EDICIJA “DOBRI BOŠNJANI” MURAT-AGA KURTAGIĆ (1914-1999)

Kao malo dijete doživio je tragediju i ostao siroče. U doba haosa nakon Prvog svjetskog rata, srpski razbojnici strijeljali su mu oca i šestero očeve braće. O tom okrutnom zločinu, o kom je u narodu ostalo sjećanje na “Noć kad pobiše Kajabegoviće i Kurtagiće” pričao je Avdo Međedović slavnom harvardskom sakupljaču Milmanu Parryu i Nikoli Vujnoviću 1935. godine, a Murat-aga nama 1989. Majka mu se preudala, pa je već kao mališan od četiri-pet godina, zajedno s dva brata koji su bili još mlađi, ostao siroče, više gladno nego sito. Siročad je primio k sebi Muratov djed Abdul Kurtagić, izvanredni guslar. Od njega Murat uči epske pjesme već kao malo dijete. Kurtagićeva tragedija kao da je Božijom pravednošću spasila za potomstvo potpuno izvorne epske pjesme iz XIX vijeka, jer njegov djed nije učio pjesme iz knjiga, nego prirodnim tradicionalnim putem (učenjem od starijih pjevača).
Prema svjedočenju pjevača Hašira Ćorovića, Parry i Vujnović upoznali su Kurtagića već u ljeto 1935. godine, u Bijelom Polju. Albert Bates Lord prvi put je sreo Kurtagića u ranim pedesetim godinama. Premda je tada uspio snimiti samo jednu njegovu pjesmu, odmah je shvatio da se radi o fenomenalnom pjevaču, koji može tvoriti pjesmu punih osam sati bez odmora. Lord je bio oduševljen Kurtagićem i tvrdi da je on najbolji pjevač kog je sreo. U šezdesetim godinama, Lord je i opet imao nesreću da snimi samo jednu Kurtagićevu pjesmu. Ovu snimku transkribirao je Zlatan Čolaković na Harvardu.
Marina i Zlatan Čolaković sakupili su 22 Kurtagićeve pjesme (ukupno oko 35.000 stihova), te mnoge pripovijetke i legende, služeći se profesionalnim kasetofonom i video-kamerom. I oni smatraju da je, uz Avda Međedovića i Mehmeda Kolaka-Kolakovića, Kurtagić najznačajniji bošnjački epski pjesnik. O Kurtagićevim pjesmama pisali su Albert Lord, Zlatan i Marina Čolaković, Ljubiša Rajković, Zaim Azemović, Vuk Minić. Pjesmu «Kostreš Harambaša» Zlatan Čolaković je preveo na engleski, a Marina Rojc-Čolaković je o njoj napisala i odbranila magistarsku radnju. Video snimke Kurtagićevog pjevanja zbirke Zlatana i Marine Čolaković predstavljaju jedini filmski zapis cjelovitih bošnjačkih epskih pjesama. Uz Lorda i Čolakoviće, Kurtagićeve pjesme sabirali su Ljubiša Rajković i Zaim Azemović. Husein Bašić uvrstio je nekoliko Kurtagićevih pjesama Rajkovićeve i Azemovićeve zbirke u svoje antologije.
Na širem području Rožaja, i uopće među Bošnjacima Crne Gore i Sandžaka, Kurtagić je bio vrlo poznata i omiljena ličnost. Pjevao je na bezbrojnim svadbama i sijelima, pa čak i u Istanbulu. Opisao ga je vjerno u pripovijetci «Murat» bošnjački književnik Zaim Azemović. Ostao je Murat siromah bezemljaš cijeloga života, koji je, premda mukotrpno, ipak proveo plodno, uveseljavajući sve oko sebe svojim divnim pjesmama. Živio je u sretnom braku sa suprugom Amirom, okružen brojnim i dobrim sinovima, kćerima i unucima.

(Pripremio: Dr. Zlatan ČOLAKOVIĆ )
BOŠNJACI.NET

PREDSTAVLJAMO BELKISU CRNOVRŠANIN – U DVADESETPETOJ GODINI VEĆ 10 GODINA RADA U MEDIJIMA

Revija Sandžak nastavlja praksu predstavljanja Sandžačke omladine prepoznatljive na polju društvenog djelovanja. Sandžak je iznjedrio mnoge mlade ljude koji su se nesrazmjerno svojim godinama istakli na polju nauke, kulture, talenta i struke. Ako bismo govorili o novinarstvu u Sandžaku, a još profesionalnom, te javnom nastupu u medijima, onda se i te kako možemo pohvaliti vrijednim pojedincima na kojima bi nam mogli pozavidjeti i veliki centri, poput glavnih gradova u okruženju. Mnogi su uvidjeli na vrijeme potrebu da ulažu u sebe puno više nego što se to od njih zatjeva, pa su tako struci dali puno više nego što ona to traži. To je ona omladina koja je svoje afinitete i talente afirmirala, te uz matičnu profesiju putem odabira fakulteta, danas ima još neka profesionalna opredjeljenja koja su produkt ulaganja u sebe i želju za ostvarenjem.

