Kad najmlađi grad ostari

Ponosimo se time što smo jedan od najmlađih gradova u Evropi. I treba, tako to je dobro. Ipak, znamo stari su nekad bili mladi, a mladi će ostariti. Kako će izgledati svijet kada mi ostarimo? To tačno niko ne zna, ali zdrav razum po analogiji uzrok posljedica lahko može procijeniti našu situaciju. Većina bez radnog staža, većina kasno ulazi u brakove ili uopšte ne ulazi u ozbiljan brak, rad na malo plaćenim poslovima i iseljavanje. To su putevi koji će najproduktivniji perod jednog čovjeka odvesti u ćorsokak bez nade i povratka.
Radni staž
Zamislite mladost provedenu bez jednog jedinog dana radnog staža. Penzionera koji nije penzioner. Sada to i ne zvuči tako strašno, tešimo se onom pa djeca su penzija, ili onom šta ima to penzije nije to ništa, ili moja omiljena pa to im stalno smanjuju.
Već smo svjedoci brojnih primjera gdje roditelji izdržavaju svoju odraslu djecu. Sretan je onaj roditelj čije dijete može samostalno da živi ne pada mu napamet da još očekuje od njega neku novčanu pomoć. Uostalom treba imati zaista sreće sa djetetom pa da je on istovremeno dobar privrednik i dobar sin ili ćerka. Naravno mnogim dostojanstvo ne dozvoljava da iskaju i tih minimalnih 10 hiljada ili više. To malo ovca može predstavljati bitan dio samostalnosti i materijalne snage. Na kraju uvijek je bolje malo nego ništa. Kao što danas govorimo o onom koji ima stalno zapošljenje kao o osobi koja je uspjela u životu govorit ćemo tako i onima koji imaju penziju. Govorit ćemo: E, on ima penziju lakše je njemu.
Brak
Iz uspješnog braka dobijamo zdrave porodice. Zdrave porodice daju jake pojednince. Mnogi izbjegavaju brak, ne zato što misle da su nešto posebni i da ne mogu naći osobu za sebe, ili zato jer žele steći još nešto bludničkog iskustva. Oni za koje i jeste brak ne žene se i ne udaju jer se boje da ne mogu ostvariti egzistenciju. Boje se siromaštva. Ili jednostavno nemaju gdje. Recimo imaš petočlanu porodicu u stanu od 70 m2, porodicu gdje roditelj nije napravio djeci kuće ili kupio stanove. Njima ne preostaje ništa drugo već da ostaju kući, takve okolnosti demotiviraju osobu da se ženi. Razmišlja gdje će još on sa ženom, pa kako će kad dobije djecu, čeka stalno rešenje, ili se nada poslu pa pod kiriju. Sve to dovodi do odlaganja, odlažemo godinu za godinom do neke tridesete pa i dalje. Nemojte govoriti da to nije strašno, dobit ćemo sutra gomilu staraca okruženih djecom koja im nisu unučad već njihovo drugo rođeno dijete, ili daleko bilo prvo. Star roditelj sa adolescentom u kući i nije neki garant za dobrog vaspitača. Takve porodice teško da če dati valjano potomstvo. Kao da gledam malog dječaka koji se poslije roditeljskog sastanka hvali svojim vršnjacima pokazujući prstom na mladog oca.
Slabo plaćeni poslovi
Ponositi se poštenim radom je odlično. Raditi bilo šta je bolje nego ne raditi ništa. Uprkos tome, malo plaćeni poslovi su zamke koje sažvaću cijelu mladost ispljunu je i dobijemo zbunjenog srednovječnog čovjeka koji kad se osami pita sebe: Gdje si bio? Nigdje? Šta si radio? Ništa. Život proveden u krizi, život koji te tek održava u životu. Ne tješimo se nanoseći sebi štetu. Ne govorimo, pa nije sve u tom sticanju. Naravno da nije. Ali ne ubjeđujmo se da je normalno period snage, zdravlja, svježine i zdrave pameti ne iskoristiti za nešto više od pukog sakupljanja hrane. Normalno je imati dom, imati za školarinu djeci, imati za odmor, tri sobe, kupatilo i mali auto, Sve to mnogima ne mogu ostaviti roditelji, ako su nekom ostavili eh, pa neće on moći svojoj. Mnogo je djece, a malo soba danas. Mnogo je mladosti, a malo otvorenih vrata, mnogo je energije, a malo rada, mnogo je volje, a malo šansi, mnogo je nas, a malo onih koje je briga šta će sa nama biti.
Iseljavanje
Na kraju, kad izgubiš nadu i shvatiš da nije do tebe. Da istinski nije do tebe. Imaš znanje i vještine, ali nemaš šansu da to pokažeš. Nekako se snađeš i presrećan otputuješ u dijasporu. Željan nekog reda i sretan što ipak uz mnogo rada imaš dovoljno, čak i da pomogneš ostale provedeš najbolje godine u tuđoj zemlji. Tebi tuđa, tvojoj djeci njihova. Izrodiš djecu. Međutim ona radije govore stranim nego maternjim jezikom. Ustvari koji je zapravo njihov maternji jezik? Ko zna ko će im biti majka. Tamo ostariš, vratiš se. Ovdje si sastavio za neku kućicu ili stančić, ko moderan starac viđaš porodicu preko skajpa ili nekih holograma. Tvoji te posjećuju za praznike, lijepo ti je sada imaš neki dinar, ali nemaš porodicu. Izgubio si korijene, ta kuća u koju si toliko uložio uopšte ne zanima tvoju djecu, jednostavno ne planiraju živjeti u njoj. Desi se da uhvatiš sebe kako se uželiš neke ulice u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Norveškoj itd. I onda se zapitaš, ko si sada ti? Da li ćeš umrijeti baš u svojem domu?
U zamkama sadašnjice trunu nam najbolje godine. U zamci upadaju nemarni i nepažljivi. Hoćemo da živimo, a ignoriramo da život i nama prolazi. Najgore od svega je što očekujemo da našu budućnost poboljšaju oni koji su unakazili sadašnjost.
Piše: Haris Ibrahimović. Revija Sandžak, broj 187.

SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU (I DIO) – NOVI PAZAR

Osmanska imperija se na Balkanu pojavila u 14. stoljeću od kada počinje da utvrđuje gradove širom Balkana i kao opće pravilo uzima strukturu, i organizacionu i urbanu, stariju od svoje vlastite, gdje god se naseljava. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1) Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bila bolje obezbjeđena i kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu.
U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni uticaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja. Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2) Putnik De He, koji je 1626. godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja. (Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, str. 171)

Uzimanje abdesta u Novom Pazaru
Uzimanje abdesta u Novom Pazaru

Osnovni komunikacioni sistem koji su Osmanlije zatekle na našim područjima bio je rimski, bizantijski i srednjovjekovni. Njega oni dopunjuju izgradnjom velikog broja mostova na svim važnijim presječnicama saobraćajnica i vodotokova, kao i izgradnjom konačišta za ljude u pokretu – hanova i karavansaraja, na međusobnoj udaljenosti otprilike četrdesetak kilometara, koliko karavan dnevno može preći. Vremenom konačišta dobijaju prateće sadržaje koji opslužuju karavane – zanatski i trgovački dućani, bogomolja, i tako postaju nukleusi formiranja čitavog niza naselja na cijelom Balkanskom poluostrvu, osobito na vrlo frekventnim drumovima koji povezuju značajnija mjesta sa Istanbulom. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2)

