija, rodovsko stablo, gruntovnica, ljubav prema ženi i baštini, čuđenje pred smrću i strah pred zaboravom. Njega su proklinjali, jerezom nazivali, ali svjedok ostaje da svjedoči postojanje nekog ko nije bio kao oni.
„Sinodik pravoslavlja“ (Trebnik manastira Svete Trojice kod Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske Akademije, LVI. Izdao Ljubomir Stojanović)
Na ovaj način se proklinjao onaj koji je ležao ispod stećka. Stećak je jedinstvena i značajna kulturno-historiska i umjetnička pojava. Pored nešto povelja, pisama i ostataka utvrđenih gradova vladara i feudalaca, oni predstavljaju vrlo važne i skoro jedine izvore i dokumente za upoznavanje historije našeg srednjeg vijeka. Ime stećak se odomaćilo kod obrazovanijih ljudi jednog dijela građana, dok ovaj nadgrobni kamen u pojedinim krajevima zovu i „mramori“,“mašeti“,“biljezi“. Nekropole stećaka u Sandžaku obično se nazivaju: „grčka“, „rimska“, „vlaška“, „jevrejska“, „ruska“ u nekim mjestima i „mađarska“ groblja. Često ih nazivaju i svatovska groblja o kojima možete čuti od građana jako lijepe legende. Razasuti skoro u svakom selu u Sandžaku dugo nisu bili u žiži javnosti. Rijetko su bili zanimljivi arheolozima i historičarima Srbije. Mnogi su samo odmahivali rukum na spomen stećaka uz poznatu riječ „jeres“. Da li ovaj kulturni spomenik Dobrog Bošnjanina, Bošnjaka, (Bogumila, Arijevca ili kako ih bilježe osmanski defteri Krstjanina) dugo nije bio uočavan iz prostog razloga jer se nije uklapao u svu onu historiju koja je do sada pisana o Bosni i Bošnjacima, ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Stećak obilježava grob naših predaka ali isto tako obilježava i granice srednjovjekovne Bosne i utjecaj bosanske vjere na tim prostorima. Nalazimo ih u dolinama, proplancima, najviše u šumama koje se prostiru oko sela u Sandžaku (svako selo ima svoje „staro selo“). Najčešće su klesani od vapnenca ali u nedostatku tog kamena korišćen je i onaj koji je bio dostupan majstoru, također i mnogo neobrađenih (amfornih) zbog nedostatka majstora vičnih tom poslu. Raznih oblika susrećemo na nekropolama širom Sandžaka u obliku sanduka, ploča, sljemenika sa posotoljem, u obliku ribe, kao i onih neobrađenih -amfornih. Činjenica je da oblika postoji mnogo isto kao i u Bosni. U određenim vremenskim i geografskim uslovima majstori su klesali karakteristične oblike i u tome iskazivali svoj majstorluk. Rijedak je stećak u obliku ribe kao što se nalazi na nekropoli u selu Tvrdoševo „latinsko groblje“. Razni ukrasi i reljefi se mogu naći na stećku, figure životinja, cvijeta, vinove loze, rozete, mjesec, pletenica, zvijezda, itd. Nikada u Sandžaku nije bilo onih koji bi pokrenulu akciju da se to kulturno blago zaštiti ili naučno obradi. Kao i sva ona kulturna blaga koja nijesu pripadala periodu vladavine Nemanjića ostala su nezaštićena. Poznato je da u svom putopisu prvi spominje stećke Slovenac Benedikt Kuripešić, na svom putovanju kroz Bosnu i Sandžak 1530. godine. Tek u XIX vijeku počinje zanimanje za ovu kulturnu baštinu u Bosni. Sandžak i dalje ostaje za putopisce i naučnike teritorija za koju niko nije zainteresiran osim onih koji istražuju i pišu o državi Nemanjića. Ozbiljno proučavanje stećaka na teritoriji Sandžaka nikada nije zaživjelo. Ni samo proučavanje stećaka u Bosni nije toga puno donijelo osim zaineteresiranost onih koji su izučavali oblik, kakva je šara na stećku ili natpis i na tome se sve završavalo. Od svih onih koji su se bavili stećkom posebno se može odati priznanje dr. Alojzu Benac. Nešto podataka o stećcima u Srbiji pružio je prof. S. Obradović (Opisanija okružja užičkog, Glasnik Društva srpske slovesnosti, sv. X, 1858, 296- 340.) Većini autora koji su se bavili stećkom pažnju je privlačila veličina stećaka i neobični oblici ovih nadgrobnih spomenika. Vrlo rijetko se ko od njih zadržavao da ih detaljno prouči i opiše. U njihovim radovima ima netačnih podataka, naročito u tekstu koji stoji na stećku, a i u opisu crteža ukrasnih i simboličnih motiva, tako da ih moramo sa oprezom koristiti. Njihova najveća zasluga je što su otkrili stećak i zabilježili njegovo postojanje i za to im moramo odati priznanje. O stećcima u Srbiji počinje se pisati tek poslije 1956. godine, dr. Mirjana Ćorović Ljubinković, Đurđe Bošković i Vojislav Korać u ediciji Arheološkog instituta SANU-a iz Beograda Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, te Vojin M. Ivanović u Glasnisku Etnografskog muzeja u Beogradu i dr. Milinko Filipović u Zborniku Saveznog instituta za zaštitu spomenika kulture u Beogradu i našim starinama u Sarajevu. Spomenuo bih ovdje i Miloša Milojevića koji je pisao o natpisima stećaka u Podrinju i Srbiji. On je zaslužan što je nekoliko stećaka iz Podrinja preneseno u Beograd. I nešto kraćih podataka iz istog kraja ostavili su Milan Đ. Milićević i Ljubomir Kovačević.
Sve je to površno i nije donijelo nikakve rezultate u zaštiti nekropola koje se nalaze na teritoriji Sandžaka. 1952. godine mnogi rade na tome da se stećak zaštiti ma na kojoj teritoriji se nalazio od bivših Jugoslavenskih republika, međutim taj plan nije uspio i jedino je u Bosni zaživio, tako da je postojao jedinstven centar odakle se planiralo i kordinirlao radom. Svoj veliki doprinos dao je u svojim radovima Šefik Bešlagić neumorno radeći i objavljujući svoje radove o natpisima na stećku, o lokalitetima na kojima se nalaze nekropole, njihovoj očuvanosti itd. Nema sumnje kolika je vrijednost objavljenih natpisa na stećcima. Vrlo rijetki su slučajevi istraživanja grobova ispod stećaka, u Sandžaku nema takvih istraživanja iako se u Bosni pokazalo da u grobove koji su istraženi nađeni su materijali i prilozi od metala, keramike, vlakna, srebrene kao i zlatne naušnice, itd. U svom radu o stećku V. Ćorović, postavlja tezu: “Prema tome, glavno područje prostiranja tih stećaka hvata od Cetine do Lima i od Kolubare do Save, s nešto malo prelaza izvan tih linija, kao, na primer, u Donjem Dragačevu, u Kačarevu. Drugim rečima, to je sve uglavnom na području stare bosanske i humske države ili u neposrednom domašaju cijele kulture. Ni na jednoj drugoj strani tih spomenika nema ni u tako sistematskom nizu, ni u tolikom broju. Prvo pitanje, koje se usled toga nameće, to je: zašto ta pojava? Radi čega takvih spomenika nema na drugim stranama, u Sremu, u Moravskoj dolini, oko Vardara? Ako je jedan deo tih spomenika propao zbog toga što su bili na domaku većih komunikacionih arterija, kao što Moravska dolina, zašto njih nema na istoku,u timočkom kraju? Ako ih nema u Sremu, možda zbog toga, što je tamo u jednom njegovom delu van Fruške Gore u širokoj dolini kameni materijal teže dobiti nego u krševitoj Hercegovini,zašto ga nema u istočnom delu isto tako krševitog Novog Pazara?“