Primjer Belkise Crnovršanin je očit primjer. Po akademskom zvanju pedagog, po profesionalnom i životnom opredjeljenju, osobačiji put je polje javnog nastupa i medija. Taj talenat je, kako kaže, otkrila vrlo mlada, tijekom prvih koraka i susreta sa društvenom zbiljom. Od tada, pa do danas, nije se ništa promijenilo, ali je ona evoluirala u jedno od najvećih i najprofesionalnijih imena pod medijskim nebom Sandžaka. A šta li bolje može potvrditi ovu konstataciju od onoga što slijedi u daljem tekstu.
Od ulaganja u sebe do ostvarenja.
Belkisa Crnovršanin je rođena u Novom Pazaru 1991. godine. Potiče iz starogradske porodice koja održava kontinuitet kako formalnog, tako i vjerskog obrazovanja. Nakon završene osnovne škole “Stefan Nemanja”, završila je srednju “Ekonomsko-trgovinsku školu” u Novom Pazaru. Od 2010.do 2014. godine, studirala, a zatim i diplomiralasa akademskim zvanjem – Diplomirani pedagog-vaspitač na Departmanu za Pedagoško-psihološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.
Za vrijeme studija, učestvovala je i pobjedila na studentskom takmišenju iz besjedništva 2011. godine, koje je organizirao Debatni klub Centra za retoriku Univerziteta u Novom Pazaru. Nakon osnovnih studija upisala je master studije na istom departmanu, gdje je apsolvirala i sprema odbranu master rada.
Prvi javni nastup imala je sa svoje četiri godine na TV JEDINSTVO u novogodišnjem programu. Do svoje četrnaeste godine učestvovala na školskim priredbama, te učestvovala u besjedništvu i redovito pisala za školske časopise. Njen talenat za pisanje potvrdila je tada jedna velika nagrada – u školskom časopisu “Školarac”, kao učenik drugog razreda osnovne škole, pobjedila je na republičkom konkursu za osnovce pod nazivom “Pretoči sliku u priču”. Pobjednica je takmičenja u pisanjutekstova i tema pod nazivom “Najboljiradovi”. Od svoje pete godine, pa sve do kraja pohađanja osnovne škole, pohađala je mekteb u Melajskoj džamiji u Novom Pazaru, gdje je redovito učestvovala na ramazanskim i bajramskim priredbama, a nakon završetka četvrtog stupnja vjerske pouke, položila učenje Kur’ana na arapskom jeziku pred komisijom Mešihata islamske zajednice u Srbiji.
REVIJA SANDŽAK, 189. broj

BUDUĆNOST PROFESIONALNOG NOVINARSTVA U SANDŽAKU – PREDSTAVLJAMO DŽANU DŽANKOVIĆ (SANDŽAK TELEVIZIJA)

Džana Džanković je mlada novinarka, voditeljica i autor nekoliko emisija na Sandžak televiziji od ove godine. Pored profesije, Džana je i student druge godine na katedri za bosanski i srpski jezik i književnost na Departmanu za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.
dzana-dzankovic
Od prvih dana studiranja, Džana pokazuje zainteresiranost za javnim nastupom, kroz mnoge univerzitetske aktivnosti i učešća u televizijskim emisijama afirmativne Sandžak televizije koja ima suradnju sa Univerzitetom u Novom Pazaru u sferi pružanja podrške mladima koji žele da predstave svoja umijeća i talente široj javnosti. Praksa je pokazala da su se do sada mnogi studenti Univerziteta u Novom Pazaru uspješno afirmirali, a mnogi i bivali prepoznati po svojim vještinama, te svoj profesionalni radni angažman zasnovali upravo na Sandžak televiziji. Jedna takva priča veže se i za novo lice ove televizije – Džanu Džanković.
dzana-dzankovic
Džana je bila jedan od moderatora manifestacije “Dan Univerziteta u Novom Pazaru“ 04.05.2016. godine u Velikoj Sali Kulturnog Centra u Novom Pazaru. Vođenjem programa i učešćem u ogranizaciji ovog velikog događaja u Sandžaku, pokazala
je svu profesionalnost koja je po ocjeni svih prisutnih, a posebno stručne javnosti bila dobra uvertira za njen profesionalni angažman.
Džana je posljednjih mjeseci vrlo vrijedna i na polju novinarstva. Radila je reportaže, intervjue, istraživanja, te postala jedna od najaktivnih na tom polju u Sandžaku. Džana je, također, jedan od voditelja Dnevnika Sandžak televizije.
dzana-dzankovic
Svojim idejama doprinijela je kvalitetu sadržaja Sandžak televizije, kroz tri autorske emsije: “Magazin”, “Knjiga je moj najbolji prijatelj” i “Naši mališani”.
EMISIJA „MAGAZIN“
Emisija „Magazin“ bavi se aktuelnim temama i događajima. Šta to znači? Emisija ima za cilj obrađivati pitanja koja su bitna za širu javnost. Politika, društvo, kultura, turizam, ishrana i zanimljivosti čine osnovu ove emisije. Naime, emisija nije usmjerena u jednom pravcu već mnoštvo pravaca zapravo privlači ovaj tip emisije. Magazin raspravlja aktivne teme današnjice.
„KNJIGA JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ“
Emisija „Knjiga je moj najbolji prijatelj“ bavi se promocijama knjiga, razgovorom o djelima velikana ali i o novim djelima koje izdaju novi pjesnici. Osim toga ova emisija je edukativnog karaktera jer podržava i obuhvata sva nova dešavanja u čijoj osnovi su književne večeri, čitanja, takmičenja u osnovnim, srednjim školama ali i takmičenja na fakultetu, prezentira kolumne i daje prostor onima koji se bave kritičkom svijesti.
„NAŠI MALIŠANI“
Emisija „Naši mališani“ je u biti dječiji jutarnji program koji se emituje subotom u 10h i 30min. a reprizira se nedjeljom u 18h i 30min. U okviru emisije postoje ustaljene rubrike:
1) Upoznajmo naše mališane
2) Mala škola engleskog jezika
3) Zdrava ishrana
4) O crtanim serijama