Novi Pazar

Novi Pazar je podignut 1455. godine. U svim dosadašnjim radovima, a na osnovu podataka koje pruža Krajište Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine i dubrovačkih izvora u kojima se Novi Pazar spominje prvi put 1461. godine, donošeni su zaključci i pisano je da je Novi Pazar podignut između 1455-1461. godine. Međutim, ako znamo da je 1468. evidentiran kao šeher, naselje najvišeg stepena u osmanskoj klasifikaciji, teško da ćemo prihvatiti tvrdnju da je podignut u navedenom periodu, već dolazimo do pretpostavke da je podugnut znatno prije 1455.godine. (Čar-Drnda Hatidža, Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI vijeka, str. 77) Osnivač Novog Pazara znameniti je vojskovođa, zapovjednik bosanskog i skopskog krajišta, osnivač Sarajeva, Skoplja, Gazi Isa-beg Ishaković, osnivač prve gradske ćelije, graditelj džamije, karavan-saraja, hamama i 56 trgovačkih radnji. (Ibid. str. 77.) Zato mnoge institucije u Novom Pazaru nose njegovo ime. Evlija Čelebija veli: ,,Budući da se izgrađivao od Fatihovog vremena, on je sada postao znamenit šeher pod imenom Yeni Bazar.’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 263.)
Dalje nastavlja: ,,Varoš Novi Pazar nalazi se na mjestu na kome se sastaju granice triju vilajeta… Džamija koja se zove Altun (alem) džamija (džamija sa zlatnim alemom) je stara bogomolja, a nalazi se u Jeleč-mahali na Carigradskom drumu.’’ (Ibid. str. 263.)
Osim Evlije Čelebije i drugi su putopisci pisali o Novom Pazaru. Ovaj grad, vjekovna je inspiracija brojnim svjetskim putopiscima, koji su krstarili ovim podnebljem, poput Benedikta Rambertija koji 1553.godine govori: ,,Novi Pazar je glasovit trg, velik, pun trgovina i dućana, hrišćanskih i turskih, gdje stanuju Dubrovčani i drugi trgovci.’’ (Matković Petar, Putovanje Benedikta Rambertija, str.214.) Putnik Kontarini je 1580. godine bio u Novom Pazaru. Izgledalo mu je da sam grad ima oko 6.000 kuća. Izbrojao je 16 džamija i vidio veliki bazar s raznim dućanima. (Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, str.166.) U njemu su boravile znamenite ličnosti, sultani. Mehmed II Osvajač (1451-1481) prošao je kroz Novi Pazar 1457. godine i klanjao ikindiju-namaz u Lejlek-džamiji. (Dudić dr. Mevlud, Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str. 44.)

Hendek i podhendek, Novi Pazar
Hendek i podhendek, Novi Pazar

Odmah po zaposjedanju teritorije Osmanlije razvijaju zatečena naselja, i osnivaju nova, manje kasabe od kojih mnoge prerastaju u veće aglomeracije šehere. U stvari, proces islamizacije i brzi razvoj trgovine i zanatstva uslovljava i fizičke promjene naselja. Sa njima dolaze i brojni novi zanati, koji zajedno sa postojećim, organizovani u esnafe, imaju izuzetno važnu ulogu u razvijanju gradova. Zemljoposjedovanje, zanatska proizvodnja i trgovina su tri glavna izvora bogastva islamskog društva. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2) Osmanlije su Novi Pazar učinili uporištem za dalja prodiranja ka Bosni, Srbiji, Zeti i Albaniji.

Na grbu Novog Pazara nalazi se godina koju su neki historičari odredili kao godinu nastanka. Na njemu je kula motrilja koja je Osmanskoj vojsci služila kao osmatračnica. Ona predstavlja jedan od osmanskih vakufa. Vakuf, stvoren na osnovu religioznih zakona, imao je ogroman uticaj na razvoj postojećih i novoosnovanih naselja. Različiti vakufski objekti, često naglašenih arhitektonskih vrijednosti, u kojima je koncentrisan sav religiozno-obrazovni, kulturni i ekonomski život Bošnjaka, pa i drugih, stvaraju urbani kostur svih gradova. U vrijeme Osmanske imperije glavna pažnja države bila je usmjerena na upravu i vojsku, dok je briga o kulturnim i obrazovnim potrebama bila pod privatnom inicijativom, uglavnom institucija vakufa. Država je bila izuzetno zainteresovana za osnivanje i razvoj gradova, jer sve vezano za funkcionisanje uprave se smještalo u njima, kao i svi proizvodni zanati za potrebe vojske. (Ibid. str. 3.)
S obzirom da je Novi Pazar glavni grad Sandžaka njegovu arhitekturu opisat ćemo u nekom od posebnih poglavlja, tj. njegovu sakralnu i sekularnu arhitekturu. Obradit ćemo temeljno sve postojeće obnovljene novopazarske džamije iz osmanskog doba, porušene novopazarske džamije, medrese, mektebe i nišane iz sakralne arhitekture, kao i građevine iz oblasti sekularne arhitekture: kule, hanove, hamame, česme, imarete itd.