Koliko je u zabludi ili u neznanju, a sumnjam da je neznanje, već se trebao uklopiti u šablon koji je davno urađen kako ispisati historiju Srbije. Siguran sam da nikada nije obišao Sandžak, jer ne bi ovako reagirao. Nažalost Ćorović nije sam, većina srpskih historičara i arheologa koji smatraju da bosanski stećci imaju srpsko porijeklo (u novije vrijeme) i on se uklapa u poznati šablon.
Osvrnuo bi se na stečke u Petrovoj crkvi za koje srpski historičari i arheolozi tvrde da su imali opšte narodni karakter, i koje smatraju srpskim nadgrobnim spomenicima, ovjde stoji krupna i nepromostiva nelogičnost. U samom podu i zidu ugrađeni su stećci, ispred crkve također stećci služe kao gazišta. Kako to da stećke koji su srpski, kako to govore, prilikom njene izgradnje uništavaju, a u istoj crkvi, poslije njene izgradnje poštuju. Narodnim rječnikom rečeno, da li je moguće samog sebe uništavati i poštovati, odnosno poštivati zajedničkog Boga, a uništavati grobove njegovih sljedbenika, i ne samo u Petrovoj crkvi, već i mnogo šire, sve do Dečana, u kojima su također uzidani stećci u njihove zidove, podove, stepenice, ograde, odnosno na najposrednija i najbizarnija moguća mjesta koja nemaju nikakve veze sa vjerom. Također primjer je i selo Tvrdoševo gdje su stećci uzidani u ograde oko kuća. Bilo koja religija ili vjera, prije svega poštuje se u bogomolji. Međutim, u bogomolje stećak nedospjeva da bi se poštovao, on se ne nalazi na Bogom poštovanom mjestu, već u zidovima, pragovima, stepenicama itd…kao pogodan građevinski materijal koji je u građevine ugrađivan prilikom izgradnje. Tako da je stećak u zidine Petrove crkve ustvari služio samo kako običan građevinski materijal koji je tu dospio samo zato što nije pripadao graditeljima i onima koji su tu izgradnju naredili. Ne poštujući stećak kao što se poštuju svi grobovi i nadgrobnici onih koji su tu sahranjeni, postao je nijemi svedok barbarskog odnosa onih koji su ga uništavali na njima posvećenom mjestu, tako da stećak nije bio posvećen, ostaje samo svjedok o „različitoj“ vjeri svojih podanika, koje se razlikuje od katoličke, pravoslavne i muslimanske. Tako da možemo samo potvrditi da je stećak puka suprotnost hrišćanstvu što potvrđuju i Osmaski defteri iz 1465/68. godine u kojima se sljedbenici bosanske crkve belježe kao „krstjani“ ili kako ih sve u historiji ne nazivaše, patereni, katari, babuni, kutugeri, bogumili ili hereza. Možemo bez ikakve sumnje reći da su stećci uglavnom pripadali sljedbenicima Bosanske crkve. Trebalo je na sve načine dokazati da ono što pripada Bošnjacima ustvari nije njihovo.
Iako nije bilo nekih velikih istraživanja stećaka u Sandžaku, jer je sve do devedesetih to je za historičare i arheologe bila samo hereza, koja se nikako nije uklapala u Srpsku historiju. Suprotno tome o stećku je dosta pisano u Bosni ali opet dijeleći ga na hrvatski i prisvajanjem od hrvatskih historičara, kao što su Dominik Mandić i Franjo Šanjek, kojima se pridružio P. Anđelić.
Kako su u novije vrijeme, bošnjački historičari zajedno radili sa našim negatorima s toga ako je neko od Bošnjaka i nešto napisao o stećku, onda je to bilo sve pod kontrolom, ali i izvorima od bošnjačkih negatora, te je sve to upakovano u negacijsku foliju. Nećete ništa pročitati afirmativno, nego uvjek nešto nedefinisano i negacijski. Stećak je trebalo podjeliti između katoličanstva i pravoslavlja treći je tu bio samo suvišan. Mnogi koji su se bavili istraživanjem porijekla stećaka i njegovog postojanja u Bosni. Polaze uvjek od XIII pa do XV vijeka, zanemarujući da postoji stećak sa kraja X vijeka i početkom XI vijeka, između ostalih to i Truhelka koji radi na Bosanskoj crkvi kaže.Truhelka, ali i mnogi drugi historičari koji su se bavili historijom Bosne iz tog perioda, pod Bosanskom crkvom podrazumijevaju vjersku organizaciju koja je u to vrijeme, kao djelovala u Bosni i imala veliki broj pristalica, a čije se učenje o Stvoritelju u mnogome razlikovalao od druga dva kršćanska učenja, ali sa kao nekom naznakom kršćanstva, tj. kao krivotvoreno dualističko kršćansko učenje. Možda se i ne može zamjeriti istraživačima jer kada je Dubrovnik potpao pod katoličku vlast katolici su sve dokumente vezane za monoteističko učenje, a najviše Islam, spaljivali ili pak krivotvorili. Ogroman broj dokumenata stradao je u silnim zemljotresima koji su se dešavali na tom prostoru. Dubrovnik u svojoj historiji bilježi više od hiljadu potresa. Prvi zemljotres sa katastrofalnim posledicama bio je 1520. godine. Kao najjači, dokumentovan je onaj od 6. aprila 1667. godine jačine 7,4 stepeni Rihterove skale, kada je poginulo oko 5000 ljudi, što je bilo oko 80 odsto stanovništva Dubrovnika. Na kopnu je bilo sve uništeno dugotrajnim požarima koji su još danima pustošili grad, pa je preživjelo stanovništvo moralo da prodaje svoje barke kako bi se prehranilo. Taj zemljotres je uticao na sudbinu Dubrovnika koji se od njega vijekovima oporavljao. Tako su nestali dijelovi Kotora i Dubrovnika, najskladnijih i najlepših mediteranskih gradova. Međutim može im se staviti na dušu njihova predpostavka, a toga u njihovim djelima ima baš previše. Koliko samo ima njihove konstrukcije možemo zaključiti po tome da je Altun alem džamija napravljena na temeljima crkve po riječima jednog arheologa iz muzeja Ras koja koristi riječ (po predanju) očigledno poklapanje sa otrcanom frazom, koju su koristili, a i danas koriste i jedni i drugi, kako bi u svojim pričama, nastojali ubijediti pravoslavne i katolike da su temelji njihovih objekata kud i kamo prije islamskih, te da su muslimani to rušili i pravili na njima svoje vjerske objekte. Svima je poznato, da nema niti jedan zabilježen slučaj na čitavom prostranstvu gdje su živjeli i gdje trenutno obitavaju muslimani, da se na taj način radilo, a oni nam uvijek serviraju tu gnusnu neistinu. Neistina je samo stimulisala njihove rušitelje, da iz tih razloga ruše i zatiru tragove naše kulture. Nema ni broja, onim islamskim sakralnim objektima, koje su bile na teritoriju koje sada kontroliraju kršćani, a koji su porušeni ili prepravljeni u sakralne objekte kršćanske provenijencije.