KRATKA BIOGRAFIJA
Džana Džanković je rođena u Istanbulu 1995 godine. Odrasla je u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Književnošću se bavi od malena. Takmičila se kroz osnovno i srednje obrazovanje. Uz to je i sportista. Bavila se košarkom u jednom od najpoznatiji bosanskih klubova- Želji. U dvadesetoj godini seli se u Novi Pazar gdje upisujefakultet za bosanski i srpski jezik i književnost na Departmanu za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru. Džana Džanković od dvadesete godine radi kao novinar, voditelj i autor emisija na Sandžak televiziji. Pored toga, učestvovala u raznim projektima univerziteta.
Njen osnovni moto je: “Upornost je put do uspjeha ”

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 188.

ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKI RAD MR. HAKIJE ZORANIĆA NA POLJU ETNOGENEZE BOŠNJAKA

mr-hakija-zoranicMr. Hakija ZORANIĆ, historičar i publicist, rođen je 02. septembra 1933. godine u Obruvu kod Bijelog Polja u Sandžaku. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio je u Bijelom Polju. Od 1950. do1954. završio je Geodetsku vojnu akademiju u Zemunu. Od 1954. do 1961. godine je profesionalno radio u Vojnogeografskom institutu u Beogradu, a od 1961. do 1970. godine u njegovom Odjeljku u Sarajevu kao izvršilac više vrsta geodetskih, aerofotogrametrijskih, topografskih i kartografskih radova za izradu vojnih karata razmjera 1 : 25000 i 1:50000 u zvanju geodeta. Od 1965. do 1970. godine vanredno uz rad završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu i dobio zvanje diplomirani politolog, poslije čega od 1970. do 1975. godine radi kao profesor predmeta Društveno-politički sistem SFRJ u Srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Nakon što je od inspekcije Generalštaba i od pretpostavljenih starješina ocjenjen visokom ocjenom 1975. godine, pekomandovan je i postavljen – izabran najprije za predavača, a kasnije za višeg predavača za predmete: 1. Osnovi filozofije i 2. Društveno-politički sistem SFRJ u Tehničkoj vojnoj akademiji i Vojnotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je također uz rad vanredno završio postdiplomski studij na III stupnju Fakulteta političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je 06. 05. 1981. godine u Zagrebu odbranivši magistarsku tezu pod naslovom: „Zajedništvo i opštenarodna odbrana SFRJ“, čime je promoviran u zvanje magistar političkih znanosti.
U svom magistarskom radu Hakija Zoranić je pored ostalog ukazao na nužnost spoznaje istinitog nacionalnog identiteta Muslimana u SFRJ, dokazujući da se koncepcija opštenarodne odbrane SFRJ ne može realizirati i ostvariti bez potpunog dovođenja Muslimana (tadašnji naziv za Bošnjake) u ravnopravan položaj sa Srbima i Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima. Posebno da se Bosna i Hercegovina moraju u potpunosti u svim pravima izjednačiti sa Srbijom i Hrvatskom, jer je tokom čitavog postojanja u sastavu SFRJ bila eksploatirana (radna snaga, željezo, drvo i ostali proizvodi). Ako se navedna dva uslova ne ispune neminovno će doći do sukoba između Srbije i Hrvatske oko Bosne i Hercegovine što bi moglo dovesti do propasti Jugoslavije. To se i naziralo nakon Titove smrti 1980. godine. Navedeni magistarski rad je izazvao veliki interes kolegijalne javnosti. Sala FPN u Zagrebu prilikom odbrane bila je dobke puna, najviše zbog Hakijinog dokazivanja da Muslimani nisu poturice nego potomci Bošnjanja srednjovjekovnog naroda kojem se rada nije baš precizno znalo ime, a koji je nastao onda kad i Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj.
Dalje, mr. H. Zoranić je uskoro prijavio doktorat na istom Fakultetu pod naslovom „Jugoslovensko zajedništvo i opštenarodna odbrana“, u kojem je centralno pitanje bilo predloženo nepriznavanje muslimanske nacije, ali prikriveno i zamotano u zajedništvo i optenarodnu odbranu SFRJ.
Međutim, odmah nakon magistriranja, obavještajna služba JNA – služba bezbjednosti je oklevetala sadržaje o Muslimanima kojom prilikom nisu napali magistarski rad, nego jedan seminarski rad čija je suština bila ugrađena u prvi dio magistarskog rada. Uslijedile su brojne akcije iz nepoznatih i montiranih razloga protiv H. Zoraniča u cilju ometanja doktoriranja na tu temu, denunciran i oklevetan je kod saveznog sekretara za narodnu odbranu generala Nikole Ljubičića. N. Ljubičić je naredio general pukovniku Danetu Petkovskom da sazove skup svih vrhunskih starješina koji su na naivišim funkcijama u JNA od čina pukovnika do generalpukovnika na temu: „Pojave nacionalizma u JNA“. Na tom skupu održanom 02. 03. 1982. godine u domu JNA u Beogradu, nije spomenuto ničije ime niti napisani rad osim mr. Hakije Zoranića. Dane Petkovski je kritikovao rukovodstvo Tehničke vojne akademije „zašto su dopustili da mr. H. Zoranić umnožio seminarski rad o Muslimanima i razdijelo znatiželjnima, naročito jednom broju pitomaca i studenata VTF, a u njemu ima nacionalističkih sadržaja…“