LITERATURA:
• Čar-Drnda Hatidža, Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI.vijeka, Novopazarski zbornik 8., Novi Pazar, 1984.
• Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
• Dudić dr. Mevlud, Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, IUNP, Novi Pazar, 2005.
• Matković Petar, Putovanje Benedikta Rambertija, JAZU, Zagreb, 1882.
• Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
• Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, Književne novine, Beograd, 1969.

Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 187. broj

Pogled iz Sandžaka MEMORANDUM SANU TRI DECENIJE KASNIJE

Dana, 15. septembra t.g., navršile su se tri decenije od donošenja tajnog dokumenta Memoranduma Srpske akademije nauka, koji je bio osnov za razbijanje SFRJ, stvaranje koncepcije Velike Srbije, kao i izazivanje okupacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, a u svemu tome ni Sandžak nije bio pošteđen, iako se nažalost nalazi između Srbije i Crne Gore. Brojni zločini nedužnih civila u Štrpcima, Bukovici, Sjeverinu i drugim mjestima, gdje su stradali nedužni Bošnjaci, kao i vođenje brojnih montiranih političko-sudskih procesa u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Podgorici i Beogradu, sa nesagledivim posljedicama o kršenju ljudsih prava i sloboda. Riječ je o dokumentu, koji je nedavno, najzad, objelodanila SANU, koji je pored Bošnjaka, najviše pogodio Srbe, jer ih je zbio i protjerao iz Hrvartske, Crne Gore, Kosova. Hegel bi rekao, da je cilj takvog dokumenta, „goli leš“. Sadašnje pojavljivanje ovog kontroverznog „Programa“, možemo zaključiti da se radi o krigiranoj verziji u odnosu na njenu prvu verziju iz 1986. Nažalost, o ovom zloglasnom dokumentu, nije organuziran ni jedan znanstveni skup, kojim bi se kritički „oprala“ SANU, koja od sredine 80-ih godina, prošlog stoljeća prestala da bude znanstvena institucija. Upravo, zato što se bavi politikanstvom i prljavom ideologijom zla. Godine 1987., neposredno prije održavanja famozne 8. sjednice CK-a Srbije, tadašnji predsjednik Srbije legendarni Ivan Stambolić, je stopirao proslavu 100-godišnjice Akademije. Nakon toga, SANU se okrenula, afirmirajući neofašizam i ekspanzističku ideologiju Slobodana Miloševića. Upravo danas, u javnosti se pojavljuju stavovi, kao da najveći zagovornik Memoradnuma, pisac Dobirica Ćosić, kako u tome, navodno, nije ni sudjelovao, što je još jedna obmana javnosti. Sam Ćosić je javno isticao u vezi Memoranduma. „Srbi su dobitnici u ratu, a gubitnici u miru.“ Zašto ovaj stav SANU ne objasni javno? Otvara se pitanje, zašto se ovaj dokument krije od javnosti. Trebalo je da prođe tri decenije, kako bi se mnoge stvari zaboravile.

„Memorandum je „nenaučena“ lekcija. Razumijevanjem prošlosti društvo gubi potrebu da se ponavlja.“
Dr. Latinka Perović,
vodeća srpska povjesničarka

Memorandum i SANU danas

„Etnogenezi su nesrećni proizvodi regionalnih ideologija i provincijalizama.“ Na ovaj sud, se pitao publicista Zoran Panović (nedavno u „Expres“-u, ističući: Da ne znate da je ovo iz Memoranduma, da li biste ikad pogodili? Neverovatno. Konačno se otkrilo, da je radnu grupu, sredinom 80-ih godina formirao u SANU (25. maja 1985.), akademik Ivan Maksimović u kojeg su, pored imenovanog, spadali: Dobrica Ćosić, Kosta Mihailović, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Vasilije Krestić, Jovan Rašković (čije ime danas se ne spominje u dokumentima, najverovatnije zbog eventualne reakcije njegove kćerke dr. Sande Rašković – Ivić, koja je predsjednica DSS).