Ali vratimo se na stećak i jedan veoma važan motiv, a to je krst ili svastika. Rijetko gdje možete pročitati da ovaj ukras pripada nekom drugom osim hrišćanima. Zanemaruje se ustvari tradicija krsta kroz historiju čovječanstva koja je duga preko deset hiljada godina. Tokom vremena stećak u Sandžaku je propadao, mnoge nekropole su oštećene zapuštene, stećci su odnošeni tako da skoro nema nekropole a da nije devastirana. Izgleda da većina nije mogla da shvati važnost ovog kulturnog blaga, da li će to shvatiti sada poslije nominacije stećka na listi UNSC-a vrijeme je pred nama da vidimo. Stećci su izgleda smetali pri svakoj gradnji seoskih puteva i rijetko je gdje zaobiđena nekropola a da nije devastirana putem koji prolazio baš po sredini nekropole (Selo Radmanci, Lagatori, Crniš zapuštena nekropola stećaka Uvac itd), na mnogim mjestima su smatrani dobrim materijalom za izgradnju objekata tako da su čak i u zidove Petrove crkve ugrađivani. Poznato je da ni danas ne postoji statistika stećaka na teritoriji Sandžaka iako u selu Crniš postoji jedinstven stećak-nišan, (Bogomili Sandžaka Osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka, str. 19, 64, 180.) prvi Bošnjak koji je prihvatio islam leži u toj grobnici. Zašto niko ne reaguje na slučaj Paljevske ćelije poznata u narodu kao bogomilska ćelija koja je prisvojena devedesetih i zaključana. Da li stećak kako spomenik kulture uživa zaštitu u smislu postojećih zakonskih propisa, o čemu vode računa specijalizovane stručne službe isto onako kao što vode o ostalim kulturnim spomenicima od Đurđevih stupova do Petrove crkve i sve do Mileševe, možemo samo postaviti pitanje na koje siguran sam niko nema odgovor. Poznato je da sve ono što ne pripada onima koji te stećke proglasiše jeretičkim spomenikom neće ni ovoga puta reagirati ili će se potruditi proglasiti ga svojim kulturnim blagom. Nažalost, na ruku im idu i oni predstavnici Bošnjaka koji uz pomoć para koje dobijaju od vlasti u monografiji Sandžak umjesto stećka iz Sandžaka objaviše sliku stećka iz Radmilje, vjerovatno da ni upoznati nijesu sa stećkom na našim prostorima. Zar se nije mogla objaviti fotografija jedinstvenog stećaka iz sela Tvrdoševa (riba).
Nekropola stećaka u selu Tvrdoševu je sigurno jedna od većih nekropola na djelu Novopazarske opštine. Broji oko 60 stećaka. Kao i obično i ovdje je vladao vandalizam nad kulturnom baštinom koja pripda Bošnjacima. Postoji dosta stećaka koji su jedinstveni po svojoj izradi “stećak u obliku ribe”. Ja predpostavljam da su ovo najstariji stećci na Balkanu na njima nema nikakvih oznaka osim što sam oblik stećka govori o simbolu ribe, koja je kao simbol do nametanja krsta-križa bio simbol prvih hrišćana. UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA JE OČIGLEDAN NA PROSTORIMA SANDŽAKA. Šta kažu drugi o arijanskim elementima u službama Bosanske crkve: „Isto tako vrijedi podatak, koji navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI i VII stoljeću u nekim ilirskim, odnosno bosanskim crkvenima općinama svetkovao blagdan trojice gotskih mučenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa”. U vezi s iznesenim Čremošnikovim mišljenjem treba navesti kako se u literaturi naziv “arijanci” u srednjem vijeku tumači u smislu da se odnosio primarno na one za koje se vjerovalo da niječu božanstvo Kristovo. Tako se navodi da je naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI stoljeća u upotrebi i kao oznaka za neomaniheizam, a od XII stoljeća da se posebno odnosio na katare, paterene, bogomile itd. Na mogućnost da Crkva bosanska potječe iz arijanstva, posredno bi mogli upućivati neki izvori koji spominju arijanizam u susjedstvu srednjovjekovne Bosne.“ Čuvanjem nekropola stećaka mi ćemo na najbolji način zaštititi našu prošlost a lokalitete kojih ima u skoro svakom sandžačkom selu, na kojima se nalaze urediti, registrirati i omogućiti onima koji su zainteresirani da ih posjete. Naučno-istraživačkim radnicima treba dati mogućnost da istražuju ove kulturološke fenomene. Epitafi na stećcima su prava riznica podatka o narodnom jeziku i pismu, o ličnostima, društvenim odnosima i narodnim običajima, zbog čega istraživanje i poznavanje stećaka ima karakter polivalentne naučnoistraživačke djelatnosti. Nažalost stećak u Sandžaku je prepušten onima koji žele da ga tu više nema. Uništavanje se nastavlja na svim većim nekropolama širom Sandžaka od Ibra do Drine i čitavom Limskom dolinim sve do Durmitora i dalje do Nikšića. Stećak samo ukazuje koliko je bila raširena vjera bosanska kako ih to ovjekovečiše Osmanski defteri koje nažalost, slabo ko upotrebljava iako su važana historijska građa i dokaz našeg postojanja na prtostorima Sandžaka, o čijoj se vjerodostojnosti ne može raspravljati ili se oko nje sporiti. Zar bi bosanskog „krstjanina“ koje neko u novije vrijeme nazva „bogomilom“ koji nije bio ni katolik ni pravoslavac, napadali, ognjem i mačem satirali te pripadnike vjere bosanske, da nije u pitanju baš treća konfesija na Balakanu. Nije li takozvana zelena transferzala baš tranferzala sljedbenika vjere bosanske a kasnije Islama. Stećci su imali svoj razvoj i varijacije u pogledu oblika pa su možda dalje evaluirali…. i u nišane. Ako ploču možemo smatrati prvobitnim stećkom, onda i neke nišane svakako možemo smatrati vrstom stećka. Postoje stari nišani koji su u suštini stećci i takvima se smatraju. Posebno su interesantni: mezar-turbe-stećak iz Travnika ili nišani sa motivima, nišani ispisani bosančicom ili grandiozni veliki nišani u Sjenici, stećak-nišan u selu Crniš koji zbog našeg nemara već propadaju i ne samo ovi naborjani već i na čitavoj teritoriji Sandžaka.