General-potpukovnik Ljubodrag Đurić načelnik Političke uprave je pitao generala D. Petkovskog odakle mu takvi podaci o H. Zoraniću, odgovorio je mucajući da su podaci dobiveni anonimno. Lj. Đurić je kategorički ustvrdio da ima sasvim suprotne podatke da mr. Hakiju Zoranića visoko cijene sve generacije pitomaca – studenata i Tehničke vojne akademije i Vojno tehničkog fakulteta, upravo zato što nije nacionalista. Zatražio je da generalpukovnik Dane Petkovski u nastavku sjednice povuče riječ, jer to Kaija ne zaslužuje. Lj. Đuriću, su se pridružili još jedan pukovnik i jedan general pa je Dane Petkovski tako i postupio. U nastavku sjednice obratio se skupu pored ostalog i riječima „ono što sam malo prije govorio o Hakiji Zoraniću nakon što sam dobio više prigovora od generalpotpukovnika Đurića i još nekoliko drugova povlačim riječ, dakle mr. H. Zoraniću se ne može prigovoriti da su u njegovim napisima prisutni nacionalistički sadržaji.“
Interesantno, Obavještajna služba je samo zaćutala, ali nije odustala od potajnog šikaniranja. Tako da je mr. H. Zoranić morao da podnese molbu III stupnju Fakulteta političkih nauka da ponovo izvrši recenziju predmetnog seminarskog rada. Dana 01. 12. 1983. godine Nastavno naučno vijeće III stupnja Fakulteta političkih nauka je raspravljalo po Zoranićevoj molbi i donijelo odluku da nije potrebno vršiti ponovnu recenziju nego da je pravilno od ostane prijašnja pozitivna ocjena i objasnilo da je Hakija upravo pristupio po principima nauke, a da je na njega neopravdano bačena „jedna ljaga koju treba što prije skinuti jer on to ni počemu ne zaslužuje“. Odluka je odmah prihvaćena načelniku – komadantu Centra tehničkih vojnih škola i načelniku Tehničke vojne akademije. Ni poslije ovog nije prestalo potajno maltretiranje što se posebno vidi da nije dobio čin pukovnika iako je imao najvišu ocjenu za svoj rad – naročito se ističe. Ostao je u činu potpukovnika šesnaest i po godina, z kojem je 09. 09. 1991. godine napustio JNA sa trideset i sedam godina radnog staža, tj prije nego je stekao uslov za penziju. JNA je napustio među prvim Bošnjacima muslimanima, jer je ona svakim danom postajala srpska, ustvari četnička vojska, najveća opasnost za bivšu RBiH.
S druge strane, u čin pukovnika i generala unaprijeđivani su Srbi koji su imali i po šest godina visokoškoslke naobrazde manje od mr. H. Zoranića, noseći čin potpukovnika samo po četiri godine.
Zatim, početkom januara 1987. godine svojevoljno nakon dvogodišnjetg zahtijevanja napušta položaj višeg predavača u Zagrebu i dolazi u Sarajevo na službu u Komandu garnizona, to je zapravo bilo vješto iznuđena prekomanda.
Najzad, dana 28. 06. 1990. na poziv patriota stupa u vezi sa predstavnicima nove vlasti nakon pada jednopartijskog sistema, sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i pomaže u vojnim pitanjima kod koncepcije stvaranja Armije R. Bosne i Hercegovine, od kad ga on prema potrebi poziva da izvrši potrebne zadatke naročito na pripremi odbrane, ako dođe do agresije koja je bila sve očiglednija, ali se nije znalo koliko će joj biti razmjere. To sve čini i ako je u JNA morao formalno ostati do 09. 09. 1991. godine, što je bilo jako rizično.
Ubrzo nakon što je počela agresija na BiH, kada mr. H. Zoranić, postaje član Glavnog štaba Armije BiH gdje radi u Upravi za moral. Veoma često govori komandirima i komandantima jedinica u vidu razgovora, ali najčešće drži predavanja i govore prije njihova odlaska na linije odbrane radi podizanja borbernog i opšteg morala.
Najviše takvih predavanja i onih o etnogenezi Bošnjana (Bošnjaka) održao je slušateljima ratne škole za komandire i komandante jedinica Armije R BiH na Bjelovama u Sarajevu – od 1993. do 1994. godine o čemu je bio upoznat komandat te škole Harbinja Dervo.
Dalje, dana 22. 07. 1996. godine odlikovan Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine proizveden je i naprijeđen u čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Krajem 1996. godine, penzioniran je upravo u činu pukovanika Armije R. Bosne i Hercegovine.
No, mr. H. Zoranić nije prestao raditi. On neprekidno radi na daljem prikupljanju brojne građe i nene obrade na temu: O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, te pojavi i razvoju manihejstva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.
No najznačajnija su istraživanja i nalazi o osvajačkim pretenzijama država Srbija i Hrvatska, te dokazao da je zbog toga tokom nekolike decenije izvršeno posrbljivanje Bošnjaka pravoslavne vjere sa jedne strane i pohrvaćivanjem Bošnjaka katolika sa druge strane. Bili su blizi da izvrše posrbljivanje, odnosno pohrvaćivanje i Bošnjaka – muslimana. Uklonili nacionalno ime Bošnjak, ukinuli hiljadugodišnji bosanski jezik i uveli srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski jezik. Te tako dijelili BiH na srpski i hrvatski dio, prvo Cvetković-Maček 1939. godine, a Slobodan Milošević i Franjo Tuđman 1992. godine.
Zacijelo, mr. H. Zoranić je svojom knjigom (koju je istraživao i pisao preko dvije decenije) „O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka“ (Sarajevo, 2009., o ovom djelu se najpozitivnije odredio akademik dr. M. Filipović), argumentirano dokazao da je osvajanje BiH bio glavni uzrok agresije i genocida na nju. Rezultat toga dugogodišnjeg istraživanja je ova knjiga. Najveća mi je želja da buduće generacije svih naroda i narodnosti, svih građana BiH kada zasnaju brojne istine iz ove knjige međusobno se pomire, zbliže i zavole, tako da im zajednička država Bih postane najveća vrijednost za koju će se često takmičiti koje najviše voli i često sami sebe upitati kako je rekao Kenedi: „Šta sam ja dao ili uradio za državu, a ne samo šta je država dala meni.“