Dr. Š. Krcić: SANU – prostor za znanost ili za salon namještaja „Dalas-a“ Iz Tutina.  Neka srpski zvaničnici o tome odluče. (1993)
Dr. Š. Krcić: SANU – prostor za znanost ili za salon namještaja „Dalas-a“ Iz Tutina. Neka srpski zvaničnici o tome odluče. (1993)

Neposredno poslije usvajanja dokumenta Memorandum SANU, preko kolega iz Saveza filozofa Jugoslavije (čiji sam bio rukovodilac), saznao sam za zadatke i ciljeve srpskih akademika, koji su u pismenom obliku napravili nove ratne ciljeve Srbije. Napominjem, kako tada, tako i sada redovno pratim štampu iz čitavog balkanskog regiona, zato mi je bila poznata svaka sitnica u vezi programa Memoradnuma SANU. Dalje, podsjeću samo na neke činjenice, kako sam sve to doživljavao i preživljavao. Te davne 1986. godine, početkom oktobra, reagirao sam javno u štampi. Tada mi je odgovoreno, da izmišljam Memorandum SANU, i da to ne postoji. Jedan od glavnih velikosprskih ideologa, dr. Slobodan Vukićević iz Nikšića, je na sjednici Naučnog vijeća Filozofskog fakulteta izjavio, da ovu „gubu“ treba očistiti iz torine“, misleći na potpisnika ovih redova. Na to su reagirali časni i ugledni prof. dr. Tonka Daković (znanstvenica hrvatske nacionalnosti) i dr. Žarko Šćepanović (crnogorski historičar), koji su istakli, o čemu vi to govorite, zar vi to Vukićeviću, dobacijujete. (Isti Vukićević je sa grupom nastavnika neočetničke orijentacije atakovao na moju ličnost, da početkom 1992. godine budem udaljen sa Univerziteta van naučnih, van nastavnih, tj. iz političkih razloga). Tu ideju sam dugo nosio u glavi, kad sam prešao sa intelektualnim angažmanom u Novi Pazar, pokretanjem Revije Sandžak i osnivanjem Matice Bošnjaka. Prilikom jedne diskusije u Sali Rex na Dorćolu u Beogradu, o ulozi SANU u organiziranju i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, izjavio sam sljedeće: „SANU, odnosno Srpska akademija je dugo vremena šutjela. Zatim se sredinom 80-ih godina oglasila genocidnim dokumentom Memorandumu. Taj dokument, odnosno, zolokobni spis je koštao mnoge nedužne ljude života. To nije učinila ni jedna akademija nauka na svijetu. Umjesto da se politika distancira od tog zločinačkog teksta, miloševićevska politika ga je pretežirala kao ratni manifest, čiji rezultati su na stotine hiljada mrtvi i silovani. Na desetine hiljada ubijene djece i nedužnih civila, i preko milion prognanih civila diljem svijeta. Stoga, bolje je bilo za Srbiju i Beograd, da je zgradu SANU dala u zakup elitnoj firmi namještaja „Dalas“ iz Tutina, da u njoj postavi galeriju umjetničkih predmeta za uređenje životnog kućnog prostora, nego što ima instituciju senilnih staraca, koje proizvode nebuloze i smrt.“ Ove riječi su zapisali moji vrli prijatelji iz Beograda dr. Nebojša Popov, dr. Mehmedalija Bojić, dr. Miladin Životić, mr. Zufer Novnović, mr. Hikmet Hasanović i drugi koji su kasnije sav ovaj događaj prepričavali u anagdote i čude se kako sam opstao da egzistiram na balkanskim vjetrometinama u vremenu.