Stečak, selo Đerekare, okolina Tutina
Stečak, selo Đerekare, okolina Tutina

Nedozvolimo da se desi ono sto se desilo u Londonu 1981. kada su Srbi izlozili “Remek djela srpskih majstora” u Victoria i Albert muzeju, a Marian Wenzel tvrdila da su većina tih djela zapravo radovi bosanskih majstora iz tog perioda, Srbi su tvrdili da nije, ali Marian Wenzel je na kraju bila upravu.
Izgleda smo zaboravili ono osnovno, svako ima pravo na ono parče svoje zemlje. Nemoj da nam vjera bude prepreka suživota. Vjera ne poznaje razlike među ljudima. Ona zagovara pravdu, jednakost, solidarnost, dijalog i poštivanje, ona zasigurno plijeni srce svakog čovjeka na zemlji, ona od sljedbenika traži stalnu budnost, punu opreznost, samokontrolu i obračun sa samim sobom pri svakoj misli, riječi i djelu. Mi ne znamo ko se, koliko i čime sve žrtvuje za dobrobit čovjeka, i gdje je kod njega skriven trun vjere. Jer neko će na putu dobra žrtvovati svoj jezik, neko ruke, neko noge, neko pamet, neko mudrost, neko pero, neko imetak, neko odjeću, neko osmjeh, neko čast, neko položaj, neko zemlju, neko auto itd. Zato, ne smijemo prosuđivati jedni drugima već zajedničkim radom doći do cilja uz poštovanje kulture koja se na ovim prostorima prožima i tako prepletena čini bogastvo Sandžaka. Da li će vrijeme pokazati da je ljudski um jači od svakog oružja ostaje da se vidi.
Gosp. dr. Truhelka donosi sliku nišana Mahmuta Brankovića kod Brankovića, koji je muslimanski spomenik; i nišan sa krstom kod Kovačina u Popovom polju; koji je kršćanski. Oba su pak poput nasadjenog stupca (Ofr. Starobosanski “Mramorovi” separatni otisak iz Glasnika Zemaljskog Muzeja u Bosni 1891).