Dakle, ovom velikom pregaocu žarka želja mu je bila, kada se saznaju historijske istine iz ovog djela, da Bošnjaci, bh. Srbi i br. Hrvati stvarno potiču od jednog naroda srednjovjekovnih Bošnjaka, da imaju isti etnički korijen i stablo, tj. da su ogranci istog etničkog stabla.
Najkraće rečeno, iz tog proizilazi, da ako se pravilno, procijene i upotrijebe istine, ideje i poruke ove knjige, BiH može i treba da postane slobodna i prosperitetna zajednica slobodnih naroda i građana. S druge strane, a kraći naučni radovi posvećeni etnogenezi Bošnjana i manihejstvu izloženi na naučnim skupovima u Sarajevu i u Zenici objavljeni su: Prvi u Zborniku radova sa naučnog skupa održanog u organizaciji Udruženja Bošnjaka iz Sandžaka, 22. i 23. aprila 1995. godine u Sarajevu na temu: Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka. H. Zornić je na ovom skupu imao naučni referat: Bošnjaci Bosne, Hercegovine i Sandžaka su jedan narod. Zbornik je objavljen početkom 1996. godine.
Drugi referat izašao je u Zborniku radova sa znanstvenog skupa održanog u organizaciji Fakulteta političkih nauka iz Sarajevu u Zenici 01. i 02. juna 1996. godine na temu: Bosanska srednjovjekovna država i suvemenost. Ovdje je mr H. Zoranić imao znanstveni referat. Srednjovjekovni Bošnjani i njihova vjera. Zbornik je objavljen 1996. godine.
Ostali kraći radovi objavljeni su u stručnim, znanstvenim časopisima, Sandžakim novinama u Novom Pazaru i drugim glasilima.
Bez obzira što se nalazi po odmalkoj 84. godini života, historičar i publicist mr. H. Zoranić, plijeni i inspirira svojom kreacijom i istraživanjima koja govore o paradigmi, kako se jedan autor bori i bavi stručno sandžačkim pitanjem hrabro za jednog međunarodno-pravnog aspekta kao i matičnu i međunarodno priznatu BiH i za emancipaciju Bošnjaka autentičnog naroda. Za sve ove reference, s obzirom da je ovaj autor marganiliziran i osporavan od komunističkih vlasti, a dao je puni doprinos oslobođenju Bosne od agresora, kao i doprinos poslijeratnom periodu u rasvetljavanju brojnih spornih situacija, zaslužio je da od unverziteta u Bosni i Hercegovini i Sandžaku da bude počastni doktor historijskih znanosti.
Piše: prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak 186. broj