memorandum
Stalne intrigrantne provokacije

Nakon tog skupa u Rex-u na Sajmu knjiga, susreo me je akademik, prof. dr. Mihailo Marković, profesor sa studija, koji se odmetnuo od filozofije i postao ideolog miloševićeve nacističke parije SPS. Tada mi je pred velikim brojem ljudi na jednoj sajamskoj promociji rekao: „Zašto profesore Krciću ne proglašavate autonomiju Sandžak? Još nekoliko ponovio isto pitanje, kako bi skrenuo pažnju na moju malenkost. Tada sam zamolio medijatora na promociji, da mi dozvoli mikrofon i odgovorio mu javno: „Profesore Markoviću, razumio sam Vaše pitanje, ali nisam razumio zbog čega ste ga postavili! On mi je tada dobacio, pa Vi ste pregovarali sa sprskim akademicima i naučnicima. Odgovorio sam mu, to je tačno, ali to je ideja tolerancije i dijaloga, kojom treba spriječiti širenje sukoba. A što se tiče autonomije Sandžaka, smatram da to trebate Vi i Vaš šef Milošević da postavite u Parlamentu Srbije, Crne Gore i Jugoslavije, koje su za vas postale srpske zemlje i da na tom mjestu izglasate autonomiju Sandžaka u skladu sa međunarodnim pravom. Tada je nastao tajac. Te večeri sam se jedva izvukao iz Beograda, kako bi došao u Novi Pazar.
Danas, neki vanji akademici, poput Vladimira Kostića, inače maloslobodoumnijeg predjsednika, pjesnika Matija Bećkovića, Ljubiše Rakića, Dušana Kovačevića, mogu se pročitati u beogradskim medijima stavovi, da oni više neće da nose tu opasnu hipoteku Memoranduma, koji su izazivali mržnju i rat, i genocid u Srebrenici i drugim mjestima Bosne i Hercegovine, već kažu, da su htjeli da sačuvaju Jugoslaviju, a u stvari ne mogu danas zbog malog diktatora Vučića, da kažu da im je bio cilj Veliku Srbiju, što je u osnovi Šešeljeve ideologije. I sva ova igra, oko Referenduma u tzv. Republici Srpskoj je proizvod dima, koji je pušten iz boce Memoranduma SANU, malo što su okupirali 50 osto teritorije Bosne, već traže i drugu polovinu.

U Sandžaku se stalno vođene diskusije
o prvom i drugom Memoranumu

Nažalost, Sandžak iako je imao svoj referendum za autonomiju uz međunarodne posmatrače u periodu od 25-27. oktobra 1991. godine, svi šute, zato što ne žele da dolijevaju ulje na vatru, s jedne strane, a s druge strane, razjedinjeni lideri Sandžaka, zaboravljaju da kažu, da Republika Srpska, nema ni jednu relevantnu historijsku činjenicu, da ima pravnu autonomiju, kao što to slučaj sa Sandžakom od XV stoljeća, pa sve do 1945. godine, kada je Treće zasjedanje AVNOJ-a, avgusta mjeseca 1945. godine, ukinulo autonomiju Sandžaka. Upravo, iz tih razloga, ove činjenice, moraju imati na umu, istaknuti političari u Beogradu, Sarajevu tako i u Podgorici, jera ako se ovo pitanje nedemokratski ne riješi, i danas se odvija genocid nad Bošnjacima, a Evropa to šuti. Da podsjetimo, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini dr. Valentino Incko, je početkom 90-ih godina službovao, preko misije KEBS-a u Sandžaku i zna stanje, koje se od Miloševićevog vremena iupće nije promijenilo.
Kojim slučajem, da su Srbija i Crna Gore demokratske zemlje, i da istinski koračaju drumom Evropske unije, normalno bi bilo očekivati, da sami predlože u svojim parlamentima, raspravu o Sandžaku i da priznaju prekograničnu europsku regiju Sandžak, po principima kao što to imaju druge regije, primjera radi, Južni Tirol, Katalonija i druge.
Međutim, u Sandžaku, većinsko stanovništvo čine Bošnjaci, islamske vjere, koji su na udaru ekstremnih režima Beograda i Podgorice, i kao takvi su najougroženiji narod u Europi. Sve je to rezultat utjecaja Memorandum SANU, da se gomilaju problemi na Balkanu i umjesto pomirenja, vođenja dijaloga da su na pomolu novi sukobi sa nesagledivim posljedicama, a glavni generator krize i dalje ostaje Beograd, koji prema vani šalje poruku suradnje, a unutra ugrožava ljudska prava manjinskih naroda. Pravi primjer je 30-a obljetnica Memoranduma SANU, gdje uz časne izuzetke, većina srpskih i crnogorskih intelektualaca i pisaca šute kao zaliveni. To je znak, da službeni Beograd i službena Podgorica, spremaju tajne planove prema zemljama u sudsjedstvu i nesprskim i necrnogorskim narodima. Dok smo pisali ove redove, naš ured je došao Murat Mahmutović, pisac starije generacije, koga su Srbi više puta raseljavali sa vatana, koji izjavi, ne bi me čudilo, da SANU priprema i treći Memorandum. Pitamo se, šta činiti dalje? Kakva je perspektiva života, kada smo okruženi memorandumima raznih vrsta? Oficijelna vlast Beograd i Podgorice o Memorandumu SANU, šuti kao zalivena.

Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 187.