Stećak na Vapi, okolina Sjenice
Stećak na Vapi, okolina Sjenice
Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana
Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana

LITERATURA:
“Altbosnischen Gräber” in Feuilleton der Deutsche Zeitung 1879, von 14. September, Nr. 2766. prijevod u podlistku “Obzora” 1879. br. 240-241.
Malcolm N. Bosnia: A Short History (u priredbi prof. Hamde Ćame), New York University Press, New York, 1994.
Hadžijahić M. Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980.
Ibrahim Pašić, Predslavenski korjeni Bošnjaka, knjiga II -Mile i Moštre Ilirsko Gotski korjeni Bosanske vladarske dinastije,stećka i Crkve Bosanske,Sarajevo 2009.
Šefik Bešlagić, Stećci kultura i umjetnost, 1982.
Šefik Bešlagić, Stećci Kataloško-topgrafski pregled, 1971.
Aličković V. Sulejman, Bogomili Sandžaka, (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka)
Iimamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
Imamović Enver, Korjeeni Bosne i bosanstva, Srajevo 1995.
Imamović Enver, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998.
Mandić D. Bogomilska crkva
Alija Džogović, Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku, Tutin 2012.

OBRAZOVANJE I NACIONALIZAM

Uvod
Rad nastoji da opiše negativne konsekvence koje nastaju usljed nacionaliziranja obrazovanja, dajući posebno primat na uslove u kojima nastaju i u kom smjeru mogu djelovati kao takve. S obzirom da nacionalizam sam nikada ne može odgovoriti apetitima obrazovanja koje zahtijeva uvijek šire okvire i veće izazove, u ovom radu biće riječi o kritičkom stavu prema ulozi nacionalizma s jedne i posljedica sa druge strane onda kada nacionalizam kao jedno mišljenje jedne većinske grupacije nastoji dominirati nad ostalima. Odnos obrazovanja i nacionalizma i koliko nacionalizam može negativno utjecati na obrazovanje, pitanja su koja se u ovom radu primarno nameću, pa će sledstveno tome nastojati i dati odgovore i objašnjenja.

Obrazovanje
Obrazovanje je temelj čovjekovog progresa. Ono kao učenje, sistematsko sticanje vještina ima značajnu funkciju u svakom društvu. Ono je neophodno radi nastavka ravoja čovjeka, njegove kulture, ali i iz razloga čuvanja tekovina koje su doprinijele njegovom dosadašnjem progresu. Kroz obrazovanje se stvara generalna slika o razumijevanju stvari i procesa, gradi svijest i pogled na svijet. Obrazovanje uči: o moralu; razvija intelektualne sposobnosti; uči svakog pojedinca o opštem i posebnom; itd. Od nastanaka prvih država, primjetno je i preuzimanje brige države nad obrazovanjem, njegovo finansiranje i konceptualizacija sadržine prema utvrđenim društvenim normama i vrijednostima. Kako su se društva sve više razvijala, obrazovanjem se podsticalo i nastojalo izgrađivati osjećanje pripadnosti. S jedne strane to osjećanje pripadnosti nečemu alarmantno je pokrenuto iz razloga: neprekidnih društvenih promjena unutar grupacije i izvan nje; razvojem i kretanjem ljudi i dobara; osvajačkim pohodima svojih susjeda; širenjem religija; itd, u strahu da se nebi ugrozio identitet neke skupine tradicionalno prisutne na određenom prostoru vezane običajima, jezikom i svojom kulturom. S druge strane javio se osjećaj za čuvanjem tih kulturoloških i kultivisanih vrijednosti iz razloga daljeg razvoja, ali i svedočanstva o određenom vremenu, ljudima i događajima.

Nacionalizam
Stvaranje, unapređivanje i zaštitu kulture počelo je predvoditi sistematko obrazovanje. Kako su se sva od tri navedena procesa razvijala, kao stožer odbrane tih procesa pojavio se nacionalizam, iako puno kasnije od momenta kada država preuzima brigu o obrazovanju. Obrazovanje i nacionalizam u zajedničkom kontekstu i komplementaciji mogu se prožimati kroz različite forme. Nacionalizam kroz obrazovanje ne samo da donosi jedan novi okvir i svjedočantvo o pripadnosti, već stvara i historiju sa prefiksom svog imena. Kako historija, tako i ostale discipline su se razlikovale od države do države, čiji su primarni interesi postali kako da u okviru obrazovanja i obrazovnog sistema stvaraju i zaštite interese svoje nacionalne pripadnosti. Vremenom se u isticanju važnosti svoje postojanosti i djelovanja, nastojalo umanjiti tuđe. U širem smislu, nacionalizam, može značiti privženost vlastitom narodu i njegovim interesima, zanemarujući interese drugih naroda (Olusoji Akomolafe, 2005). U tom smjeru su se do najnovijih oblika iskazivanja, isticali putopisi, književnja djela, historijska svjedočanstva i ostali vidovi; zatim kult ličnosti; sve do najvećeg stepena koji se počeo stvarati, a ekskalirao u periodu Drugog Svjetskog rata; i danas nekih savremenih oblika ispoljavanja. Nacionalizam je iz potrebe i neophodnosti zaštite ličnog, postao prijetnja tuđem, a kako su se društva razvijala, kako je proces globalizacije sve više prožimao kroz njihove međusobne odnose, kroz uspostavljanje i razvoj međunarodnih institucija koje garantiraju zaštite država, nacionalnosti i ostalih vitalnih ljudskih prava koja se tiču čovjeka, suštinski nacionalizam u svojstvu zaštitnika sve je više zauzimao sporednu ulogu u zaštiti pomenutih vrijednosti koje su prije bile ugrožavane, ali i onih nastojanja da se ugrožavaju tuđe.
Nacionalizam je kroz obrazovanje, između ostalog, ostao prisutan kao historijski diskurs i kao kulturološka distanca sa ostalim kulturama. U tom smislu nacionalizam se afirmirao i kao ideologija koja se kroz svoj razvoj svojevrsno interpretirala i kao osnovni princip političkog i društvenog djelovanja u svojim okvirima.