PORUKE I POUKE NAMA

(izvod iz pogovora knjige “Izvještaji iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva”, (1994) autora Munira Gavrankapetanovića, jednog od istaknutih članova organizacije “Mladi Muslimani”)
Dvadeset peti mjesec rata je pri kraju. Svako jutro kad se budim pitam se, da li je ovo stvarnost – ne čujem stalne zvižduke granata i eksplozije. Bezbroj puta zahvaljujem Allahu na ovom čudesnom daru. Dok ležim na postelji – vrlo je rano, svugdje tišina. Prisjećam se burnih mjeseci a posebno marta i aprila 1992. god. Vjerujem da mnogi moji sugrađani nisu uopće bili svjesni šta nam se priprema. Svaki čovjek se pojedinačno pitao: Zašto je moralo doći do rata i krvoprolića? – svi živimo u miru i slozi. To je bila naša velika obmana. Prepošteni, a i naivni smo bili. Nismo vjerovali u tamne sile zla, koje nam pripremaju uništenje. Nekoliko mjeseci pred agresiju poceli su se pojavljivati „Pokreti za mir“ i razne slične manifestacije. Ponekad pomislim da li je sve ovo bilo usmjereno na uljuljkivanje našeg Bosnjačkog Muslimanskog naroda u san. Pedeset godina smo zavođeni, obmanjivani. Naš narod je počeo da vjeruje u iskrenost parola o „bratstvu i jedinstvu“. Pod uticajem ateističke propagande mnogi su poceli da napuštaju svoju tradiciju i svoje stare duhovne vrijednosti. Naši ljudi su se počeli stiditi svog porijekla i svega duhovnog što ih je vezalo zu Islam. Rotitelji su krili od djece istinu o Islamu. I imena neislamska su djeci poceli davati da bi svjedočili svoju iskrenu odanost parolama bezboštva. Sklapaju se mješoviti brakovi između muslimana i nemuslimana. Preuzimaju se nama strani običaji i strane tradicije. Potpuni moralni pad našeg Bosnjačkog muslimasnkog naroda počeo se nazirati. Moglo se postaviti pitanje: Koliko je jos bilo potrebno godina bezbožničke propagande, obmanjivanja, prevare, terora, pa da narod Bošnjaka muslimana potpuno nestane? Fizički bi živio ali bi umro za vjeru u Jenog Boga i sve vrijednosti te vjere. I tada je došao udar! Strašan, surov, bezobziran, krvav! Ništa nije pomoglo ulagivanje „bratstvu i jedinstvu“. Ništa nisu pomogli mješani brakovi. Ništa nije pomoglo odricanje od vlastitog muslimanskog bića. Upravo u takvim sredinama koje su se najviše odricale same sebe i počele primati sve tuđe – udar je bio najstrašniji i najsvirepiji! Pitam se zašto, upravo tako? To Allah zna! Muslimani u većini bili su zatečeni, izbezumljeni, prestravljeni postavljajući sebi pitanje: Šta se ovo dešava? Zar je ovo moguće? Pa nikome ništa žao nismo učinili. Naše kćeri su se udavale za Srbe, rađale im djecu – pa zašto sada ovo? I stotine pitanja je dolazilo. Odgovor se nije čuo. Čuli su se samo krici onih koje su ubijali, klali, silovali. Krici onih kojima su živima gulili kožu, vadili oči, otkidali uši, noseve, jezike. Krici onih koje su kastrirali. Cui su se vapaji onih koji su gubili svu dugogodišnju tesko stečenu imovinu. Da, to je bila sudbina, teška i bolna. Od prvog srpskog ustanka 1804. god. pa i još dublje u našu istoriju od Velikog rata 1683-1699 god. nad Bošnjacima se vrše genocidi. Proganjaju se, ubijaju, isjeljavaju, prisilno pokrštavaju. Zašto? Samo zato što su Muslimani i što vjeruju u Jednog Boga. Genocid za genocidom je slijedio. A mi Bošnjaci smo zaboravljali, opraštali, iako su mnogi naši gradovi srušeni, opljačkani a stanovnici poubijani. Iako smo izgubili mnoga područja gdje smo vjekovima zivjeli – Mi smo opraštali i