1. Uloga obrazovanja u službi nacionalnog sistema i države.
Uloga obrazovanja kao pretpostavka formiranja i razvijanja nacije igra vrlo bitnu ulogu. Obrazovni sistem nastoji da afirmiše nacionalnost najprije na jezičkoj osnovi, samim tim što se prilagođava njegovoj interpretaciji. On posebno proučava, arhivira i nastoji da afirmiše svoje historijske tekovine, da bi se utemeljile neoborive činjenice o pripadnosti. Samim tim stvara se obrazovna politika koja egzistira na konceptima obrazovne politike i koja ima širok obim djelovanja u institucionalnom i društvenom sistemu. Tako koncipirani sistemi ostvaruju homogenizaciju jezika, historije, umjetnosti i književnosti, usko i tradicionalno vezane za jednu nacionalnu grupaciju u okviru jedne države koja se prenosi i na sve ostale koje postoje u njenim administrativnim okvirima. Inteligencija igra bitnu ulogu, pa su često tvorci nacionalne kulturne i političke strategije visoko obrazovani pojedinci i grupe koji dolaze iz institucionalnih i vaninstitucionalnih krugova. Iz tih razloga doći ćemo do zaključka da se subjektivna imferiornost prema nekome ili nečemu drugačijem lako mogla manifestirati u obrazovni sistem, ali također se mogla i sama roditi usled šabloniziranih ubjeđivačkih ideja njenih stvaraoca u službi stvaranja šire društvene inferiornosti. U tom pogledu, nameću se dve determinante: opasnost od manipulacije i komflikata; i problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.
• Nacionalizam u obrazovanju – opasnost od manipulacije i komflikata.
Kada se govori sa aspekta prisutnosti nacionalizma i njegovog razvoja unutar jednog obrazovnog sistema, ne može se zaobići upravljački sistem koji je u rukama državnih organa. Državni aparat kroz svoj sistematski određen skup mehanizama može kreirati obrazovnu politiku na način koji će štititi njen poredak sa jasnim naglašajima da svi ljudi koji prolaze kroz proces obrazovanja jemče i prava i obaveze prema tom sistemu. To zapravo znači da se cjelokupna ideološka, politička i kulturna zbivanja moraju staviti u jedan, s prva nametnut, a kasnije i općeprihvaćen okvir. U tom okviru dominiraju nacionalističke premise koje na ova tri navedena zbivanja djeluju restriktivno sa naznakama prihvatanja njenih načela.
Postoje različite faze i vrijemena nastupa dominacije nacionalizma u obrazovanju, ali i različiti vidovi načina kako se njime vrši manipulativno dejstvo. Ako se u mirnodopskim uslovima stvara asimilacija druge nacije, u ratnim se primjenjuje destrukcija što može biti manifestirano kroz ratne zločine i zatiranja svih kulturno-duhovnih elemena koji deklariraju pripadnost nepoželjnog naroda druge nacionalne pripadnosti. U takvim uslovima obrazovanjem ekskalira doza netrpeljivosti koja se manifestira i na druge segmente javnog djelovanja institucija, a ponajprije medija. U svom eseju Crtice o nacionalizmu, istaknuti engleski književnik, Džordž Orvel (pravo Erik Artur Bler 1903-1950) iznosi zaključak: Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti (Džordž Orvel, Maj 1945). U svom drugom djelu pod nazivom Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, objašnjava drugu stranu te posljedice: Ako bi im se dozvolilo da dolaze u dodir sa strancima, oni bi otkrili da su to ljudska bića slična njima samima, i da je najveći dio onog što im je rečeno o njima laž. Hermetički svijet u kome žive bi se raspao, a strah, mržnja i uvjerenje u sopstvenu ispravnost – elementi od kojih zavisi njihov moral – mogli bi da nestanu (Džordž Orvel, 1949., prijevod: 2004:199).
Pojave ekstremističkog djelovanja određenih grupa, organizacija pa čak i otvorene intitucionalne deklariranosti kao posljedica mogu upravo biti svi oni elementi radikalnog nacionalističkog sadržaja u obrazovanju. Nacionalizam u obrazovanju susjednih država, čijoj nacionalnosti pripadaju građani države u kojoj nemaju mogućnosti za afirmacijom svoje nacionalnosti, također kao eksterni faktor mogu uticati kao izvor nestabilnosti. Vojin Dimitrijević (1932-2012) istaknuti srpski pravnik i prosefor prava Univerziteta u Beogradu u svojoj knjizi Pojam bezbjednosti u međunarodnim odnosima ističe: prevratničko djelovanje; totalitarizam; nacional-šovinizam; klerošovinizam i vjerski fanatizam; ideološko-stranački šovonizam; regionalni partikularizam i šovinizam; i kao posljedica ugrožavanja temelja društva, a sve u cilju postizanja određenih političkih ciljeva ili određene veze sa unutrašnjim ekstremistima ili spoljnim neprijateljima javlja semafijaško-gangsterski “ekstremizam” (Vojin Dimitrijević, 1973:Vidi više: 74-79). Dakle, navedene manifestacije ekstremističkog djelovanja mogu biti direktna posljedica, ideološka spona djelovanja i obrazovanja u cilju ostvarivanja određenih interesa.