zaboravljali. Stotine hiljada mezara nevino ubijenih, rijeke pocrvenjele od nase nevino proljevene krvi zazivali su na osvetu. Ali sve je bilo uzalud. Naše uši su bile gluhe a nasa srca zatvorena. Opraštali smo i strašne četnicke zločine iz II Svjetskog rata. Ustručavali smo se da podignemo nišane našim ubijenim. Mislili smo da će nam opraštanje pomoći! Dotle smo bili došli da su neki naši ljudi „akšamlučili!, deceniju, dvije kasnije sa tim istim ljudima koji su klali njihove očeve i majke 1941. god. A sada u ovom zadnjem udaru sinovi tih četnika su poklali njih i njihove žene i djecu. Najnovoji udar je iz temelja potresao Bosnu i Bošnjački narod. Zahvaljujući pojedincima pa i skupinama Bošnjaka, koji su u doba komunističke tiranije polutajno pa i tajno slavili Ime Božije, živili u islamu koliko su mogli, radili su za Islam ilegalno, zahvaljujući šehidima i njihovoj krvi proljevanoj u borbi protiv komunističkog nevjerstva, Allah nas je pomogao i učinio čudo. Ulio je hrabrost i odlučnost u srca grupica mladih Bošnjaka. Ulio je snagu u njihove mišiće. Brojem daleko slabiji i gotovo bez oružja naši mladići su u glavnom zaustavili krvavi pohod neprijatelja, koji je išao na istrebljenje Muslimana Bosne i Hercegovine. Tako je spašeno Sarajevo, tako je spašena Bosna. Vise nikada i nikada ovi zločini se ne smiju zaboraviti. Treba iz zaboraba izvući i one zločine koji su davno učinjeni treba pamtiti! Uz to ide osveta nad svima onima koji su zločine pocinili. Naša borba je pravedna i časna i nikada ne smije biti ukaljana. Nevini će uvijek biti pošteđeni. Neprirodno i nepravedno bi bilo kada bi zločinci ostali nekažnjeni. Budi nadu buđenje vjere u Jednog Boga. S probuđenjem vjere se susrećemo na svakom koraku. Ponavljam opet: Mi smo samo čudom Allahovim dž.š. spašeni i zato je sada naša kolektivna obaveza povratak vjeri u Boga. Ne smijemo nipošto dozvoliti da ponovo počnemo padati u kaljuzu grijeha. Ako pak opet postanemo loši da li ce Allah htjeti da nas pomaže? U vjeri i njenim praiskonskim najvišim vrijednostima leži naša budućnost i naš spas! Kroz vjeru steći ćemo milost i zaštitu Boziju a to su osnovni uslovi za koju vjerujem da će biti svijetla i blagoslovljena. S vjerom u Boga, nastaće društvo slobodnih poštenih ljudi koji će bez obzira na naciju i vjeru živjeti zajedno u slobodi, miru, demokratiji. Iz razmišljanja me trže pucnjava sa Trebevica. Puščana vatra. Ležim ovdje na ležaju mirno, jer znam da Sarajevo čuvaju najhrabriji i najbolji njegovi sinovi. Čuvaju ga po kiši, snijegu, ledu. Ogromne su njihove zasluge kod Allaha dž.š. za samo jedan dan stajanja u bojnom rovu. Nažalost, pedeset godina nevjerstva je taložilo svoju prljavštinu koja sada izbija na površinu. To su prostitucija, blud, krađe i razne vrste kriminala. Pred generacijom koja upravo sada stasa za život, pred našim mladim junacima – borcima, postavljen je sudbonosni zadatak da moralno preporode naš narod. Oni snage za taj veliki i časni poduhvat treba da crpe iz svoje vjere u Boga. Jer vjera u Boga je temelj za svaku pozitivnu akciju. Treba znati: bez morala nema sretnog i blagoslovljenog društva. Dok ovo razmišljam čujem ezan iz kasarne UNPROFOR-a. Mujezin poziva egipatske vojnike na namaz. Kroz otvorena vrata terase do mene dopire milozvučni glas. Allahu ekber, Allahu ekber! Bog je najveći, Bog je najveći. Ešhedu en la ilahe illellah! Vjerujem – Nema Boga osim Allaha! Vrijeme je za sabahski namaz!

Munir Gavrankapetanović, 1994. godine

O AUTORU (IZVOR: BOŠNJACI.NET)
Rahmetli Munir Gavrankapetanović rođen je u Sarajevu 14. juna 1928. godine, preselio na bolji svjet 16. 01. 1999. godine ili 28. ramazana 1410. godine. Otac mu je Ismet-beg, a majka Ismeta-hanuma rođena Kapetanović iz Vitine. Porodica Gavrankapetanović je porijeklom iz Počitelja na Neretvi.
Osnovnu školu i gimnaziju Munir Gavrankapetanović završio je u Sarajevu. Petnaestog juna 1943. godine pristupio je organizaciji „Mladi Muslimani“.
U septembru 1947. godine upisao se na Građevinski fakultet u Zagrebu. Dvadeset i petog maja 1949. godine uhapšen je zbog učešća u organizaciji „Mladi Muslimani“. U toku istrage bio je podvrgnut teškoj torturi. U oktobru 1949. godine na Okružnom sudu u Sarajevu u grupi sa Dževadom Čurčićem, studentom medicine i Zuhdijom Njuhovićem, studentom agronomije, osuđen kao drugooptuženi na osam godina lišenja slobode sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava u trajanju od dvije godine.
U aprilu 1951. godine zadobio je teške tjelesne povrede u montiranoj željezničkoj nesreći pri transportu zatvorenika iz Zenice u Sremsku Mitrovicu. Odlukom Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ iste godine zajedno sa Njuhovićem oslođen daljnjeg izdržavanja kazne. Uslijed ranjavanja uslijedile su komplikacije. Poslije boravka u nekoliko bolnica i lječilišta stanje se popravilo, ali je ostala hronična upala meningijalnih opni. 1958. godine diplimirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Specijalizirao iz oblasti sanitarna hidrotehnika u Parizu i Strasbourgu 1956/66. Godine. 1958. godine se oženio u u braku dobio dva sina i jednu kćerku.
Od 1960. godine pa nadalje hronična upala meningijalnih opni se rasplamsava, što postepeno dovodi do potpune nepokretnosti. Od izlaska iz zatvora, sve do jeseni 1988. godine, neprekidno bio izvrnut raznim vrstama maltretiranja od komunističke policije.
Objavio je slijedeće knjige:
1.“Snagom mjere do savršenstva duše“ (pod pseudonimom Ismet U. Šehibrahimopvić – sedam izdanja na bosanskom i jedno na albanskom jeziku)
2. „Na putu utjehe i nade“ (pseudonim Ismet U. Šehibrahimović)
3. „Oprosni hadždž” (inicijali M.G.)
4. „U plamenu kušnje“ (tri izdanja na bosanskom i jedno na turskom jeziku)
5. „Problem abortusa“ (pobačaja) – dva izdanja
6. „Vjerom do savršenstva duše“ (prošireno izdanje knjige „Snagom vjere do savršenstva duše“)
7. „Zapisni iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva“
8. „Život i smrt na putu istine našeg rahmetli Nusreta“ (brošura urađena uz pomoć saradnika)
U ilegalnom časopisu organizacije „Mladi Muslimani“ „Mudžahid“ objavio četiri rada. U islamskim časopisima i listovima „Takvim“, „Zemzem“, „Islamska misao“, „Mualim“, „Sumejja“ „Islamski Preporod“) objavio je 51 rad.
Iz oblasti hidrotehnike i građevinarstva objavio 16 stručnih radova u časopisima „Vodoprivreda“, „Ceste i mostovi“, „Ribarstvo Jugoslavije“, „Život i zdravlje“. U okviru Zavoda za vodoprivredu objavio brošuru „Projektovanje šaranskih ribnjaka“. Rad „Opskrba vodom u Bosni i Hercegovini u doba vladavine Osmanskih Turaka“ u pripremi za štampu izgorio u aprilu 1992. godine prilikom četničke agresije na Sarajevo u Zavodu za vodoprivredu.
Obavio hadždž 1994.godine. Cijelo vrijeme rata se nalazio u opkoljenom Sarajevu

Revija Sandžak, broj 185.

Heroina Nuruddina

Mešihat Islamske zajednice u toku dvadesetogodišnjeg postojanja, kroz rad svojih organa, ustanova i udruženja, a kasnije i kroz aktivnosti sa novoosnovanim nacionalnim institucijama koje su potekle sa istog izvora, imao je priliku sarađivati sa mnogim Bošnjakinjama sa prostora Sandžaka, Bosne i dijaspore. Bilo je među njima vjerskih službenica, profesorica, novinarki, književnica, umjetnica, filologa, inženjera, nevladinih aktivistica, studentica, žena sa različitim nivoma obrazovanja, porodičnog statusa i vjerske svijesti. Mnoge su za ove institucije bile vezane radnim odnosom, neke kroz honorarni status, pojedine kao saradnice, mnoge interesno, a neke čisto volonterski. Takođe, neke su otišle, određene se distancirale, pojedine se okrenule protiv, a mnoge ostale do kraja uz ove institucije. Nastavi čitati Heroina Nuruddina