• Nacionalizam u obrazovanju – problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.
Asimilacijski karakter u obrazovnom sistemu suočava se sa mogućnošću za ugrožavanjem pripadnika ostalih nacija unutar jedne države. Njime se nastoji da se suprotna strana pretopi u većinsku ili pak diskriminira ili izgubi svoje osobenosti i samosvjesnost. Zloupotrijebljen od strane vlastodržaca i striktno u službi nacionalističke ideologije, sistem obrazovanja ima težnju za dominacijom jedne nacije u odnosu na drugu. S obzirom da takve težnje postoje, one se mogu materijalizirati u državama gdje jedna nacionalna grupacija ima većinu ili skoro da predstavlja apsolutnu većinu ako se u obzir uzme da ostale nacije broje mali procenat.
Analogno asimilaciji i usko vezano za nju je i kršenje ljudskih prava. Kroz obrazovanje se mogu znatno ugroziti ljudska prava i slobode pojedinca i grupe. Kroz duži historiski period bila je primjetna oštra politika vladajuće klase da u okviru obrazovnog i kukturološkog sistema nacionalnim manjinama uskraćuje prava na: korišćenje jezika i pisma; prisutnost svojih kulturoloških vrijednosti i običaja u obrazovnom sistemu; mogućnost slobodnog nacionalnog deklariranja; religijsku pripadnost; politički aktivizam; prisutnost historije svoje nacionalne pripadnosti u obrazovanju; zabrana isticanja istaknutih ličnosti pripadnika manjina; i ostale vrijednosti usko vezane za određenu autohtonu nacionalnu i vjersku skupinu. Takva strogo kocipirana nacionalistička prisutnost u obrazovanju uvijek je mogla biti preduslov postojanja i komflikata između nezadovoljne oštećene strane i nosioca vlasti većine.
S druge strane, asimilacija ima i svoj radikalniji, tzv. nacionalno naturalistički metod. Tim medodom se kao glavni nacionalistički interes smatrao svaki postupak iščezavanja obilježja jednog manjinskog naroda u okviru jedne države od strane većinskog naroda. Gruba kršenja ljudskih prava sastojala su se u: uništavanju nacionalnih, kulturnih i religijskih spomenika; uništavanju historistorijsko-književnih spisa; osporavanjem rada ili nedozvoljavanjem postojanja nacionalnih institucija manjine; progon intelektualaca i stvaraoca kulturne baštine; procesa političkih progona; itd; a sve u cilju da na jednom prostoru u sistemu obrazovanja nebi postojala nikakva povezanost sa ostalim nacijama i konfesijama koje u egzistiraju unutar njenog sistema i granica odgovornosti.

2. Nacionalizam i ideologija u koncipiranju obrazovnog sistema
Ovdje će također biti riječi o svim negativnostima koje nastaju kao posljedica utjecaja nacionalizma na cjelinu obrazovanja. S obzirom na pristup fenomenu obrazovanja sa ove tačke gledišta posredstvom instrumenta koncipiranja ideologije u okviru obrazovnog sistema, valja izložiti sljedeće činioce utjecaja: apstraktna shvatanja i mitologija, konzervativni stav o nacionalnoj pripadnosti i “kult ličnosti“.

• Apstraktna shvatanja i mitologija.
Priče o porijeklu nacije zasnovano na iracionalnom shvatanju; priče o apstraktnim događajima fantastičnog sadržaja; veličanje junaštva historijskih ličnosti i njihove uloge; intuitivna shvatanja o predodređenosti nacije da bude nadređena drugima (radikalni vid); historijski kontekst preinačavanja istine (pripadnoti određenoj teritoriji, plemena prije konstituisanja nacije, itd); itd, neki su od vidova koji utiču na stvaranje kolektivne slike u očima pripadnika nacije. Na tim postulatima se može koncipirati historijska i književna oblast sa jasnim mističnim svojstvima koja se mogu nametati kao najvažnije i najsvjetije nacionalne tekovine. Viša razlika jednih u odnostu na druge, stvara probleme ne samo unutar okvira jedne države, već može biti uzrok komflikata i problema i izvan teritorije, tj. na međunarodnoj razini kada se radi o međusobnim odnosima, priznavanju i poštivanju nacionalnog integriteta između susjednih država.

• Konzervativni stav o nacionalnoj pripadnosti.
Konstruktivno iracionalna lojalnost prema tradicionalnim tekovinama, dok po pravilu druge nipodaštavaju ili ih smatraju nepoželjnima. Konzervativisti svoju nacionalnu, kulturnu baštinu smatraju strogo uzvišenom i nenadmašivom u svojoj ispravnosti što kada se apsorbira na obrazovanje, dolazi do društvene, kulturne i ekonomske zaostalosti. U vremenu sve otvorenijeg svjetskog ekonomskog tržišta i kretanja ljudi, neophodno je poznavanje kultura i nacija sa kojima se ima susreta. Ovim načinom se mogu zatvoriti vrata komunikacije i općeg napretka, jer se konzervativnim stavovima u obrazovanjuu, neće izučavati tuđe kulture i jezici, a pogotovu oni koji su premašili nacionalne okvire i postali višekontinentani, svjetski opće prihvaćeni i kao takvi za korišćenje neophodni.
Primjer nastojanja uspostavljanja konzervativnog nacionalizma nam dolazi iz Indonezije, Azijske države. Naime, Oktobra mjeseca 2012-te godine, Indonežanska vlada donosi prijedlog o odluci da ukine učenje engleskog jezika u osnovnim školama, dok će sa druge strane ubaciti dodatno nacionalno obrazovanje i predmet : lekcije o naciji (izvor: Aldžazira Balkans, dostupan od 27. Oktobra 17:09 CEST).

• “Kult ličnosti“.
Vjera u autoritete čini da se greške autoriteta uzimaju za uzor. – Tolstoj.
Kult ličnosti, kao vrsta idolatrije predstavlja veličanje i slijeđenje određene osobe (istaknute ličnosti), koju sljedbenici obavezno smatraju nepogrešivom i u nekom pogledu je doživljavaju kao nenadmašnu. U zavisnosti od miljea kojem pripadaju, takve ličnosti se uglavnom ističu vrsnom sposobnošću za manipulacijom, ispunjenu retorikom, ili književnim djelom koji su dosljedni datom vremenu i stanju jednog naroda. Historija kao svjedok svih postupaka čovjeka, o posljedicama stvaranja kulta ličnosti govori puno, ali bi pogledom u ne tako davnu povijest prošloga vijeka i svu dramaturgiju događaja, mogli razumjeti posljedice bez puno primjedbi. Gotov paket inferiornosti prema drugima koji im ne pripadaju, u novijoj historiji više je bio okrenut ekstremnom nacionalizmu. Ratovi uzrokovani ideologijama ekstremnog nacionalizma bili su posljedica stvaranja i doživljavanja određene slike kulta ličnosti u obrazovanju i kulturi jednog naroda. Takvim viđenjem kulta ličnosti, vremenom se svaka mana doživljavala vrlinom, svaka mržnja mudrošću, a svako zlo postajala je pravda. Ona pravda prema kojoj su njeni sljedbenici osjećali kao obavezu vraćanja duga prema prošlosti. Ljudi tako postaju oni koji ničiju vrijednost ne smatraju svetom, ničiju žrtvu dovoljnom.
Pored toga, sljedbenici često kao svjedoci čvrsto istrasiranog puta njihovog vođe, smatraju da niko drugi nije toliko dobar da zauzme njegovo mjesto, što je zasigurno onaj neisključivi osjećaj niže vrijednosti.
Uvjerenja su često najopakiji neprijatelji istine – Niče.
Nakon života, nakon djelovanja na vlasti, ostaju lik i djelo. Ako po uzročnosti krenemo onim mišljenjem da je ličnost za života vodila pogrešnu ideologiju ili loše vodila vlast, onda će i svako oživljavanje i afirmacija istih kroz obrazovanje biti destruktivno. Ideologija predka, davno istaknutog vođe, kako u duhovnom, tako i u političkom smislu može, ali i ne mora doživjeti nastavak. Ona može poslužiti da se korišćenjem osjećanja ljudi osvoji vlast u ime te ideologije, a da se u stvari stvori nova. Posljedice jedne prihvaćene pogrešne ideologije uvijek su nesagledive, iako mogu promijeniti formu, uvijek se iznova nadgrađuju. Loše ideološko ubjeđenje je poput senke koja prati samo da bi uvela u svoj svijet tame (fragmenti preuzeti iz autorske kolumne autora: posljedice stvaranja kulta ličnosti, dostupne na sajtu www.prosvjetitelj-muallim.org od 23.9.2013).

Rezime/zaključak
Obrazovanje i nacionalizam su usko povezani. Obrazovanje je sredstvo, a nacionalizam metod kojim se njime može upravljati. U radu su izloženi negativni utjecaji nacionalizma na obrazovanje u formiranju čovjekove svijesti i njegovih stremljenja. Zaključak ovog rada neće biti sadržan u riječima da je nacionalizam u obrazovanju nepotreban samo zbog uzroka njegovih negativnih manifestacija. Naprotiv, on mora postojati pod uslovom da otkloni sve one moguće uzroke posljedica kojima se može koristiti u djelovanju na svoje pripadnike, a na štetu onih koji ne pripadaju toj skupini. Ne smiju postojati niti konzervativni, niti ekstremni nacionalizmi, već oni zasnovani na stvarnoj težnji za kontinuiranim oživljavanjem demokratske tradicije koju svaki nacionalizam u manjoj ili većoj mjeri nosi u sebi. Na taj način, jedan nacionalizam neće ugrožavati drugi, a obrazovanje će ostati u službi međusobnog upoznavanja i priznavanja pluralizma kao najveće vrijednosti.

Korišteni izvori/citiranja

Literatura:
1. Akomolafe, Olusoji A. “Nationalism.”Ethics, Revised Edition. Ed. John K. Roth. Pasadena, CA: Salem Press, 2005.}- Citat preuzet sa: http://sh.wikipedia.org/wiki/Nacionalizam, dostupno 12. 01. 2013.
2. Džordž Orvel – Crtice o nacionalizmu, (London, 1945.)
Citat preuzet sa: http://www.6yka.com/novost/15772/dzordz-orvel-crtice-o-nacionalizmu, dostupno 12. 01. 2013.
3. Džordž Orvel – Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, (London 1949.) prijevod: Libreto, Beograd, 2014.
4. Vojin Dimitrijević – Pojam bezbednosti u međunarodnim odnosima, Savez udruženja pravnika Jugoslavije, Beograd 1973.

Internet stranice:
5. balkans.aljazeera.net, Video prilog iskorišten za citiranje publikovan: 27. 10. 2012. Citiran: 12. 01. 2013.
6. http://www.prosvjetitelj-muallim.org/vijesti-iz-zemlje-i-svijeta/item/203-posljedice-stvaranja-kulta-licnosti.html, dostupan: 13. 01. 2013.

Rad je prezentiran na projektu “Gradimo mostove a ne zidove – Uloga univerziteta u izgradnji mira” koji je realiziran u Novom Pazaru (2013-2014) sa završnom konferencijom u Tuzli (09-11.10.2014.)

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.